Mama što je to smrt?

[LeaB]

- Hoćeš li ti umrijeti?- pitala je Mija radoznalo. A ja sam joj ispričala sve u što vjerujem o smrti. I ona već godinu dana misli o tome. Ne često , ali potaknuta, nekad i nemam pojma čime (vjerovatno i pričama koje čitamo) sva mi se stisne i zaplače kad je pitam što je muči. Do sad se to desilo 3-4 puta. Sva u suzama sirota jer se bori s nečime što ni odrasli lako ne prihvaćaju. Ja je tješim time da do moje smrti treba proći puno vremena, da će ona imati svoju obitelj, svoju djecu, pa čak i unuke, da ću ja biti stara i krezava (da je malo razveselim u svemu, pa se nasmije) i što ne najljepše da ćemo se ponovo sresti kod Boga i da ćemo tamo biti nasretnije jer je tamo sreća. I umiri se ona, i evo već par dana pokušava prihvatiti smrt kao normalnu, pa kad idemo u šetnju i igramo se tako hodajući s barbikama vilama, priča o tome kako vile umiru. I to već dva dana. Trudi se prihvatiti.

Ono što me neki dan dok smo se vozile u autu jako rastužilo i jedva sam se suzdržala da ne zaplačem je bilo kad mi je rekla:
- Mama, kad ti umreš, ja ću te poljubiti i reći ti "Doviđenja!"

Pa ti ostani cool.

Koja teška tema.
Mija je emotivka, kao i ja, i stvarno se divim kako se nosi sa tim snažnim osjećajima.

[MalaSirena]

Mišica mala

Mene muči kako da ja svojem to prikažem (za sad iznosim samo nužne činjenice jer me ispituje o mumijama i o tome gdje žive ljudi čije su slike na spomenicima na groblju :/ ) i mislim si kak bi bilo lako da u to ubacim aspekt Boga, ovak nemam blage veze :?

[Loryblue]

uf, baš teška tema. i moja zna mene upitat: mama, oćeš ti umrit?
i sad šta kazat. glupo je kazat ne, neću. a glupo mi je i ditetu od tri godine objašnjavat zašto ću umrit i kad ću umrit kad ona još uvik ne kuži koliki je vremenski period do starosti.
i onda joj probam objasnit: cico, svi ćemo umirt jedan dan.
ona: kad?
ja: joj, kad te ja još milijun puta probudim ujutro, pa prođe taj dan, pa te poljubim za laku noć, pa ti odrasteš, pa mama ostari, pa se svo to vrime smijemo...bla, bla, bla....pa me još milijun puta naljutiš, pa me dva milijuna puta razveseliš....bla, bla, bla....
i nekako to prihvati da se to neće dogodit ni sad ni sutra već će ipak proć neko vrime. i onda se malo pritaji s pitanjima.

pa onda opet krene: mama, a zašto ćeš ti umirt?
mama, oću i ja umirt? oće umrit tata?.....i tako svih izreda ko joj padne na pamet.

meni je koma kad se ona zaigra i bude u svom svitu i na televiziji npr. vijesti. i ovi pričaju o svemu i svačemu, ona ne reagira, ali je li čula: umro je...eto je odma: ko je umro? zašto su rekli da je taj umro? kad je umro?
ajme meni

[zumbulmama]

Moj klinac isto zapitkuje o toj temi, nabraja koje su bake i prabake umrle (a nije ih ni upoznao), a danas je konstatirao da on neće nikada umrijeti. Pošto ja nisam pristaša zaobilaženja istine (laganja), već samo ublažavanja, odgovorila sam mu: skoro nikada.

[lucky day]

Ono što me neki dan dok smo se vozile u autu jako rastužilo i jedva sam se suzdržala da ne zaplačem je bilo kad mi je rekla:
- Mama, kad ti umreš, ja ću te poljubiti i reći ti "Doviđenja!"

Pa ti ostani cool.

aime, meni je ovo prekrasno!!!
tako zdravo i njezno razmisljanje...

i ja bi se vjerojatno skoro rasplakala da sam to dozivjela - ali od srece i ponosa sto imam takvo dijete...

gle, ono sto boli kod pojma smrti sve nas nije sama smrt nego je RAZDVAJANJE od voljenjih... tjelesno...
ono u srcu i ono u glavi moze zivjeti dokle god smo zivi...

i kako mi znamo da je smrt neugodna (cak i ako ne vjerujemo u pakao i raj, rajske planete, reinkarnaciju i ostale kreativne ideje)?... znamo da MOZE BITI neugodna za voljene - i to je tesko...
a gledati voljene kako pate je teze nego da i sami patimo (barem je to moje iskustvo)...


zato je 'dovidjenja' cak i bolje nego 'zbogom' - jer: 'kad god te se sjetim i osjetim te u svom srcu - bit cemo zajedno. necu biti nesretna. falit ces mi ali necu biti nesretna.'
divno dijete!

[LeaB]

Ono što me neki dan dok smo se vozile u autu jako rastužilo i jedva sam se suzdržala da ne zaplačem je bilo kad mi je rekla:
- Mama, kad ti umreš, ja ću te poljubiti i reći ti "Doviđenja!"

Pa ti ostani cool.

aime, meni je ovo prekrasno!!!
tako zdravo i njezno razmisljanje...

Ja vjerujem da ćemo se opet sresti i tome je učim, a ona to spremno prihvaća. divno je što je rekla al me jako dirnulo. A ona se bori s time da prihvati. Sunce moje.

[ms. ivy]

Mišica mala

Mene muči kako da ja svojem to prikažem (za sad iznosim samo nužne činjenice jer me ispituje o mumijama i o tome gdje žive ljudi čije su slike na spomenicima na groblju :/ ) i mislim si kak bi bilo lako da u to ubacim aspekt Boga, ovak nemam blage veze :?

mi smo na temu došli gledajući legendu o medvjedu, a objašnjavam slično ovome lucky day: 'kad god te se sjetim i osjetim te u svom srcu - bit cemo zajedno....', uz pojašnjenja što zapravo znači umrijeti (tijelo nam više ne radi pa se ne možemo vratiti) i zašto je netko umro.

kad dijete pita, treba mu odgovoriti što točnije i jasnije možemo. onda neće stalno zbunjeno zapitkivati niti u glavi stvarati tabu teme.

doduše, i ja vidim da on to sad procesuira i zapravo ga najviše brine potencijalna mamina odsutnost, u kombinaciji s neizbježnom dnevnom razdvojenošću.

[Bubica]

B je neki dan rekao: "Kada ja umrem i opet se rodim želim da mi ti opet budeš mama"

[ninochka]

kod nas je to dobro prošlo.

zna da mačke jedu ptice (donijela nam naša ) i ubijaju miševe, da ljudi umiru jer su bolesni ili stari, da možeš umrijeti ako te pogazi auto pa treba paziti

uglavnom mislim da je shvatio kad netko umre da ga nema više

[ina33]

Dirljivo je kako se dječica s time nose. Moja nećakinjica je isto tako u dobi od nekih 4-5 godine počela ispitivati mamu. Čak je i prihvatila obrazloženje za maminu smrt (jer će se to dogoditi u dalekoj, dalekoj, dalekoj, dalekoj, dalekoj, dalekoj budućnosti, kada ona bude imala svoju dječicu i neće još dugo, dugo, dugo, dugo). A onda je došla panika jer je shvatila da bi sljedeći logični na redu mogao biti obožavani dida i onda u plač "ja ne bi da dida umrreeeeee" pa objašnjavanje da je dida još zdrav itd.

[davorka]

Jendom dok je bio puno manji (mislim da je imao oko 4,5 godina) Dino je sjedio na WC-u i onda me pitao hoću li ja umrijeti, ja sam rekla da hoću, ali ne skoro, onda me pitao: a što ću onda ja? (skoro mi je srce puklo ), rekla sam da će on onda biti veliki, da smo i ja i tata veliki i još imamo svoje mame, da će on tada moći bez nas jer će imati svoju obitelj, bla, bla, bla. Onda se negdje zagledao i samo rekao: Pa ništa...onda ću barem imati Olivera.
I sad plačem kad se sjetim.

[rinama]

D. ne pita puno o smrti, zna da kad netko umre da ga više nema fizićki kraj nas. rekao je jednom da kad umre baka ili deda da neće moći prestati plakati i to je to.

[Loryblue]

danas moja opet ispituje o nekom šta je umra, pa ona čula da se spomenilo da je taj umra i opet ona pita:

- zašto je x umra?
- zato šta je bio jako star.
- a koliko star?
- puno, puno.
- onda nema veze šta je umra, stvarno nema veze :shock:
- a oće li moj tata umrit?
- oće, ali ne sad nego kad bude jako star i kad prođe puno vimena do tada.
- neće moj tata umrit jer mora bit sa mnom, a ja se neću udat :shock: (nemam pojma kako ona ovo povezuje).

btw, kod nas se ne smi spomenit da je npr. mačka pojela vrapca. bože sačuvaj. odma je dreka i plač jer je maca samo odvela vrapca njegovoj mami i tati. šefica ima traume ako se spomene da je neka životinja crkla. one ne crkavaju nego sve odlaze negdi sa mamom i tatom (mama i tata su uvik obavezni u priči).

[filipova mama]

Filipa ponekad brine smrt, ali on vjeruje u raj kao divno mjesto puno igrica i kompjutera, golova i lopti.
Jednom me pitao s tragičnim izrazom lica: "Mama kada ćeš umrijeti?" Kada sam mu rekla da neznam, zabrinuto mi je rekao da bi bilo dobro da prije nego što umrem otplatim kredit za auto.

[LeaB]

: "Mama kada ćeš umrijeti?" Kada sam mu rekla da neznam, zabrinuto mi je rekao da bi bilo dobro da prije nego što umrem otplatim kredit za auto.

E da ovo Miu brine...

[Hana_Sara]

- neće moj tata umrit jer mora bit sa mnom, a ja se neću udat :shock: (nemam pojma kako ona ovo povezuje).

Freud

[banklorraina]

Kada pričamo o smrti, najbolja mi je bila anegdota moje sestre, koju je mala, tada negdje 3 ili 4 godine, upitala: "Mama, a gdje je tvoj tata?", ova joj je odgovorila da je "nono gore na nebu", a mala će na to: "a kako je on otišao gore?", "Odletio je", "Pa kako je odletio kroz zid" (bile su u svojoj kuhinji), a moja sestra će na to: "ne izašao je u dvorište pa je odletio" i kaže da se suzdržavala da ne pukne od smijeha

[mamaanita]

mojim prijateljima je nedavno umro otac i kad su malog (3 godine) vodili na groblje rekli su da idu posjetiti djeda. Jadno djete se otrglo iz ruku i svom snagom potrčalo u smjeru groba s osmjehom od uha do uha. Kad je došao blizu, shvatio je da ga djed ne čeka i rasplakao se. Jadničak još ne razumije da dede više nema Sad ga više ne vode sa sobom jer se boje da se ne ponovi.

[sandra123]

Prije dvije godine iznenada je umro naš jako dobar prijatelj.Bio je pun života,mlad i pošto nije bio oženjen jako često je dolazio.Moju djecu je obožavao,a i oni njega.Kad smo im rekli da je umro očekivali smo veliki šok za njih.A oni su naravno pogođeni rekli"Ajme!Baš nam je ža!Ali on je bar sretno živio i mi smo ga svi voljeli!" Mislim da je to bilo nešto najzrelije što sam ikad čula od nekoga u vezi smrti drage osobe.Inače mene moja djeca nikad nisu puno ispitivala o smrti.Ako bi pitali objasnila sam im ono što i sama vjerujem da ovaj život nije konačni kraj i da ima nade da se poslije svi nađemo na jednom prekrasnom mjestu u vječnosti.

[filipova mama]

Ja sam se morala jučer nasmijati Filipu. Bolila me glava i otišla sam ranije leći što je njemu bilo užasno čudno. Došao je do kreveta i ozbiljno mi rekao: "MAma ne idi prema svjetlosti! Ako svjetlost krene prema tebi, bježi od nje."

[LeaB]

Ja sam se morala jučer nasmijati Filipu. Bolila me glava i otišla sam ranije leći što je njemu bilo užasno čudno. Došao je do kreveta i ozbiljno mi rekao: "MAma ne idi prema svjetlosti! Ako svjetlost krene prema tebi, bježi od nje."

[MalaSirena]

Mi smo sad u intenzivnom ispitivanju o smrti, pogotovo kad dođemo na Jelačić-plac. Počne sa: 'Zašto je ban Jelačić umro?' Jer je bio star. On: 'I bolestan?' MOžda, ne znam točno. 'I imao je jako puno godina?' Imao je.

Muvamo se dalje po Trgu, ja već zaboravila o čemu smo razgovarali, kad on tužno pita: 'I ja ću umrijeti?' (meni je već od same pomisli na to strašno) Da, svi ljudi umiru. Ali ne brini, još mora proći jako jako jako jako jako puno vremena. 'Ja ne želim umrijeti!' :/

Onda opet: 'A moja baka je jako jako jako stara, onda će brzo umrijeti.' :/ (obje bake su pedesetih godina) Neće, sine, još će dugo dugo živjeti.

I onda opet: 'Ja ne bih htio umrijeti, nikad!' :/

I kaj da mu čovjek veli :? :?


(da ne kažem da ja imam problema sa smrti i grči me u želucu svaki put kad me tak ispituje, ali se trudim odgovoriti što točnije to što me pita )
----

Ima i jedan biser - dođe on baki u sobu i pita je: 'Baka, a gdje ti je tvoj muž?' Ona, umjesto da kaže kako je ovaj na terenu na poslu, kaže: 'On ti je jako jako daleko!' Malac: 'Kaj je umro?' Baka: 'Nee, daleko je na poslu. Kaj bi ti htio da on umre?' On:'Pa da!'

[aqua]

Mi smo nažalost ovu temu prilično proživjeli. Nedavno nam je uginuo jedan od pasa (tada ih je bilo troje), koji je bio "njezin". Bila je prvo zbunjena, onda tužna, a onda je prihvatila (trajalo je danima). Humak u vrtu dosta pomaže osvijestiti realnost, kao i to što se neprisustvo psa u kući jako osjetilo. Uslijedila su pitanja i kada će netko od nas umrijeti pa malo straha odvajanja od mame, iznenadne suze kada bi se sjetila da njenog psa više nema..

U međuvremenu (koja godina..) nam je uginuo i drugi pas, taj je bio "moj". Ona se zapravo jako rastužila jer ju je to podsjetilo na onog prošlog psa, koji joj je bio draži.

Ali nekako je sama prihvatila koncept da "dok god su oni s nama u mislima, nije bitno što ih fizički nema, oni su i dalje naši". Pa tako danas zna reći: "mi imamo tri psa. mislim, samo je jedan s nama u kući, ali imamo i druga dva"

Koliko god je bilo teško i tužno, nekako mi je zapravo drago da je tako mala i otvorena uma imala takvo iskustvo koje je mogla na dječji način razgraditi u svojoj glavi. Vjerujem da je ovakvo iskustvo lakše prihvatiti i proraditi kada si ovako mali (jedino, zašto je naša osjetjivica morala još jednom u kratkom roku utvrditi gradivo? )

[kate]

Meni se čini da je OK djeci reći:

Svi ljudi moraju jednom umrijeti kad dođe vrijeme i da ljude kad umru samo vise ne vidimo i ne čujemo, ali da one koje jako volimo ostaju u našem srcu i mislima i da su tada uvijek s nama čak i kad spavamo.
Nitko ne zna kada će točno umrijeti jer sve mora biti spremno za smrt i da čovjek prije nego umre mora živjeti da bi prošao sve što je za njega određeno.
Pa neki primjer... ne znam kad će dogodine točno zasjati sunce da se možemo kupati u moru, ali znamo da hoće, nakon što prođe jesen pa dodje zima pa dodje proljeće..
Kad netko umre tužni smo jer ih više ne vidimo, ali moramo živjeti svoj život dok opet ne budemo zajedno sa svima onima koje jako volimo.

[Pooh]

Ja bih se pazila izjava koje dijetetu porucuju da ce biti s tom osobom kad ono umre :shock: , da su mrtvi s nama kada spavamo i sl. mislim da to moze dosta lose zavrsiti.
Iako man to nije namjera, cesto nam poruke ispadnu takve.
Citala sam prije par godina knjigu na tu temu, koja kaze da su to ceste greske koje odrasli rade, kao i price da je preminuli na nebu i sl.

Ono sto nama zvuci kao ok objasnjenje dijete moze jako zbuniti, uplasiti, izazvati osjecaj krivnje i dati mu krivu poruku.

Mislim da kod nas ima za kupiti jedna knjiga na tu tematiku :"Kako tuguju djeca" - oni stvari dozivljavaju i preraduju drugacije od nas i na to treba jako paziti.

[LeaB]

Citala sam prije par godina knjigu na tu temu, koja kaze da su to ceste greske koje odrasli rade, kao i price da je preminuli na nebu i sl.

Koja je to knjiga?
Čudno, jer ja učim Miu da vjeruje u ono u što vjerujem i ja. Ona tako lako prihvaća da postoji duša koja odlazi nekud al joj se teško suočiti s time da mama umire. Nije li svima?

[aqua]

ja se isto baš ne slažem..

da su mrtvi s nama kada spavamo

Da mi to netko kaže za nekog stranca, ja bi se preznojila. Da mi kaže za moju baku (čiju smrt sam kao srednjoškolka dvije godine oplakivala) osjećala bih se zaštićeno

(a da ne spominjem da mi je Neva kao mala često govorila o nekome koga vidi pored nas, bili mi u kući ili vani. pa sam ja bila ta koja je bila zbunjena i uplašena.. pa mi se ne čini da bi joj naštetila da sad ja njoj slično nešto kažem)

[trampolina]

Podižem malo.

Moj trogodišnjak je trenutno u "smrtnoj" fazi, zanima ga sve-kako se umre, zašto se umre, gdje si onda, zašto je maca ostala na cesti, zašto se glista više ne miče...

Trudim se što racionalnije objasniti kako stoje stvari, balansiram između činjenica i osobnog uvjerenja, ali imam osjećaj da mi baš i ne ide.
On kao da još ne kuži smrt=kraj ovozemaljskog života. Pa često imam prilike čuti "ja bi da ja umreeem" kad situacija nije njemu po volji (brrrrr, što je to gadno čuti!).
I zaludu objašnjavanje kako ja to ne bih željela jer ga puno, puno volim, jer onda ne bi bili skupa, ne bi se mogli grliti i maziti, gledati zajedno bagere itd.

Shvaćam da mu treba vremena da to posloži u glavi, ali me zanima ima li ikakve potencijalne opasnosti u tome što on smrt shvaća skoro u pozitivnom kontekstu?

[Ifigenija]

Mi smo kao vjernici iznijeli ono što mislimo o tome, dakle da je smrt prelazak iz jednog života, u onaj drugi.
Mom starijem djetetu je umrla prabaka koju je poznavao i volio.
Na prvi sljedeći Uskrs kad je svećenik govorio o Uskrsnuću veselo je rekao - i onda će i moja stara baka uskrsnuti! I jedva čeka da je vidi.
Raspitivao se o grobu i mrtvačkom lijesu i malčice preveselo pričao o tome kako ćemo svi imati svoj kovčeg, i ići ćemo u grob i tako. Čak je i molio da što prije napravimo svima kovčege, valjda da se u njima igramo.
Ja sam mu valjda prezorno dočarala to da se mrtvog čovjeka položi u lijes, koji je kao krevet, i ima posteljinu, i tako... malo smo ga korigirali i ipak rekli da je smrt malo tužna jer neko vrijeme nećemo vidjeti onoga kojega volimo, ali nismo inzistirali. On često priča o pokojnoj baki, moli se za nju, i tako.
Još uvijek to ne doživljava tragično, ali zapravo niti mi. Čvrsto vjerujemo u konačnost ovog, i vječnost onog života, i ako mi smrt nešto znači znači mi jedan limit koji me upozorava da je moje vrijeme za činjenje dobra i življenje punine radosti ograničeno, pa ne smijem gubiti vrijeme. Tako nekako... i tako i učim djecu.

[mamitzi]

kad je filip bio oko 3,5 godine jako se razbolio moj pas koji je živio kad bake i djeda. onda je auto zgazio pesovu prijateljicu macu i moja je mama nečim potaknuta rekla da je crna šefica na nebu. ubrzo je i naš mas uginuo pa je filip zaključio da je mas sa crnom šeficom na oblaku.
e sad, ja nisam kršćanka i nemam pojma što mislim o životu nakon smrti, uskrsnuću, reinkarnaciji i htjela bi o tome razgovarati s njim, ali filipa to uoće ne zanima. kad je umrla njegova prabaka on je to prihvatio , bila je stara, jako bolesna, umrla je, mama je plakala i išli smo na groblje. i kraj priče, ovaj put se nije ni oblaka sjetio.

[trampolina]

Raspitivao se o grobu i mrtvačkom lijesu i malčice preveselo pričao o tome kako ćemo svi imati svoj kovčeg, i ići ćemo u grob i tako. Čak je i molio da što prije napravimo svima kovčege, valjda da se u njima igramo.

E mene baš ovo veselje brine. Mislim, ne bih da smrt doživljava tragično (kao moja mama) al ne bih brate ni da od nje radi veselicu. Kako si ga korigirala?

[trampolina]

@mamitzi, i mene malo brine u cijeloj priči što nisam baš načisto u što vjerujem a u što ne.