 |
|||
AjmeeeeeeeeLinda prvotno napisa
Eh, draga moja, morat ću te razočarati. Ne da u tom slučaju ne bi više visio po vama, nego bi tad imali "višenje" x 2.
A možda je i to samo faza, ko zna. Govorim po sjećanju, jer smo se sestra i ja toliko igrale, da nam mama uopće nije bila važna. Osim za skuhat ručak
A sjećaš li se svoje prve, druge, treće... godine? To sa zajedničkim igranjem ipak dolazi malo kasnije. Nije da se moje curke ne igraju zajedno, ali to obično traje jako kratko, a i tad svako malo imaju potrebu obraćati se meni ili mm-u. Bit će bolje...
Ovo sve mogu potpisati.ja jaaaako volim riječ FAZA
ta riječ me tješi, jer znači da će ovakvo ponašanje identično ponašanju tvojeg djeteta nestati netragom...
nakon nekog vremena
da nema riječi faza, ja bih već bila luda žena
sad sam samo napola luda
moj sin se dere za svaku i najmanju sitnicu koja mu ne odgovara: ne može nešto dohvatiti, ne može se negdje popeti, ne može nešto dobiti, gladan je, žedan je, nije gladan, bole ga zubi, sestra se neće igrati s njim, dala sam ga tati da ga pronosa, stavila sam ga u kolica, ne dam mu samom niz stepenice...
mogla bih ovako do ujutro
i ne radim, cijelo vrijeme sam s njim, znači nema zašto biti ljut
ali bez obzira na to on se dere, vrišti, baca na pod, baca sve čega se dohvati...
Vrišti jer neće u kadu, vrišti jer neće iz kade, vrišti jer želi biti gol, ali onda odmah nastavlja jer ga nisam obukla. Dernja se jer hoće gledati crtić, a kad mu ga upalim dobije slom živaca što sam to napravila. Hoće piti vode (to naravno isto daje do znanja keeeeenjkanjem), a kad mu donesem vodu podivlja, jer vjerojatno nije zamislio piti baš iz te čaše/boce. Uglavnom primjećujem da reagira tako kad JA napravim neku radnju koju je ON htio napraviti SAM, ili kad napravim nešto ali ne točno onako kako je on u tom trenutku zamislio. Ima dana kad se ne usudim disati kraj njega, da ne bih izazvala "to"!
ko o cemu ja o grizenju
ako dijete nesto zeli a ti ga prekines u naumu pa te ugrize te ako dijete privlaci paznju a ti ga ignoriras i ugrize te - znaci da si mu nesto kriv
ima i druga vrsta ugriza - ljubavni- to je ono kad se zanesu ...
napisala sam ovo prvo jer mi je to u felixinom slucaju posve jasno - grize ju kad mu nesto ne da, ili kad ima ispad, ona ponudi ciku a on ju ugrize - meni to znaci "pusti me sad necu ciku ljut sam makni se"
slazem se s curama koje u napisale da ih moramo rauzmijeti - takve faze su jako teske za nase malene...uvijek razmisljam koji to intenzitet osjecaja mora biti kada moje smireno dijete urllice na sav glas...ljubica mamina
e, tocno to!
utjeha-sve krene na bolje kada se pocnu jasnije izrazavati (onda pretaces sok u par casa dok si visocanstvo ne odluci iz cega ce piti al bar ZNAS zasto se dere)
Felix, ti si pisala i da on ne spava bas najbolje (kakav eufemizam, jel da?)
Meni sve ovo djeluje kao da njega nesto zaista muci i frustrira. Znam koliko paznje posvecujes odgoju, tako da sam sigurna da nema veze s tobom i preglasnim NE....
Sto ga ne bi odvela nekom dobrom pedijatru dijagnosticaru? Samo da iskljucis tu mogucnost, pa onda mirne duse cekas da faza prodje....
Kako stojite sa zubicima? Mozda mu neki tesko izbijaju?
mi, hvala bogu, nemamo grizenje.
ali imamo cupanje, grebanje i lupanje. no sva sreca ZNAM da je to ono kad se zanese, da je to izljev emocija i ljubavi.
mene na moje NE Lea uopce, ali uopce ne sljivi.
probala sam sve one nacine NE koji stvarno trebaju biti NE nakon predavanja Juula i nista.
ona se ili smije ili nastavi dalje.
jedino kad se rasplace je kad je umorna. ali onda reagira kao sto reagira i na bilo koji glasan zvuk.
one sheme- nemoj mamu cupati, mamu to boli, pa mama napravi tuznu facu i glumi da place- nju to nasmijava.
od uvijek sam mislila da je problem u roditeljima kada bi kao "mlada i neiskusna" (
a onda se dogodilo to: moje tromjesecno dijete se bacalo u kolicima i protestiralo i vristalo jer nije u tom trenutku htjela biti u njima. imala je 3 (slovima tri) meseca ona se bacala ko da ima 3 godine.
ja sam uvijek sebi govorila da imam prvau ovnicu koja ne samo da je temperamentna vec tocno zna sto hoce. i amen.
zato i vjezbanje s njom nije bilo lako.
ni oblacenje ni prematanje.
a sad joj zabraniti nesto...nemoguca misija. a stvarno joj ne branim puno- u obitelji me zovu "ona koja ne dopusta reci ne svom djetetu"
leonisa
NE ce ti funkcionirati tek kad to pocnes ZBILJA misliti, ono "no way babe" al totalno kulerski. ko da te pitala "mama smijem li uci u frizider i zatvoriti se unutra" pa ti kazes "svasta ti pada na pamet" i nastavis dalje sa stogodasivecradila. blivimi. sve drugo je propast. i onda ju pustis da odsizi svoje, i pokazes joj da se nista nije promijenilo. (pocni vjezbat kad ste same)
sorry na OT
felix kako je sad?
Apsolutno potpisujem ovo.
da bi spasila živu glavu ja izbjegavam govoriti ne
i marisi (godina) i samiju (četiri)
al uvijek bude po mom
šalim se
što manje zabrana, ali što više dogovaranja
različiti su pristupi za različitu dob
kod samija je princip: zamjena za nešto drugo/odgoda/plašenje realnim posljedicama/to već imamo/daj ja ću ti pomoći to napraviti kad nešto nemože pa je isfrustruran i urla
kod marise
izlazak na nezaštićeni balkon: izlazi uvijek sa mnom, kad ja nemogu balkon je zatvoren
šetnja po rubu provalije: ja ju držim za ruku ili je u kolicima zavezana
sad da ne nabrajam primjere,
nije uvijek tako jednostavno.
kod griženja je kod mene upalilo što sam otrpila i nereagirala.
umrla sam od bola, otpala mi je kosa, ali nije to više radila-upalilo je. kod kontinuiranog ponavljanja treba reći ne. kužim ja to. al proći će. neće gristi zauvijek.
u ostalom ima dana kad bih iskočila iz vlastite kože koliko me nešto uzruja ili iznervira bio to MM ili moja vlastita djeca ili bilo što/tko drugo.
cijeli dan sam živčana i ništa mi se ne da. samo bi se svađala/plakala i tako.
pa neka onda i djeca imaju pravo na takve dane.
ima tu vise stvari, od spavanja preko zubiju do moguceg soora, ali to cu sve rjesavati s pedijatricom i homeopaticom kad se vratimo s mora. inace mislim da nisam bas super mama, dosta me pere osjecaj krivnje da nesto krivo radim i da se zato tako ponasa. mislim da nisam na vrijeme shvatila da se on preko noci pretvorio iz bebe u malog covjeka i da nisam slusala njegove znakove. ali dobro, sad je malo bolje, grize me ali opcenito nije onako histerican i kenjkav kao u prvom postu.
dakle ignorirala si ju? ili govorila ne?
ma daaaaaj. Ja iskreno ne znam niti jednu tako super mamu koja je apsolutno kužila svoje dijete u ovoj teškoj fazi razvoja..ima tu vise stvari, od spavanja preko zubiju do moguceg soora, ali to cu sve rjesavati s pedijatricom i homeopaticom kad se vratimo s mora. inace mislim da nisam bas super mama, dosta me pere osjecaj krivnje da nesto krivo radim i da se zato tako ponasa. mislim da nisam na vrijeme shvatila da se on preko noci pretvorio iz bebe u malog covjeka i da nisam slusala njegove znakove. ali dobro, sad je malo bolje, grize me ali opcenito nije onako histerican i kenjkav kao u prvom postu.
Sve radiš super ili nas je cijelo brdo koje smo skroz zaglibile
nisi losa mama, felix! ne brij u takve vode!
moje malo cudo(viste) mlatara nogama svaki put kada ga presvlacim u kupatilu, pa dnevno dobijem par tira u trbuh da mi bude svega dosta, ali za sekundu se smirim, pa pjevam glupe pjesme da ga zabavim i da mu sto prije stavim pelenu.
Janu izlaze zubi vec jedno mjesec dana i nikako da izadju! danas je naprosto van faze i cas kenjka, cas se smije, cas place, cas urla... i tako cijeli dan.
ja sam si ove godine napravila naocale od titaniuma, koje su nepoderive. malo su skuplje, ali nisu skuplje od tvojih dva para zajedno! tako da ih Jan moze uzeti, mahati njima i na kraju zalijepiti u zid, a ja cu ih sa smjeskom vratiti na nos.
Felix, ja sam takva samopreispitivanja i sumnje u sebe imala tijekom cijele prve godine, pogotovo prva 3 mjeseca. Po cijelom sam forumu čitala kako su bebe koje se doji na zahtjev i nosi ih se u marami sretne i mirne i nikada ne plaču, a Kaleb je bio nervozan, razdražljiv i često je plakao. Predbacivala sam si to jaaaako, mislila da nešto radim krivo, da ga ne kužim (i nisam ga baš super kužila). Srećom, šmućka mi je rekla prave stvari u pravom trenutku, shvatila sam da ima takve djece...I sad se već dugo jako dobro kužimo. Ali potpuno te razumijem i šaljem ti jedan veliki zagrljaj podrške.
Meni je danas Marko rekao, kaj se sekiraš ,pa znaš da je to faza :shock:
A ja sam rekla da mi je pun klinac faza i da lijepo u fazi ,sa fazom, bez faze ili u interferenciji, pokupi svoje igračke.........
Pokupio je i odvalio, uvijek sve mora biti po tvom .......
jaaaa sam nemajka foruma ,ne gurajte se komadi , titula je samo moja
nisam joj rekla nedakle ignorirala si ju? ili govorila ne?
jer je to napravila dva puta
i više nije
krikćem neeeeeee kad vidim da ide s našiljenim prstom prema utičnici koja nije zaštićena
a onda stavim selotejp
inače, vjeruj, taj osjećaj koji imaš, da ne znaš da li radiš dobro-mislim da ćeš još dugo imati. bez obzira na ponašanje djeteta.
svi smo mi valjda u nekoj fazi imali film: "ja nešto krivo radim, a dijete samo na to tako regira"
meni osobno nije upalilo s ignoriranjem, niti s pričom: ne volim kad to radiš, otići ću ako ne prestaneš i neću se više s tobom igrati....sve se još više intenziviralo u jaslicama..... dan danas kad se počne tući ničim izazvan - jedina mi je obrana da mu kažem nek se ne čudi ako mu s takvim ponašanjem netko nekada i vrati
i da, definitivno ne mislim da sam ja kriva za takvo ponašanje jer ga nitko od nas tome nije učio, nije poticao, nije ga tukao....
i da, isprobavali smo svakakve metode da ga od toga odučimo, ali on to i dalje radi kao da je to nešto najnormalnije na svijetu
doduše, više ne slušam od teta da to radi u jaslicama (jer valjda su mu već počeli i vraćati
sinoc me tako divljacki ugrizao da sam se rasplakala. iz cista mira, nisam ocekivala. dala sam ga mm-u, trebalo mi je malo odmora od njega. bila sam tako umorna i gladna da nisam imala snage za bilo sto. bilo mi je naprosto dosta svega.
zapravo, mislim da cu pregledati stitnjacu kad se vratim u zgb. procitala sam o simptomima hipertireoze na plivazdravlje i imam sve simptome (jedem ko manijak, stalno sam gladna i umorna, mrsavim i dalje, emocionalni tobogani, nasljedni faktor...). mozda sam naprosto preumorna i prerazdrazljiva da bih skuzila u cemu je problem u nasoj komunikaciji. (ili se samo zavaravam)
mozda je on takav jer si ti preumorna i prerazdrazljiva? (ovo je pitanje, nije provokacija. kad sam jako blizu pucanja, anita je hiperaktivni sizoidni manijak. a inace je jako mirno dijete:kez
and, da nisi trudna?
felix
ma kakva provokacija. naravno da u tome ima puno istine (a i dobar je teren za razvijanje osjecaja krivnjemozda je on takav jer si ti preumorna i prerazdrazljiva? (ovo je pitanje, nije provokacija. kad sam jako blizu pucanja, anita je hiperaktivni sizoidni manijak. a inace je jako mirno dijete:kez
and, da nisi trudna?
koliko znam, nisam trudna
felix, vjerovano trebaš malo više vremena za sebe
pokušaj si nekoliko sati, nekoliko dana za redom organizirati čuvanje zeke a ti radi što te volja.
e, to.
odgovor ti je pred nosom - da bi bila smirena i zadovoljna, moras se odmoriti i napuniti baterije. i ONDA ces se moci posvetiti zeki onako kako bi htjela. ovo je jasna situacija u kojoj bi ti trebala biti ispred djeteta - par dana po sat dva u kojima ces se moci iskljuciti i opustiti ce ti puno pomoci. ne znam kakva vam je situacija, no vjerujem da ce i njemu biti od koristi produbiti odnose sa tatom/bakom/kimegod...
kada je anita prosla prvu godinu, i jos malo, primjetila sam da joj TREBA druzenje s drugim ljudima, jer znaju stvari koje ja ne znam, i da ju vesele. nije popustila pipke, dojila sam ju jaaako cesto, ali nekako se napravio prostor u koji je mogao stati jos netko osim mm-a i mene (i povremeno ukucana). sreca, jer sam bila luuuuuuuuuuuuudddddddddaaaaaaa
ps nije bas da se stvari skroz srede, ali zbilja dobijes primjetan osjecaj prostora za sebe (ne dovoljno, al staces, bolje ista nego nista)
dosli su nam svekiji na more, i iducih tjedan dana ima da zdusno provedem vase preporuke u djelozeko ih obozava a oni mogu cijeli dan ludovati s njim.
citam juula u trenucima mira i razgovaram s mm-om o nasem odnosu prema zeki. otkako smo prestali govoriti NE, situacija se znatno popravila. mene jos grize, ali njega uopce ne, i opcenito je bolje volje. precesto govorenje NE (povisenim tonom) je definitivno bio dio problema.
sad se lijepo odmori i napuni baterije... bit će ti sigurno lakše (barem neko vrijeme)dosli su nam svekiji na more, i iducih tjedan dana ima da zdusno provedem vase preporuke u djelo
super je juul, super je razgovor
ali učini nešto za SEBE!!!!!!!!!
a ti si na moruu?
pa što ne kažeš?
uzmi u obzir prilagodbu djeteta na promjenu, znaju ti prošviknuti, promjena kreveta, promjena zraka, više su vani blablabla....
marisa i sami ne spavaju na moru. sami sad da, kad je bio mali jok.
dojenje: 753 puta po noći. tako i marisa sad.
možda zeko grize kao kompenzacija jer nije doma.
Izvrsno.
mamita, grizao me i dok smo bili u zagrebu. i dok sam radila i dok nisam radila, i sad na moru.
iako, danas me nekako 'iz milja' ugrizao, dosta jako i bez povoda, ali odmah nakon toga me grlio i mazio. mozda stvarno ne kuzi koliko me to boli, mozda je to njemu (ponekad) izraz ljubavi? :?
danas smo u isto vrijeme mm, sveki i ja povikali NE kad je pokusao podici zaista ogroman kamen (uplasili smo se da mu padne na nogu) i isti cas se ljuto rasplakao. ne voli dijete NE, to je ocito.
da napravim nesto za sebe? hmmmm sto bi to moglo biti... seksic? ah, ne, nogomet je sad...
utakmica je gotova !!!!!!iako, danas me nekako 'iz milja' ugrizao, dosta jako i bez povoda, ali odmah nakon toga me grlio i mazio. mozda stvarno ne kuzi koliko me to boli, mozda je to njemu (ponekad) izraz ljubavi? :?
danas smo u isto vrijeme mm, sveki i ja povikali NE kad je pokusao podici zaista ogroman kamen (uplasili smo se da mu padne na nogu) i isti cas se ljuto rasplakao. ne voli dijete NE, to je ocito.
da napravim nesto za sebe? hmmmm sto bi to moglo biti... seksic? ah, ne, nogomet je sad...
a što se ugriza tiče i njegove reakcije danas, mislim da ste blizu kraja takvog ponašanja. Počeo je kužiti da nisi sretna zbog njegovog postupka
Ja sam Vidu govorila da sam tužna kada me ugrize, u početku je govorio "Mama tuna" iako nije poznavao tu emociju ali ubrzo je počeo sve manje gristi. Sada zna samo prisloniti zube na mene ali se odmah povuče
Vjerovatno mu je to jedan od način kako izražava ljubav.
Podižem topic jer...
...mojje trenutno sve samo ne to. prije kojih tjedna dana je počelo: scenarij bacanje po podu, udaranje nogama po podu, vrištanje do pucanja bubnjića... Ostala sam :shock: !
Prij mjesec dana je krenula u jaslice pa je možda i samom time isfrustrirana, vidim da bi sama puno toga htjela napraviti, a nemože pa krene drečanje, ao odmah nen skoočimo kad ona nešto poželi opet ista stvar - ali stvar je u tome da JA NE ZNAM kak se postaviti kad to počne.
Ako ju probam primiti na ruke još jače počne vrištati, trga se i nekad me i počupa. Pokušavam joj usmjeriti pažnju na nešto drugo, ali ona je toliko u tom histeriziranju da ne žali niti čuti. Ako ju ignoriram onda urla sve jače. Probala sam i sa: čekam te u dnevnoj sobi - kad se smiriš dođi. Ništa.
Oprostiti na dužini posta, ali kaj da napravim?
Teško ti je tu bilo što savjetovati, osim da zadržiš hladnu glavu i sačuvaš živce. To je zapravo ta, berem meni najgora faza kad bi sve htjeli i to sami, a nemogu, pa ih frustrira to što nemogu, ali i još više ako im ti pomogneš. I ko za vraga uvijek žele ponovno i ponovno isto i što god radio ne valja. Proči će kad malo naraste. Moji su se bacali po dučanu. Prije dučana smo imali pregovore. Može se kupiti samo jedna stvar koju želiš (neki slatkiš) i nakon dogovora, cirkus, a ljudi te gledaju kao da si svom djetetu najveći neprijatelj. S Ledom više uopće nejdem u dučan jer mi je to jedini izlaz.
Lupanje glavom u pod, vrata... Što sam više reagirala to su to oni više koristili.
Leda kad se isfrustrira trči po cijeloj kući i ruši sve čega se može dočepati, a Eugen mi je neki dan rekao (kad mu je sestra maznula kroasan), da on nikad više ništa neće jesti i da će on onda umrijeti, a onda će nama biti žao (naravno prije toga sam mu ponudila drugi kroasan, ali drugi neće, a neće niti ovaj koji je uzela seka. Mogla bih još puno toga nabrajati, ali nema smisla.
Samo hrabro i strpljivo. Najbitnije je biti dosljedan, ma koliko to bilo teško, jer ako jednom popustiš, nastaje kaos. Lako je to reči, a teško napraviti. Znam.
imam jos goreg....non stop hoce sisu, samo place, baca se po podu, ne mogu nigdje sa njim pa cak ni kod ljekara....imam osjecaj da sam najgora mama na svijetu
imam jos goreg....non stop hoce sisu, samo place, baca se po podu, ne mogu nigdje sa njim pa cak ni kod ljekara....imam osjecaj da sam najgora mama na svijetu
Na valjanju po podu u javnosti sam doktorirala.
Kao najbolja taktika mi se pokazalo da je bez reči pokupim oko struka i ponesem dalje kud sam pošla. Spustila bih je tek kad ocenim da se dovoljno smirila da mi da ruku da nastavimo dalje. Nekada je to značilo i da je bukvalno donesem do kuće.
Ubedljivo najgore mi je bilo da čekam da je prođe. To je savršeno palilo kod kuće, ali napolju stalno prilaze ljudi sa kojekakvim komentarima i samo su je time dodatno podsticali.
Ako će te utešiti, vremenom prođe...
i mi smo ušli u ovu fazu i iskreno totalno me uhvatila nespremnu.
još jučer je moja ženska bila milo dijete, rumenih obraza i zlatnih kovrča, ali sad je postala mali tiranin.
imam osjećaj da može govoriti da bi nam svašta rekla.
ako nije po njenom ili joj nešto smeta počinje tulum. presvlačenje nam je oduvijek bila znanstvena fantastika. to izgleda tako da ju ja presvlačim, a mm ju animira, jer u suprotnom se baca po krevetu, vrišti udara me, zahakla se sa nogama za moju ruku, već par puta me pokušala ugrusti, danas nisam pazila i dobrano mi je zagrzila prst. zna toliko urlati da samo čekamo da nam policija pokuca na vrata.
imali smo takvu fazu i s kupanjem, ali sad je ok, odjednom se obožava kupati.
najveći problem je to lupanje s glavom u pod, zid, tuče se po glavi s rukama i bilo čim što dohvati, ili se jednostavno baci na pod i odguruje po cijeloj sobi na leđima uz urlanje. ako joj se ne posveti pažnja kad ona želi, ili ako krenemo nešto raditi a ona nije uključena, isto počne protest. zna i vikati na nas i na nekom svom jeziku nam zbraja i mrmlja.
za sada ignoriramo ovo sve, stavim ju na sigurno i mekano dok se ne ispuše, ali problem je u tome što nekad zna biti toliko uporna za poluditi.
ponekad ima dana kad je takva gotovo cijelo vrijeme, ima ispade na totalne sitnice.
sve ovo nam je novo i izbezumljuje nas, troši jako puno energije. ponekad imam osjećaj da sam negdje pogriješila, a nemam pojima gdje, stvarno se bavimo s njom, ne kužim..
Posljednje uređivanje od Ayan : 27.01.2014. at 00:05
Možda bi skužila da se pokušaš staviti u položaj svoje kćeri. Probaj zamisliti vaš odnos njenim očima. Nije lako, ali probaj svoje ponašanje prema njoj gledati kako ga ona vidi.
Možda primijetiš što joj smeta. Jer, nešto joj smeta. A ona to pokazuje na jedini način koji zna-deranjem. Probaj naći uzrok njenog silnog nezadovoljstva i otkloniti taj uzrok idući put, tako da ne dođe do svega.
Zašto presvlačenje ne bi bila zabava? To je nešto što radiš puno puta u danu. Ne znam kako to radiš. ali možda bi pomoglo da joj nagovijestiš da ćete se sada presvući, pokažeš joj novu majicu, čarape, pelenu sa novom slikom, novu kremu i onda joj pričaš o tome. Ne treba presvlačenje ili bilo što drugo biti moranje. Ti znaš da se mora presvući, ali neka to bude kad i njoj odgovara. Bit ćete zadovoljnije obje.
Bitno je spriječiti, da ne dođe do vriskanja. A kako bebe rastu, one žele, barem djelomično, vlast nad svojim tijelom. Dogovor je uvijek dobra stvar. I sa tako maleckima se može dogovarati. Ako ne riječima, onda postupcima
i moja je mene počela gristi.
ono, zabije se u mene dok mi sjedi u krilu okrenuta orema meni. igramo se điha,điha, smijemo se, i onda se zabije glavom u mene i ugrize me.
ne znam kako bi to okarakterizirala-ali zasad mi je slatko.
zasad.
imam osjećaj da ne mogu više.
prvo je bilo samo negodovanje, pa bacanje po podu, sad je vrištanje+bacanje po podu svaku puta kad nije po njenom ili kad joj nešto ne uspije.
danas me u protestu udarila u usnicu i razbila ju, sad izgledam kao severina.
počelo joj je izbijati još zubića i to valjda svi mogući odjednom. nadam se da je to.
nikad nije bila ovakva, imala je tantrume u smislu da se hiti na pod i lupa s glavom.
neki dan se iz protesta zaletila s glavom u fasadu, ako joj nešto nije po volji opali kud stigne.
najgore je to vrištanje. čak i kad nema razloga.
kao da stalno mora biti u centru pažnju, i primijetila sam da to obožava, kad odemo negdje i skuži da joj se ljudi smiju ili obrate onda počne šou, pleše, zabavalja ih, miga. neda mi da joj ništa pomognem jer sve može sama, a ne može i onda počnu drame.
u parku je dobra s drugom djecom, nije agresivna prema njima, jako voli biti u društvu, onda mazi djecu, nosi im svoje igračke, daje jesti i piti, ali niti jedna sprava ju ne interesira, ineresantno joj je od čega je napravljena i koje dijelove ima. voli jako knjige i to si zna uzeti i "čitati" i oponašati životinje i stvari, voli muziku, plesanje i mačke. čak i čisti za mnom.
novi problem je i u tome što ne možemo nigdje otići s njom jer nikad ne znam kaj će joj puhnuti u glavu i kad će napraviti scenu.
probali smo sve, od ignoriranja, ne pali jer ona je u stanju urlat po 1 h, danas je to završilo tak da se ispovraćala.
ne pali ni skretanje pažnje, ni maženje, ni naše dubljenje na glavi, ništa ne pomaže.
ne znamo što da radimo, razmišljamo o psihologu, ali koliko toga možeš objasniti djetetu od 15 mj.?
svaki savjet je dobro došao, stvarno nam treba pomoć, jer ovo postaje sve gore o gore.
što radimo krivo?
Posljednje uređivanje od Ayan : 14.04.2014. at 22:32
ne radiš ništa krivo
sve sam ja to prošla s prvim djetetom i sada prolazim s drugim
moj mlađi će uskoro imati 3 god, i kada idemo u šetnju sve se dogovorimo što ćemo raditi, kako ćemo i što napraviti, gdje ćemo ići, obeća da će biti dobar ali od toga ništa
ako smo u dućanu on je obično nakon mog prvog NE u horizontalnom položaju, plače, viče upomoći da dalje ne nabrajam koje mi neugodnosti radi, a ljudi koji me gledaju sa strane me u čudu gledaju
pokupim ga i idem što prije van, da dođem doma i onda ga stavim u kaznu koja za njega ne pali
starijeg su te "faze" prošle tek sa 4 god, pa se i ovaj valjda bude pribrao do tada
kod mene je ovo upalilo. Al me znalo strasno umoriti cijelodnevno smisljanje strategije za SVE. I bitno je prije nego nesto trebamo napraviti nekoliko puta unaprid obavjestiti damicu da se lakse pripremi,valjda psihickiI sve kroz igru,sve. Totalno vas kuzim,mi smo napokon izasli iz te faze...zna se dogodit tu i tamo al to je sitnica. Sad cura ima 3ipo
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
evo, urlanje i bacanje po podu traje od kad se digla. trenutačno ne uspijeva složiti kocku jednu na drugu, i dobila je slom živaca, a do sad sam slušala urlanje jer nisam obraćala pažnju na nju dok sam peglala.
stvarno sam na rubu živaca.
Posljednje uređivanje od Ayan : 15.04.2014. at 12:42
Kod moje djece to je znalo prethoditi skoku u razvoju - dijete već kuži, ali još ne može (složiti kocke, izgovoriti riječ...) pa dobiva napade živčanosti.
Ja sam ignorirala. Samo sam pazila da se ne ozlijede (to je bio pravi izazov jer je stariji imao napade lupanja glavom o betonski pod) ali prošlo je zapravo dosta brzo, ili mi se to sad čini iz perspektive majke 13-godišnjaka i 14-godišnjaka...
Naoružaj se strpljenjem i sretno! Ne možeš puno pomoći djetetu - mora neke stvari i sama...na primjer, naučiti nositi se s frustracijama. To je izuzetno važno i korisno za kasnije.
Eh, nisam napisala da sam ja znala reći "PRESTANI ODMAH!" u situacijama kad bi klinci mene doveli do ruba živaca. Nije uvijek djelovalo, ali često je upalilo. Ne vidim razloga da skrivam od djece kako se JA osjećam kad oni imaju svoje napade. Ne trebamo mi odrasli dobiti napad, ali ako stvarno pretjeraju, treba im reći - prestani, ne možeš se tako ponašati...
da, to sam i ja primjetila - često je potrebna neka katarza, prelomnica, tvoje preuzimanje kontrole nad situacijom da se oni smire. kao da nemaju granice/sigurnost, preplavljuju ih neke emocije koje ih plaše i nad kojima nemaju kontrolu i preplaše se, pa se ljute na sebe, pa onda na tebe koja ignoriraš... I onda reagiraš - katarza - bum. i gotovo, smire se.
Mi smo imali samo par takvih situacija (na sreću) ali prošle su tek kad sam konačno reagirala iskreno, čvrsto ali ne grubo, bez kalkuliranja i smišljanja strategije i kad sam na neki način preuzela potpunu kontrolu nad situacijom.
Joj, teško je to.
Evo odgovorila si sama sebi
No, treba odlučiti. Da li ti je važnije da ispeglaš robu na brzinu i slušaš urlanje koje će prijeći u "slom živaca" ili peglaj i pričaj s njom, pomogni joj, pa makar pet puta odlagala peglu za svaki komad robe.
Pričaj joj npr: vidi, sad ću speglati maminu zelenu haljinu sa kratkim rukavima. Vidi kako će biti krasna. Dok ti složiš kocke, ja ću speglati, pa ćemo zajedno složiti vlakić. Ona će znati da si tu za nju, a ti ćeš napraviti svoj posao.
Bebe brzo postanu samostalne i za 2-3 godine će se znati zaigrati sama. A što je par godina, ionako će prebrzo odrasti. Uživaj s djetetom, radite sve zajedno, uključi ju u sve što može. A one poslove koji nisu za djecu, ostavi za doba kad spava ili ju netko drugi čuva. Ili ne peglaj, peglanje je ionako precijenjeno
Posljednje uređivanje od Beti3 : 15.04.2014. at 20:28
Probaj dreknuti, kao sto je vec netko napisao. Kod nas je to nakon isprobavanja svih mogucih pristupa jedino palilo. Ne uvijek, ali u 90% slucajeva. Kod nas je jako bio bitan pravi trenutak u kojem cemo dreknuti, jer samo ako dreknem (jedno obicno strogo i glasno hej!) u prvih 3 sekunde kad siza tek pocinje i jos se nije rasplamsala, onda sam sprijecila raspad sistema. Ulovi trenutak kad je dobre volje i cekaj kad ce se poceti ufuravati u sizu i onda....imam osjećaj da ne mogu više.
prvo je bilo samo negodovanje, pa bacanje po podu, sad je vrištanje+bacanje po podu svaku puta kad nije po njenom ili kad joj nešto ne uspije.
danas me u protestu udarila u usnicu i razbila ju, sad izgledam kao severina.
počelo joj je izbijati još zubića i to valjda svi mogući odjednom. nadam se da je to.
nikad nije bila ovakva, imala je tantrume u smislu da se hiti na pod i lupa s glavom.
neki dan se iz protesta zaletila s glavom u fasadu, ako joj nešto nije po volji opali kud stigne.
najgore je to vrištanje. čak i kad nema razloga.
kao da stalno mora biti u centru pažnju, i primijetila sam da to obožava, kad odemo negdje i skuži da joj se ljudi smiju ili obrate onda počne šou, pleše, zabavalja ih, miga. neda mi da joj ništa pomognem jer sve može sama, a ne može i onda počnu drame.
u parku je dobra s drugom djecom, nije agresivna prema njima, jako voli biti u društvu, onda mazi djecu, nosi im svoje igračke, daje jesti i piti, ali niti jedna sprava ju ne interesira, ineresantno joj je od čega je napravljena i koje dijelove ima. voli jako knjige i to si zna uzeti i "čitati" i oponašati životinje i stvari, voli muziku, plesanje i mačke. čak i čisti za mnom.
novi problem je i u tome što ne možemo nigdje otići s njom jer nikad ne znam kaj će joj puhnuti u glavu i kad će napraviti scenu.
probali smo sve, od ignoriranja, ne pali jer ona je u stanju urlat po 1 h, danas je to završilo tak da se ispovraćala.
ne pali ni skretanje pažnje, ni maženje, ni naše dubljenje na glavi, ništa ne pomaže.
ne znamo što da radimo, razmišljamo o psihologu, ali koliko toga možeš objasniti djetetu od 15 mj.?
svaki savjet je dobro došao, stvarno nam treba pomoć, jer ovo postaje sve gore o gore.
što radimo krivo?
Naravno da su mi se onda svi cudili zasto tako zlocesto derknem, ali to je jednostavno moralo tako biti.
mudrice.... Ili ne peglaj, peglanje je ionako precijenjeno
za ovo imaš pravo.
imaš i pravo za to da nije lako biti roditelj. mi joj pružamo jako puno pažnje, i onda ne shvaćam da baš moram titirati oko nje 24 h. gdje sam ja tu? moj muž? pa i na wc ide samnom!
baš da moram trčati na svaku njenu vrisku i ne moram.
uključujem ja nju u svoje aktivnosti, danas sam peglala, pa ju nosila i ljubila, pa peglala, pa opet, i tak 2h. svaki put kad ju spustim ona urla. a ne mogu ju niti stalno nositi jer mi i od posla otpada kičma.
neki dan je dobila ispad kad je vidjela pticu na drvetu i skužila da ne može do nje.
pa kad je silom htjela sama na tobogan, a ne može i ja joj htjela pomoći. onda je tek dobila slomove.
sve što bi ju moglo dovesti do ispada bijesa, a možemo predvidjeti izbjegavamo, samo kaj nisam vidovita.
jučer sam joj 100% ponavljala da se ne naginje nad kamenjar i ne miriši cvijeće, jer bu opala na nos, uvijek opadne, ali ona mora po svom i onda je tresnula s nosom u grm. ja šumom, ona drumom.
najgore je kad izgubim živce i dreknem, ali ne pali, onda je još gore, pa to više ne radim, jer sam skužila da je to samo borba tko je jači, bez efekta.
ako ju pustim da se išizi, tome nema kraja, i onda završi s povraćanjem, crvenim flekama, bude sva znojna i ne može do zraka.
baš nam je teško, možda se nekome čini da pretjerujem, ali izgubljeni smo u prijevodu.
dosta sam čitala po knjigama da se djeci mora pustiti da se ispušu kad imaju tantrume, da ih se ne smije sprečavati da skupljaju emocije u sebi.
gdje je onda granica?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
