Da, njega baš treba podsjetit jer za ništa nema vremena. Ni za jelo, ni za spavanje, ni za pišanje, ni za kupanje, ni za..... I onda ja moram presječ (je li to uopće riječ?) inače se natežemo. Pitam lijepo "David, idemo se kupati/jesti/spavati/votevr?" ne bi li pustila djetetu da samo izrazi potrebu ili želju (da ga slučajno ne bi silila na nešto) pa to ponovim 5 puta sa zamjetnim crescendom i pritom mu se kod zadnjeg fortea unesem u facu da me uopće registrira). Ako kaže "ne" (a sad je na skoro svako pitanje taj odgovor), malo ga nagovaram i pokušam obrlatit. Ako ni to ne ide, uzmem ga na ruke, zabavim i posjednem u kadu/hranilicu/votevr.
I ne buni se on za vrijeme jela, pojede. Brljavio je kad bi mu povjerovala svako njegovo "ne" (nisam gladan) pa je cijeli dan nešto grickao, a konkretnog obroka nigdje (tu je i baka kumovala sa vanobročnim grickanjem, ali i to smo riješili). I nisam ne ja baš previše uzrujavala oko tog nejela. Nacica se on i više nego dovoljno. Tak da nema mjesta manipulaciji. Samo što smo sada "točno" definirali vrijeme. Doručak/ručak/večera i ajmo svi za stol (tu sam morala disciplinirat i MM da jede s nama, tj. da jedemo svi zajedno, jer i njega treba podsjećat da je gladan i tutnut mu tanjur ispred face inače ništa ne jede po cijeli dan). Stavim pred njega pa hoće-hoće, neće-neće. I u pravilu pojede.