Ponekad me oblije hladan znoj kad pomislim sta bi se desilo da nekim slucajem posrnem ili padnem dok je beba u marami. Imate li takve strahove ili iskustva?
 |
|||
|
|
|||
Bojite li se pada(nja) dok nosite bebu?
Ponekad me oblije hladan znoj kad pomislim sta bi se desilo da nekim slucajem posrnem ili padnem dok je beba u marami. Imate li takve strahove ili iskustva?
Nisam se nikada poskliznula s maramom ali jesam dok sam bila trudna. Baš sam nezgodno pala trbuhom prema dole, u zadnji tren sam se dočekala na ruku i ublažila pad. Trbuhom nisam ni dotakla pod!
Ja sam jednom pala, prije dva-tri mjeseca, kad je imao skoro godinu dana. Nosila sam ga u slingu, na prsima, zapela na pločniku i poletjela. Sve sam vidjela i razumjela u glavi, kao da padam 5 minuta, gdje je što, što moram napraviti, samo što nisam stigla jer nije stvarno bilo 5 minuta. Bacila sam vrećice i pokušala se okrenuti na leđa, ali dočekala sam se nekako bočno, na dlanove... dodirnuo je leđima pločnik, ne i glavom. Uplašio se i počeo plakati, a ja sam ga nasred ulice skinula do pelene u roku 10 sekundi da vidim je li mu nešto. Užasno, užasno sam se uplašila, ali najgluplje od svega mi je što me je, nakon tog straha, bilo strašno sram zbog toga što sam napravila djetetu. Iza mene je hodala jedna mama s kolicima i osjećala sam se tako strašno glupo s tom "krpom u kojoj maltretiram dijete", kako moj tata ponekad kaže. A bojim se pada oduvijek, ponekad me na stepenicama uhvati pravi mali napadaj panike i moram čekati da bih zakoračila.
Ja sam se, dok je moj mlađi bio mali, uvijek bojala padanja s njim samo u naručju, odnosno da mi ne ispadne iz ruku ako zapnem...
ja sam se bojala, ali si nisam dala misliti puno o tome.
i sad se bojim, jer se tonka jako voli nositi pisalonca.
nikad nisam o tome razmisljala
neki dan sam se poskliznula na terasi, mali u rukama, nemam pojma kako sam izvela da mi ne ispadne. gadno sam se izgrebala, a njemu sva sreća ništa
Ne bojim se da ću pasti, ali se pribojavam da će dijete zakačiti recimo, otvor vrata, nekakav zid ili stub koji zaobilazimo... Nikad nisam 100% sigurna jesam li joj ostavila dovoljno lufta da i njena guza prođe neometano :/ A sve zbog toga jer mi je jednom zakačila rukicama vrata od lifta pri ulasku :sad:
Joj,to ti je uobičajeno razmišljanje i strahovi većine roditelja.Pokušaj ih svesti na minimum jer ako im dopustiš ulazak u svoju glavu one se samo roje i nedaju ti mira.Ja ih nisam imala baš tako puno ali su zato mog muža stalno mučile,i svaki čas je vidio našu curku kak će pasti i lupiti se glavom u nešto.Stalno me s tim upozoravao i već mi išao na živce,al fala bogu do sad se nije desilo takvih situacija osim bezazlenih padova.
užasno se bojim toga. pogotovo kad idem niz štenge. tak se moram skulirati i koncentrirati da se sve pitam jesam li normalna...nekad mi prostruji glavom kaj bi se dogodilo kad bi se poskliznula ili popiknula....ma fuj, fuj, fuj
Re: Bojite li se pada(nja) dok nosite bebu?
Evo upravo ovu temu mi je svekriva pokrenula jučer kad sam sva sretna došla doma s novim MT...ali znaš šta - nema smisla o tome razmišljat, jer se kao i svaka druga nezgoda može dogoditi bilo kad, bilo kome, bilo gdje i s bilo čim....ornela_m prvotno napisa
I da ti pravo kažem, više mi je situacija koje me plaše prolazilo kroz glavu dok vozim kolica nego dok ga nosim...Nekako osjećam da je najsigurniji na meni, a već u kolicima je onako malo dalje od mene, pa se uvijek osjećam pomalo nesigurnije...
Meni je ovo uvijek na pameti i baš dosta pazim da on s rukicom primjerice ne dohvati nešto, a da ja prođem dalje i da mu tako slomijem rukicu...Jednostavno sam dosta oprezna kod tih stvar i dok ga ja nosim ne bojim se da će mu se nešto desit (da me ne bi krivo razumjeli - ne mislim da se meni nikad ništa ne može dogodit, ali ipak sam samoj sebi za njega najsigurnija....a jesam ga objasnila
Ma pazim ja, nego, stalno zagledam jel ima dovoljno prostora između nje i "opasne okoline"Najjednostavnije mi je da je zagrlim bližom rukom i nekako bočno se probijem kroz gužvu ili zaobilazim prepreke. Tako sam sigurna da ako nešto i dokačim, dokačiću svojom rukom, a ne njenom.
s prvim djetetom sam sam sebe izluđivala, ajme sad ću pasti. bojla sam se kad idem iz sobe u boravak da ću joj s glavom lupiti o vrat, zid. pa da će mi ispasti iz ruku, kolica, pa kad ju dajem nekom, ma uglavnom katastrofa.
e a sad s drugim djetetom ne hvala Bogu!
Isto i ja
Jedna ruka mi je uvijek oko njega i čim se nađem u gužvi automatski postajem još opreznija i zapravo predviđam situacije - recimo, računam na to da netko naglo može promijeniti smjer kretanja a time ugrozit nas koji idemo iza njega i sl.
Još od kada sam bila trudna i nisam vidjela svoje noge vrlo sam bojažljiva i oprezna po nizbrdicama i stepenicama. Sada, kada je nosim u marami isto tako. Na ostalim terenima se ne bojim, ali je svako toliko očešem glavom o nešto.
Kad sam bila cura čuvala sam jednu djevojčicu i pale smo na stepenicama, na svu sreću njoj nije bilo ništa, a ja sam iskrenula gležanj.
Tako da imam fobiju od stepenica bilo da Niku nosim na rukam ili u marami.
nije da se bas bojim, ali sam ekstra pazljiva kad idem nizbrdo, niz stepenice i slicno...
jednom pala kad je noa bio mali, nosila ga u bb-u, zapela i odrala si koljeno (jer sam na bladi hlacama imala neki glupi djep s patentom...), i dlanove, njemu nije bilo nis...
Ovako i ja.
Dok smo se nosili u marami, padova se nisam bojala, osjećala sam kako je potpuno zaštićen. Ali zato me svaki dan lovi nelagoda kad s kolicima prelazimo cestu - najveća noćna mora mi je da nam auto na zebri neće stati i da će puknuti njega u kolicima. Zato uvijek ja izlazim prva, što je prilično nepraktično...
x
kad smo se nosili u marami osjecaja sam se ko trudna. tako sam i hodala, ko u 9.mj.
pazim kao i u trudnoći......al nekako mi je opet sigurnije kad je u slingu nego "samo " na rukama........a ulicu prelazim ko prvašić...ljevo, desno, ljevo , pa opet desno i onda krenem i opet pogledam ljevo i desno
Samo da se osvrnem na par postova i kazem da se ne opterecujem "rekreativno" razmisljanjima o padanju, jer katalog strahova bi tom logikom bio nepodnosljivo dugacak. Pitanje iz naslova vise se odnosilo na situacije nosenja bebe u slingu ili marami, o cemu - dok se nismo poceli tako nosati - nisam niti stigla misliti, a sada povremeno pomislim na to, jer je i svijest o prostoru u kojem se krecemo sasvim drugacija, kao sto je i vrijeme koje provedemo u nosenju duze. Dakle, nije strah odrednica, ali se povremeno pojavi i ne ignoriram ga nego uzmem kao podsjetnik da jos pazljivije percipiram prostor oko sebe. Zanimalo me podijeliti razmisljanja s tog aspekta.
Koliko teških riječi!
mi imamo spavace sobe na katu pa svaki dan par puta nosim malog po stepenicama, najgore mi je ono ujutro, kada se spustam a jos ni ne vidim dobro, prije kave.. uvijek se bojim da ne padnemo.,
par puta sam zapela ( na crtu od plocica na vise ni manje ) dok sam ga nosila i u sekundi me oblije hladan znoj!
malo više paziš i sve ok. kao i u trudnoći, uostalom. kad mi je andrej bio u marami uvijek sam se držala za rukohvat silazeći niz stepenice, držala mm-a za ruku ako je bilo sklisko a išli smo uzbrdo, nizbrdo i sl.... i to je to.
da, strah postoji...
ali više kad ga nosim u rukama, bez slinga ili marame
ispred kuće imam strma nizbrdica, kojom moram proći.
Kolica sam morala voziti na zadnjim kolima zbog straha da se dica ne iskrenu na glavu.
Danas uvik prvo provjerim jel mi kližu postole, onda lagano krećem, držeći se zida.
Također sam ekstra oprezna kad idem skalama, bez obzira šta se držim za rukohvat, jer moja smotana priroda je nepredvidiva...
Malo sam pažljivija nego inače, držim se za rukohvat na nepoznatim stepenicama, držim joj ruke jer skuplja stvari oko sebe (npr. u dućanu uzima stvari s polica - uglavnom je u Buddha položaju), pazim na cipele...
Više me užasava mogućnost da se njezina glava susretne sa nekakvim kutom ormara.
Mi smo danas pali jer sam se popiknula na stepenici. Još uvijek osjećam grč u želucu od toga. Mislim da on nije udario glavom, ali se pošteno prestrašio. Bilo je gadno!
kad se ivar rodio nije bilo kod nas marama i slingova, ja sam ga vecinu vremena nosila vamo tamo po gradu, po skalama, svuda - na rukama
svi su me pitali kako me nije strah (prva setnja, mislim 17 dana, a mi oddoma do trga s njim u rukama) ali ja vjecna trtarosica nikakvog straha nisam imala
inace nisam sklona bas popikavanjima, pa zasto bi mi se to dogodilo s njim
ali kad smo jednom bili u dbk bolnici zbog neke infekcije, urtikarije, ne sjecam se, na pregledu je bila mama koja je pala niz dubrovacke izlizane skale s djetetom u rukama i mali je obje noge slomio. plakala sam jos mjesecima kad bi ga se sjetila
ali mislim da se to dogada jako rijetko i da nema razloga za paniku osim ako osoba ima problema s koordinacijom
sljedeci put opet u ruke stalno
Ja sam pala na travnatoj nizbrdici sa dvogodisnjim novijem u slingu. On je spavao i nije se ni probudio. Pokliznula sam se jer je nizbrdica bila jako strma, i trava je bila klizava, ali sam zgodno pala.
Inace se ne plasim, mada i ja pojacano pazim na stepenicama (narocito kad izlazim iz gradskog prevoza) i opasnijim mestima.
Ja nemam nikakvu nosiljku, nažalost (sad mi se čini da je kasno!), ali uvijek se nešto može dogoditi, ne smijemo crno razmišljati. Mene je dok sam jedno dijete gurala u kolicima a drugo držala za ruku skoro udario auto, zebra, zeleno of kors...Kad se sjetim toga...
A prije mjesec dana sam nosila Jelenu na rukam u stanu i poskliznula se na kocku i pala s njom u rukama- još da je i bila u marami, dočekala bih se rukama, ovako sam pala svojim tijelom, nekako s strane, da nju zaštitim. Ona nije ni dotakla pod, a ja zveknula glavom u štok i ostatkom tijela na pod...Ne možeš vjerovat!!!
koji tipfeleraš!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom