 |
|||
Teško je u ovoj dobi primijeniti "oštre mjere".Trina prvotno napisa
I ja sam za otvoreni razgovor kao s odraslim. Štajaznam, jesi li probala sinu reći da iz vlastitog lošeg iskustva znaš kako je JAAAAKO TEŠKO okaniti se cigareta i kako bi bila sretnija da nikad nisi ni počela? A ostale stvari (cuga, trava itd) su još puno gore.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 31.08.2016. at 08:50
Vrag je odnio šalu kad to više nije eksperimentiranje, nego je povratak u normalu teže zamisliv. Ako je dijete od 15 godina samo probalo nešto od navedenog, nije da sam sretna ali dogodi se - to je situacija za ozbiljan razgovor. Dalje može ići ukidanje džeparca i zabrana izlazaka (i planinarenje - kao cvijeta), ali ono što se svakako treba spriječiti je gubitak kontrole nad sobom - ako vičem, dramatiziram ili previše tupim, to za mene znači vjerojatan prekid komunikacije. Nije nikako laka tema, naravno, i ne garantiram da ne bih poludjela, za sad sam na teoriji. Nevolja je što Trinin sin ima svoj novac i u godinama je kad mu se teško može bilo što zabraniti - eventualno izlaske ali uz žestoku borbu. Još veća nevolja što i roditelji puše - odmah imaš manje argumenata u raspravi.
Taj argument mu može čak biti plus - radi nešto što je zabranjeno, prkosi društvo i roditeljima, a opet mu se ništa (kratkoročno) ne može dogoditi. Koje su posljedice? Pred zakonom mogu biti odgovorni oni koji su mu prodali nedozvoljena sredstva, pa čak i roditelji što nemaju nadzor nad njim - a on? Zapravo nema zakonskih posljedica.
Posljedice su takve da si moze ( skupa sa obitelji) navuci socijalnu sluzbu i nadzor na vrat.
Nije da su apsolutno imuni pred zakonom.
nema zakonskih posljedica ali može upast u žrvanj CZSS...
u dobi Trininog sina sam i ja imala svoje novce pa mi nije padalo na pamet ne pridržavati se obiteljskih pravila....
što ja znam, ja imam osjećaj da još puno toga mogu s mojim...većina ih s 15 još nije tako samostalna i svoja...jučer smo opet malo o ovim temama, naravno da na riječima svi rade sve (svi puše, svi piju...do droge nismo došli
Kako ne bi bilo zakonskih posljedica? Ima ima...Vrag je odnio šalu kad to više nije eksperimentiranje, nego je povratak u normalu teže zamisliv. Ako je dijete od 15 godina samo probalo nešto od navedenog, nije da sam sretna ali dogodi se - to je situacija za ozbiljan razgovor. Dalje može ići ukidanje džeparca i zabrana izlazaka (i planinarenje - kao cvijeta
Taj argument mu može čak biti plus - radi nešto što je zabranjeno, prkosi društvo i roditeljima, a opet mu se ništa (kratkoročno) ne može dogoditi. Koje su posljedice? Pred zakonom mogu biti odgovorni oni koji su mu prodali nedozvoljena sredstva, pa čak i roditelji što nemaju nadzor nad njim - a on? Zapravo nema zakonskih posljedica.
Evo, kopiram sa stranica mup.hr o načinu postupanja kad policija zatekne osobe mlađe od 16 godina vani nakon 23 sata, bez pratnje roditelja (čl. 95 Obiteljskog zakona)
Daklem, ima posljedica. Moji sinovi ovo dobro znaju. Bome je sin naših prijatelja iskusio nešto od toga i bilo je baš gadno, jer nije bio u pitanju samo noćni izlazak nego i tučnjava s fizičkim ozljedama...a mi smo se doma potrudili da naši sinovi saznaju za to.Primjena odredbe o propuštanju roditeljske skrbi i zabrani noćnih izlazaka djeci mlađoj od 16 godina
Postupak policije:
- zapažanje maloljetne osobe na javnom mjestu u vremenu od 23 do 5 sati
- ukoliko se utvrdi da se radi o osobi mlađoj od 16 godina bez pratnje roditelja, dovodi ju se u prostor policije
- pozivanje roditelja u prostor policije radi preuzimanja djeteta
- policijski službenik upozorava roditelja o njegovim propustima
- policijski službenik upoznaje roditelja da buduće propuštanje skrbi može dovesti do kaznene odgovornosti zbog zanemarivanja roditeljske dužnosti
- ukoliko roditelj odbije pristupiti u policijski prostor radi preuzimanja djeteta, dijete će preuzeti socijalni radnik
- policija o svakom slučaju kršenja čl. 95. Obiteljskog zakona obavještava centar za socijalnu skrb
- roditelju koji ne skrbi o (štetnom) druženju djeteta ili njegovim noćnim izlascima, centar za socijalnu skrb može sukladno Obiteljskom zakonu izreći neku od mjera za zaštitu dobrobiti djeteta:
- mjera upozorenja na pogreške i propuste u skrbi i odgoju djeteta
- mjera nadzora roditeljske skrbi
- mjera oduzimanje prava roditelju da živi sa svojom djecom i odgaja ih.
Što se tiče nedozvoljenih sredstava, prodaja alkohola i cigareta osobama mlađim od 18g također je zabranjena. Osoba koja proda alkoholo osobi mlađoj od 18 godina podliježe kazni od 5000 do 10000 kn (evo tu ima detaljno: http://www.mup.hr/UserDocsImages/PU_...NE%20HVALA.pdf ) pa mislim da se država baš ne bi odrekla tih prihoda, a trgovci/ugostitelji pojedinci baš ne bi riskirali da ih se uhvati i kazni.
Kod nas doma je kao kod sirius - postoji zakon koji brani izlazak nakon 23h, pa je to limit za noćne izlaske. Postoji zakon koji brani alkohol i cigare osobama mlađim od 18, pa to vrijedi i za moju djecu.
Eh, sad - hoće li to povremeno prekršiti - vidjet ćemo. Za sad nisu, koliko ja znam.
Ja ću vam probat olakšat malo.
Spadam u mlađu generaciju, imam divne roditelje koji su me odgojili doista divno, što se vidi sada ali nije se vidjelo u pubertetu.
Unatoc njihovoj brizi, zabranama i svim mogucim roditeljskim metodama, ja sam slusala samo sebe. Probala sam sve sto sam zeljela probati, bila sam gdje god sam zeljela biti, a nista od toga nije bilo ono sto su oni zeljeli.
Izdivljala sam se toliko da sam sa 20 godina mogla reci da sam toliko toga prosla da mogu slobodno imati dijete bez da ce mi biti zao da nesto propustam.
A opet, s druge strane, u svemu sto sam radila imala sam pametnu glavu koju sam dobila od njih. Iako ih nisam slusala, ipak sam tu di jesam, ziva, zdrava i pametna - zbog njih, zbog njihovih ucenja i brige.
koliko god nama kao roditeljima bilo tesko, moramo pustiti djecu da prozive ono sto moraju prozivjeti, a biti spremni reagirati kad je to sto rade opasno za zivot ili druge. Cigareta nece nikog ubiti, nece ni joint, nece ni izlazak do 7 ujutro. Ubit moze sjedanje sa pijanima u auto, skakanje pijan sa mosta, itd. To su moji uspjeli sprijeciti, bolje da sam pjeske sa pljugom u ruci isla doma nego da me vozio netko napusen. I bolje da sam se vracala u 7 ujutro po danu a do tad bila na sigurnom (u klubu, kod nekog doma, u vecem drustvu), nego da sam se vracala u 3 u noci po mraku dok pijani ljudi hodaju i voze okolo.
Tesko je kad se odjednom izgubi kontrola nad djetetom, al treba ih (kontrolirano) pustiti da budu najpametniji u svojoj gluposti pa ce se mozda manje opirati i smatrat nas prijateljima a ne kokošima koje samo kvocaju a oni znaju najbolje
Potpisujem Apsu i dodajem da i samo dijete tu može imati ulogu, ako ima svoje JA i ne povodi se se za onim što društvo kaže da mora ili ne mora učiniti da bi bio(la) odrastao(la).
Moji nisu bili neki liberalni roditelji, ali niti prestrogi. Meni je moj tata sam predlagao da izađem negdje van i zabavim se i davao mi novce za izlazak. Bit svega je povjerenje. Moji su znali da neću napraviti nikakvu glupost i da ću se držati dogovora. Ista stvar je bila i s mojim bratom. Ni on niti ja nismo nikad pušili, možda se jednom napili(Nova godina) i to je to.
Nadam se da ću i ja imati sreće s mojim klincima. Još su mali i to me sve još čeka. Samo da budu upola slični meni, ja ću biti zadovoljna.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 31.08.2016. at 11:20
Sve potpisujem, osim ovog dijela s mlađom generacijom
Apsu, super za tebe, a jesu li starci preživjeli?
Apsu ali toliko je tanka linija između "dobro sam prošla" i "nisam dobro prošla". Ja sam počela izlaziti sa 12, iste godine se prvi put opila i nastavila tim ritmom dok njega nisam dobila. Bilo je tisuću situacija di sam sjela s nekim pijanim u auto, di sam se i s policijom susretala, družila se sa sumnjivim nepoznatim osobama i kad malo razmisliš, dovoljan je bio nečiji krivi potez da sve ode kvragu. A moja mater je bila strašno naivna, ona pojma nije imala di sam ni s kim sam ni što radim. Dok god sam kući u dogovorenu uru, njoj je sve bilo ok. Pa valjda vođena iskustvom umirem od straha za svoju djecu. Iako postoji razlika- kad sam ja bila njegovih godina bio je rat i najveće brige bile su neke druge prirode i mater je valjda smatrala da je u takvim uvjetima bolje da budem bezbrižna a ona fleksibilna. S druge strane, bilo je puno djece strogih roditelja i svima njima je zajednička ta jedna stvar-da su se ta djeca prvom prilikom kad su se odvojili od roditelja ponašali gore od svih nas skupa. Živila sloboda.
ali, što znači strogi? ne postoje valjda samo te dvije krajnje granice: pustit dijete da izlazi s 12 i biti strog roditelj čije dijete kada izađe van se razulari...
ja mislim da nisam strog roditelj, to sigurno misli i moja obitelj, ali neke osnovne granice moraju postojati i očekujem da se poštuju...Ne mislim da sam stroga ako dijete od 15 godina ne puštam pola noći vani ili mi je normalno da popije 2,3 pive vani...
U pravu si da je tanka linija...
Jer odrastanje je proces, a u to su umočeni i roditelji i potomci (da ne kažem klinci, gospoda bi se uvrijedila
Nema druge nego živjeti dan po dan, govoriti što mislimo da treba, ponekad popustiti, ponekad pritegnuti. I oni su u istom loncu - ponekad će poslušati, ponekad napakostiti... Moj mlađi ništa ne podnosi teže nego kad se pokaže da smo mm ili ja bili u pravu. Stariji je drugačiji - taj ne razbija glavom zidove i on je lako odgojivo dijete, pa se na neki način za njega čak više bojim jer ne vidim da isprobava bunt u sigurnoj okolini.
Tja, ponekad ćemo pogriješiti, ponekad pogoditi. I klinci isto.
Pa evo npr opisat ću ti situaciju kod moje prijateljice. Mi smo svi smjeli biti na plaži ako treba i čtav dan, samo smo trebali doći kući jesti. Živjeli smo na moru, do plaže je bilo 3 minute. Bila je ekipa od nas 20,30, mi smo bile namlađe a najstariji su imali do 20 godina. (pričam ti o dobi kad smo imale 12,13 godina). Ona se nikad nije smjela početi kupati prije 15.6., makar vani bilo tisuću stupnjeva. Na plažu je smjela uvijek par sati nakon nas a mogla je biti možda dva sata i to je bilo to. Navečer smo se opet skupljali na plaži kad smo bili stariji, družili se, mi bi smjeli npr do ponoći, ona do 10. Svi vani na igralištu igraju košarku, nju mater zove da dođe peglati. Svi u šetnju, nju mater zove da dođe čuvati mlađu braću i sestre. Jedna pogreška i ide brati šibu samu za sebe da je se išiba. I sto dana kazne, ne smije nigdje. Kuhala, prala, peglala, čuvala djecu. Njene matere sam se i ja bojala. I moja mater *****ti koliko je stroga bila. (a pričam o školovanoj osobi na bitno funkciji na poslu, nije to bila neka seljanka s tri razreda osnovne škole). Mi smo svi za nju bili neandertalci koji kvare njeno dijete. Onda je ova moja pošla u srednju u drugi grad i sve to nadoknadila. Kad b došla kući sve po starom, mila, draga i poslušna. Kad bi se vratila u školu pila do besvijesti, pušila jedno i drugo, bila vani dokle oće, imala momke kakve oće...Bez kontrole. I bez cenzure. Ispala je ona super, i dalje mi je najbolja prijateljica ali mogu reći da joj je duže trebalo da se skrasi, da nadoknadi sve ono što je uvijek imala osjećaj da je propustila. Onda još jedna susjeda. Mama aždaja, šefica, generalka, uvijek ju je odgajala na visokoj razini, mi isto seljačići, ona genijalna. I postala je genijalna-šefica jedne svjetske firme, zvjerka u poslu. Spetljala se s nekim tipom i sad ta ista mama odgaja dijete dok mama putuje po svijetu. Nakon 10 godina mama odlučila da bi ipak živjela s djetetom pa sad baba prati nju po svijetu, svaku godinu u drugu državu i puna kapa joj je i elite i svijeta i kćeri i unuka. Eto, ženska živi na visokoj nozi kako je i htjela.
Oću reći, čemu negiranje tih potreba u tim godinama kad to svatko mora proći?
sve ja tebe kužim
mislim da se samo ne slažemo o kojim godinama je riječ
naravno, ja mogu naći i suprotnih primjera, npr. moji roditelji su bili nešto strožiji (ne baš tako ko ovi tvoji iz primjera) pa se ja nikada nisam razularila...
nema tu puno pravila...
ja mislim da ću imat čvrste granice al isto tako nikako ne bih voljela da imam dijete koje u tim godinama sjedi doma i čuva mene ili je knjiški moljac koji se samo druži s knjigama umjesto sa živim bićima.
ja bih da su odlični đaci ali vragolani koji se vole i žele zabavit (ko mater i ćaća). ja već sad pomalo ispitujem kćer i frendice jel imaju kakve zgodne momčiće u razredu da ih malo "pokrenem", sve godine nose svoje i trebaju se proživjeti (u nekim razumnim granicama) a ne nadoknadjivati propušteno iza 20te ili još gore 30te.
apsolutno sam za to da ih se stimulira da izlaze i zabavljaju se, a zabavljat se možeš i pribran a ne pijan, oni koj ise ne znaju nikako drugačije opustit propuštaju općenito puno toga u životu.
nama su često znali mislit dok plešemo i ludiramo se da smo pijane a mi samo mlade, vesele i opuštene, šta će mi ikakv alkohol kad sam dovoljno otkačena sama po sebi?
sve ja tebe kužim
mislim da se samo ne slažemo o kojim godinama je riječ
naravno, ja mogu naći i suprotnih primjera, npr. moji roditelji su bili nešto strožiji (ne baš tako ko ovi tvoji iz primjera) pa se ja nikada nisam razularila...
nema tu puno pravila...
eh da i moj tata je bio strog i jako protiv cigareta i alkohola, ni ja se nisam nikad razularila al sam dolazila doma u zaadnjoj sekundi dozvoljene minute
od 17te sam bila u đačkom domu, bježali smo preko prozora na 2.katu nekim vatrogasnim stepenicama u disko i vraćali se noću al ne'š ti, niej to tako strašno. Kad su nas otkrili, odgajatelji mene uopće ne bi ni spomenuli ne vjerujući da tako divno i pametno dijete koje ima stipendiju bi moglo bježat naveče u disko. A što ću kad sam voljela jako plesat
naravno da nema pravila.
Evo, moj je isto rano (i za moj pojam prerano) počeo izlaziti, i da, teško nam je - i njemu, i MMu i meni. Svakakvih situacija smo već imali. A kako guramo, pa guramo. iako je moje mišljenje najbliže Trininom, Zuskinom i cvijetinom- ne znam što me čeka. Moji roditelji su bili tolerantni, ali samnom i nisu imali nekih većih problema. Možda s bratom više. Meni i drugo dijete polako ulazi u "te" godine. A bome sam i ja u nekim godinama - i kaj ja znam, jedva čekam da sve prođe - a budem se načekala.
Da, i nadam se da će izaći na dobar put.
meni su najbolji oni savjeti -- ma pusti ga vidiš da je dobar u školi. a jje, ak nemaš problema sa školom i ocjenama, imaš s ponašanjem. Lišo rijetko koji roditelj prođe.
Mi smo ga čak na moru pustili u klub - za punoljetnom djecom. Ali na kraju ipak nije uspio, jer su ga na ulazu skužili i nisu pustili.
Koliko čujem, u Zagrebu se ulaz lakše riješi
Nikako ne bi voljela, ali što ako ipak dobiješ takvo dijete? Jer to nije više do odgoja, nego do karaktera. Što bi onda, tjerala ga van?
Jedna od najčešćih zamjerki moje mame svojedobno bila je: "Zašto ne izlaziš van i družiš se s vršnjacima". Meni to tada nije trebalo, a zbog njezinih prozivki osjećala sam se kao da nešto sa mnom ne valja. Trebalo mi je dosta godina da shvatim da mi ništa ne fali - neki ljudi imaju drukčije potrebe za druženjem i to drugačije artikuliraju. Ne moraju svi tinejdžeri po defaultu tulumariti. I ne, nisam imala potrebu "nadoknaditi" to u 20-tima ili kasnije
Kad je o vlastitoj djeci riječ, ne znam što me još čeka, moj sin je tek navršio 12 i, iako voli društvo, toliko je i oprezan i bojažljiv, definitivno nije još dosegao onu točku kad mu društvo vršnjaka postaje važnije od vlastitih interesa. Zasad čitam temu i skupljam iskustva (i nadam se najboljem). Malo mi je teško izvući mu svoj primjer za bilo što, jer ni MM ni ja nismo bili tipični pubertetlije u svoje doba, pa zbilja ne znam što će nas zadesiti u godinama koje slijede...
Kad su moje cure krenule van, meni su moji branili. To je bio 7-8 razred, izlazak u lokalni disco od 20-23. Ja se potužila baki. Baka je podigla 3 kćeri. Pozvala je svoju kćer i zeta na red: Pa kad će dijete izlaziti ako ne sad? Ako ide društvo, nek i ona ide s njima!
Nakon toga sam krenula, al nikad mi nisu rekli kad moram biti doma. Dolazila sam u 23, kao i ostali, iako sam mogla biti do jutra, al zašto i s kim? Vrlo brzo su mi izlasci dosadili. Moji su znali ići na viksu, mene ostaviti samu doma, al nikad to nisam iskorištavala. Mogla sam cijele noći biti vani, tulume raditi, al nisam imala ni želje ni potrebe za time.
Krajem srednje sam htjela planinariti, al nisam uspjela povući društvo. Otišla sam sama u planinarsko društvo i upoznala novo društvo. Moje cure su pušile, pile, al mene nikad ni jedno nije privlačilo. Kasnije mi bio veći gušt ostati doma da se u nedjelju mogu rano ustati i cijeli dan planinariti s ekipom.
Nisam bila povodljiva niti sam mislila kaj bu društvo reklo i mislilo i bila sam svoja, birala svoj put, makar sama.
I nisi. Radim s djecom i oni mi kazu da ne idu vani u toj dobi. Kino, šetnja, pizza...i da im je to dovoljno. Nikakva opijanja, izlasci do jutra i sl., nemaju snage za to nakon škole i šk. obaveza.
Slažem se!
šta će mi ikakv alkohol kad sam dovoljno otkačena sama po sebi?
Ja sam isprobala, izlazila par godina, nakon toga krenula u druge vode, ne smatram da sam išta propustila i ostala neiživljena. Dok su se moje cure opijale, ja sam bila u čvrstoj stabilnoj vez.
Kako Tanja kaže, neki drugi interesi i ne smatram da sam išta propustila i da bi trebala nadoknaditi.
Naravno da ću svojima dozvoliti izlaske, znam da će probati i piti, morti i pušiti, morti i joint... Za sad su još klinci, al brzo će stasati. Skupljam vaša iskustva, od iskusnijih frendica, pričam i odgajam. Nadam se najboljem, al vidjet ću kaj mi budućnost donosi...
Moj sin je specifičan i u školi. Upisao je školu koju je htio, da bi na kraju toliko negativnih skupio da sam svaki tjedan ili išla na informacije ili zvala razrednicu da zajedničkim snagama nešto pokrenemo ali ništa. Poludila sam i nisam znala što da više napravim. Na kraju sam ga pitala želi li se ispisati iz škole jer nemam više ni volje ni snage boriti se s tim. Naravno da smo se pomirili s tim da pada razred. Nije se htio ispisati jer je uvijek tvrdio da on pasti razred neće. Mrdnuo se s mjesta nije, ispravi jednu, dobije još pet jedinica. Do dva tjedna pred kraj imao je osam kritičnih predmeta za pasti. Ispravio je šest a zadnji tjedan je bilo odlučeno da pada jedan definitivno a drugi skoro pa sigurno. Sve je riješio sa profesoricom predmeta koji sigurno pada, da mu da zadnju šansu i u dvije serije, dva šk sata ispravio je kompletnu gramatiku iz čitave godine iz latinskog. Nakon toga je tražio drugog profesora, kucao u učionice viših razreda di je on predavao i dogovarao se s njim za termine kad bi ga mogao ispitati. 4 Cjeline iz matematike. Ja mu osigurala instrukcije, shvatio sve iz prve, ispravio i to i prošao razred bez ijednog popravnog. Kad je taj zadnji petak došao kući i to mi rekao ostala sam blijedo buljeći u jednu točku, samo što tikove nisam dobila, nisam imala snage ništa reći, došlo mi je da plačem. Od muke što sam godinu dana proživila toliki stres, toliko mi je krvi popio, toliko sam bila jadna i svakakva a on mi je na kraju samo rekao-"Pa jesam ti rekao da neću pasti razred?". Eto, tako on funkcionira.
A nakon svega ovoga (a pazite, moj sin ima 15,5 godina tek), ja i mm smo zaključili da ćemo, dok nam najmlađe odraste, sigurno biti nesposobni za išta. Kad mi mala bude imala 20 godina, ja ću imati više od pedeset.
nadam se trina da takvih šokova neće biti u novom razredu
a ja ći kad bu najmanji imo 20 biti skoro pa u penziji
Ma nema šanse da ti svi piju krv na isti način i u istoj količini.
A kad smo već kod godina - ja sam sad u pedesetpetoj
* * *
Kad smo kod ocjena - to što ti je priuštio (i sebi) je tipična kriza prelaska u srednju školu. Nije iznimka, samo kod svih ne prođe jednako teško. Ja sam se za starijeg pomirila da će proći s 4, a on je ipak navukao peticu, ali on je savjestan i za njega je pitanje 4 ili 5, a ne negativna ocjena. Ali nas ista priča ove godine čeka s mlađim sinom. Nadam se da će biti ok, ali on nema bratove radne navike.
Kad je birao školu, pitala sam susjedu kako je njezin sin u toj školi prošao (generacija mog starijeg, znači lani krenuo u srednju i sad će u drugi razred, a u osnovnoj je bio odlikaš s par četvorki). Daklem, priča je gotovo ista kao tvoja. Do pred kraj godine hrrrrpa negativnih ocjena, a onda se u zadnjih 2 tjedna sve razbistrilo. Prošao je s 4. Izgleda da u toj dobi imaju potrebu utvrditi gdje je granica. Samo što to nas košta živaca...uffff.... Nadam se da ju je tvoj našao i da će sad ipak biti lakše i bolje. Sretno!
I ja!
Nadam se i ja. Rekao je da sebi ove godine neće priuštiti isti princip rada a zna da sam mu ja na raspolaganju za učenje (da, da, ja sam i učila s njim. Sve ono što sam se prošvercala kroz svoje školovanje, sad sam bila prisiljena naučiti).Ma nema šanse da ti svi piju krv na isti način i u istoj količini.
A kad smo već kod godina - ja sam sad u pedesetpetoj
* * *
Kad smo kod ocjena - to što ti je priuštio (i sebi) je tipična kriza prelaska u srednju školu. Nije iznimka, samo kod svih ne prođe jednako teško. Ja sam se za starijeg pomirila da će proći s 4, a on je ipak navukao peticu, ali on je savjestan i za njega je pitanje 4 ili 5, a ne negativna ocjena. Ali nas ista priča ove godine čeka s mlađim sinom. Nadam se da će biti ok, ali on nema bratove radne navike.
Kad je birao školu, pitala sam susjedu kako je njezin sin u toj školi prošao (generacija mog starijeg, znači lani krenuo u srednju i sad će u drugi razred, a u osnovnoj je bio odlikaš s par četvorki). Daklem, priča je gotovo ista kao tvoja. Do pred kraj godine hrrrrpa negativnih ocjena, a onda se u zadnjih 2 tjedna sve razbistrilo. Prošao je s 4. Izgleda da u toj dobi imaju potrebu utvrditi gdje je granica. Samo što to nas košta živaca...uffff.... Nadam se da ju je tvoj našao i da će sad ipak biti lakše i bolje. Sretno!
Posljednje uređivanje od Trina : 31.08.2016. at 15:29
pa ne znam točno što bi, čitala stručne knjige i slušala savjete ali bih tražila načina da zavole zabavu i društvoNikako ne bi voljela, ali što ako ipak dobiješ takvo dijete? Jer to nije više do odgoja, nego do karaktera. Što bi onda, tjerala ga van?
Jedna od najčešćih zamjerki moje mame svojedobno bila je: "Zašto ne izlaziš van i družiš se s vršnjacima". Meni to tada nije trebalo, a zbog njezinih prozivki osjećala sam se kao da nešto sa mnom ne valja. Trebalo mi je dosta godina da shvatim da mi ništa ne fali - neki ljudi imaju drukčije potrebe za druženjem i to drugačije artikuliraju. Ne moraju svi tinejdžeri po defaultu tulumariti. I ne, nisam imala potrebu "nadoknaditi" to u 20-tima ili kasnije
Kad je o vlastitoj djeci riječ, ne znam što me još čeka, moj sin je tek navršio 12 i, iako voli društvo, toliko je i oprezan i bojažljiv, definitivno nije još dosegao onu točku kad mu društvo vršnjaka postaje važnije od vlastitih interesa. Zasad čitam temu i skupljam iskustva (i nadam se najboljem). Malo mi je teško izvući mu svoj primjer za bilo što, jer ni MM ni ja nismo bili tipični pubertetlije u svoje doba, pa zbilja ne znam što će nas zadesiti u godinama koje slijede...
koliko mi se čini zasad karakterom su "živahni i znatiželjni", al pustimo vremenu.
Poanta mog posta je bila da ne bih bila kao neke mame happy što joj dijete ne izlazi i ne zabavlja se s vršnjacima tipa kloni se nepodopština i inoga, ja bih baš htjela da se djeca zabavljaju sukladno svojoj dobi a ne da mi s 30 žive sa mnom a nikad nisu ni izlazili ni imali dečka/curu, toga se užasavam. Nekoliko mojih starijih kolegica ima djecu te dobi od 30 a nikad se za ruku držali s osobom suprotnog spola grrr....o nečem većem da ni ne govorim, s vremenom se povuku u sebe i eto belaja. teško kasnije ispravit.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 31.08.2016. at 17:13
uh Trina on je stvarno malo jači "specijalac", jako si ti s njim strpljiva u svim sferama njegovog života.
ne znam jel bih ja tako mogla uh....
Trinin nije nikakav poseban specijalac. Prilicno je prosjecan kad se gleda globalno ( malo podalje od Rodinog foruma).
Kad pomislim na ekipu iz OŠ, moram priznati da je ovo točno.
Ali cekaj koliko djece iz jednog razreda prosjecno padne razred ili ima nekoliko jedinica do pred sam kraj? + cigarete alkohol i trava. Sve s 15 god. I sve to zajedno u jednom djetetu.
samo hocu reci da Trini nije lako i da je to bas izazov i testiranje njenih zivaca cijelo vrijeme a nema naznaka napretku.
kod nas nor u razredu je uvijek bilo samo jedno takvo dijete.al ozbiljno.
ja sam mat.gimnazija.
baš sam došla to napisati, kao sirius
pa svi se sjećamo takvih iz srednje škole.
trina, jel lijep?
mislim, sve što si napisala, ne bih ja to okarakterizirala kao ono, težak pubertet. znaš ono, baš je bio težak u pubertetu, teško smo prošli to razdoblje.
meni se ne čini tako. ovo mi je sve poznato i nekako se znaš nositi s time. problem je, barem meni, kad ih ulovi nešto što je meni nepoznanica. npr us*ala bih se da se zatvore u sebe, da su mračnjaci, u nekakvim depresijama, oće pobjeć od kuće i sl. mene toga isto recimo strah.
a i tu se nekako opet snađeš, šta ćeš.
a lili, ti si mi najgenijalnija. sve po ps-u, da se zabavljaju, da su živahni, da nedaj bože piju i puše, da rade sitne nepodopštine, al ne i velike, da su super u školi, al ne i da samo uče...
moguće da baš takve budu, ko zna, al nije baš uvijek tako, ma znaš i sama.
takve je djece puno vise nego sto mislis. Nekom puhne u prvom srednje , nekom u trecem srednje, nekom nakon 15 godina braka.
i ne vjerujem da on testira Trinine zivce. Mislim da je trenutno prezaokupljen sobom da bi mislio na Trinu i njezine zivce. Pa ne radi to zbog nje ili protiv nje.
da me se krivo ne shvati, da banaliziram. nije lako i stalna je borba, to sigurno. i biti će još neko vrijeme. ajd, možda održi obećanje samom sebi i ne dozvoli si opet ovaj razred isti cirkus.
da je casa tu sad bi ti rekla - a šta i da je pao, i to je za ljude, mora se naučiti sam brinuti o školi
Tu sam i ja, samo se bojim da vise nisam mladja generacija, iako mi je i dalje 17 godina.
Rijetko sto nisam probala i/ili napravila tamo negdje do moje 24-te. Cesto znam reci da svaka cast mami (i ostalima) koji su morali proci kroz sve to -- nisam dovodila ni nju, ni ostatak obitelji u bilo kakve situacije, vec vise mislim na to sto je sigurno znala sto radim ili ne radim, ali pustila me da mislim svojom glavom i vjerojatno joj nije bilo nimalo lako.
Znam da je, ovo sto Trina kaze, tesko podvuci neku crtu izmedju "dobro sam prosla i/ili ispala... ili nisam", ali opet, mislim da mi te neke lude teen i post teen godine nisu nesto osobito nastetile. Mogla sam ranije zavrsiti faks, eventualno, ali ta odluka da ga pustim na miru neko vrijeme nema puno, ako ikakve veze s ovim ostalim.
Što se srednje skole tice, naš ima samo jednu naredbu: zabranjeno je padanje razreda.
Prvo : nista on iz toga ne bi naucio.
Drugo:agonija skolovanja bi se i nama produzila za jednu godinu!
ovo drugo je puno gore od prvog.
baš sam došla to napisati, kao sirius
pa svi se sjećamo takvih iz srednje škole.
trina, jel lijep?
trina, vjerujem ti da si se nasekirala, ali činjenica da je on to sve na kraju sam riješio, da je on taj koji je tražio mogućnost odgovaranja, mi govori da će vjerojatno sljedeća godina bit puno lakša
malo će se ranije sjetit da koga mu vraga sve to opet treba
Ja sam bila grozna u srednjoj skoli; bilo mi je dosadno. No nakon popravnog ispita (iz fizike) u prvom razredu, vise mi nije padalo na pamet unistavati si ljeto.
Cvijeta a znas da ja uvijek sve vidim u pink verziji
sirius ni je misoim da on testira mamine zivce nego jednostavno zbog situacije u koje te dovede ne mozes se ne zivcirat.
a vidis da si i ti svome dalataj jedqn jedini kriterij. Razlog 2 mi je zakon!
Ovo drugo ti je odlično. Na sreću, slično razmišljaju i profesori, pa rijetko koga ruše. Ne zbog učenika, nego zbog sebe da si skrate agoniju. Bar se meni tak činilo zadnjih par godina, dok sam gledala kako prolaze neki beznadni jediničari.
I bez brige, nije tvoje dijete u toj vreći. Iako mu se ne da, zna on da je manje zlo nešto malo učiti nego da mu dišeš za ovratnik cijelo vrijeme. Ovo govorim iz iskustva, vlastitog. Kad ganjam sina učiti, u ušima mi zvone riječi kojih sam se naslušala od svog tate u osnovnoj i početku srednje škole.
Bome, puno mi je toga došlo na naplatu
U pravu si, s tim da bi se us*ala i da ti to nije nepoznanica
Peterlin , vrijeme ce pokazati u kakvu ce kategoriju pubertetlija upasti moja djeca.Ovo drugo ti je odlično. Na sreću, slično razmišljaju i profesori, pa rijetko koga ruše. Ne zbog učenika, nego zbog sebe da si skrate agoniju. Bar se meni tak činilo zadnjih par godina, dok sam gledala kako prolaze neki beznadni jediničari.
I bez brige, nije tvoje dijete u toj vreći. Iako mu se ne da, zna on da je manje zlo nešto malo učiti nego da mu dišeš za ovratnik cijelo vrijeme. Ovo govorim iz iskustva, vlastitog. Kad ganjam sina učiti, u ušima mi zvone riječi kojih sam se naslušala od svog tate u osnovnoj i početku srednje škole.
Bome, puno mi je toga došlo na naplatu
Ako Svemir bude fer taj njihov pubertet necu niti osjetiti.
Mislim da sam to zasluzila.
A jel vi imate prijatelje koji nemaju djecu i koji svako toliko kazu nesto u stilu kako jedva cekaju s vasom djecom se napit i pricat im sta su sve radili nekoc s njihovim roditeljima?
I ako imate, kako im odgovarate na te bisere?
I što je bilo s "takvima" iz srednje škole?
Obično čujem kako su završili kao poduzetnici i danas su puni love, za razliku od nas štrebera koji smo sve po ps-u, a danas jedva krpamo kraj s krajem (manje-više).
Ali ipak takav put svojoj djeci ne bismo baš poželjeli, zar ne?
Pa ne baš... Oni koji imaju djecu dijele iste brige, a oni koji nemaju, obično imaju drugog posla nego se družiti s našom djecom.
Imamo prijatelje s kojima komentiramo što smo sve mi svojevremeno prošli, a o čemu ne smijemo zucnuti pred djecom (djeca su nam približne dobi) da nam se ne bi obilo o glavu. Imat će naša djeca svoje vlastite demone, ne moraju isprobavati naše.
Tangerina, dok tvoji dođu u neku dob za napit se, valjda će i ovi tvoji frendovi bez djece imat svoju, pa ima takve, s oproštenjem, budalaštine neće padat na pamet.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
