Hm da....mozda je bolje, al osim toga sto je nama bilo tesko podnijeti te tamtrume koji su u prosijeku trajali po 15 min, bilo nam je u prvoj redu nje zao takve izbezumljene, pa je ostalo na tom nepedagoskom pristupu.
 |
|||
|
|
|||
Hm da....mozda je bolje, al osim toga sto je nama bilo tesko podnijeti te tamtrume koji su u prosijeku trajali po 15 min, bilo nam je u prvoj redu nje zao takve izbezumljene, pa je ostalo na tom nepedagoskom pristupu.
Moje iskustvo je ovakvo - ako bih prekinula posao i "posvetila se djetetu" kad su dobivali svoje napade, to je rezultiralo idejom u njihovoj glavi "HA; mama će sve ostaviti i doći ako ja počnem drečati..."Uh-puh prvotno napisa
NO WAY! Ne u mojoj kući! Čuli su "prestani odmah, SAD, a ja ću se požuriti s tim što radim, pa POSLIJE KAD SE SMIRIŠ možemo van ili raditi nešto zajedno.
Ali dopuštam da svatko ima svoje iskustvo.
Bas ovo je meni rekla djecija psihologica.ne reagirati na deranje i bacanje jer im saljes poruku da onda uvijek kada divljaju mogu sve dobiti.kada sam pocela ignorirati brzo su shvatili da nemaju nista od toga
Sent from my GT-I8190N using Tapatalk
Kod nas kod mlađeg klinca pali okretanje na humor-aaaa, kako vičeš, pobegle su kuce i mace..., i ptice su odletele...pa prozore ćeš razbiti...i tata je zapušio uši...i komšiju si probudio....sve to uz dramatizaciju i smejanje...tu negde nakon prvih par nabrajanja (kad uspe da me čuje od sopstvenog urlikanja), on počinje da se kikoće kroz suze i nabraja dalje koga je sve uplašio. Sad je već dovoljno da kažem na početku, dok on još hvata vazduh za urlik: razbićeš prozore!-i on prasne u smeh umesto u plač. Ali ipak je stariji i razumniji, ima 2,5 god.
kod nas stvarno ništa ne pali, ili rijetko upali.
ako ju pustim i ignoriram, onda to ide do toga kako sam već napisala, da se intenzitet pojačava, i na kraju završi s flekama, ne može do daha ili povrati.
ako ju uzmem na ruke svaki puta dajem joj poruku da ću trčati na svaki njen zahtjev, a to ne želim, a opet ako to ne napravim ponavlja se scenarij iz gornje rečenice. pa se uplašim jer stvarno gadno izgleda.
muke bez kraja i konca.
A klasično skretanje pažnje na nešto drugo?
Ili pitanje-ljuta si? Jako si ljuta? Ljuta si kao -(lik iz crtaća, neki rođak, mali drugar, neka omiljena igračka...)? Šta radi taj i taj kad je ljut? (Pa odglumiti nekakvo prihvatljivo pokazivanje ljutine, npr. lupa nogama, mršti se, itd.)?
Ne moraš je uzimati u ruke, ali po mom mišljenju kod neke dece ignorisanje jednostavno ne pali, tj. ako histeriše samo radi pažnje, onda verovatno pali, ali ako histeriše jer ne ume drugačije da se izbori sa svojim emocijama, onda je možda korisnije naučiti je neki prihvatljiviji način pokazivanja ljutnje i frustracije.
Moji klinci su kombinacija i jednog i drugog, tj. nekad pali ignorisanje a nekad uvažavanje njihovih osećanja, samo je mudrost odrediti kad šta pali. A nekad pali stvarno samo nepedagoško -DOSTA!
Od mojih troje, srednja princeza je imala najgore ispade.
Najmanji je upravo u toj fazi, ali nije seki ni do koljena.
Iskreno, ja nisam našla rješenje.
M. je u najgoroj fazi svakodnevno urlikala po 2 sata.
Prvo smo pokušavali utješiti-nula bodova. Pa smo pokušavali spriječiti, ali ne možeš predvidjeti njene misli-isto nula bodova.
Pa smo pokušavali pedagoškim metodama objašnjavanja-džabe objašnjavati kad ona u svojem urlikanju ne čuje ništa.
Onda smo ju jednostavno pustili da urliče, samo u drugoj sobi da ne oglušimo.
Vani isto, radimo što smo naumili, samo uz njeno deranje. Vrlo neugodan prizor na javnim mjestima.
Kad bi intenzitet deranja popustio, nakon sat do dva, fino se dijete dalo utješiti.
Desilo se više puta da negdje vani prolupa, stavimo je u auto u urlajućem stanju, i ona u vožnji zaspi.
Doma ju iznesemo iz auta, odspava još sat vremena i kad se probudi nastavlja se derati tamo gdje je stala.
Nemam pametan savjet, mi smo čekali da prođe.
Ne znam točno kad je prestala, sjećam se da je s 3 godine bila potpuno normalna.
Jesi li eliminirala organske uzroke (glad, pospanost...) Moj mlađi je bio silno osjetljiv na glad - morao mu je obrok biti točno na vrijeme, jer ako bih zakasnila 15 minuta, slijedila je epizoda urlikanja. Osim toga, znao je biti žedan, ali nije se sam sjetio da treba piti (i danas je takav - moram ga podsjećati + davati mu čaj da nosi u školu jer inače zaboravi i završi s epizodom glavobolje, a dok je bio manji, to bi se pretvorilo u urlikanje).
Riješili smo to tako da sam vječito nosila sa sobom pecivo ili krekere + bocu vode. Isto, morala sam voditi računa da budemo doma točno na vrijeme za popodnevno i večernje spavanje.
Ajme Peterlin, tvoj mlađi isto kao E. nema šanse da skuži glad, žeđ, umor, hladnoću, vrućinu...
To je jedno od područja gdje sam definitivno podbacila kao roditelj, ne znam kako mu pomoći da to nauči. Jednostavno ne kužim kako ne kuži da je žedan ili umoran.
Za sad zna ako ga uhvati šiza mora prvo popiti vode, ako ne prestane onda nešto pojesti. Ali to ide s racionalne strane, ne prepoznaje signale koje mu tijelo šalje.
A što se tantruma i pažnje tiče, mene je psihologinja spasila s rečenicom "pažnja se daje kad je situacija mirna".
I stvarno, nakon tjedan dva takvog ponašanja tantrumi su se prorijedili. Samo imajte na umu da ne trebaju sva djeca istu količinu pažnje, e TO zna biti iscrpljujuće. Srećom, kako rastu spremniji su na kompromise. Jučer sam npr. uspjela ofarbati cijelu kredencu s njih troje (7, 6, 2), a to recimo ni u ludilu ne bih uspjela dok su E. i H. bili dvogodišnjaci.
To je trajno stanje. Evo sad je u 13. godini i danas se žalio na glavobolju. Kažem ja njemu (a to je uobičajeno pravilo kao i kod tebe): prvo popij vode, ako ne prođe za 20 minuta, onda možeš popiti kapsulu paracetamola (jer znam da je jučer sa klincima divljao cijelo popodne na vjetru, pa ga je vjerojatno propuhalo).
Kako mu objasniti glad/žeđ/pišanje - nema šanse... Isto ga godinama učimo racionalno da uzme u obzir i signale tijela. Nešto uspijemo, ali dosta toga ide teško.
Ja se nikako s tim ne mogu pomiriti. Da će mu netko cijeli život morati napominjati kad mora piti, jesti... ili u najboljem slučaju da će naučiti što treba raditi.
I nikako mi ne ide u glavu da zbilja to ne osjeća :/
Kod mog sina se ne radi o tome da ne osjeća, to je stvar obraćanja pažnje. U to stanje gluhoće i sljepoće za vlastite potrebe zapada kad gleda tv ili visi na internetu, pa ga to toliko zaokupi da ništa, ali NIŠTA drugo ne postoji oko njega...
Jedina pomoć - strogo strukturiranje vremena. Kuhinjski timer. Određeno vrijeme za učenje, vježbanje instrumenta, odmor, hranu, ovo, ono... sve. Teško se toga riješiti... Nedajbog da taj ujutro otvori televizor - zagarantirano mu je kašnjenje u školu. A nije se jednom dogodilo i strogo mu je zabranjeno, ali je to ipak znao učiniti kad npr. nema prvi sat. Uffff... Ali kad u školi treba obratiti pažnju na ono što profesori govore - to ne ide tako lako. Imali smo puno razgovora doma na tu temu. On po svome, a ja vraćam loptu na centar: moraš sam o sebi voditi računa, blablabla... i nadam se boljim danima. Zapravo, bolji dani su u školi došli sa zanimljivijim gradivom, ali još uvijek mu hrana i piće nije visoko na listi prioriteta...
Peterlin eliminirali smo sve što nam je palo na pamet, studiju smo napisali o tome.
najgore mi je kad napravi ispad vani i onda svi bulje, jer su njihova djeca perfektna, a ja sam nemajka s razmaženim derletom.
Uopće nije važno što drugi misle. Važno je kako se ti i tvoje dijete osjećate... A ako te "svi bulje" opterećuje, to isto može pokrenuti nepoželjno ponašanje. Dijete mora imati uvijek iste kriterije za nepoželjno ponašanje, odnosno ne smije mu se reći "doma možeš divljati, ali vani i u gostima ne" jer to klinci ne razumiju. S druge strane, to cirkusiranje s vremenom ili prestane ili poprimi drugi oblik, pa vjerujem da ćeš se uskoro toga riješiti. Ali kako god bilo, nemoj se opterećivati što drugi misle o tome, to je nevažno.Peterlin eliminirali smo sve što nam je palo na pamet, studiju smo napisali o tome.
najgore mi je kad napravi ispad vani i onda svi bulje, jer su njihova djeca perfektna, a ja sam nemajka s razmaženim derletom.
meni je jedna vrlo bistra susjeda došla prijetiti socijalnom službom zbog urlanja. ali prođe to. kod mog sina okidač je vjerojatno bio veliki skok u razvoju. on je s 18 mjeseci skinuo pelenu dnevnu i noćnu, progovorio u rečenicama... bio je predobra i sretna beba a onda je prvo počeo urlati kad sam mu htjela oprat guzu od kakice( zbog muke oko toga sam mu skinula pelenu). urlao je za sve i svašta. srce mi je pucalo dok sam ga gledala. to nije bio plač nego potpuni emotivni raspad. u pamćenju mi je ostala scena:ulazimo u sobu i ja palim svjetlo.raspad. on je to htio i nema više povratka. nismo ga mogli smiriti, urlao je sat vremena i tako urlajući zaspao. spavao je 5 min. kad se probudio nastavio je plakati ali više nije bilo tantruma.
bilo je teško ali prošlo je.
slažem se sa svim što si napisala.
samo mi još izgleda nismo došli u fazu "baš me briga što drugi zure".
kad ju stvarno ulovi vani onda to jako, jako ružno izgleda, i ne sramim se ja nje, nego sebe jer mislim da sam zakazala kao roditelj i da nešto radim krivo.
cijelo vrijeme mislim da li bi bila drukčija da nisam imala tako tešku trudnoću, i sve ono prije, da se nisam toliko živcirala, jesam li ja kriva?
svaki put kad nju čopi tantrum, ja ne mislim da je ona zloćesto dijete, imam osjećaj da pati zbog nečeg, ja joj ne mogu pomoći i onda mi srce puca.
a obožavam ju do neba i nazad i još toliko.
NEma pomoći. Ako si postavila jasne granice i učinila sve što si mislila da treba, preostaje ti samo strpljenje.
Koliko ja vidim, odrasli ljudi se ne bacaju po podu i ne urliču. Ima nade da će i tvoje dijete prestati, he he he.... (najtekajzameriti).
Ja nisam vjerovala koliko je to teško (jer moja djeca nisu bila takva - stariji je izrazito lako odgojivo dijete, a za mlađega sam rano prokužila što mu smeta) dok nije moj stariji upoznao svog dobrog prijatelja - taj je vrhunski darovito i nevjerojatno dijete... Pogledaj si topic o darovitosti - možda nađeš odgovore i neke trikove.
Ne,nisi ti kriva!slažem se sa svim što si napisala.
samo mi još izgleda nismo došli u fazu "baš me briga što drugi zure".
kad ju stvarno ulovi vani onda to jako, jako ružno izgleda, i ne sramim se ja nje, nego sebe jer mislim da sam zakazala kao roditelj i da nešto radim krivo.
cijelo vrijeme mislim da li bi bila drukčija da nisam imala tako tešku trudnoću, i sve ono prije, da se nisam toliko živcirala, jesam li ja kriva?
svaki put kad nju čopi tantrum, ja ne mislim da je ona zloćesto dijete, imam osjećaj da pati zbog nečeg, ja joj ne mogu pomoći i onda mi srce puca.
a obožavam ju do neba i nazad i još toliko.
Nakon lakoodgojivog djeteta ja sam dobila takvu kcer.i nema tu pomoci pomiri se s tim.moras cekati da se nauci nositi s frustracijama.kod nas jos nisu prosli.nema ispada vani.samo doma.meni je njena psihologica puno pomogla da ju bolje razumijem pa sam joj i postala bolji roditelj.kada je imala negdje tri i pol godine poceli smo primjenjivati jednu rijec ,kod nas je to bilo EVA DOSTA!ali to pali samo ako ju uhvatis u trenutku prije nego lavina krene.i treba biti dosljedan ali i fleksibilan.npr trenutno je bolesna i lezi pred tv-om.kako joj je malo bolje danas sam joj ogranicila tv.ujutro je izabrala sta ce gledati.s tim da dopustim da nesto zamjeni tokom dana.ali ono sto je vazno da ju stalno podsjecam jos ovo i gasimo,znas da za 5 min kada ovo zavrsi gasimo tv....i tako 100 puta.
Kada bi samo zgasila bila bi drama.vazno joj je dati vrijeme da se prilagodi.
I jos nesto.da ,ona pati tada i ne moze si pomoci.jednostavno neka djeca se tesko nose s frustracijama.nama je to povezano s evinom dijagnozom zato toliko i traje.ona ima sedam godina sada.
Sent from my GT-I8190N using Tapatalk
Pa evo...Peterlin je upotrijebila "prestani odmah", Mona "Eva dosta", ja "Hej!" prije nego lavina krene. Izgleda da smo nasle nesto sto pali, mozda ne kod svih, ali bar kod nekih.
Kod mene je to bio prijedlog psihologice.ja sam u toj fazi vec bila tako luda da nisam uopce suvislo razmisljala.
Sent from my GT-I8190N using Tapatalk
jučer smo bili kod mojih na ručku. svi ljudi koji su bili pristuni su joj poznati.
ali od trena kad smo stigli to je bilo vrištanje, bacanje po podu, udaranje, lupanje s glavom, ništa nije palilo da ju se umiri, tako da smo se nakon 3 h šou programa pokupili doma.
bila sam na rubu da se i ja bacim od jada na pod i zaplačem.
od sad ostajemo kod kuće i nejdemo nikuda.
A zašto to nisi napravila? Ja bome jesam nešto slično.... Nisam se baš bacila, samo sam se izvalila na krevet i počela urlikati kao i oni. I znaš što - upalilo je. Prestali su. Trebaju klinci vidjeti kako oni drugima izgledaju. Ali ne upali ista metoda svaki put.
Tražiš dok ne nađeš što pali. I nek ti ne bude ni neugodno ni glupo isprobavati najrazličitije metode. Kod mojih je palila i čista agresija - jednom su me tako izludili da sam bacila svoju šlapu u vrata i nakon prvotnog efekta iznenađenja, smirili su se u sekundi. Treba to zaustaviti prije nego eskalira. Isto, probaj čvrsto primiti dijete da se ne može bacakati (to kod mojih nije palilo jer sam imala dvojicu na blizu, ali čula sam od drugih mama da im je uspijevalo fizički smiriti dijete). Ne znam hoće li upaliti ali ja se ne bih ustručavala probati. Uvijek možeš odustati.
A najpametnije je ignorirati, da dijete shvati da se s tim cirkusom ne postiže ništa (to je teško izvesti u gostima).
Sretno!
Ayan
Nemam neki pametan savjet, nadam se da ce ta faza sto prije proci
Vidim da ti je tesko, kome ne bi bilo
Nedavno sam upoznala jednu takvu djevojcicu i njena mama isto kaze da nista ne pali...i ona se nada da ce sto brze proci...
Drz se i izjadaj se ovdje, ako pomaze
jesam, i to kod nje ne upali. zastane na par sekundi i onda opet počne natjecanje u kojem ona mora pokazati da je glasnija i bolja.
više nemam ideja.
niti živaca.
i ne mogu slušati komentare kako mi je dijete razmaženo i zloćesto i da smo loši roditelji.
kao da svaki dan proživljavam novu dramu.
danas smo bili u parku na toboganu. spusti se dolje i onda dok se druga djeca izredaju ona urla i baca se, onda se opet spusti pa je dobro, pa opet urla i tako ukrug.
najgore je kaj se onda mm i ja pokoljemo.
Ginger
Posljednje uređivanje od Ayan : 22.04.2014. at 14:01
Peterlin pa nije bila doma, ja to ne bih bas u gostima izvodila
Moje cure su svega par puta imale tako neki urlajuci ispad i ja sam ili ignorirala ili kao sto si rekla - zaurlala s njima
Bile su u cudu, ono, mama je poludila, prestale su i osle u svoju sobu
Al kod mojih su ti ispadi bili stvarno rijetki pa je mozda zato upalilo
Mislim, vrijedi probati, al ja bih to samo doma radila
i napravila sam doma, krivo sam napisala da ne bi shvatile da se bacam ljudima po podu u gostima.
Joj Ayan, pa niste losi roditelji, to znas i sama
Sta te briga sto selo prica
Al mislim da se ti i tm trebate "urotiti protiv" nje
Da ona ne vidi da se ne slazete oko stvari koje se ticu nje
Te male glavice su jako pametne, sve mogu iskoristiti u svoju korist
nikad se ne svađamo niti raspravljamo pred njom.
baš zbog toga jer djeca ona shvate da mogu manipulirati.
O da, majstori manipulacije
Ayan, koliko je sad točno stara?
Razmišljam ne bi li ju u ovakvoj situaciji u parku bilo dobro odmah nakon prvog ispada bijesa je odnjeti van parka, tj doma?
Ja mislim da ti tu nema dileme. Još je jako mala, beba zapravo. Očito je temperamentna i vjerojatno će imati elemente takvog reagiranja uvijek. Ali za sada, po mom iskustvu i po mom mišljenju, treba je uzeti na ruke na vrijeme, ako je to ono što joj pomaže. Trebat će je pažljivo promatrati, da vam ne promakne moment kad takvo ponašanje počne koristiti i namjerno, po narudžbi, da postigne neki cilj, što će po svoj prilici probati. Naravno, to ne znači da neće usporedo s tim "na botun" šizama imati i one prave: hoće. Pa će trebat naučit raspoznavat kad je jedno, a kad drugo, jer zahtjevaju drugačiju reakciju.
U svakom slučaju, budući da je u ovako ranoj dobi ovako intenzivna, ja bih rekla da se ona istinski pogubi u tim trenucima (da ne kažem satima) i da joj treba vaša pomoć. I trebat će vam neki kompromisi: na primjer, otići s tog ručka ranije, iako ste mu se veselili i čini vam se da bi njoj trebalo bit u redu, da nema razloga za takvo ponašanje. Pomalo će prerastati takvo ponašanje, i tu treba pazit da se vaša očekivanja usklađuju s njenim mogućnostima, a koje su, znat ćete tako da povremeno probate. Povremeno zatražite od nje malo više: da pričeka, da posluša kad joj se kaže da prestane i slično pa vidite kako to prolazi.
Možeš probati i ovo od Peterlin, znaju ljudi reći da im takve stvari pomažu: da vide da su roditelje izbacili iz takta, da vide nekontroliranu reakciju roditelja, ili da im se njihovo ponašanje vrati nazad.
I ja sam sa svojima znala s time eksperimentirati, kad bi mi bilo svega dosta, ali to je bilo sasvim promašeno. I takve neke epizode pamte godinama, grozno im je to bilo, a nije ih smirilo u danom trenutku pa da se tješim da je bilo, eto, neke koristi. S odmakom, i dosta iskustva sa šizama, vidim da je najvažnije i najkorisnije bilo to da mi, roditelji ne gubimo busolu, da ne shvaćamo situaciju osobno i da reagiramo zrelo i smireno. Naravno, tko bi uvijek bio zreo i smiren, ali to je ono što djeci treba i što dugoročno pomaže u odrastanju i prerastanju ovakvih situacija.
I ono što je, mislim, trampolina napisala: davati pažnju kad je sve mirno.
I još nešto, nemojte se dovesti u situaciju da se bojite njene reakcije i da onda djelujete u skladu s tim strahom. Ako ima situacija kad joj nešto ne može bit i mora odšiziti, neka šizi. Preživjet će. S druge strane, ono što joj može biti, pustite joj, bez osjećaja da morate trenirati strogost reda radi.
15 mjeseci.
ako se ne smiri i odnesem ju iz parka i idemo doma.
samo ne znam kako da joj objasnim da je to što radi krivo, imam osjećaj da me ne razumije?
Slažem se sa svime sa vertex
još je jako mala. Koliko znam ni nema svjesne manipulacije (u onom po nas lošijem kontekstu) do barem 18 mj tako da oko toga ne bih (još) brinula.
Samo stabilno i mirno budite uz nju, bez straha.
hvala cure, što bi ja bez vas?
Sjajan post vertex.
Ja bih još samo istakla što je mog najstarijeg izbacivalo iz takta: moja nemoć. Kad ja osjećam da nisam dorasla situaciji i da je neću moći odraditi do kraja (ma gdje taj kraj bio-a znao je biti svukuda).
A tati je zamjerao što ga se boji, pa čim bi nanjušio nemoć ili strah ispad bi krenuo.
Hvala Bogu što rastu, strašno je teško kontrolirati svoje osjećaje i energiju cijelo vrijeme.
Je. Ali ima jedna dobra stvar: kad uđu u pubertet, sve ti je to već poznato i uvježbano :D
Tješim se da će pubertet biti pisofkejk.
Ali mislim da mi je realnost drugačija, bit će x3.
ja sam isto svasta isprobavala,ovo sa cvrstim drzanjem je 2x samo pogorsalo situaciju...dobrih 10min sam primjenjivala sumo-zahvat iz kojeg se ona nevjerojatnom snagom pokusavala oteti i jos jace plakala pa sam odustala jer me bilo strah da ju ne ozlijedim...
jednom je ova agresija upalila...toliko me izludila da sam ju cvrsto zgrabila,pogledala u oci i zaurlala iz petnih zila:DOSTAAAA! (samu sam sebe prepala)...vidjela mi je u pogledu da sam polu-luda pa se odmah pustila i prestala opirat ali je i presla u neki smireniji,uvrijedjeni plac...
postigla sam da gasenje crtica ne izazove dramu i bacanje, kako je netko rekao,najavljivam zadnjih 5min da jos samo jedan,jos samo ovaj i idemo se kupati...
i onda gle cuda:ja ugasim a ona mirno ode samnom u banju....wohohoho...nekad protestira ali neusporedivo manje nego prije...
bacanje po podu u gostima sam rijesila ignoriranjem,svih bi upozorila da ju ne obadaju jer bi bilo samo gore ako ju netko ode uvjeravat da se digne s poda...
(najtezi dio je bio postic da meni ne bude neugodno pred drugima)
definitivno sam pocela bolje vladati situacijom kada sam kao prvo ovladala sobom,dan kada sam ja lose volje i sa manje strpljenja redovito bude onaj kada ona ima vise ispada i to naravno nije slucajnost...
danas je cijelu vožnju od nekih 30 min. imala ispade kenjkanja.
sad trenutačno vrišti po kući bez razloga, hoda simo-tamo, vrišti, zbraja i priča na nekom nerazumljivom jeziku.
jučer je vrisnula iz sve snage na susjedu.
prije toga na susjeda, ali njega baš ne zna i kad joj se čovjek približio zamalo je pobrao šamarelicu.
bacanje po podu se smanjilo, ali sad je počelo vrištanje, često iz sveg glasa.
ona bi da se pažnja stalno obraća na nju, ništa ne uspijemo napraviti, jer je to držanje za nogu i urlanje, štipanje, udaranje, a nije da se ne bavimo s njom.
zaigra se sama na par minuta, ali ostatak dana deračina. na sve živo.
neki dan sam bila toliko na rubu živaca, da sam otišla u kupaonu i urlala od plača jer ne znam što da napravim da prestane, ništa ne pali, niti lijepo, niti kad vikneš na nju.
stvarno ne mogu više, iscrpila me trudnoća, spontani prije toga, potpomognuta, osjećam se kao da sam potrošila sve svoje rezerve snage.
dođe mi da samo legnem i spavam, zgubila sam 11 kg, nema snage niti volje za ništa.
Joj draga
Nadam se da ce uskoro proci
A imas li ti nesto vremena samo za sebe? Ono, jedan sat dnevno?
Da se maknes od svega?
Jel ti pomogne da se tako isplaces ili ovdje pises?
Ne znam kako ti pomoci s njom, al znam da moras malo misliti i na sebe
Posljednje uređivanje od Ginger : 12.05.2014. at 09:01
nemam i imam.
imam vremena kad odem na posao, ali to me isto iscrpi.
jednom mjesečno imam vremena kad odem kod kozmetičara i to je to.
cijelo naše vrijeme je posvećeno njoj, kućanskim poslovima, računima, i svemu što život donosi.
najgore je što sam shvatila da to počinje utjecati na moj odnos mužem. i on bude nikakav, nemamo snage niti za sex, niti za išta drugo, često se posvađamo radi nje, a plakanje mi pomogne trenutačno.
znam da je to faza kod nje, ali stvarno ne mogu i ne želim da se nauči da je centar svijeta.
Često čitam ovu temu, žao mi vas je i žao mi je svake mame kojoj se dijete baca po podu i urla. Ne bih to trpjela nikako. Dijete se jednostavno ne smije bacati po podu i urlati. I ako je roditelj na čistu s tim, tada će to lakše sprovesti u djelo. Ne tući, to nikako, spustiti se na visinu djeteta dok ono stoji, pogledati ga u oči, uhvatiti za ruku, ako treba, i reći : dosta, to ponašanje ne dozvoljavam!! ili nešto slično, uzeti dijete u naručje ili u ruke, nikako ga pustiti da se baca i dalje, vrlo odlučno i nikad ne popustiti, ne smiju dobiti ono što žele bacanjem i urlanjem.
Djeca su pametna. Oni razumiju puno toga. Iz stava roditelja već skuže do kuda mogu ići. Nije to lako, nikako, ali odrasli čovjek ima (trebao bi imati) jači karakter od djeteta. Urlanje i bacanje treba spriječiti, teško ga je zaustaviti kad počne.
Ova tvoja rečenica koju sam citirala je, mislim, ono što ti može pomoći. Neka se osjeća kao da je centar svijeta, tada neće to tražiti tako glasno i naporno. A dok god ne odraste dovoljno, da ima taj osjećaj i kada ste u društvu, ah, jednostavno, ne idite u društvo. U parkić kad nema nikoga, goste zaboravite na 3-4 godine, na kavu same vas dvije...sve sam to isprobala, naravno. S nekom djecom je lakše, s nekom teže, to svi znamo.
Probaj promijeniti svoj stav prema njoj. Ti si mama, ti si glavna, ti odlučuješ, ti si jača. Odnos mame i djeteta, bar dok su mali, treba biti uzajamo jako sretan, da ste obje baš zadovoljne skupa, pokazivati apsolutnu ljubav svojim ponašanjem, ne samo riječima, sve što traba napraviti za to dijete (djecu) raditi otvorena srca, s voljom, ali oni moraju znati da su željeni i voljeni, iako ih učimo redu, disciplini, poštovanju.
Pokušavam ja to objasniti, ali ne znam da li mi baš ide
Jer, kad dođu u neke godine, temelji trebaju biti postavljeni. Kako ćeš proći pubertet ako nema osnova pristojnog ponašanja?
Beti, blago tebi s djecom kod koje pali takav stav.
Kad je E. bio u toj dobi moje riječi nisu dopirale do njega, a kamoli spuštanje u razinu očiju. To je sve prolazilo kad nije ljut. A kad je ljut...pa recimo da sam nemali broj puta ležala na njemu. Već sad je fizički jači od mene, tad je predstavljao realnu opasnost za druge, djecu naročito. Došao je sebi (uz naš krvavi svakodnevni rad-mm još ima traume) i zapravo ja tek sad vidim odjek onih riječi koje sam govorila prije 4 godine.
H. i T. su (bili) žestoki u nekim normalnim granicama, ali isto tvrdoglavi i svojeglavi. Ali ne tako temperamentni. Kod njih pali u svakoj situaciji oštro "dosta".
već sam napisala da kod nje ništa ne pali kad ju uhvati šiza. najbolje je da ju pustimo da se ispuše.
ne pali spuštanje na njenu razinu i nikakvo objašnjavanje jer onda još jače vrišti. ustvari bilo kakav kontakt u trenutku njenih ispada samo sve pogorša.
koliko ustvari razumije objašnjavanje dijete od 15 mj.?
ne bi se složila da su djeca koja se bacaju po podu neodgojena. to možde vrijediti za dijete od npr.5 g., ali djetetu od 1g. je to način da pokaže kako nije zadovoljno, tj. da se ispuše.
također se ne slažem da djeca trebaju biti centar svijeta. pričala sam s psihijatrom o tome, o ponašanju moje kćeri, čitala dosta knjiga, i svi se slažu da dijete ne treba biti centar svijeta. moja kćer ima dijelom ovakvo ponašanje zato jer si i brije da mora biti centar, a to nam ne pada na pamet.
mi se bavimo njome, posvećujemo joj vrijeme, tu ne mislim na to da joj mijenjamo pelene, hranimo i šutnemo u kut. tu su šetnje, igranja, čitanje knjiga, crtanje, druženje s drugom djecom, maženje, i sve ostalo, ali ispade ne dopuštamo, osobito ako vidimo da nemaju opravdani temelj. npr. kad uzme nešto za što zna da ne smije, mi joj zamijenimo to s nečim drugim i onda krene urlanje, ili kad mm treba raditi nešto za posao, a ona ga počne grepsti i vuči za nogu jer bi ona na komp. takva i slična ponašanja joj ne namjeravamo tolerirati i tu onda krene njeno šizenje.
štoviše ona jako dobro zna manipulirati svojim ponašanjem osobito prema drugim ljudima, naučena je da se samo treba nasmijati i biti slatka i sve će dobiti.
kad kuži da to kod nas ne pali onda krenu problemi.
ona jednostavno mora naučiti da je ona dijete, mi smo roditelji, i da nikako neće biti centar našeg svijeta 24h dnevno jer i mi smo osobe koje imamo svoj život.
Posljednje uređivanje od Ayan : 13.05.2014. at 08:34
Ne možeš to očekivati od 15 mjesečnog djeteta, oni još ne znaju čekati i biti strpljivi.
Izbjegavaj situacije koje je frustriraju.
Naučit će s vremenom.
Npr, ja ne mogu na komp dok je najmanji budan jer je odmah na meni.
Ni ne pokušavam jer znam kako će završiti.
Ako radim nešto na kompu, radim dok on spava inače je to obična borba s njim.
Stvari koje ne smije dirati probaj maknuti iz dosega. Kod mene doma ne smije dirati samo stvari opasne po život.
Većina djece je samo znatiželjna. Ako joj daš da dira neopasne stvari pod nadzorom uskoro joj to neće više biti zanimljivo.
Kad na kraju isprepipa cijelu kuću, mirna si
Moj zadnji se jedno vrijeme pentrao na stol, skidali smo ga sa stola uporno jedno mjesec dana, naravno uz njegovo urlanje i ponavljanje da se to ne radi.
Na kraju je odustao.
Nema ništa loše u dječjem urlanju i valjanju po podu u toj dobi. Ako ne pali smirivanje, nemoj ni pokušavati. Pusti je da se izvrišti, to je samo faza.
Glavno je da ti ne gubiš živce, što si ti nervoznija to ispad dulje traje, bar je tako bilo kod nas. Srednja je bila djete od vrištanja i bacanja po podu.
Još uvijek je težak karakter, nije se to izgubilo, ali kako raste tako se ti obrasci pokazivanja nezadovoljstva mijenjaju.
Pokušaj u kući imati što manje "ne" stvari na dohvatu, općenito riječ "ne" čuvaj samo za opasne situacije i štedljivo je koristi.
Previše "ne" je frustrirajuće i riječ gubi na značenju ako je stalno ponavljaš.
Kod nas je bilo isto kao i kod gite...
UVježbali smo skretanje pažnje i to na profinjeni način - pustiš klince da vrište (zajedno ili svaki za sebe) i kreneš se baviti štajaznam starim tranzistorom ili nečim što im se bez štete može dati kao igračka, baviš se time kao da ti je to jaaaako važno i "skrivaš" od njih.
Kod mene je reakcija na takav postupak obično bila trenutačni prestanak urlikanja + interes za to što sam uzela.
Stvari koje su pomagale kod deračine:
- suđe vrsta raznih, najprije plastične posude, pa poklopci, pa kuhače i plastične hvataljke...
- kvačice (na stranu to što su si nebrojeno puta prignječili prste - to je drugačija vrsta deračine)
- klupko vune
- ladica s čarapama
- nebitni časopisi (imam negdje sliku starijeg sina kako s blaženom facom drapa Dinersov magazin na konfete, he he he ...)
- kartonske kutije
- deke i ukrasni jastuci na podu, kućice od deka (prebacila sam preko sobnog stolića)
Kasnije, kad su bili veći:
- kutija alata (set ključeva i slično - za početak bezopasno, kasnije kojekako...)
- mikser
- lampice za bor - moj mlađi je to obožavao, kao i sve što se moglo uključiti u struju (takav je i dan danas)
***
Problem mi nije bio doma nego vani, ali taj period je relativno kratko trajao... Imala sam u džepovima kojekakve drečalice (jeftini plastični mobitel s placa koji proizvodi zvukove, baterijsku lampu) i tako smo se snalazili.
Sad imam 13- i 14-godišnjaka i pitam se kako li je sve to brzo prošlo...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 13.05.2014. at 10:04
Potpis na gitu...
Ayan, moj je dojam da si previše fokusirana na to da se ona ne navikne biti centar svijeta. Načelno je to u redu, ali sad ti je jednostavno rano za to utjerivati. Premala je. I zapravo, ako nisi primijetila, što više utjeruješ i inzistiraš, to ona više postaje centar tvog svijeta, jer ti nema druge nego baviti se njom i njenim šizama :D
Slažem se s curama.
Pogotovo s ovom rečenicom.
Slažem se sa svim savetima, naročito sa Gitom.
Ayan, ti si jednostavno rodila devojčicu sa takvim temperamentom i karakterom.
Ona će zauvek želeti da bude centar sveta. Bar moja i sa 5 godina to hoće. I kad se osvrnem po rodbini, vidim iste crte i kod njih-samo ih ispoljavaju na društveno manje- više prihvatljiv način.
Možeš ( i trebaš) da je vaspitaš i usmeriš, ali očekuj uvek burne reakcije. Sa 15 meseci moja je urlala svaki dan, više puta. I nije bilo šanse da je ubedim da nije centar sveta
Zapravo, kod nas je tek rođenje drugog deteta bilo skretanje fokusa sa nje. Nekad mislim da je razlika među njima od 2,4mes. premala i da je ona u nečemu zakinuta, ali puno češće mi se čini da je odlično što nije (pre)dugo ostala jedini centar našeg sveta.
Tj. šta god da sad preduzmeš ona će verovatno urlati, i ne treba zbog toga da se osećaš loše. Niti si ti loša majka, niti je ona loše dete. A kao što je već napisano, rezultati vaspitanja se obično vide tek mesecima i godinama kasnije. Prosto udahni duboko i idi dan po dan. Oni se u tom uzrastu toliko brzo menjaju da će te za par meseci verovatno opet iznenaditi promene u njenom ponašanju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom