Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12
Pokazuje rezultate 51 do 63 od 63

Tema: Tekstovi o posvojenju i naši komentari

  1. #51

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Imam 19 godina i živjela sam u noćnim morama koje većina ne može niti zamisliti. Izdana sam od strane biološke majke, koja je osjećala da je važnije zadovoljiti svoje dečke nego zaštititi vlastitu kćer. Zlostavljali su me autostopisti, bila sam prodavana za dječiju pornografiju – sve prije sedme godine. Kad sam imala 7 godina socijalna služba me «spasila».
    Jedan dan su me odvezli iz škole policijskim automobilom i ostavili me u skloništu za djecu. Uzeli su mi odjeću i dali novu. Tretirali su me protiv buha i nametnika i smjestili u sobu s četverogodišnjakinjom koja je neutješno plakala za mamom. Gdje su moja mama i braća? Uspavala sam se plačom.Za otprilike 6 tjedana došla je udomiteljska obitelj i povela me «kući». Trebala sam biti društvo za igru njihovoj kćeri, ali pretpostavljam da sam ih preplašila kad sam počela pričati o stvarima o kojima «fine djevojčice ne pričaju» Poslali su me nazad. Izgleda da ipak nisam bila dobro društvo za njihovu kćer. Moje stvari su bile strpane u crnu vreću za smeće i poslana sam u terapeutsku udomiteljsku kuću. Moja udomiteljska mama je bila prilično čvrsta, nju nisam uplašila ni kad sam govorila najgore stvari. On je uvije mislila ono što je rekla i uvijek bi mi točno rekla što očekuje od mene. Htjela sam svoju mamu, mrzila sam ovog uljeza. Dala sam joj do znanja da ju mrzim. Gađala sam ju, udarala, psovala, radila neugodne scene. Ona me grlila. Počela sam se osjećati sigurno. Ali kad je našla dečka, poslana sam natrag.
    Nitko me neće opet prevariti da ga zavolim. Uzela me terapeutska udomiteljska obitelj kod koje je bio moj brat. Nisam to tada znala, ali oni su me željeli posvojiti. Sviđalo mi se biti opet s bratom i htjela sam ostati. S ovim bi ljudima moglo funkcionirati. Nakon svega, ipak nisu poslali Jona iako im je prijetio da će ih ubiti. Ali je socijalna služba rekla da oni imaju previše djece i poslali su me opet drugdje. O pa da !
    Moja iduća udomiteljska obitelj je živjela u kući do. Muškarac me tresao. Mogla sam ga natjerati da napusti svoj lagani cool stav. On i njegova žena su me voljeli oblačiti i pokazivati kao lutkicu. Osjćala sam se kao ljubimac. Mogla sam ih riješti poprilično dobro i pokzalo se da me nijedna udomiteljska obitelj nije htjela pa sam poslana opet obitelji gdje je bio moj brat. Oni su ustvari pitali da me uzmu nazad, ali sam bila sigurna da će i ovo trajati dok me stvarno ne uopznaju. E pa ovaj put ću ja odlučiti kad ću otići. Obitelj nije imala puno pravil, ali se ona nikad nisu mijenjala. Sjećam se da sam jedan dan bila poslana s večere u sobu i moja udomiteljska majka mi je donesla moju večeru i svoj tanjur da jede sa mnom u sobi jer je bila tužna što moram jesti sama. Sjećam se da me držala dok sam vrištala da ju mrzim i kad bi sav bijes izašao ljuljala me dok ne bi zaspala. Sjećam se slikanja obiteljskih slika i želje da budem dio te obitelji. Ne!!!! Bila sam odlučna da im ne dopustim na me navedu da ih zavolim. Bilo je vrijeme da odem.
    Izmislila sam neke stvarno ružne stvari i rekla susjedima. Susjedi su ih prijavili i oni su bili pod istragom, ali me nisu poslali od sebe.
    Radili smo mnoge zabavne stvari. Praznici, rodendanske zabave, plivanje, kampiranje i shopping putovanja. Uvijek su me tretirali kao i ostalu djecu. Moj tata je izmišljao nadimke i pisao pjese za mene i sestre. Polako sam počela popuštati svoj otpor. Osjetila sam da sam sigurna. Pustili su me da budem ono što jesam. Nisu mi govorili što bi mogla ili trebala osjećati.
    Vjerovali su da sam hrabra i pametna. Primijetili bi kad bi bila ponosa na sebe, i oni bi bili ponosni također. Imali smo slavlja za poboljšanja, ne savršenstvo. Trojka umjesto dvojke je bila povod za slavlje. Nikad mi nisu rekli da moram voljeti biološku majku unatoč svemu što mi je učinila. Ali su razumjeli moju ljubav za nju. Nikad mi nisu rekli kako je grozna, ali su razumjeli kad sam je mrzila. Vjerovali su u mene, pa sam ja počela vjerovati u sebe. Imala sam i zabave pa sam uvidjela da život nije samo preživljavanje. Dali su mi moć koja mi je trebala da napravim od svog života ono što želim. Ja sam plod njihove ljubavi jednako kao da su me i začeli.
    Keri, Lisina posvojena kćer

  2. #52

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Napokon kod kuće

    Za tri tjedna počinjem pohađati koledž. Imam 18 godina. Kad sam imao 2 godine, biološka mama me ostavila. O meni se brinuo biološki otac dok se nije ponovno oženio godinu i nešto kasnije. Onda sam otišao živjeti s tatom, maćehom i njenih četvero djece. Bilo nas je 5 djece i šesto na putu. Moj tata bi bježao od problema, pa bi zbog posla izbivao mjesecima.
    Mokrio sam u krevet, imao sam hemofiliju i starija polubraća me nisu voljela. Bio sam problem. Moja maćeha bi rekla mom tati kad bi došao s posla i on bi me tresao. Jednom sam imao hematom u mozgu i gotovo umro. Imao sam 4 godine. Pokušao bi jesti ali bi bio tako nervozan da bi povratio. Stavili su me u mentalnu bolnicu. Imao sam 5. Rekao sam da želim umrijeti.
    Moj tata i maćeha su odlučili da mogu živjeti s biološkom majkom. Poslali su me u Georgiju sa starijim biološkim bratom. Moja mama je imala dečke i puno je radila. Živjeli smo u motelima. Moj stariji brat me naučio kako krasti hranu za jelo. Mama bi nas zaključala kad bi išla van s dečkom. Moja hemofilija nije bila liječena, i ponekad sam plakao jer me bolilo koljeno. Tad je moja mama rekla da ide na put s dečkom i da se ne može brinuti za mene. Ostavila me u skloništu za djecu. Čekao sam tatu da dođe po mene.
    Ljudi u skloništu nisu znali kako tretirati hemofiliju pa sam hospitaliziran. Čekao sam tatu da dođe po mene!! Poslan sam nazad u sklonište. Čekao sam tatu da dođe po mene!!Socijalna služba je našla dom za mene. Čekao sam tatu da dođe po mene!!
    Udomiteljska obitlj je bila jako stroga, nikad nisam nešto ispravno napravio. Nisam mogao skužiti niti što uopće žele. Udarali su me. Ne bi dobro obavio svoje zadatke pa ne bi dobio jesti. Izgubio sam puno na težini. Mokrio sam u krevet, pa sam opet dobio batina i morao se kupati u hladnoj kupki. Svaki dan sam čekao da moj tata dođe po mene.
    Socijalna služba j rekalda će me ova obitelj posvojiti i da su ispunili papire. Rekao sam im da će me moj tata odvesti doma. Nazvali su mog tatu i pitali ga hoće li me uzeti. Rekao je da ima previše djece. Obitelj je rekla da ako me oni ne posvoje, nitko drugi neće jer sam restar i imam hemofiliju. Bit su zauvijek udomljeno dijete i stalno se seljakati. Imao sam 10 godina.
    Postao sam depresivan, tukli su me još više. Jedan da, pokazao sam masnice mom prijatelji Jonu. On je rekao svojim roditeljima, i oni su rekli mom socijalnom radniku. Jonovi roditelji su pitali mogu li ostati kod njih, ali socijalni radnik je rekao da oni imaju previše djece ida mogu ostati dok mi ne nadu drugu posvojiteljsku obitelj. Nikad ju nisu našli pa sam mogo ostati. Moja mama i tata su bili vrlo strpljivi i točno sam znao što očekuju od mene. Nisu vikali, i poštivali su moje mišljenje i osjećaje. Uvijek sam imao izbor, i izbor je imao posljedicu , ali su me uvijek puštali da sam biram. Njihova su pravila imala smisla.
    Nikad nisu odustali od mene, čak ni kad su imali problema zbog mene ili sam ih sramotio. Osjećao sam kao da im se sviđam. Radili smo mnoge zabavne stvari zajedno kao kampiranje i rafting. U početku sam bio s njima zato što me tata nije uzeo nazad, ali sam ih polako zavolio. Oni su sad moja obitelj, i čak i da vidim biološkog tatu opet , ne želim živjeti s njim. Ja sam doma.
    Brad, Lisin posvojeni sin

  3. #53

    Datum pristupanja
    Feb 2007
    Postovi
    1,049

    Početno

    Auh! Dirljivo, strašno i otrežnjujuće.
    Uvijek vrijedi pročitati ovako nešto, koliko god sredina bila daleko od naše. Kod nas nije moguće posvoijiti toliko djece, a nisu uobičajena ni seljakanja djece od jedne do druge udomiteljske obitelji.
    Ali ono što se vidi iz ovog primjera, a vrijedi i kod nas: dijete i neodgovarajuće biološke roditelje vjerojatno voli i žali za njima, različita problematična ponašanja mogu nastupiti kao posljedica podijeljene odanosti i želje djeteta da ne izda prvu obitelj, sve ružno što može izreći ne misli uvijek, i kad se ponaša da mu je posvojena obitelj nepotrebna vjerojatno mu je najpotrebnija.

  4. #54

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Priča samohrane majke
    U ljudskoj je prirodi da želi kriviti nekoga ili nešto za greške i promašaje. Često krivimo sami sebe. Još češće pokušavamo krivnju prenesti na druge. Kad posvojimo traumatizirano dijete, želimo kriviti nekoga za njegovo ponašanje, ili nedostatak osjećaja ili za bilo koju od mana koje su često pripisivane ovoj djeci.
    Nedavno sam dobila moje drugo dijete koje ima Reaktivni Poremećaj Povezivanja (Reactive Attachment Disorder, nadam se da sam dobro prevela).Sad imam troje posvojene djece i svaki dan je novo iskustvo i novi set prilagodbi. Naučim nešto novo o svima troma i o sebi svaki dan!
    Najvažnija stvar koju sam naučila od posvajanja moje djece je da iako ih morm smtrati odgovornima za njihove radnje, ne mogu ih smatrati odgovornima za ono što su postali. Usprkos preprekama, moram se konstantno koncentrirati na razbijanje zidova koji ih priječe da prime moju ljubav – zidva koji mogu spriječiti mene da ih zavolim. Ovi zidovi ne mogu biti srušeni osim ako sam spremna da moja djeca nisu svojim izborom postala problematična. Moram stalno pažljivo pratiti što njihove riječi i ponašanje stvarno znače.
    Lako je postati ciničan…smišljati pošalice da bi se zadržala kontrola. Ali postoji opasnost u ovoj navici. Cinizam može preuzeti ili zamagliti osjećaje. Može nas dovesti da se ponašamo prema djeci kao prema protivnicima. Preuzimanje kontrole u situaciji je jedno. Puštajući situaciju da ide u smjeru ljubavi prema djeci je drugo.
    Češće da nego ne, brzo sam osuđivala svaku situaciju izvan one uobičajene, svaki ispad ili provalu bijesa. «Ona je obično derište». «Oni su je jednostavno razmazili».»On nikad ništa ne nauči».Ali sada kada sam dobila svoju najnoviju «stečevinu»(nadam se da će bit moja kćer jednog dana), preuzela sam novi pristup ovoj djeci. Razlozi za novi pristup su da bi zadržala minimum mentalnog zdravlja, zadržala otvoren um, i da bi najviše od svega, zadržala otvoreno srce.
    Sada kad netko primjerice ima tantrum, nosim se sa situacijom na više razina. Naravno, radim i s ponašanjem. Ali prije toga razmislim da li moje dijete ima tantrum kao rezultat odgovora na trenutnu situaciju ili zbog toga što je nešto potaknulo sjećanje na situaciju iz prošlosti. U tom sluaju dozvoljavam tantrum, ne prekidam ga. Ali dok tantrum traje držim dijete na siguran način. Ne pokazujem svoju ljutnju. Provala osjećaja čini se da dolazi iz mnogo mlađeg djeteta. Ona ustvari nije svjesna što se događa. Ona vrišti i plače pravim suzama, ali ona nije stvarno tamo sa mnom. Ali ju ja držim na siguran način cijelo vrijeme.
    Potičem ju da izbaci sav bijes u to vrijeme. Kad se «vrati» k meni, držim ju u naručju. Nježno joj govori i prorađujem situaciju. Dam joj do znanja da ju volim i da je moja zauvijek. Shvatila sam da je ovaj pristup doveo do toga da mi spremnije vjeruje i a se povezuje sa mnom. Dovelo je do toga da ju ja lakše volim. Mrzim tantrume kao i svaka majka, ali volim bebu koju držim kad tantrum utihne.
    Uvela sam praksu da napravim pauzu prije nego počne suditi ponašanje ili emocije moje djece. Kad sam u sumnji(što je vrlo često) držim ih da se osjete sigurnima. Pokažem im da sam tu zbog njih. Dam im do znanja da ih volim i pustim ih da osjete da ih volim.
    Oni su djeca!! Oni su djeca!! Oni su djeca!! Nađi načina u svom srcu da se odnosiš prema njima kao da su nježne i krhke bebe – ne protivnik. To olakšava da ih zavoliš. To njima olakšava da prime tvoju ljubav i daju ju nazad.

    Mary Kaye, samohrana majka troje internacionalno posvojene djece


    Iz Knjige Parenting the hurt child, Gregory Keck Regina M. Kupecky

  5. #55

    Datum pristupanja
    Jun 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    442

    Početno

    Da, baš auh, teške priče...
    Ivanas hvala ti na trudu .

  6. #56

    Datum pristupanja
    May 2011
    Postovi
    2

    Početno

    Uh, stvarno teške teme, a neki problemi nam se ponekad cine tako veliki, a zapravo su mali. Nakon ovog sto sam procitala zapravo covjek shvati koliko je sretan sa malim stvarima.

  7. #57

    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    1,143

    Početno

    Baš sam prije par dana pročitala knjigu "When the love is not enough" koju je napisala mama i udomiteljica djece s reaktivnim poremećajm povezivanja, ali 90% koji su kod nje živjeli su već ubili, znači najteže zlostavljana djeca koja su i sami postali zlostavljači. I najfascinantnije od svega je podatak da je 90% djece izraslo u nrmalne ljude sposobne voliti kad se s njima radilo, živjelo i voljelo ih na ispravan način.
    Iako su sva naša posvojena djeca prošla težak put i sve što ide u prilagodbu, u usporedbi s ovim iskustvima mislim da sam dobila vrlo lak zadatak. Hvala Bogu, usprkos svemu moja djeca od prve sekunde susreta tako lako upijaju ljubav i pažnju i napreduju, ne mogu niti zamisliti koliko je teško roditelju kojeg dijete gura od sebe na sve moguće načine a zapravo ga očajnički treba.

  8. #58
    špelkica avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2010
    Lokacija
    Varaždin
    Postovi
    733

    Početno

    Da li ima netko knjigu od C.Bonnet "Djeca tajne" da mu ne treba, rado bi je čitala! Hvala

  9. #59
    Snekica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Lokacija
    ISTRA
    Postovi
    5,593

    Početno

    Citiraj špelkica prvotno napisa Vidi poruku
    Da li ima netko knjigu od C.Bonnet "Djeca tajne" da mu ne treba, rado bi je čitala! Hvala
    I ja sam je tražila i nisam je mogla naći.

  10. #60
    Puella avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2013
    Postovi
    34

    Početno

    Nikolina Veljović usvojila dijete!

    Dragi moji….Eto, čekali smo nekih 12 godina, prolazili kroz sve i svašta… suze, sjeta, nada pa opet sve u krug… Danas možemo reći, isplatila se svaka suza i svaki minut čekanja… U naš dom došao je mali petomjesečni dječak… On je najljepša beba na svijetu, a mi najponosniji mama i tata. Naša najveća sreća zove se Leon Mak - obznanila je sretnu vijest bh. voditeljica Nikolina Vrankić-Veljović.

    Ona i njen suprug Dragan Veljović usvojili su dijete. Pridružujemo se čestitkama!

  11. #61
    Jelena avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2008
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    11,120

    Početno

    Clanak kojeg je napisala posvojiteljica znanstvenica u vrijeme kad je dijete vec odraslo. O razlicitim utjecajima tijekom razvoja djeteta, genetika, okolina, iskustva izvan obitelji:

    https://m.huffpost.com/us/entry/us_4...boyONybrqEdeDQ

  12. #62
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    12,976

    Početno

    Zanimljivo!

  13. #63
    seni avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    7,513

    Početno

    Stvarno interesantno

Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •