Prvi put kad sam čula za stolčić bila sam oduševljena idejom tako "normalnog" poroda. Jednostavno, kockice su se same složile - na samu ideju stolčića nešto u meni odgovorilo je suglasjem i skladom i odjednom mi je sjelo i zašto je moj prvi porod bio toliko psihotičan i traumatičan i kako to uopće nije bilo potrebno. Ovo je pravi način, pravi položaj tijela, ovo je ono što sam zbunjeno tražila - znala sam.

Zbog ljetnog datuma i ipak manje udaljenosti odlučila sam se za Varaždin umjesto Rijeke. Saznala sam da je potrebno odraditi tečaj u trajanju od četiri dolaska, svaki utorak u mjesecu, ukoliko želim da mm prisustvuje porodu, što sam i željela. I tako, došli smo na predavanje koje je držala Erika i u sat vremena uspjela od mm napraviti poklonika stolčića.

Ona je mirna i topla osoba koja potpuno podržava i vjeruje u prirodan porod, ne pravi se nimalo važna, niti je nasilna/militantna i jako se trudi predočiti i prenijeti poruku na najbolji mogući način, pokazujući sve moguće materijale, slajdove, pa i film o porodu.

Ta smirenost i toplina te tolerancija koji izbijaju iz nje jednostavno poništili su onaj osjećaj "u, OPET militantne RODE, moja žena zabrijala, a kaj sad, trudnice su i inače lude pa ću joj udovoljiti", te su ga doveli do koncentriranja upravo na bit predavanja - prirodni porod je najlogičnija stvar, a intervenirani je (ukoliko je sve u redu) nasilan i nepotreban...

Još mi je rekao da ne može vjerovati kako je nakon poroda naše prve kćeri u Petrovoj bolnici izašao sretan iz rađaonice (prisustvovao je), iskoristiti ću njegove riječi "kao glupo govedo", uopće ne shvaćajući koliko me medicinska ekipa, potpuno nepotrebno, izmučila i nanijela mi boli i štete od koje se nisam oporavila mjesec i pol dana.

Sad i on kesi zube pri pomisli na kateter, vezanje za ctg i krevet, zabranu dizanja i pijenja vode, prokidanje vodenjaka, drip, dolantin od kojeg se gubi svijest, urlanje "tiskaj, tiskaj!!" i "Jao, krivo to radite!", rutinsku epiziotomiju, skakanje po trubuhu i sve ostale divote dirigiranog poroda i što mu se više sjećanja vraća, to više bi se išao svađati retroaktivno u Petrovu.

Trudovi su krenuli u ponedjeljak, 13. 08. oko 22,00 navečer. Krenuli smo prema Varaždinu.

Trudovi su bili na razmacima od oko 5 minuta i trajali negdje do 01-02 u noći. Tada se sve smirilo, no mene su ipak zadržali u bolnici - za svaki slučaj, a i termin je tu, a mm se vratio u Zagreb.

U varaždinskoj bolnici sam provela tri mirna dana, a u četvrtak ujutro oko 7,30 pukao mi je vodenjak. Nazvala sam mm-a da neka krene iz Zagreba što prije i pozvala sestru. Nažalost, nisam znala da sam upala glavačke u smjenu dežurstva najzadrtije i najmilitantnije doktorice varaždinske bolnice - potpune protivnice poroda na stolčiću. Odeblja, relativno niska, namrgođena i povišenog tona, uletjela je kao vjetar u sobu za pripreme i bukvalno počela vikati na mene: da NEMA za mene prirodnog poroda, da ja MORAM ići na stol, da je VODENJAK pukao, da je to OPASNO jer se pupkovina može spustiti, da se IZVOLIM urazumiti i gagagakreštblakrakrakraaaaaaa!!!

Gledala sam je, slušala i mislila: "Neka pauka... samo ti viči... jedan potpis i sve je riješeno..." Ukratko, nisam se ni iživcirala niti se upuštala u razgovore i dokazivanja. Ta žena je bila potpuno nebitna u cijeloj priči. 8)

Sišla sam sa sestrom do rađaonice, došao je i mm upakiran u zeleno odijelo. Naš prirodni porod je počeo. Za početak sam bila na stolu, na boku. Trudovi su počeli bivati prilično jaki i pravilni i neko vrijeme smo ih pratili na ctg-u sa zanimanjem, a onda je jednostavno počelo previše boljeti pa sam izgubila interes... zatražila sam da me spuste sa stola na loptu. Primalja Erika mi je pomogla da se spustim i upravo kad sam se smjestila i počela otpuhivati svoj prvi trud na lopti, bučna i nabrijana doktorica ušla je u MOJ boks i počela galamiti usred poroda MOG djeteta. Nisam je slušala, ali kako je uskoro buka nadišla granicu koju sam mogla podnositi, samo sam tiho rekla: "Dragi..." i mm je izašao s doktoricom, tiho je zamolio da nas ostavi, da nam se ne sviđa njezin način, potpisao papir s izjavom da želi drugog liječnika na porodu, ignorirao daljnjih nekoliko uvrijeđenih kreštanja i napokon smo imali svoj mir... i dobili drugog liječnika.

Doktor je došao, pregledao me, rekao da je sve ok te da je tu sada potrebno samo strpljenje i ostavio nas na miru uz napomenu da ga pozovemo ako će trebati. Ostali smo mm, ja i Erika.

Idućih sat i pol prošlo je u sve jačim trudovima i odrađivanju istih na lopti. Nije mi odgovaralo ni masiranje, ni skakanje, već samo nježno zibanje na lopti i kontrolirani kratki izdisaji koji bi završili jednim duuuuugim - njime sam pokušavala izgurati trud skroz dolje - ne znam kako bih to drukčije opisala, ali taj osjećaj nekakve, hm, kako bih rekla, "efikasnosti", mi je puno pomagao da izdržim bol.

Pogledala sam Eriku i pitala je kad da prijeđem na stolčić. Ona se blago nasmijala i rekla mi da ću ja to njoj reći - još jedan aspekt prirodnog poroda koji me iznenadio čak i u svoj onoj boli - pa da, rodilja određuje tempo i ritam, znala sam to, ali eto, nekako sam, ipak, zaboravila i očekivala upute...

Uskoro sam počela osjećati pritisak na debelo crijevo i propentala da bih sad prešla na stolčić. Nije mi bilo baš jasno kako ću to izvesti u onakvim bolovima, ali sestre su ga postavile, pomogle mi da ustanem sa lopte i u dva (nespretna) koraka bila sam na stolčiću. Mm je sjedio na stolcu s naslonom iza mene i držao me. Erika se smjestila ispred mene i rekla mi da slobodno dreknem ako mi tako dođe. Pritisak je postao neizdrživ i tijelo mi je praktički samo počelo tiskati. Erika se trudila očuvati međicu maksimalno, stavljajući tople obloge. U tri - četiri snažna truda, izgurana zatvorenih očiju, moja Tea je rođena u 10,55, 16.08. 2007. godine.

Erika ju je prihvatila i spustila na strunjaču i čekala da vrpca prestane pulsirati. Tada je prerezala pupkovinu i dodala mi bebence, malo, ljubičasto, zgužvano stvorenjce... moj slatki mali majmunčić je došao na svijet.

Ipak sam površinski pukla jer je dijete bilo dosta veliko - čak 4260g. No to je bilo zanemarivo u usporedbi sa epiziotomijom.

Nisu nas uopće odvajali niti jedan tren, mm je cijelo vrijeme bio s nama dvjema, sve dok nas nakon dva sata nisu prebacili u sobu na odjelu za rodilje - dobila sam prekrasnu jednokrevetnu klimatiziranu sobu sa staklenim kinderbetom kraj kreveta. Mm je donio sve moje stvari.

Sva tri dana Tea je bila sa mnom 24 sata, a sestre su je dolazile presvući i okupati. Pedijatrijski pregled isto se odvijao preda mnom. Jedini pregled gdje su je odveli na 15-ak minuta je bio pregled sluha, drugi dan mog boravka u bolnici.

Rodilište u Varaždinu i prirodni porod na stolčiću kao i divna i draga glavna primalja Erika dobili su još jednog zagrebačkog poklonika i poštovaoca.