Shantanino i Ayanovo rodjenje kod kuce

[Saradadevii]

Moja razmišljanja o porodu započela su davne 1992. godine kada me je prijateljica, bivša babica podrijetlom iz Italije, upoznala sa knjigom Frederica Leboyera „Birth Without Violence“
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=144&Show=1338
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=144&Show=1353 ).
Kao djevojka radila je nekoliko godina kao primalja u jednoj talijanskoj bolnici i rekla mi je da je često puta plakala nakon završenog radnog dana zbog načina na koji su se djeca rađala. Leboyerova je knjiga, puna ilustracija novorođenog djeteta koje se opušteno smješka, poetična i vizionarska istovremeno, otvorila jedna nova vrata mojih razmišljanja i uvela jednu novu temu u moj intelektualni vidokrug. Temu koja tada meni, u ranim dvadesetim, nije bila još relevantna, ali me bez obzira na to privukla.

Nekoliko godina kasnije, pod utjecajem priča prijateljica koje su tih godina rađale u zagrebačkim rodilištima i koje su isto tako mogle natjerati suze na oči neke tankoćutne babice, rodila se ideja da pozovemo jednu nizozemsku primalju i jednu poznanicu Nizozemku koja je četvero djece rodila kod kuće da održe predavanje u Zagrebu o drugačijem pristupu rađanju. U naletu nadahnuća čak smo pomišljale i na Leboyera. Kontaktirale smo neke liječnike i liječnice, ali bez uspjeha. Međutim, njihov nedostatak interesa nije bilo ono što nas je konačno obeshrabrilo i navelo na to da zaboravimo na ideju. Na to nas je naveo nedostatak interesa žena, naših poznanica s kojima smo dijelile slične stavove o životu, smrti i prirodi čovjeka, a kojima se činilo da je porod kod kuće preegzotičan za naše krajeve, ako ne i preopasan i da je cijela priča oko „rođenja bez nasilja“ malo nategnuta i prenaglašena. Mnoge od njih su imale traumatične porode, ali većina ih je prihvatila kao nužno zlo na putu do djeteta. Česta krilatica koju smo tada čule, a koju na žalost, još uvijek često čujem, bila je „Grozno jest, ali se brzo zaboravi. Najvažnije je da imaš svoje živo i zdravo dijete u rukama....“

Nekoliko oglasa koje smo oglasile s ciljem da privučemo žene i zdravstvene djelatnike koji bi bili zainteresirani za ovu temu, nije urodilo plodom. Početak devedesetih u Hrvatskoj nije bilo plodonosno razdoblje za bavljenje uvjetima rađanja i nasiljem koje okružuje početak života. Nasilje koje okružuje život, patnja onih koji nisu tek rođeni i smrt su bile prevladavajuće teme tadašnjeg kolektivnog uma. A da je netko u javnosti spomenuo ljudska prava žena koje rađaju ili djece koja su rođena, vjerojatno ne bi dobio za uzvrat ni podrugljivi smiješak.

I dok su moje prijateljice rađale pod dripovima i uz opijate po hrvatskim rodilištima, bilo je onih koje su na nekim drugim meridijanima i paralelama rađale bez ičega sličnoga i kod kuće. Njihove priče su bile pune nadahnuća, ushita i moći koji su slavili ljepotu rađanja. I one su postajale majke kojima je najvažnje bilo da u rukama konačno imaju svoje živo i zdravo dijete, ali one su iza sebe imale drugačije priče koje nisu oslikavale patnju, bespomoćnost i želju da se što prije zaboravi.

Najupečatljivije iskustvo bila su Miirina tri poroda, prvi u rodilištu u jednoj londonskoj bolnici, a druga dva kod kuće, u kutu dnevne sobe u kojoj sam pet godina poslije proživjela nekoliko mjeseci podstanarstva. Opisi njezinih poroda su bili vrlo jednostavni i odavali su dojam da je porod normalan događaj u životu kojega ne treba neprestano nadzirati, ne treba ubrzavati i ne treba ublažavati derivatima morfija...; trudovi počnu pa se nakon nekog vremena pojačaju; kada su vrlo snažni, pozove se babica i nakon nekog vremena se dijete rodi. Nakon rođenja njezine druge curice, poslala mi je fotografiju snimljenu dva sata nakon rođenja. Ona ozarena sjedi prekriženih nogu, u turskome sjedu, na krevetu, a starija kći i sin, na čijim se licima ocrtavalo udivljenje, drže novorođenu sestricu u naručju.

Ta crno-bijela slika je vjerojatno utjecala više na moje stavove o porodu nego poslije sve pročitanje knjige o „prirodnom“ porodu (izuzetak tomu je jedan poseban autor).
Tih sam je godina koristila u Zagrebu u propagandne svrhe, propagirajući yogu i njezine dobrobiti (Miira je yoginii) a polaznice tečaja yoge kojeg sam tada vodila bile su njome isto nadahnute i još više nego prije uvjerene u blagodati prakticiranja yoge.

Vjerojatno se nekako u to doba u mojemu umu pojavila ideja da ću jednoga dana, ako budem rađala, roditi kod kuće. Nije to bila racionalna odluka utemeljena na znanju i informiranom izboru. Bila je to potpuno iracionalna ideja utemeljena na neodoljivoj ljepoti jedne crno-bijele fotografije slikane u potkrovlju londonskog East Enda.
I intuitivna ideja da bi to bilo najbolje za mene.

Nekoliko godina nakon toga, kako je Shantana rasla u mojoj maternici, tako je moja iracionalna ideja dobivala sve jače racionalno zaleđe.
Živjela sam u zemlji gdje je porod kod kuće opcija unutar nacionalnog zdravstvenog sustava, imala sam prijateljicu koja je godinama bila nezavisna primalja i koja je bila voljna asistirati porodu, drugu prijateljicu koja je bila na zadnjoj godini primaljskog studija i koja je bila voljna odgovarati na moja mnogobrojna pitanja i podržati me u ideji da rodim kod kuće, muža koji je mislio da roditi dijete nije neki veći problem pa čemu onda odlaziti u bolnicu (mišljenje za koje vjerujem da je formirao pod utjecajem priča svoje mame), brdo pročitanih knjiga o „prirodnom“ porodu (naše police krasile su knjige autora poput Sheile Kitzinger http://www.sheilakitzinger.com/ , Janet Balaskas, Michel Odenta http://www.wombecology.com/ , Avive Jill Romm, Suzanne Arms http://www.birthingthefuture.com/btf_index.html i čitav niz letaka Informiranog izbora koje izdaje jedno britansko udruženje primalja http://www.infochoice.org/), inspirativne članke časopisa The Mother magazine http://www.themothermagazine.co.uk/ na čijim stranicama sam, između ostaloga, prvi puta pročitala da žene mogu roditi i same i da neke rađaju same.
Tijekom trudnoće pohodila sam nekoliko tečajeva za pripremu za porod, odslušala nekoliko predavanja o porodu u vodi, dojenju, masaži tijekom trudova i homeopatskim pripravcima za porod. Svi ti tečajevi, predavanja (čak i ona unutar nacionalnog sustava zdravstvene zaštite), knjige i ostali izvori, pružali su argumente da je porod kod kuće dobar izbor za mene.

Nitko mi ni u jednom trenutku nije rekao drugačiije (ako se izuzme primjer našeg obiteljskog liječnika koji je, nakon izjave da je porod kod kuće za idiote, odmah postao naš bivši obiteljski liječnik i ako se uzme u obzir činjenica da nisam imala kontakte ni sa jednim ginekologom ili opstetričarom).

Iracionalna ideja koja se pojavila u svjetlu crno-bijele fotografije s East Enda dobila je svoj racionalni okvir.

[Saradadevii]

Shantanino rođenje kod kuće


Probudila sam se u zoru s nekim čudnim osjećajem. Bila je subota, 16. 08. 2003. godine, točno tjedan dana nakon najtoplijeg dana u Londonu u posljednjih osamdeset godina i točno tjedan dana nakon našeg useljenja u novi stan. U ove četiri bračne podstanarske godine preselili smo se šest puta i svaki put nanovo stvarali ugođaj doma u svim tim hladnim i pustim prostorima. A sada smo napokon u vlastitom prostoru ispunjenom lijepim mislima i dobrim željama naših prijatelja s kojima smo prošle subote malom svečanošću proslavili useljenje.

Bilo je još uvijek polumračno i tiho. Samo poneki cvrkut ptica. Jyotirmaya je spavao. Budilica se prigušeno počela oglašavati. Bilo je puno toga za obaviti toga dana. Pomislih: ”Oh, još jedan od mnogobrojnih odlazaka na WC!” Kako sam se približavala kupaoni, tako mi je polako postajalo jasno da se nešto događa i da to nije još jedan od tih odlazaka.
“Preporuka je da se dijete rodi najkasnije dvadeset i četiri sata nakon pucanja vodenjaka. Neke nezavisne babice će čekati i dulje, ako je s djetetom i majkom sve u redu”, riječi moje prijateljice, apsolventice na fakultetu za primalje, došle su mi u sjećanje. I tada shvatih. I brzo pogledah na sat. 10 minuta do 5. Osjetih silnu toplinu oko srca i uzbuđenje. Od toga trenutka pa sljedećih desetak dana, pratio me taj miris plodne vode, nekako nenametljivo, a opet sveprisutno. Kažu da nema mirisa, a on je bio tu, gotovo opipljiv, poput omotača koji obavija život što se počeo rađati.

Vratila sam se u sobu, izvadila prostirku za meditaciju, sjela i sklopila oči. Samo par minuta usredotočenosti, prije nego što ga probudim. Osjećaju li se tako planinari kada nakon višemjesečnih priprema konačno krenu u osvajanje novog vrhunca? Ili rastavljene ljubavi kada se nakon mnogih godina približi trenutak susreta? Ili mistici kada se trebaju suočiti sa smrću?


“U kojoj biste bolnici željeli roditi, W(kršitelj koda)s Cross ili Princess Alexandra?”, upitao me prije osam mjeseci naš obiteljski liječnik, ispunjavajući uputni list. I dodao: “Princess Alexandra je bolja, imaju bolju opremu.” Nakon male stanke, oboje smo gotovo u isti tren progovorili “Željeli bismo…”, Jyotirmaya je stao, a ja sam nastavila, “da porod bude kod kuće.” Obrve su se namrštile. “Ako bude sve u redu,” nadodala sam, pomalo ponizno, ali nije pomoglo. Obrve su se još više namrštile. “Ako želite porod kod kuće, morat ćete potražiti drugog liječnika. Zašto to uopće želite?” Ne čekajući odgovor, dodao je: “Porod kod kuće je za idiote.”
Razgovor je potrajao dvadesetak minuta. Spomenuo se mračni srednji vijek i nazadnost biološki uzgojene hrane, spomenula su se sva veličanstvena dostignuća znanosti te krhkost i pogrešivost ljudskog (ženskog) tijela te na kraju, kao zadnji i najmoćniji adut, spomenuta je odgovornost za novi život. Slušali smo ga tihi, ozbiljni i tjeskobni. Bilo je jasno da ne vrijedi trošiti riječi. Tjeskobni jer krvarenje nije prestajalo već danima, a ultrazvučni snimak nije pokazivao otkucaje srca. “Možda je vanmaternična, možda je spontani, možda je još rano pa treba pričekati.” Uhvatili smo se za “možda je još rano” i bili spremni čekati, (čekanje kao najveće dostignuće znanosti), oboružavši se strpljenjem, povjerenjem i pozitivnim mislima. I slušali ga kako nam govori da treba pustiti prirodu da napravi svoje, pa kako bude te da je nekada bolje da života ne bude nego da ga se nastoji umjetnim hormonima održavati, pa se rađaju bebe bez glave i tako dalje i tako dalje i tako dalje… Bio je to čudnovati splet argumenata malo o nadmoći prirode, malo o nadmoći znanosti.
Na kraju je na uputnom listu ipak trebao ostaviti rubriku “bolnica” neispunjenu i zaokružiti “porod kod kuće”. Dok smo izlazili iz ordinacije, dobacio nam je pomalo s gorčinom: “O, babice će biti presretne kad čuju da želite porod kod kuće.”

Nismo od tada više vidjeli našeg (bivšeg) obiteljskog liječnika i padne mi ponekad na pamet da ga posjetim sa svojim malim dostignućem prirode, da popričamo malo o slobodi izbora, odgovornosti, postmoderni, Liotardu, ali uhvati me sumnja da on to uopće ne bi razumio pa odustanem.
A upozorili su nas da kod većine liječnika porod kod kuće neće glatko proći. Kažu da je tome tako jer se liječnici bave bolestima i u svakoj trudnoći i porodu vide potencijalno bolesno stanje (te je stoga bolnica primjerenija i sigurnija), a ne normalni, zdravi fiziološki proces koji se tek ponekad može zakomplicirati. Pobornici “prirodnog poroda” smatraju da uplitanje medicine u prirodan tijek poroda stvara začarani krug u kojem se intervenira da bi se preveniralo, a istovremeno se izaziva problem jer se interveniralo. U Velikoj Britaniji uloga liječnika, a osobito liječnika specijalista, nije toliko značajna kao u Hrvatskoj niti tijekom trudnoće niti tijekom poroda jer gotovo sve preglede tijekom trudnoće obavljaju babice u lokalnoj ambulanti ili babice u kombinaciji s obiteljskim liječnicima. Žene se upućuju ginekologu na pregled samo ako se pojavi neki problem i iz istog razloga se ginekolog pojavljuje u rađaoni ako se porod odvija u bolnici. Naravno, pri porodu kod kuće sudjeluju samo babice i u slučaju da se pojavi nekakav problem, žena se prebacuje u bolnicu.

Prema zakonu Velike Britanije žena ima pravo izabrati gdje će roditi, ali u praksi većina žena rodi ili u bolnici ili u centru za rađanje, a samo mali dio, oko 2 posto, rodi planirano ili neplanirano, asistirano ili neasistirano kod kuće. Iako postoje brojni razlozi zašto je tomu tako, jedan od njih, dosta značajan, je pritisak liječničkog mnijenja i vjera u neprikosnovenu nadmoć medicinske opreme koje to mnijenje podržava. Iako neka istraživanja pokazuju da je u današnje vrijeme planirani porod kod kuće za majku i dijete sa stajališta mogućnosti komplikacija i zaraze sigurniji nego porod u bolnici, u javnosti prevladava upravo suprotan stav tako da se žena koja želi roditi kod kuće smatra, u najboljem slučaju, vrlo hrabrom osobom ili, u najgorem slučaju, neodgovornom osobom koja nepotrebno riskira zdravlje i život, sebe i svojega djeteta. Zanimljivo je to da većina babica, bez obzira rade li u državnim bolnicama ili u vlastitoj privatnoj praksi (takozvane nezavisne babice), za razliku od liječnika, više vole kućne nego bolničke porode i sve babice s kojima sam ja imala doticaj, imale su pozitivan stav prema porodu kod kuće. Nezavisne babice su općenito sklonije prihvaćati skrb za žene koje žele roditi kod kuće a pripadaju tradicionalno “rizičnim trudnoćama” (blizanci, položaj na zadak, VBAC), biti strpljivije, više čekati te manje intervenirati u prirodan tijek poroda, a kada se upliću, koristiti manje agresivne metode kao što su homeopatija, refleksologija, aromaterapija, masaža.

Moja želja da rodim kod kuće se najvećim dijelom temeljila na želji da budem u okruženju koje će biti optimalno za prirodan tijek poroda, privatnost, sigurnost, neuznemirenost, da izbjegnem ikakve medicinske intervencije i da budem sa svojim djetetom od rođenja u neprekidnom dodiru, vlastitiom prostoru, s ljudima koji su mi bliski. Osim toga, željela sam roditi u vodi što je teoretski moguće i u bolnicama, ali praktički može biti neizvedivo ako je kada zauzeta ili ako u smjeni nema dovoljno osoblja. Iako u britanskim rodilištima ni liječnici niti babice ne interveniraju bez prethodne dozvole rodilje i u načelu poštuju plan poroda, a rutinske intervencije kao što su klistiranje, brijanje, epiziotomija, izbacivanje posteljice umjetnim hormonom i slično su još negdje tamo u osamdesetim napuštene, svejedno, vrlo često se događa da se žena nađe pod psihološkim pritiskom da pristane na neku intervenciju koja nije možda nužna, ali se predlaže “za svaki slučaj”.
U hrvatskom jeziku se kaže da neki liječnik “vodi trudnoću”, žene često pitaju: “Tko ti vodi trudnoću?” ili “Tko te je porodio?” Kada se trudnoća doživljava kao nešto što ginekolog “vodi”, tada se ne može očekivati da će porod biti nešto što će se dogoditi samo od sebe ili uz aktivno sudjelovanje žene. Sam jezik izražava pasivan položaj žene, upućuje na to kao da ona nema nikakve veze s time te se samo treba prepustiti vodstvu stručnjaka. Porod kod kuće počiva na drugačijim pretpostavkama; on daje ženi autonomiju i moć, a time istovremeno oduzima moć i smanjuje autoritet onih stručnjaka čija znanja i vještine su vezane prvenstveno za upotrebu tehnologije. Kod kuće se žena nalazi na svojem teritoriju gdje joj netko može samo predložiti što da radi, ali ne i narediti ili napraviti bez da je pita. Osim toga, porod kod kuće omogućuje ženi visoki stupanj privatnosti koji neki smatraju odlučujućim za neometani tijek poroda.


“Mislim da se nešto počelo događati,” šapnula sam mu na uho, probudivši ga. Iznenađenje, sreća i poljubac. Rekao mi je poslije da ga je obuzelo snažno uzbuđenje, ali samo nakratko. Otuširali smo se, sjeli na pod jedan do drugoga i utonuli u dvosatnu meditaciju. Bilo je teško usredotočiti se, ali bilo je i nekako posebno. Kako je vrijeme odmicalo, počela sam osjećati blago zatezanje, nešto kao napetost trbuha prije mjesečnice. Plodna voda je i dalje otjecala.

Razdanilo se. Naš novi stan se uskomešao od mnoštva aktivnosti: sastavljanje popisa stvari koje će Jyotirmaya što prije otići kupiti (uglavnom hrana za naš baby moon; frižider je bio gotovo prazan!), popis stvari koje treba prenijeti iz starog stana jer je rok današnji dan, postavljanje roleta u spavaćoj sobi, montiranje bazena u dnevnoj sobi. Toga je jutra baš nestalo vode u našem kvartu. Čujem telefonski razgovor o tome kako je pukla cijev, popravljaju je, ne znaju kada će biti gotovo, vjerojatno kroz par sati. Super, porod u vodi, a bez vode!

Zovem mamu u Zagreb. Nema je kod kuće. Uhvatila me snažna želja da mi odmah pošalje prekrivač koji smo napravili, a koji mi još nije uspjela poslati. Moje prijateljice i rodbina izvezli su svatko po komadić platna s porukom za nas i naše dijete. Mama je sve komadiće spojila, njih 50 i postavila obrub. Razmišljam da ga možda pošalje avionom pa da ga netko od prijatelja dočeka. Prilično nevažan detalj u moru onoga što se počelo događati, ali mi se stalno javlja u glavi.

Zovem sestru na moru. Kažem joj da voda otiče, a ona će: “Znači, bit će leo!”. Uzbuđena je, kaže mi da je mama otišla u posjetu, u Zagorje. Ništa od mojega plana o brzinskom prijenosu prekrivača! Dok razgovaramo, Jyotirmaya postavlja rolete u sobi. Vratio se iz kupovine i donio zalihe hrane za par tjedana. Obznanio je prodavaču u trgovini koju redovito posjećujemo da je porod počeo, pa mi osim hrane nosi i njegove dobre želje i svijeće na poklon. Osjećaj zategnutosti pretvorio se u neka blaga stezanja koja se javljaju poprilično često. Proleti mi kroz glavu da bi trebala mjeriti koliko često, ali mi se stalno nešto drugo čini važnijim. Od zaokupljenosti i uzbuđenja ne osjećam glad, ali stalno mislim da bi trebala nešto pojesti.

Moja razmišljanja o posljednjem doručku u dvoje prekida telefon. Nekako intuitivno osjećam da to zove babica iz bolnice pod koju sam dopala ovim preseljenjem, koja me u posljednjih par dana “proganja” preko telefona i pokušava nagovoriti da dođem u bolnicu i da se tamo registriram, “za svaki slučaj, ako dođe do transfera”. Prekjučer mi kaže da svakako moram doći u bolnicu jer “ne mogu nikako roditi sama” (“You can’t deliver yourself!”). Hoće reći, moram biti dodijeljena nekoj bolnici, čak ako i rađam kod kuće. U meni se probudio smisao za engleski humor pa je pitam: “A tko će roditi umjesto mene?”, na što se ona smije i kaže da nije tako mislila. (By the way, “Pizzas are delivered, not babies; babies are born!”, geslo moje prijateljice babice). Transfer je tehnički izraz za porod koji počne kod kuće, ali se iz raznoraznih razloga završi u bolnici. Svi oni koji imaju nešto protiv poroda kod kuće, uvijek, pomalo nadmoćno, ističu kako četrdesetak posto prvorotki ima “transfer”. Ono što pri tome ne kažu jest to da se taj podatak odnosi na porode kod kuće kojima asistiraju bolničke babice. Porodi kod kuće kojima asistiraju nezavisne babice, su znatno manje podložni transferu.

Jyotirmaya razgovara s babicom preko telefona, čujem ga kako objašnjava da joj se sada ne mogu javiti, da ću je nazvati tijekom dana ili sutra i tako štiti moj duševni mir. Moj saveznik! Čak je i povisio glas na one iz vodovoda da više poprave tu cijev jer nam treba voda za porod. Stezanja se polako pojačavaju, želja da operem pod u kuhinji se također pojačava.

Nazivam prijateljicu Shyamalii koja je novopečena babica i organizatorica moje Blessingway proslave (slavljenja ulaska u majčinstvo) koja se treba održati toga dana u poslijepodnevnim satima. Malo promišljamo da li da otkažemo proslavu ili ne (njoj nije strano da žena bude u blagim trudovima danima, iako zbog oticanja plodne vode, misli da bi se beba trebala roditi do sutra ujutro). Odlučujemo se za neotkazivanje. Ja se šalim i kažem: “Ako ovo postane snažnije, ja se povlačim u drugu sobu. Obavijesti cure da dolaze na vlastitu odgovornost.” Shyamalii mi kaže da ona dolazi za dva sata.

Telefon ponovo zvoni. Jyotirmaya se javlja dok ja pužem po podu u sobi. Zatezanja se pojačavaju i godi mi sklupčani položaj. Razgovaram sa Susan, našom prijateljicom i babicom koja se ponudila asistirati porodu. Kako mi je drago da je subota, njezin neradni dan! Uvijek je postojala mogućnost da neće moći doći, ukoliko porod krene u vrijeme kada je ona na nekom drugom porodu. A u tom slučaju bi nam došla ona bolnička babica “you can’t deliver yourself”. Susan je nekada davno radila kao bolnička babica, ali je nakon nekog vremena prešla u nezavisne i postala članicom udruge “Radikalne primalje”. Sada je ponovo, kako ona kaže, “u sustavu”, kao konzultantica za primaljstvo i predavačica na poslijediplomskom studiju za primalje, a u kliničkoj praksi se svim silama bori da “izbaci liječnike iz rađaone”, skupa s krevetima i elektronskom opremom te da u svojoj bolnici pokrene centar za rađanje u kojemu porodima asistiraju samo babice.

Razgovaramo na kratko. Pita me je li plodna voda prozirna. Prozirna je i dalje polako otiče. Pita me koliko su učestale kontrakcije i koliko traju, a jedna baš pokucala na vrata: “Pričekajmo dok prođe”, kaže ona i po mojem disanju sama zaključi. Kaže mi da mjerim temperaturu svakih sat vremena i da ona dolazi kroz nekoliko sati
Podne polako odmiče. Dok Jyotirmaya zamračuje spavaću sobu, meni polako postaje jasno da ništa od poslijepodnevne proslave. Zatezanja postaju sve jača i jača. I dalje se javljaju u razmaku od nekoliko minuta, ali sada postaju takva da sam poželjela biti sama. Tuširam se toplom vodom i provodim dugo vremena u kadi. Pod tušem se jačina zatezanja odjednom naglo povećava. Spavaća soba je spremna; zamračena i ispunjena zvucima kiirtana. Moj “bean bag” naslonjač je tamo, u kutu do police sa slikama čeka pripremljen raspršivač za osvježavanje s mirisima geranija i lavande. Povlačim se u sobu, zatvaram vrata dok Jyotirmaya nastavlja montiranje bazena u dnevnoj sobi.


Od trenutka kada sam ušla u spavaću sobu, kao da sam ušla u neki drugi svijet, kao da sam potpuno zaboravila na vrijeme, prestala misliti. U valu zatezanja truda prigibam se na naslonjač i uranjam u njega. Um mi se usredotočuje na mantru. Svatko tko je ikada pokušao raditi neku tehniku meditacije koja zahtijeva usredotočenje, vjerojatno je imao iskustvo koliko je to teško učiniti, koliko um voli vrludati po pustopoljinama misli. Međutim, kako su se stezanja pojačavala, tako je moj um postajao sve usredotočeniji.

Bilo je ugodno mračno u mojoj sobi. Vani je sunce bilo u punom poslijepodnevnom sjaju. Osjećala sam se odvojena od toga svijeta, u nekom drugom svijetu u kojemu je samo jedno bilo važno: prepustiti se valu koji je nadolazio, broditi njegovim ritmom, otpustit ga kada prođe i prepustiti se ugodi odmora do sljedećeg vala. Bilo je tiho u mojoj sobi, samo zvuci kiirtana i vlastitog disanja koje je postajalo sve dublje i dublje.

Tišinu je prekinulo zvono na vratima. Došla je Shyamalii. Pokucala je na vrata sobe i rekla: «Ja sam. Da li ti nešto treba? Ja sam ovdje tebi na raspolaganju.» Kažem joj da bih željela biti sama i ona odlazi i zatvara vrata sobe. Kasnije sam saznala da se ona odmah bacila na vrlo važan posao kuhanja večere, dok je Jyotirmaya i dalje revno bio zauzet montiranjem bazena.

Što se nakon toga točno događalo, u koje vrijeme i kojim redoslijedom, nije mi baš poznato. U neko doba je došla Susan, tiho ušla u sobu i rekla: «To sam ja. Samo da poslušamo otkucaje srca». Izmedju dva truda prislonila je trubicu na trbuh i šapnula Shyamalii neke brojke i izašla van iz sobe. Rekla je da je sve super, sve u redu. Potom su u neko doba došle dvije moje prijateljice, koje nisu primile poruku da je svečanost otkazana i Jyotirmaya ih je odmah angažirao oko punjenja bazena vodom. Susan me upitala želim li ih vidjeti, na što sam ja hitro odgovorila: »Ne». Samo sam željela biti sama. Susan je dolazila povremeno u sobu i provjeravala otkucaje srca, sada prijenosnim sonicaidom, jer su zatezanja postala presnažna i prezgusnuta da bi ležala na leđima, a to je najbolji položaj za slušanje trubicom. U puzećem položaju, uranjala sam u svoj bean bag i jedrila tim snažnim olujnim morem. Ništa te za ovo ne može pripremiti. Nikakvo znanje ili vježbanje. Bilo je toliko snažno i moćno, preplavljujuće. Između dva olujna vala, neopisivo blaženstvo. Osjećala sam se opijeno i ushićeno.

A onda sam u jednom trenutku osjetila miris hrane i smijeh iz kuhinje. Bio je to najteži trenutak tog poslijepodneva; nešto je narušilo ravnotežu i zatezanja su u jednom trenutku postala teška. Sjetila sam se svoje prijateljice Miire koja je troje, od svoje četvero djece, rodila kod kuće i koja mi je napisala da joj se uvijek pojavi trenutak u trudovima kada bi najrađe pobjegla i kada zamišlja da trči prostranim žitnim poljem. Aha, to je taj osjećaj… Zamislila sam da jedrim na valovima beskrajnog oceana. Željela sam samo tišinu i odvojenost. Osjetila sam potrebu za odlaskom na WC. Sve one upute s radionica za pripremu za porod koje govore o tom porivu kada se približi faza tiskanja, ishlapile su iz glave. Otišla sam u kupaonicu i obavila malu nuždu. Shyamalii me pridržavala dok sam ja bezuspješno pokušavala obaviti i veliku nuždu. U naletu stezanja objesila sam se svom težinom oko njezinog vrata. Susan je, rekla mi je to sljedećeg dana, postala pomalo zabrinuta da će se beba roditi u kupaonici pa me htjela što prije vratiti u sobu. Kada još nije bila spremna, još uvijek se punila vodom. Jyotirmaya se pojavio u sobi; objesila sam mu se oko vrata. Sada mi se čini da mi je samo trebalo nešto ili netko da se vješam. Soba je još uvijek bila ispunjena blagim ritmičnim zvucima mantra glazbe. Osjetila sam snažan poriv za plesom. Ljuljali smo se tako u ritmu glazbe i ritmu trudova, osjećala sam da svakim trenom postaje sve manje i manje važno što se zbiva oko mene. Poželjela sam osjetiti miris njegove kože, skinula sam mu majicu i nastavili smo plesati. A onda je netko javio da je bazen spreman. Meni je nekako bilo lijepo plesati tako da mi se nije dalo nigdje odlaziti…

Jyotirmaya me polako preveo iz jedne u drugu sobu, i onda sam se našla u bazenu. Bio je to trenutak potpunog opuštanja u kojemu su se sva zatezanja ublažila. Uronila sam u vodu namirisanu lavandom, ispružila se i naslonila glavu na rub bazena. Preda mnom su na polici treperile svijeće obasijavajući darove mame, sestre, prijateljica.. Prije nekoliko tjedana zamolila sam ih da mi pošalju neki predmet, pisanu riječ ili sliku koja će me podsjećati na njih, na njihovu blizinu i podršku tijekom poroda. Bilo je tako dobro sve vidjeti na okupu i u jednom djeliću sekunde sjetiti se da su sve one na neki način u mislima sa mnom. Nekoliko prijateljica mi je poslije reklo da su stvarno mislile intezivno na mene tu večer, jer je tada trebala biti blessingway svečanost.

Shantana se rodila sat i pol nakon ulaska u bazen. Susan i Shyamalii su ogledalom pratili njezino postupno “napredovanje” i nastavile mjeriti otkucaje srca. Jyotirmaya je junački podnosio moj snažan zagrljaj, davao mi na slamčicu piti vode i raspršivačem vlažio lice. U susjednoj su sobi Arunee i Karuna svirale i pjevale kiirtan (to je vrsta duhovne glazbe koja se temelji na ritmičnom ponavljanju mantre). Od ulaska u bazen zatezanja su postala nekako blaža, iako ne i manje naporna. Čučala sam u vodi i pri svakom novom valu, naginjala se na rub bazena. Disanje mi je postalo jako duboko. Čula sam Susan kako govori da ne dišem na usta, jer ću hiperventilirati. Samo sam kratko odvratila: » Dišem kroz nos» i nastavila disati. Imala sam osjećaj da mi ti duboki izdasi pomažu da ostanem u nekakvom sazvučju s ritmom Svemira.

Nisam tiskala, nisam imala nikakav poriv za tiskanjem. Čula sam Susan kako govori da je već vrijeme da se dijete rodi. Ja sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme i nisam bila svjesna da je proteklo već sat i pol od kada sam ušla u bazen. Kada sam je čula, u sljedećem valu zatezanja napregnula sam se i ubrzo potom osjetila blago peckanje rodnice. Pri sljedećem valu, uz novi napor, osjetila sam da se glavica spušta.
Soba se ispunila rastućim uzbuđenjem i iščekivanjem. Susan je rekla: “Ova beba će uskoro ugledati svoju mamu i tatu. Pogledaj joj glavicu, puna je crne kosice….”. Povela mi je ruku da je opipam. Potrebno je bilo još samo malo napregnuti se i pomoći joj da zapliva.

Čučala sam u vodi, oslonjena na rub kade, u zagrljaju sa svojim mužem. Susan me ohrabrivala govoreći glasom punim radosti, uzbuđenja i uzvišenosti: “Krishna rađa Krishnu! Krishna rađa Krishnu!”. A ja sam se stvarno osjećala moćno i božanski! Kroz zvuk vlastitog disanja njezine riječi odzvanjale su poput svečanih zvona koja su najavljivala Shantanino rođenje. Osjećala sam se kao neka Majka Prastvoriteljica u vrtlogu vlastite kreacije obasuta neizmjernom milošću. Arunee i Karuna su ušle u sobu…zvuk kiirtana ispunio je prostor…svirale su moju omiljenu melodiju. Osjetila sam neko pomicanje koje mi je dodirivalo nogu. Okrenula sam se prema naprijed: “Nemojte je dirati, ja je želim uhvatiti.” “Nitko je ne dira.”, Jyotirmaya me umirio. “Kako?” i shvatih da je moje malo zlato samo zaplivalo prema meni! Još jedan tren i bila je na mojem srcu. Stisnute očice, napućene usnice, svilenkasti dodir i miris koji me je potom danima pratio. Nije plakala. “Te vodene bebe su uvijek tako opuštene da nikada ne plaču,” čula sam Susan koja se nagnula preko nas i blago uštipnula Shantanu po obrazu. Na trenutak se čulo jedno preslatko “le-le” a odmah potom se priljubila uz mene i počela dojiti. Jyotirmaya me poljubio.

Zamolili smo sve da nas neko vrijeme ostave same.
Gledali smo našu kći, ništa nismo govorili. Bila je tišina. Ona je dojila sklopljenih očiju. Sjedila sam u kadi, na stolčiću i osjećala se kao da sam na kraljevskom prijestolju. Samo sam je gledala, nisam pogled od nje mogla odvojiti.

Nakon dvadesetak minuta Susan i Shyamalii su se vratile u sobu. Netko mi je pomogao da izađem iz kade, dok je Shantana i dalje dojila. Sjela sam na stolčić. Bio je red na posteljici da se rodi. Mislim da je Susan bila malo zabrinuta jer je voda bila poprilično crvena, osjećala sam kako želi da što prije vidi posteljicu vani. Prvo mi je dala praznu bocu da pušem u nju, a potom homeopatsku tabletu. Shantana je i dalje dojila, zamotana u ručnik, kao da se je uopće nije ticalo što se zbiva oko nje. Nisam bila svjesna velike količine krvi koja je obojala vodu u crveno. Poslije mi je babica koja radi u bolnici i koja nas je posjećivala u sklopu poslijeporođajne njege, rekla da bi oni u bolnici toliko krvarenje (oko 9 decilitara) smatrali poslijeporođajnim krvarenjem i da bi mi vjerojatno ponudili transfuziju krvi. Bila sam sretna što sam to izbjegla; osjećala sam se sasvim u redu.

Kada je posteljica izašla, Susan ju je oprala od krvi i dobro “balzamirala” sa soli. Razgledali smo je pomno, baš je bila lijepa i baš je šteta što u zapadnoj kulturi rađanja ne dobiva zasluženo poštovanje… (u nekim se jezicima posteljica naziva “druga mama”). Nismo prekinuli pupčanu vrpcu; željeli smo je ostaviti da sama otpadne. Pupčana vrpca se osušila i odvojila nakon šest dana, a posteljicu smo namjeravali zadržati, zakopati u vrtu i na tom mjestu posaditi stablo u znak sjećanja i slavljenja Shantaninog rođenja

Nakon rođenja posteljice, preselili smo se u spavaću sobu. Shantana je i dalje dojila, a ja sam po prvi puta isprobala kako je to dojiti i istovremeno hodati, nešto što ću vrlo dobro uvježbati u mjesecima koji su slijedili. Legla sam na krevet, poduprta svojom dragom “bean bag”, Susan i Shyamalii su me pregledale. Međica je bila malo razderana, drugi stupanj, pročitala sam poslije u bilješkama, ali je Susan rekla da nema potrebe za šivanjem. Osjećala sam blago peckanje dva dana, nakon toga više ništa. Uzela sam nekoliko homeopatskih tabletica arnike i otišla se otuširati u kupaonu dok je Jyotirmaya po prvi put primio Shantanu u svoje naručje. Bilo je to najbrže tuširanje u mome životu. Shantana je počela negodovati dok joj je Susan provjeravala reflekse i vagala u prijenosnoj visećoj vagi. Došlo je vrijeme za novo dojenje.

Nije samo Shantana bila gladna. Svi smo bili gladni! Srećom, večera je već neko vrijeme čekala u kuhinji. Bio je to najslasniji obrok u mojemu životu. Shyamalii je napravila miso juhu s blitvom i dimljenim tofuom. Pojela sam tri tanjura! I danas kada jedem sličnu juhu, uvijek osjetim dio užitka koji me tada preplavio. Shantana u mojem naručju, usnula, ja gladna kao vučica, a juha božanska. Zamotali smo joj lagano pamučnu pelenu oko struka, već je uspjela i mamu i tatu pokakati i popiškiti u prvim satima zemaljskog života!

Susan i Shyamalii su pospremale dnevnu sobu, razmontiravale bazen. Jyotirmaya je bio na telefonu, odgovarao na pozive i nazivao. Nas dvije smo ležale u sobi. Shantana je neprestano dojila, povremeno bi nakratko utonula u san. Sestra me naziva da vidi kako porod napreduje. Ugodno je iznenađena što je tako brzo postala teta. Pričam joj o tome kako je bilo i pomalo ponovo ulazim u euforiju. Poslije zovem prijateljicu u Italiji koja me pita je li jako boljelo. Boljelo? Zanemarivi detalj na putu ka blaženstvu. Bilo je blaženo!


Približavala se ponoć. Ostali smo sami. Ležali smo u krevetu. Shantana je dojila. Mi smo promatrali Shantanu. Jyotirmaya je zaspao, Shantana je zaspala, jedino ja nisam mogla zaspati. Misli su mi poput vihora lutale proteklim danom. Ushit i zahvalnost izmjenjivali su se jedno za drugim. Obuzela me iscrpljenost, tijelo je tražilo odmor, ali um se nije mogao primiriti za počinak.

Uspjela sam je položiti pokraj sebe na jastuk i tako neko vrijeme promatrati. Napućene usnice, visoke jagodice, ozbiljno lice. Upijala sam je pogledom u polumraku sobe. Mnoge misli su mi prolazile glavom. Naš prvi zemaljski susret. Ona je moja kći. Rodila se zaplivavši u moje naručje. Sada spava priljubljena uz moje tijelo, još uvijek povezana sa svojom drugom majkom. Od kuda je došla? Zašto me je izabrala?
Bujica misli navirala je u vrtlozima. Bila sam prepravljena osjećajem silnog ushita i zahvalnosti. Nakon sat ili dva um se konačno izmorio i bio je spreman posustati pred naletima sna.

Ali ne zadugo, jer došlo je vrijeme za novo dojenje...

[Saradadevii]

Ayanovo rođenje kod kuće


Prošlo je točno četiri godine od Shantanina rođenja.
Priča o njezinom rođenju, u najvećem svojem dijelu, napisana je prije tri i pol godine. Njezino odrastanje pratilo je jedno drugo odrastanje koje se odvijalo u umu njezine mame. Da danas pišem priču o njezinom rođenju, ona bi izgledala u nekim dijelovima podosta drugačija.

Godinu i pol nakon svojeg prvog iskustva rađanja, razgovarala sam na jednoj konferenciji s Veronikom Robinson, urednicom časopisa „The Mother“, koji mi je tijekom trudnoće bio vrlo snažna i nadahnuta podrška mojim pogledima na trudnoću i porod. Priznala sam joj da me pomalo muči to što mi je iskustvo prvog poroda toliko „dobro“ da mi se čini da ga više nikada neću moći ponoviti. Gotovo da je nedostižno. Pomalo nezrelo razmišljanje koje mi se činilo neprimjerenim, ali tako sam osjećala. Ona me razuvjeravala da je svaki porod priča za sebe i da u tome leži ljepota rađanja što je meni bilo prihvatljivo, ali nikako da um uvjeri u to osjećaj neponovljivosti koji se srcu nametao.

Kako je vrijeme odmicalo, tako sam sam zadobivala određeni odmak od vlastitog iskustva, moja saznanja su se mijenjala i svoje prvo iskustvo poroda počela sam promatrati na drugačiji način.

Vjerojatno je na to najveći utjecaj imalo moje bavljenje jednim autorom s područja porodiljstva. Njegove sam knjige čitala i prije porođaja, međutim neke su ideje jasno zaživjele u mojoj glavi tek nakon nekoliko godina od prvog susreta s njima.

Michela Odenta sam prvi puta uživo „upoznala“, nekoliko mjeseci prije Shantaninog rođenja na predavanju u jednom londonskom centru za antenatalnu edukaciju. Predavanje nije bilo o porodu nego o cijepljenju (sadržaj predavanja je na http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...e+michel+odent ). Već tada sam bila pročitala nekoliko njegovih knjiga (Scientification of Love koja je prevedena i na hrvatski pod nazivom Ljubav očima znanosti, Birth and Breastfeeding, Primal Health) i sviđale su mi se njegove ideje, tj. većina njegovih ideja. Jednu koja mi je bila manje dopadljiva (ideju da prisustvo očeva na porodu možda nije najbolji način da se porod učini lakim i brzim...) sam ostavila po strani da čeka neka druga vremena. Početkom 2006. godine konačno sam se našla na njegovom seminaru za doule. Nakon prvoga dana seminara vratila sam se kući s osjećajem da se nešto bitno promijenilo u mojem pogledu na porođaj i vlastito iskustvo.

„Dužina trajanja poroda proporcionalna je broju ljudi koji prisustvuju porođaju“

„Kada za porođaj je sredstvo za ublažavanje boli pri porodu; ne bi trebala biti ženin projekt. Voda vrlo često onemogućava istinski refleks istiskivanja fetusa.“

Muškarac kojemu je stalo do njegove žene, luči pri porodu adrenalin. Adrenalin je antagonističan oksitocinu.

„Jedna jedina riječ ili rečenica može omesti porod“

„Treće porođajno doba (od rođenja djeteta do rođenja posteljice) je kroskulturalno najuznemirivaniji dio porođaja. Teško je pobrojati sve načine kojima se uznemiruje prvi susret majke i djeteta“

„To give birth is easy but it is so easy to disturb the birth“


Susret s Michelom i Lilianom promijenio je moje mišljenje o tome što je to „prirodan“ porod. O tome sam pisala na http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=25493
i http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...er=asc&start=0

Uvidjela sam da moj porod kod kuće, koliko god bio „prirodan“ po nekim mjerilima, je bio uznemiren. Doduše, manje uznemiren nego što bi bio u bolnici, ali ipak dosta uznemiren.

Ako pročitate neku od njegovih knjiga, osobito The Caesarean, Birth and Breastfeeding ili The Farmer and the Obstetrician, primijetit ćete da neuznemireni porod s jakim vlastitim koktelom hormona ljubavi nije imperativ majke da bi ona ispunila neki svoj ego trip, neku romantičnu viziju rađanja ili nostalgičnu želju za povratkom prirodi i dobu naših baka, nego imperativ za rođenje drugačijih ljudi koji će biti sposobni voljeti sebe i druge i biti sposobni brinuti se za planetu na kojoj žive.

Naravno, možete i ne prihvatiti takve ideje, ismijati ih (čula sam da njega u nekim medicinskim krugovima smatraju ćaknutim) ili ih proglasiti neprimjenjivima u ovakvim ili onakvim uvijetima za ovakve ili onakve žene (ovo je omiljena ograda nekih mojih kolegica doula koje se ne slažu s njegovim stavom da žena koja rađa ne treba podršku, a prvi stav o uvijetima je omiljen u Hrvatskoj). Ako vam se čini da je nešto od ovoga gore navedenoga točno, tada vjerojatno nećete imati problema s nekim vidom medikalizacije ili nekim vidom nemedikaliziranog uznemiravanja poroda.

Meni su, međutim, sve njegove ideje (uključujući i prisustvovanje očeva pri porodu) polako sjedale na svoje mjesto, razotkrivale nove dimenzije vlastitog iskustva i utemeljivale me u odluci da sljedeći put bude drugačije.

Znala sam da želim biti potpuno neuznemirena i da to želim ne samo zbog sebe nego zbog tog bića kojeg donosim na svijet. Knjiga Michela Odenta koja nije prevedena na engleski, a čiji francuski naslov odgovara prijevodu Geneza ekološkog čovjeka, možda dopušta spomen još jednog razloga bez namjere da zvuči bombastično, zbog budućnosti čovječanstva i ostalih bića s kojima ono dijeli ovu planetu.


Ayan se rodio na kraju dana koji je u našoj općini bio posvećen „zelenim“ aktivnostima. Green Fair se održavao toga dana u obližnjem parku i premda su mi se nekakva slaba zatezanja redovito javljala od 2 sata u noći, tijekom jutra sam odlučila pridružiti se Jyotirmayi i Shantani i posjetiti Zeleni sajam. Najbolji opis slabih zatezanja bio bi „dovoljno snažna da te u noći probude i da ti tijekom dana svrate pozornost na sebe, ali nedovoljno snažna da bi trebala prestati s aktivnošću kojom si tada trenutno zaokupljena“.

Već nekoliko dana sam imala snažan poriv za pospremanjem koji je kod mene, sada to sa sigurnošću znam, znak da se porod približava. Budući da sam već sve po stanu pospremila, preuredila, premjestila i poredala u proteklih tjedan dana, odlučila sam otići vani. Osim toga, bio je prekrasan sunčani dan, jedan od rijetkih ovoga ljeta u Londonu koje je obilovalo kišama i oblacima. Lloyd park u Walthamstowu je velika zelena površina na kojoj su toga dana, zbog sajma, bili poredani štandovi i različite pozornice. Shantana se odmah izgubila s tatom u pravcu gdje su neke žene oslikavale djeci lice, a ja sam se uputila na štand svoje prijateljice iz La Leche League.

Kako je vrijeme odmicalo, susretala sam većinu svojih LLL kolegica koje su se toga dana našle na sajmu. Rekla sam im da su mi trudovi počeli, ali da su slabi. Sarah, koja je imala štand s platnenim pelenama, maramama i tradicionalnim dječjim igračkama, rekla mi je ako mi pukne vodenjak kod njezinog štanda, da će mi u skladu s nekim engleskim običajem pokloniti vaucher od 50 funti. Rekla sam joj, budući da mi je s Shantanom pukao rano vodenjak, da ne priziva moguće.

Na sajmu smo se zadržali oko dva i pol sata. Nekako mi se učinilo da se zatezanja javljaju češće, ali su i dalje bila slaba („takva da ne trebaš prekinuti s aktivnošću kojom si zaokupljena“).

Koliko česće, to nisam znala jer sam nekoliko dana prije odlučila skinuti s ruke sat, što sada, retrospektivno, smatram još jednim predosjećajem da se porod približava. (Ja, naime, potpisujem u potpunosti Sheilu Kitzinger koja kaže da je sat jedna od najvećih, a najneprimjetljivijih intervencija u porođaju).

Shantani je teta profesionalka face painterica obojala lice su savršenu plavu mačku i nakon što smo na Shantanin zahtjev odgledali jedan reggae performance, polako smo se uputili prema izlazu iz parka. Učinilo mi se da su zatezanja postala još češća.

Nedjeljom poslijepodne obično odlazimo na zajedničku meditaciju s prijateljima u jedan yoga centru u sjevernom Londonu. J. me upitao da li ćemo ići ili da se vraćamo kući. „Hajdemo na meditaciju“, rekla sam.

I tako smo negdje oko 5 sati poslijepodne došli do centra i pridružili se prijateljima koji su upravo počeli pjevati i plesati kiirtan. To je vrsta duhovnog plesa koji se izvodi uz određenu melodiju s ritmičnim ponavljanjem mantre i nakon dvadesetak minuta kiirtana, naša prijateljica Roshnii dohvatila je gitaru i započela novu melodiju. Kako se ritam pjevanja i plesanja povećavao i kako je atmosfera postajala pomalo ekstatična, tako sam ja počela sve snažnije osjećati da su to „zvona“ koja najavljuju Ayanovo rođenje. Naime, imala sam jedno nerazriješeno proturiječje. Shantana se rodila uz zvukove kiirtana uživo što je za mene imalo posebno duhovno značenje i još uvijek me je privlačilo. Međutim, u međuvremenu sam postala svjesna koliko je to na određeni način bilo ometajuće, tako da sam napustila ideju o kiirtanu pri porodu (i bilo kojoj drugoj glazbi). Ali privlačnost je i dalje postojala. Plešući u ritmu toga kiirtana, osjećala sam da se moja proturječnost razriješuje i da sam dobila i jedno i drugo. Obuzeo me neki osjećaj smirenosti i spokoja. Učinilo mi se da su se zatezanja postala češća. Ovaj puta mi se učinilo i da su postala snažnija.

Nakon polusatnog kiirtana uslijedila je polusatna meditacija. Meditirati u trudovima je jedan jako zanimljivi osjećaj! Osobito kada postaješ svjesna da zatezanja postaju češća i snažnija.
U dvorištu se čuo žamor djece, Shantanino čavrljanje i vrlo uspješan pokušaj sedmogodišnje kćeri naših prijatelja da imitira naglasak američkog engleskog.

Po završetku meditacije, obično slijedi kratki govor na neku duhovnu temu, koji je ovoga puta bio nešto duži jer je red dopao nekoga tko voli pričati.
Ja sam već pomalo mentalno uranjala u drugi svijet premda bih zatezanja na fizičkoj razini, još uvijek nazvala blagima. Učinilo mi se da zatezanja postaju češća i jača, a učinilo mi se i da je vrijeme za poći kući. Po završetku predavanja, dvadesetak minuta prije 8 sati navečer kimnula sam J.-u i dala znak da idemo kući i da ne ostajemo na večeri. On je konspirativno žmirnuo očima i počeo spremati stvari. Prije nego što sam otišla, pozdravila sam se s nekoliko prijateljica koje su prije dvadesetak dana prisustvovale mojoj svečanosti ulaska u majčinstvo i rekla im kako se porod približava. Koliko je stvarno bio blizu, to nisam znala, ali mi je stanje uma postajalo takvo da sam poželjela biti na nekom manje napučenom mjestu.


Put do kuće je trajao dvadesetak minuta i pri kraju puta, javilo se zatezanje koje više nije bilo slabo. Bilo je baš neugodno u tom polusjedećem položaju na prednjem sjedalu auta. Na izlasku iz auta, kada je prošlo, rekla sam J-u: „Nemam pojma kako žene uspiju roditi u ovom položaju. Grozan je!“

Shantana je bila zaspala, J. ju je prenio do stana i stavio na kauč u dnevnoj sobi. Mene je uhvatila želja za tuširanjem. Vjerojatno sam bila pod tušem oko sat vremena i tu su se zatezanja (kao i pri trudovima sa Shantanom) ubrzala i osnažila. M. kaže da najbolji način upotrebe vode u porodu je tuširanje. Ugasila sam svjetlo i upalila samo jednu svijeću (koje su moje prijateljice napravile tijekom mother blessing ceremonije da gori tijekom poroda). I potvrdila M-ovu teoriju.

A onda se Shantana rasplakala. Probudila se, a kada se ona probudi sat-dva nakon padanja u san, to je mala katastrofa. Još pri dolasku u stan rekla sam J-u da otiđe do našeg susjeda i upita ga da li bi on i Shantana mogli kod njega prenoćiti. To je vrlo smiono za upitati prosječnog engleskog udovca čiji prag nikada nismo prekoračili, ali Michael je vrlo dobroćudan i ugodan 70 i nekigodišnjak, a i ja sam vrlo snažno osjećala poriv da budem sama. Kada je Shantana proplakala u svojemu polusnu i počela dozivati ciku, nije bilo druge. Legla sam do nje, zatezanje je upravo prestalo i počela je dojiti. Ali drugo se pojavilo, učinilo mi se, vrlo brzo. Dojiti u trudu nije baš najzgodnije!

Kada se sljedeće zatezanje pojavilo, znala sam što mi je za činiti. Odmaknula sam se od Shantane, rekla J-u da nazove Lilianu i kaže joj da se trudovi javljaju svakih nekoliko minuta i nestala u našoj spavaćoj sobi.

Nemam pojma kako je on uspio smiriti Shantanu. Ne sjećam se da sam nakon toga čula njezin plač. On se još jednom pojavio na vratima sobe da mi kaže da je Michael rekao da njih dvoje mogu prespavati kod njega i da su Liliana i Michel na putu (Tada mi nije rekao da je ona primijetila da bi mogli zakasniti...) . Vrata sobe su se zatvorila.
I onda je počelo.


Da je Detta, babica koju sam susrela u 36. tjednu trudnoće i koja se brinula o tome da me izvijesti o svim opasnostima poroda bez „odgovarajuće“ antenatalne skrbi, o rizicima posljeporođajnog krvarenja nakon prethodnog poslijeporođajnog krvarenja, o svim mogućim razlozima transfera iz kuće u bolnicu, o mogućnosti placente previae kada se ne skenira matenica, o važnosti vaginalnih pregleda ako...(koje ja nisam željela) i nužnosti uzimanja brisa u slučaju preranog pucanja vodenjaka (koji isto nisam željela), o blagodatima protokola moje lokalne bolnice (koja inače ima 30ak posto poroda godišnje koji su što započeti što završeni carskim rezom) koji se pak vode smjernicama organizacije lijepa imena, ali nimalo lijepih preporuka (NICE-National Institute for Clinical Excelence), o tome kako su njihove namjere u cilju zaštite zdravlja majke i djeteta i vođene medicinom utemeljenom na zanosti (pa reče da zato ne rade vaginalne preglede u trudnoći, jer to nije znanstveno utemeljeno...), dakle, da je moja Detta tada kojim slučajem bila u mojoj blizini, ili što bi bilo još gore, da je neka od njezinih kolegica bila u mojoj blizini (jer je D. jedna dobra i draga osoba), tada bi u jednu od svojih mnogobrojnih kućica u bilješkama pod stavkom Porod, tiknule da su se oko 9 sati navečer utemeljili trudovi.


Ayan se rodio vjerojatno oko pola sata nakon mojega nestanka iza vrata spavaće sobe.

Kada je počelo, potpuno sam bila iznenađena jer su opijenosti i blaženstvo boravka u labour land-u nekako prekratko trajale. Bila sam spremna na sate surfanja po oceanu trudova. Ovaj put sam dobila samo 15ak minuta. Liliana je nekoliko puta ponovila u našim razgovorima tijekom trudnoće da je drugi porod jako jako brz. Medjutim pojam „jako jako brz“ je vrlo relativan. Iako mi se sada čini da pola sata trajanja porođaja bi moglo biti dovoljno brzo da bude i apsolutno. Izrazila je bojazan da neće možda uspjeti stići na vrijeme i njezine proročanske sposobnosti su se tu pokazale točnima.

Osim toga, uvijek je ukazivala na činjenicu da moj laktacijski oksitocin tijekom posljednjih četiri godine će isto igrati neku ulogu u tome. Postoje na maternici receptori za oksitocin i ti receptori se „vježbaju“ kroz sve aktivnosti u kojima se luči oksitocin (rađanje, dojenje...) Dojenje povećava oksitocinske receptore maternice, kaže moja doula, i time sljedeći porod ubrzava i olakšava, bez obzira na prethodno iskustvo (uključujući i carski bez trudova).

Odmah po osamljivanju, osjetila sam već poznato blaženstvo koje prožima labour land...Kontrakcije nadolaze i izmjenjuju se, a između njih kratki predah i užitak od bujice endorfina. Uspjela sam navući na sebe jednu posebnu halju, tuniku koju mi je poklonila prijateljica Fatou.. Lijepa bijela pamučna tunika do koljena, izvezena nekim aftičkim vezom (Fatou je Gambijka). Međutim, vrlo brzo nakon oblačenja halje, osjetila sam nešto neobično za fazu labourlanda kojom sam mislila da brodim. Zazezanja više nisu bila usamljena. Sklupčana i uronjena u moju bean bag (onu istu na kojoj sam provela veći dio rađanja Shantane) osjetila sam poriv da se podignem i primim za nešto čvrsto. U kutku sobe, na dohvat ruke visio je sling, u kojemu je Shantana provela dobar dio života tijekom svoje prve tri godine. J. ga je „instalirao“ prije nekoliko dana, na moj zahtijev, objesivši ga na kuku u zidu (puno hvala ivarici na sugestiji za tehničku izvedbu!). Rađanje u vodi ima jednu prednost pred zemljom, a ta je da pridržava težinu tijela pa se može čučati satima. Čučati na suhom, a bez pridržavanja nekog trećeg ili četvrtog , može biti nezgodno ili neizvodivo na duže vrijeme. Sling na zidu je bio jako dobar intuitivno-racionalni predosjećaj, djelomično rođen iz prethodnog iskustva poroda kada sam na domaku onoga što zovu drugim porođajnim dobom, imala poriv da se vješam ljudima oko mene oko vrata.


U naletu sljedećeg zatezanja napipala sam u mraku kopču slinga koji je visio i čvrsto je obuhvatila. U tome trenutku osjetila sam da to više nije onaj blaženi labourland. Osjetila sam da gubim kontrolu. Više nisam samo duboko disala. Čula sam kako iz mene izlazi neki čudan zvuk, nešto poput „d d d d d d d d „ koje se ubrzavalo svakom sekundom. Osjećala sam kako mi se donji dio tijela otvara, kao da kroz njega prolazi neka bujica. U stanci sam se skinula, mislim da tada još nisam bila svjesna toga da ću uskoro roditi, ali to skidanje halje sada mi se čini kao neki nagonski čin potaknut nekim unutarnjim saznanjem što se zbiva.
Međutim, sa sljedećim vrtlogom shvatila sam da ću ubrzo roditi. Ustvari, shvatila nije dobra riječ. Osjetila sam čitavim tijelom da dijete prolazi kroz mene.

Svaki spomen o prvom i drugom porođajnom dobu je suvišan. Svaki spomen centimetara je suvišan (i nepoznat). Svaki spomen o nagonu za tiskanjem je isto suvišan. Ne postoji nagon za tiskanje. Postoji tiskanje. Ali ja nisam bila ta koja je tiskala nego je mene tiskala izuzetno snažna bujica u kojoj sam ja bila samo mala kap koja se jedino mogla prepustiti vrlogu. M. kaže da je drugo porođajno doba „korupcija refleksa istiskivanja fetusa“, tj. nema ga, kada postoji pravi snažan refleks. On je toliko moćan da uobičajena formulacija o tiskanju i ideja da bi žena tiskala usred tog moćnog refleksa, je potpuno smiješna. Kao da te netko baci u slapove Nijagare i onda ti kaže: „Sada tiskaj, guraj, pomozi slapovima da teku.“ Istovremeno, koliko je moćno, toliko je i veličanstveno. Kao da se ne samo tijelo preobražava, otvara, širi, nego se istovremeno i um, to jest, ono malo što je od uma ostalo prisebno, gubi, razbija i prosipa u mnogobrojne komadiće. Hvatala sam se za sling kao jedino materijalno uporište, sve ostalo je nestalo, rastvaralo se i razbijalo u komadiće.

Izgubiti um nije inače baš lako. U indijskoj duhovnoj tradiciji Bog se ponekad naziva Hari, što na sanskrtskom jeziku doslovno znači „onaj koj krade“. Krade umove svojih predanika. Ali samo onih koji su spremni potpuno se predati. Potpuna predanost je teška za postići. Uvijek negdje u prikrajku postoji strah koji želi zadržati um u sigurnosti onoga što je poznato.

Strah me zaskočio poput nenajavljene posjete nekoga za kojega ste mislili da se izgubio u neke druge prostore. Vrlo tankoćutan i nenametljiv, ali sam znala da je tamo. Pomislila sam po prvi puta u životu: „Ovo je teško...“. Kao da sam se našla u mraku pred vratima koje nisam dotakla, ali sam znala da su blizu, možda vrlo blizu. Osjećala sam da je ona blizu i da mi govori. „Ovdje sam, ali nije još vrijeme...“.

U sljedećoj navali vrtloga osjetih da kročim u neki drugi svijet; adrenalin se počeo širiti žilama. Na ulazu u rodnicu napipala sam mjehurić. Zgrabila sam čvrsto kopču od slinga, objesila se o nj i predala sljedećem vrtlogu. U stanci koja je potom uslijedila, u očekivanju sljedećeg vrtloga, javio se osjećaj odlaska u boj. Kako je vrtlog nadolazio, znala sam da je posljednji. Čučnula sam, stražnjica mi je dodirivala pod. Jednom rukom obuhvatila sling, drugu ruku ispružila ispred sebe. Ayan je u nju iskliznuo u trenu, duguljast i ljepljiv. U sljedećem trenu našao se pred mojim očima u polumraku sobe. Vidjela sam ga kroz opne. Žmirkavo me gledao, kao da pita „Tko si ti?“. Moj susret s Njim je ipak završio u Njegovom zagrljaju. Vrata smrti su ostala zatvorena.


Moje prve riječi upućene njemu bile su poput mantre čije ponavljanje nisam mogla zaustaviti. „Mamina ljubav, mamina ljubav, mamina ljubav, mamina ljubav, mamina ljubav, mamina ljubav...!“ Drhtavim glasom i na rubu plača, nisam mogla prestati. Istovremeno sam razmaknula opne i položila ga u zagrljaju potrbuške. Zaplakao je, nakratko i nježno „nje-nje...“. . Duguljast i mršav utopio se u mojemu naručju i počeo dojiti dok sam ja još uvijek ponesena ponavljala „mamina ljubav, mamina ljubav, mamina ljubav...“

Jyotirmaya se pojavio u sobi nedugo nakon toga. Poslije mi je rekao što je radio i kako se osjećao. Tada sam bila samo svjesna da je ušao u sobu i da nešto radi. Oči su mi bile na Ayanu i dalje sam ponavljala „mamina ljubav, mamina ljubav...“.Ne znam kako sam saznala kojega je spola. Sjećam se da sam u jednom trenutku rekla nešto Jyotirmayi o Ayanu i spomenula muški rod. Sjedila sam na madracu na podu, J. me poveo do sredine madraca, podmetnuo jastuk pod glavu i pokrio. Upalio je malo svjetlo na ormariću i ugasio svjetiljku koja je bila pokraj kreveta. „Ide mu u oči“, sjećam se da je rekao. Ja sam je valjda upalila, iako se ne sjećam kada. Upalio je grijalicu koja je počela širiti ugodnu toplinu. Potom se izgubio. Bila sam sama s Ayanom koji je dojio zatvorenih očiju. Upijala sam ga pogledom. Utopio se u mojem zagrljaju. Činio mi se tako mršav...Ljubila sam mu glavicu koja je, kao i Shantanina, mirisala po plodnoj vodi. Počela sam mu pjevati kiirtan. Istu melodiju uz čije zvukove se rodila Shantana.

Sve je bilo na svojemu mjestu. Svemir je bio moj


Ostali smo tako prigrljeni ležati sljedeća tri sata.
J. je nazvao Lilianu i rekao joj da nam se rodio sin. Rekla mu je: „ Utopli je, dolazimo uskoro.“

Ayan je dojio. Ja sam ga upijala pogledom, mirisala i gladila po licu. J. je nabacio još jednu deku preko mene (uz grijalicu koja je širila toplinu, obrazi su mi se ubrzo zarumenili, bilo je toplo i ugodno...). Kada su došli, M. je nestao u kuhinji, a L. je došla do mene u sobu, bila je tiha, samo mi se osmjehnula i šapnula: „Congratulations!“.

J. je u kuhinji pričao s Michelom o ulozi vegetarijanstva u različitim religijama (tema knjige koju je čitao dok sam ja bila zaokupljena rađanjem ). Liliana je povremeno dolazila do mene, provjeravala nanametljivo i tiho kako sam i vraćala se u kuhinju. Čekali smo posteljicu da se rodi.

Potrajalo je dva i pol sata. Ayan je cijelo to vrijeme dojio. U početku sam osjećala dosta snažna zatezanja maternice, nalikovala su na snažnije trudove. Krvarenje je bilo minimalno, kasnije sam saznala. Proročanstvo o PPH nije se ostvarilo. M. je u kuhinji uvjeravao J.-a da PPH „is not an issue“ kada je žena dovoljno utopljena i kada nije uznemirena prisutnošću mnogih ljudi. „Najvažnije je da je sada sama sa djetetom“, rekao mu je.


Cijelo to vrijeme, dva-tri sata proteklo je kao trenutak. Ayan je bio u mojemu zagrljaju i moj pogled je bio stalno na njemu. Djelovao je tako sićušno, sklopljenih očica, umotan u mojem zagrljaju. Osjećala sam njegovu kožu na svojem tijelu i udisala taj prekrasan miris plodne vode. Osjećala sam se tako normalno, gotovo svakidašnje, a opet tako posebno.


Nedugo nakon rođenja posteljice, probudila se Shantana. Razrogačila je oči kada je došla u sobu i vidjela me s bebom u naručju. Ipak, njezinu pažnju je u tom trenutku nekako više privukla posteljica koja je i dalje povezana s Ayanom ležala u zdjeli za salatu. Tijekom trudnoće nas dvije smo imale brojne i detaljne razgovore o posteljici, čemu služi i slično (čini mi se da ima neku fascinaciju posteljicama...) tako da ju je sada sa zanimanjem promatrala. Dok je M. ispunjavao u kuhinji rodni list, L. je pospremala sobu, a J. je oprao posteljicu, očistio je od krvi, osušio i balzamirao sa soli, i to sve pod budnim okom Shantane. Na kraju mu je pomogla uvući je u platnenu torbicu, sašivenu za zu priliku. Pupčana vrpca odvojila se nakon pet dana.

Te smo noći svi zaspali tek oko tri sata po ponoći. To jest, svi osim mene. Prije odlaska Michel me poljubio u čelo i rekao: „Laku noć“ te nadodao: „Prva noć nikada nije laka...“ I naravno, bio je u pravu. Nisam mogla zaspati sve do pred jutro. Izmjenjivali su se ushit i smirenost, osjećaj da je sve kao prije i da ništa nije kao prije. Gledala sam malenu glavicu koja je ležala usnula na mojem ramenu, udisala njezin miris i mazila mršavu liniju leđa. „Morat ću ga brzo udebljati.“, bila je jedna od mojih prvih racionalnih misli (što mi je pošlo za rukom, ili bolje rečeno za dojkama , nabacio je skoro dvije kile u prvih mjesec dana...)

Shantana je bila usnula na jednom kraju kreveta, izgledala je tako velika u usporedbi s malenim klupkom u mojemu naručju. A opet, kao da je jučer bio dan kada je ona bila isto takvo maleno klupko u tom istom krevetu.

Već je svitalo kada sam polako počela tonuti u san. Moja ljubav prema metafizici polako me je napuštala. Ipak, jedna misao je stalno nadolazila...
Tako je lako roditi...i tako je lako uznemiriti porod.


Ova priča ima disclaimer:
Nije nagovor na neasistirani porod.
Samo se trudi prenijeti iskustvo jednog neuznemirenog rađanja (ili jako malo uznemirenog...ipak smo mi ženke homo sapiensa ).

[Saradadevii]

Felix, ispricavam se sto nisam postovala tocke 4 i 8 iz smjernica za pisanje prica o porodu

Isprika mi je da sam ih pocela pisati puno prije nego sto su smjernice bile obznanjene

[kli_kli]

Zahvaljujem se na prici, predivna je...

[Maja]

[Davor]

Super!
Hvala ti puno za priče
Mi smo 2002 isto bili "na" Leboyeru. Oduševljava me koliko se od tada napredovalo - kao da je svanula nova era.

[marta]

[Fidji]

Divno...

[Maja]

Bila je to potpuno iracionalna ideja utemeljena na neodoljivoj ljepoti jedna crno-bijele fotografije slikane u potkrovlju londonskog East Enda.

savršeno

[AdioMare]

Predivne priče, hvala na njima.

[Frida]

[Arkana10]

hvala ti

[VedranaV]

plačem...

[Joe]

stvarno predivna priča, odnosno priče

[Poslid]

Bez teksta

[anchi]

fascinantno, tako duboko, tako prirodno... Samo mi prolaze riječi Samaritanke: kako živiš, tako rađaš...

[apricot]

[smaja]

[mara]

duboko i inspirativno u svakom pogledu....eto, kod mene se već krčka miso juha od blitve i tofua

[ivancica]

Predivno

[ms. ivy]

čudesno!

[mamma Juanita]

sreća je imati te za sestru
poticajna, inspirativna i mudra...

[seni]

inspirativno i nekako misticno

[trinity]

iz snova

[kloklo]

Očarana sam

[šmučka]

Nemam rijeci.
Hvala ti .

[lalah]

buhuhuu

[Mukica]

prekrasno si to napisala - osjecam se ko da sam film pogledala

[pepi]

[~lex~]

plačem...

Isto ovako. Klinci me gledaju i pitaju zašto plačem...
I Shantanin i Ayanov porod su san snova.

[Strobery Shortcake]

Hvala je mala riječ (ali ima beskrajno značenje).
Ove priče mi znače kao trenutak kad sam "upala" na Rodin portal, ili kad sam sva prestravljena, dva mjeseca prije termina, pronašla vaše priče sa poroda. Znače mi kao majčin zagrljaj nakon paničnog straha da sam se izgubila. SIGURNOST!
Za sad sam obavila najvažnije, spasila ih na HD. A planiram ih otprintati, čitati i dati na čitanje babicama, pa povesti sa sobom onu koja bude oduševljena kao i ja. Moj racio ipak govori da to neće baš biti kući, ali ovoga puta planiram JA roditi! Ako Bog da!

[snoopygirl]

čarobno

[Brunda]

Predivno sam se osjećala čitajući priče. Naravno da sam na obje i zasuzila. Zvučale su tako prirodno, a opet tako nestvarno...

Zanima me što je PPH...

[Maja]

Post partum hemorrhage

[pirica]

[Brunda]

Hvala Majo

[djuma]

i ja sam ti takodje zahvalna.
predivna prica, predivno ispricana
zaista si posebna, takva ce biti i tvoja deca.

[mamma san]

Prekrasne priče o prekrasnim porodima...i povelika hrpa informacija.

[Mony]

Ajme, Shantana, ti si uvijek tako jedinstvena

[Mony]

Sorry, Saradadevii, osamucena sam jos od ovih prekrasnih prica

[BubaSanja]

Predivno.....pročitala sam u jednom dahu, osjećala kao da sam sama tamo bila...tako smirujuće, tako lijepo....


hvala

[Ancica]

Hvala ti

[momze]

Saradadevii, hvala ti na ovim prekrasnim pricama. Zaista, predivno.

Ali ja nisam bila ta koja je tiskala nego je mene tiskala izuzetno snažna bujica u kojoj sam ja bila samo mala kap koja se jedino mogla prepustiti vrlogu

Kako istinito - ovako sam se ja identicno osjecala na mom drugom porodu.

I svaka cast na dojenju tijekom trudova!

[kailash]

prekrasno....o Hari, Hari...
Hvala ti na ovome. Ponovno sam proživjela svoj porod i osjetila miris plodne vode, koja zaista miriši

[mama courage]

lijepo

ako nije previse indiskretno pitanje, sto znace vasa imena i odakle poticu.

[tweety]

Ajme, ja sam morala napraviti pauzu.
Priča o Shantatninom rođenju me toliko dirnula i duboko zamislila, da sam namjerno htjela ostati još malo u tom filmu.
Idem sad s nestrpljenjem pročitati o Ayanovom dolasku.

Joj, joj, kao da uzimam u ruke knjigu koju sam dugo čekala da mi dođe u ruke.



E da, jedino što me vraćalo su stvarnost dok sam čitala priču je to što ne znam pročitati ime tvog M-a, pa me nerviralo to što nisam sigurna da ga ćitam ispravno. Ajde, tko prvi vidi ovu moju kuknjavu nek mi napiše kako se izgovara ime cool tate.

[mara]

ja sam ga čitala ko' đotrimaji

[brita-brigita]

Hvala Saradadevii!

Prava inspiracija!!!

[andrea]

wow, kako moćno...