Znam kako se osjećaš, Petar je na 1. rođendanu samo sjedio, i to smo mu još stavljali jastuk iza leđa, jer je još ponekad padao, s godinu i pol je počeo puzati, nepravilno, kao mali zeko, s obje noge istovremeno, s nepune dvije se počeo držati za namještaj, ali mu je guza išla lijevo, desno, naprijed, nazad, tada sam mu uzela na doznaku guralicu (doplatili 600). Tada sam vjerovala da neće uspjeti. Ali niti sada ne uzimam hodanje zdravo za gotovo, jer znam da to može biti samo privremeno. I ne usudim se niti misliti o tome kako bi se on osjećao kad bi morao jednog dana u kolica. Nadam se, nadam se da će se uspjeti nositi sa svime što ga čeka...
Sredina u kojoj živimo još spremna za djecu s posebnim potrebama. Znaš što mi je rekla jedna žena, daljnja rodbina, "ja volim samo zdravu djecu, zdrava djeca su od boga" (ostala sam bez riječi, ali ona više neće kročit preko našeg praga)... Ide mi na živce isto kad ljudi ne razumiju pa govore, ma bit će to sve dobro, sve će to njemu proći.... Ja onda moram objašnjavat da neće, a onda oni ne znaju što bi rekli... Pa te sažaljive face... Svekrva mi je, kad je Petar bio mali izjavila "ma bolje da se nije niti rodio..."
Danas sam sigurna, netko u kolicima može voditi puniji i sretniji život od neke zločeste, isfrustrirane osobe kojoj su kolica ugrađena u mozak i ne vide se!