Mene je zeznula puna kuća koja je bila totalno bezobzirna na njeno spavanje. Uvijek se netko našao pred vratima da brblja, brunda, muški duboki glasovi su je uvijek budili. Onda svekrva krene u kupatilu (zid dijeljeni od naše sobe) lupati, ili krene ispred vrata vješati veš pa zvekne s nečim, ili kao ispod glasa se dere na nekoga- to nije šaptanje, više bude kao siktanje/krkljanje. Pa onda zveknu vratima milion i jedan puta. Pa onda uđu u sobu: Hoćeš jesti? Hoćeš ti jabuku? Imaš li veša za oprati? Ili jednostavno netko drekne, probudi ju i onda komentira: Ma dosta je spavala (npr. 15-20mi.) Glavna izreka je uvijek bila "ma nek je ona samo živa i zdrava" (detalji života poput spavanja valjda nisu bitni!)

... i taaaaako, ja sam nju uspavljivala 11 mjeseci u naletima. Svatko je imao predodžbu da ona ne treba san i da ja gnjavim i svađam se bez razloga. (Uh, kako mi je tlak skočio od prisjećanja)

I tako sam sada s djetetom koje spava sa mnom, preko dana nema šanse da zaspe ako nije barem njena glava naslonjena na ruku, uz tijelo, a navečer je tek nedavno počela upadati sama po krevetu dok ne zaspe... eto tek toliko da se napravio pomak od uspavljivanja ka samouspavljivanju. Nema reda, nema ničega. Nekad spava dva puta po 2 sata, a nekada ne bi zaspala pa da je smak svijeta! I žao mi je, ali nju prisiliti s takvom "pozadinom" na spavanje, ma to nema TEORIJE! Kamo lijepe sreće.

No, s drugom bebom ćemo pokušati drukčije.... Valjda će se do tada popraviti i spavanje ove cure ili će beba morati biti od onih beba koje uz topove mogu spavati!