Kod nas nije histerija, al npr ispljune hranu na pod, prolijeva vodu iz boce, lupi seku, stavlja u usta sta zna da ne smije, trudim se odrzavat odlucno ne, tad prestane, al sutra ce opet
 |
|||
|
|
|||
Kod nas nije histerija, al npr ispljune hranu na pod, prolijeva vodu iz boce, lupi seku, stavlja u usta sta zna da ne smije, trudim se odrzavat odlucno ne, tad prestane, al sutra ce opet
Eh, da, u zadnje vrijeme sam primjetila ono što mi se događalo i kod starije djece, ali u nešto manjem omjeru, a to je da kada je mališa samnom, ponaša se potpuno drugačije nego kada ga čuvaju MM, baka, teta ili bilo tko drugi. U vrtić ne ide. Njih nebi poslušao niti pod razno... Nije baš niti da ja svaki put "doprem" do njega, ali njima bi se i na glavu popeo... A nije da se oni ne trude objasniti mu, zabrane mu sve što radi loše, ali to zbilja nema efekta... Primjer danas, baka ga čuva, on vozi autić i namjerno gazi po cvijeću. Ona uporna u objašnjavanju, sva se jadna razmahala, ali on gleda u oči i gazi... Ja doskočim, kažem NE i hahar prestane... Ima li itko kakav dobar savjet, ja ću ga zbilja drage volje prenijeti ostatku ukućana
Krenule pljuske prema mami, ako je nervoza, krene plac, ako joj idem nesto reci, lupi par puta, ne znam reagirati da shvati, objasnjavam, pricam mama tuzna, pokusam ignorirati, al ne pomaze
LEIRmam prvotno napisa
Eh, da, u zadnje vrijeme sam primjetila ono što mi se događalo i kod starije djece, ali u nešto manjem omjeru, a to je da kada je mališa samnom, ponaša se potpuno drugačije nego kada ga čuvaju MM, baka, teta ili bilo tko drugi. U vrtić ne ide. Njih nebi poslušao niti pod razno... Nije baš niti da ja svaki put "doprem" do njega, ali njima bi se i na glavu popeo... A nije da se oni ne trude objasniti mu, zabrane mu sve što radi loše, ali to zbilja nema efekta... Primjer danas, baka ga čuva, on vozi autić i namjerno gazi po cvijeću. Ona uporna u objašnjavanju, sva se jadna razmahala, ali on gleda u oči i gazi... Ja doskočim, kažem NE i hahar prestane... Ima li itko kakav dobar savjet, ja ću ga zbilja drage volje prenijeti ostatku ukućana
Tvoje NE je odlucno...moraju i oni nauciti reci odlucno NE
"kaznu"
ali udaranje moraš kazniti,
ako je već do toga došlo ne pomaže tu da ti budeš tužna ili ignoriraš.
stavi je u kaznu (što god to u vašem konkretnom slučaju znači) - neku izolaciju, drugu sobu, ogradicu, neki kontrolirani,
osamljeni prostor.
Ne bih ignorirala udarac. Odmah joj uhvati ručicu, čim krene da će udariti i reci odlučno: ne smiješ! Kratko objasni: ni mama tebe ne tuče, nemoj ni ti mamu. I onda skreni pažnju. Prije nego počne dernjava. Tvoje curice su još malene, kod njih bi skretanje pozornosti trebalo djelovati.
Nikako NE kazna. jako sam protiv kažnjavanja djece.
Ne kaznjavam nikako, cak ne zelim na to ni vikat, a nema pomaka
A bome, Beti ne bih se složila sa tobom, mi smo od nedavno uveli kutak za kaznu, koji je u istoj dnevnoj sobi u kojoj smo i mi, ali je fotelja na koju ga posjednem okrenuta prema zidu i nisu mu pri ruci igračke niti išta drugo. Kada zbilja pretjera ili krene udarati, bacati stvari, vuči za kosu (omiljena aktivnost u zadnje vrijeme), ja ga upozorim da ako ne prestane ide u kaznu. Ako se ne smiri, posjednem ga i maknem se. Ne traje ta kazna dugo, na njegove 2,5 godine, u "kazni" je 3-5 min., ovisi što je napravio. Isto tako, kada pretjera donesem veliku crnu vreću za smeće i kažem da će u njoj završiti svi njegovi autići (koje obožava) i da ću ih dati nekom drugom. Ne znam, možda griješim,ali mislim da su te odgojne mjere u granicama i da nisu pretjerane
slažem se sa LEIRmam.
kazna je i da se ugasi crtić ili oduzme ne neko kratko vrijeme igračka,
ili ne ode u parkić, a za ovako male je najprimjerenije nakratko udaljavanje.
Beti3, dakle ti nikada nisi niti na koji način kaznila svoju djecu?
sve je uvijek upalilo sa objašnjavanjem?
mislim, svaka čast, ima stvarno različite djece, a ja ne znam valjda niti jedno koje nije bilo
kažnjeno, a normalno se i pristojno ponaša.
moja djeca mene nikada nisu udarila, niti blizu toga, niti su bacala stvari niti se bacala po podu isl.
najveći nam je problem bio i ostao što se zaigraju i onda me izignoriraju, "ne čuju" i ne naprave ono
što ih zamolim (ne oblače se a trebamo ići van, ne pospreme robu, igračke)
ako objašnjavanje ne upali, još uvijek upali prijetnja da neće danas van, da ću im uzeti tablet i sl.
kad su bile male ko marine, stvarno su rijetko bile u kazni, jednom ili dva puta, ali kažem,
mi nikada nismo niti došli do udaranja...
ako nikada niti ne vikneš, možda one niti ne shvaćaju da si ljuta.
još su male i teško im je percipirati nijanse u raspoloženjima odraslih,
a i isprobavaju granice.
ne vjerujem da će biti pomaka dok im ozbiljno ne pokažeš da si ljuta, da te to ponašanje
vrijeđa.
možda je samo do formulacije - nije kazna nego oduzimanje privilegije odnosno uzrok-posljedica...
npr. ako najaviš par puta:ako ne učiniš to i to nećeš dobit to i to (ili oduzet ću ti...)...onda je to amo reć dječji odabir,ti si odabro tako se ponašat- evo ti sad najavljene posljedice tog odabira...a ne ono gore spomenuto: ne reagiraš dok ne pretjeraju pa onda puf...kazna..njima iznebuha i nenajavljeno....
ja sam moju X puta doma odvela ranije sa rodjendana,plaže,parka...you name it....i to je amo reć neka vrsta kazne (uf,nekad možda teže meni padne provodjenje)...
npr. neki joj je dan na plaži brodić završio u kanti za smeće.... 2x je uzela veliki kamen i bacala prema meni...bila je upozorena što će se dogoditi ako ga i 3ći put uzme u ruke...ima bit da je htjela vidit hoće li joj stvarno završit u kanti...jer čim sam se ustala sa šugamana počela je vikat:neeeee,evo neeeeeću višeeee....e,bilo je već prekasno...odeee brodić....
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 17.08.2015. at 16:35
Bacanje igracaka mi se ne cini kao odgojna mjera nego vise kao osveta za nepozeljno ponasanje, jer se baca igracka koja nema veze sa trenutnim nepozeljnim ponasanjem. Ono, ti ces meni tako, a ja cu tebi ovako, pa da vidimo kako ce ti se svidjati. Tucenje i cupanje roditelja, tu mislim da je ok ostra i brza reakcija roditelja, mislim da treba ppricati o tome zasto se to ne smije, ali treba srezati u korjenu, skrenuti paznju (vidi helikopter!! Uh vec je prosao...idemo ga trazit), dati djetetu do znanja da vidimo da je ljuto i ako helikopter ne funkcionira, ponuditi npr. jastuk za iskaljivanje bijesa.
Zasadskulirana, super post! Upravo tako i ja napravim! I mogu reći da, dugoročno, to ima zbilja puno efekta, mene moje cure starije poštuju i slušaju puno više nego tatu ili bilo koga drugog, upravo zbog te moje dosljednosti, jer znaju da ako će nešto gadno zabrljati ili ne poštivati dogovor, slijedi kazna koju su si tim ponašanjem same "odabrale". Zbilja je ponekad teško biti dosljedan, pogotovo ako svi oko tebe odmahuju rukom i gledaju te kao da si neki frik...
Uh-puh, nisam nikada tako razmišljala o tome, ovaj trik sa skretanjem pažnje sam zbilja dovela do savršenstva, ali sada kada razmislim, ovo za autiće, mislim da imaš i pravo... On svoje autiće zbilja obožava, pa je bilo kakva kazna vezana uz oduzimanje istih uvijek polučila rezultate i činila mi se kao najbolje rješenje...
OK, meni je ovo okrutno. Kažnjavanje djeteta bacanjem njene omiljene stvari, zato što mama nije znala kako spriječiti bacanje kamena.
Znam da svi ne gledaju ovako na ovu priču, ali ima nas koji da
Al' treba razmišljati dok odgajamo. Jako puno.
Beti, nigde ne piše da joj je brodić bio omiljena igračka.
Uostalom, u mom svemiru je gađanje velikim kamenjem pri vrhu liste nepoželjnog ponašanja.
I za taj konkretan postupak mi nije okrutno baciti detetovu igračku (uostalom, a šta da je pogodila mamu?), tim pre što je to dete vršnjak mojeg, ima pune 4 godine i sasvim dobro razume pravila tog tipa, i niko me neće ubediti da ne može da poveže uzrok i posledicu.
Gađanje velikim kamenjem je ozbiljno opasno. I može opasno da povredi u ruci četvorogodišnjaka (bar moj gađa vrlo precizno, i iznenađujuće daleko, ali ne pada mu na pamet da gađa ni ljude ni životinje...).
Nije ni blizu situacije kada dvogodišnjak udari mamu rukom, za to ni ja ne bih bacila igračku-pre svega jer nisam sigurna da bi dvogodišnjak povezao kaznu sa svojim ponašanjem.
Kad bolje razmislim, nisam bacila deci nijednu igračku nikada kao vid kazne-ali jesam ćerki jedan jedini časopis pre dve godine. I nije to zaboravila-i dalje je vrlo ogorčena kada se seti. Tako da - deca stvarno mogu biti zlopamtila.
da, nisam precizirala (pa se eto odmah proglasio omiljen),brodić je kojih 10min prije pronašla na plaži,dakle,daleko je to bilo od omiljene igračke pa da ju je oplakivala,nakon koje minute ko' da se ništa nije dogodilo....
priča zašto se nešto ne smije ide uvijek,na kraju dana odnosno kad se malo smiri,no itekako sa 4god zna i bez velike priče da ne smiju bacat kamenja prema (trudnoj) mami (koja je eto prilično fit trudnica, ali opet skočit sa šugamana do nje bez da ga ova ipak stigne prema meni bacit fizički nisam mogla),ovo je baš bila provokacija i testiranje granica (jer ja npr. puno kasnije ispalim od tate joj)....meni je skretanje pozornosti palilo kad je bila manja,sada sve teže a ako upadne u tantrum nema šanse da to ikakvo skretanje pozornosti prekine....(fala Bogu iz njih polako izlazi,ozbiljnog nije bilo već sigurno 3-4mj,pu pu)
danas smo npr u šetnji imali situaciju da je počela kukat da ne može hodat i da je nosim a samo zato jer je malo prije vidila tetku kako nosi (duplo mladjeg) nećaka....naravno,odavno je već ne nosim (inače ful šeta) em što sam trudna...ali ne....unatoč objašnjavanju 5x zašto ju ne mogu nosat ona cendra li ga cendra, skakuće oko mene i ne da mi šetat...smirila sam ju u roku 30sec kad sam ju podigla na visoki zid i oštro rekla da će onda sad tu ostat ako ne može hodat...znači,lijepo i s objašnjavanjem ne pali,moram dreknut i reći nešto drastično da bi prestala....složila je uvrijeđenu facu,malo jače zaplakala i rekla dobro,hodat ću....a za 5min je trčala za nećakom,umor ko' rukom odnesen...
što se tiče zlopamtila,sjeća se prve tatine dreke na nju sa cca 2 god,kad mu je slomila granu omiljenog cvijeta...mislim da mu 2mj nije prišla (cvijetu ne tati,LOL),toliko ju je šokiralo što ju je vikao...otada je moć podizanja glasa progresivno opadala....
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 17.08.2015. at 21:54
Evo da se osvrnem na podizanje glasa, viknem ja ne, i to dosta, tj oboje viknemo, i danas sam podigla glas na cendranje bez razloga, a nije bilo bez razloga, dijete se razboljevalo i sad me pece savjest
no, dopustam da izraze ljutnju, to je donedavno bilo pec i odmah je isla grliti i ljubit, a sad kao da joj nije zao, e, rado bi da joj bude zao kad nesto krivo napravi
Posljednje uređivanje od mare41 : 18.08.2015. at 00:50
Djeca nikad ne cendraju bez razloga. Samo ga mi često ne vidimo.
Bacanje igračke u smeće sam napravila ravno jednom, nakon toga je moj trogodišnjak prkosno iskrcao pola sobe u kantu za smeće s riječima kad mi bacaš to ne treba mi ni ostalo. Nije to za nas.
Dijelim Betin stav, funkcionirajući na taj način stvari se dugoročno dovode u red, jedini "problem" je što moraš biti prisutan duhom stalno. A ja bi nekad malo landrala.
Trampolina tebe i tvog sina se često sjećam. Nažalost ne mogu pronaći post u kojem si pisala kako si mu 7x točila čašu vode, a na kraju ti je on zahvalio jer si mu vjerovala.
Kod nas je problematično ponašanje uzrokovano time što se malac jako loše izražava. Naročito kad je pod stresom ili frustracijom.
Nepoželjno ponašanje najgoreg tipa je kad me tuče, štipa, gura. To traje već nekoliko mjeseci i nema što nisam probala: od objašnjenja da mamu boli, do fizičkog sprečavanja (ulovim mu ručicu), do kazne, čak sam mu par puta u bijesu vratila. Ništa nije pomoglo. Tatu nikada ne tuče. Braci samo vrati ako je napadnut. Meta sam ja i to me izluđuje. Njegova psihologica je vidjela jednu takvu scenu u situaciji gdje je on htio izaći iz njezinog kabineta, a morao je na procjenu. Nisam mu dala, pa me krenuo udarati. Ulovila sam ga za ruku i čvrsto rekla ne, nemoj me tući. Nesmiješ me tući. A on divlja, baca se po podu. Čak je i govorio da želi van, otvori vrata, mama daj ruku - što je u tom momentu bilo sjajno jer je ona vidjela da ipak ima govor (inače nije htio pričati pa je djelovalo da joj prodajem bajke kad kažem da nešto i priča). Podržala je moje ponašanje i rekla da je to faza.
Al od te faze ja dobivam fraseve i već mi strpljenje polako nestaje.
A malome treba strpljiva mama. Kao da mu nije dovoljno što se ne zna izraziti, još ja divljam
Ooo, kako me je stid reći šta sam pomislila dok sam čitala taj Trampolinin post..i onaj u kome ona opisuje kako je detetu od 2,5 godine objašnjavala kretanje Sunca oko Zemlje jer je dete besnelo što je noć....dok nisam rodila istog, istog takvog...I njeni postovi su mi odjednom bili neprocenjivi!
Nažalost ja nisam uvek tako zen.
I moj sin je (bio) agresivan - čak i ljubav izražava tako što se baci na mene, obično pravo svojom glavom u moj stomak ili čelo. Ali kad želi, on je najmaznije i najnežnije moguće dete, savršeno odmerenih pokreta.
I on je udarao mene, isto puno više dok nije govorio - a progovorio je tečno tek sa 2,5 godine. Isto sam mu zaustavljala ruku (ili pre glavu), uz "NE". I meni je argument bio "ne tučem te, ne tuci me!", dok mu jednom od bola i besa nisam vratila udarac (to ide na onu temu o udaranju dece
Sad ima 4 godine i ne sećam se kad me je udario - zamahne u besu, ali se zaustavi i počne verbalno: "Ti si mama gadna i odvratna i ljigava i šugava i ništa mi ne daš"
A ja sva srećna (osim što mi je nekad beskrajno smešno to njegovo "huljenje") što smo odmakli od fizičke agresije, pa sad mogu da se posvetim objašnjavanju zašto ne govorimo ljudima sve ružne stvari koje im pomislimo...
Hoću reći, biće bolje, kod nas pomaže moje saosećanje i smisao za humor. Ako mu pokažem da saosećam sa njim i uspem da ga zasmejem, smiruje se: Ti si sad užaaasno ljut, kao veeeliki dinosaurus (obožava ih), i sad ćeš da lupaš nogama ovako (ja lupam, on me gleda) i da režiš ovako (ja glumatam režanje, on se smeška), i da trčiš (ja teatralno trčim, on se već kikoće i mazi se o mene) - naravno, nisam ni ja uvek raspoložena za to, ali kad jesam, uspeh je skoro 100%. Mislim da takvu decu treba naučiti da preusmere agresiju pre nego što nauče da je zaustave - ja sam dugo dozvoljavala da zaista lupaju nogama o pod u besu i da reže, i ignorisala tuđe primedbe da su razmaženi.
da,ta metoda očito nije za vas,da moja tako reagira bome ne bi ni ja više tako...no,kod moje to itekako pali i nakon toga nema neželjene reakcije!
ovisno o situaciji posljedica je više/manje u vezi sa ponašanjem, nekad je naravno puno lakše primjeniti direktnu vezu...
a sve ovisi i koliko je dijete zrelo i sposobno shvatiti i koliko smo mi svjesni njihovih (ne)mogućnosti, ja sam od moje (koja je rano čisto i tečno propričala) očekivala puno više u dobi od 2g nego što npr. vidim kod nećaka koji je dosta agresivan upravo iz ovog razloga koji navodi pulinka - slab govor i izražavanje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom