Čitam vaše postove i drago mi je da svaki završi sa ovakvim riječima koje je (ovaj put) ivanas napisala.....uz puno ljubavi svaki problem se lakše rješava!ivanas prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Čitam vaše postove i drago mi je da svaki završi sa ovakvim riječima koje je (ovaj put) ivanas napisala.....uz puno ljubavi svaki problem se lakše rješava!
Evo da se konacno javim, vidim da se moj post i dalje sam pise dok smo na praznicima, ali ipak....
Bilo nam je super na moru. Curka pliva sama, ja sam sva ponosna. Svi smo skupili dovoljno energije i dobro da jesmo. Prezivjeli smo ove prve tjedne skole sa uhodavanjima, ustimavanjima slobodnih aktivnosti, a kao dodatak trazimo novi stan, pa nam nije dosadno.
Imamo dosta harmonicno razdoblje, puno se mazimo, iako nas jos zove imenom, sve se cesce ispravlja i dodaje mama i tata, i sve cesce dode davati i primati puse, onako spontano "bez razloga". Dok je razdoblje sukoba, zatekla sam se nespremna u potpunosti uzivati majcinstvo, ali cim je par dana dobro, vidim da se raznjezim dok ju vodim za ruku, opustim se i svjesna sam koliko sam sretna imati dvoje djece. Vise se smijemo zajedno.
Ovaj sam tjedan posebno ponosna, nije sve glatko, ali smo dva sukoba svjesno izbjegli (bila sam i preumorna za reagirati na provokaciju), cestitali smo joj da je bila super (ja sam u mislima cestitala i samoj sebi) i mislim si to je korak naprijed.
Moj "veliki", 11, sve je vise u svom svijetu, da se maziti, ali komunikacija s roditeljima uistinu vise nije interesantna, jos dolazi za stol s nama jesti, ali to "obavi" da se vrati svojim okupacijama ili prijateljima. Zar vec tako brzo? Drago nam je da je vec veliki i samostalan, a s druge strane veseli me da kcer jos u jednom dahu deset minuta prica kako je bilo u skoli i da ju ujutro vec cujem pjevati u sobi...
Ovo sad zvuci nekako idealno, ali ok, ne mogu samo pisati kad mi je tesko.
Sve sjeda na svoje mjesto, zar ne? A "veliki"... još malo pa će cure oblijetati, tek onda će biti u svom svijetu!
Lijepa slika obiteljskog života.Sve što pišeš podsjeća me malo i na moju kćer s kojom isto ima i sukoba i maženja i isto tako priča o svemu. Nije njima lako ispuniti prazninu koja je postojala u njihovoj duši. I moj "veliki" ima 11 i nove su preokupacije na vidiku, ali još je, kako sam kaže "predsjednik krovne svjetske organizacije udruga maminih maza".
Zapravo nisam konkretno razmisljala o toj "praznini", niti imala neka zaljenja za razdobljem "dok nije bila kod nas"....ali prosli sam tjedan kupila novi lijepi album da u njega pospremim njene slike iz ranog djetinstva. Vec sam nekoliko puta pregledavala te slike, poznata mi je svaka od njih, no sloziti tri godine zivota djeteta u mali album...sad mi je puno teze o tomu razmisljati nego na pocetku : na pocetku je djevojcica dobila roditelje i ovo je bila njezina proslost, sada je ona MOJA kcer i ja gledam te slike i mislim si kako je to strasno da MOJA KCER nije imala roditelje i svoj dom kad je bila mala.
Isto tako. Nikad mi ne bude žao što nismo tražili malu bebu, ali mi bude žao što ona nije imala rano djetinjstvo kakvo je trebalo biti. I žao mi je što nemamo uspomena, ne toliko fotografija nego sjećanja i zajedničkih trenutaka s njom kad je bila tako mala. Primijetila sam već da me ljudi ponekad čudno gledaju, jer kad se govori o malim bebama i iskustvima s njima, ja uvijek govorim samo o jednoj bebi.
Meni je isto žao što moj najstariji sin nema uspomene iz prve tri godine života. nemamo niti jednu jedinu fotografiju iz tog perioda. Njegova prva fotografija je kad je došao u dom. Srećom iz doma imamo puno fotografija, tete su mu napravile i album s napomenama i to nam jako znači, možemo preko njih dočarati taj dio njegovog živta, listati s njim i vidjeti čega se sjeća.
Pošto on nema fotografiju iz prvih godina a imam slikara u obitelj pokušat ću mu dati da ga nacrta kao bebu pa ćemo to staviti u album.
Meni bude teško al prvenstven iz razloga što je njemu bilo jako teško te prve tri godine i što nije imao niti najminimalnije uvjete za neko djetinjstvo. Kad se toga sjetim i gledam to svoje veselo dijete puno ljubavi i životne radosti mogu se samo diviti tom malom hrabrom čovjeku.
Netko je spomenuo, mislim zdenka 2 negdje to brbljanje i zapitkivanje bez kraja u početkaU. Postavljanje bezveznih pitanja a niti ne čuje odgovor već ćaska ili pita nešto drugo. Koliko to obično traje i ima li nade za nas a će se to vremenom smanjit, jer eto tri mjeseca je s nama od početa do danas to traje.
Prvih dana sam refleksno odgovarala na gotovo sva pitanja, raeći po automatizmu da se djeci treba odgovarati na pitanja jer oni tako uče i upoznaju svijet. Ali ovo nisu takva pitanja nego savim bespotrebna i naporna tipa ulazimo u stan i ja palim svijetlo a on "A zašto si upalila svjetlo?" Obično mu odgovaram protupitanjem "A zašto sam?" i on si sam odgovori. Ili danas spremamo ručak i on se veseli jer voli mahune i pričamo o mahunama i da od njih rastu mišići, nakon pola sata ja stavim tanjur s mahunama na stol a on opet pita "A što je to?" ja opet protupitanjem a on odgovori mahune i krumpiri.
Ima li kakva strategija preživljavanja jer me ovo ćaskanje već počinje izluđivati! Navečer kad zaspu ne palim niti muziku, niti radio, tv, samo radim što trebam u tišini. Ne da mi se nekad niti javiti na telefon kad spavaju jer nemam snage pričati (a nisam inače šutljivica) MM je još tiši od mene i njemu to neprestano brbljanje još teže pada.
Sad radimo na tome da ne upada u riječ i ne prekia druge dok pričaju, znam da većina djece treba vremena da to savlada, al to je jako važna vještina, znati slušati i procjeniti kad je tvoj red.
Sreća njegova i naša što on nije jedino dijete, ovako ipak silom prilika mora čekati svoj red ponekad.
I još nešto važno sam zaboravila spomenuti Distanca prema nepoznatim osobama
Kako učiti dijete kakvo je prihvatljivo ponašanje prema osobama koje prvi put sreće.
On ne prilazi sam nepoznatim ljudima i ne započinje razgvor ali ako mi sretnemo u gradu nekog prijatelja ili poznanika on krene u neku interakciju u roku dvije sekunde, ćaska, prihvaća ili čak sam traži dodir, dozvoli ili čak traži da ga osoba podigne u ruke i sl.
Mislim da se tu radi o spoju izrazito ekstrovertirane osobnosti i domskog sindroma i ne znam kako na tome raditi.
Čitala sam da je to posljedica emocionalne nepovezanosti u ranoj dobi. Nadam se da će sa sve većom i čvršćom vezom s nama i to biti manje izraženo, ali prema iskustvima nekih posvojenih obitelji, to nekako ostane trajna karakteristika, samo kasnije malo manje izražena.
Moja curica je posvojena u dobi od godine dana i u početku je htjela svakome, al sad već puno pažljivije bira i ne želi odmah nepoznatima već treba vremena da prouči osobu, osim u rijeđim slučajevima i kad se radi o muškoj osobi, muški su joj zanimljiviji. A isto je izrazito otvorene i vesele naravi i obožava ljude i društvo a ipak stječe tu distancu. Očito postoji neka kritična dob za razvoj socijalnih odnosa.
Sjecam se jedne voznje s tramvajem. Kratke voznje, no dovoljno duge da svo suputnici saznaju sve o nama...znas, bla bla, bla...pa, a ti? kako se ti zoves ? - pitala bi moja kcer, "pa, sta volis? koliko djece? etc..A moj brat bla, bla, bla, a moja mama bla bla bla.....Ako to potraje, mislila sam tad, postati ci javna osoba u gradu. No nije. I dalje rado prica i pita, to joj je narav, no ne stalno i svugdje. Kod frizera se npr. prosli tjedan skroz raspricala, ali on vec pomalo spada u one koje poznamo, ne slucajne prolaznike. Za razliku od mog sina, preveliko nasiroko objasnjavanje kod moje kceri samo bi zakompliciralo stvari, voli kratka i jednostavna pravila i objasnjenja (pogotovo ono u svakodnevnom zivotu), ne previse govorkanja unaprijed stila sto ce biti, sto cemo raditi...kad pita kazem, kad ne zivim u sadasnjosti (ili dalekoj buducnosti, Bozic je za tri mjeseca)..osim toga mi se cinilo da su mnoga pitanja samo retoricka pitanja, konverzacije radi, da pokazu da su tu, da ucestvuju, da se zanimaju, a da ih odgovor zapravo toliko i ne interesira... (a mi se taman raspricala, uzivili u objasnjenja, ponosni na nase znanje i tako to...a oni, jedno uho nutra, jedno van)
Sto se tice stalnog pitanja i upadanja u rijec.... poznato mi je to. Ja to nisam toliko ni primjetila dok moji roditelji nisu rekli, pa strasno, Ti ne mozes zavrsiti ni jednu recenicu, a da te ona nesto ne pita. Meni je problem bio malo slozen : nisam uvijek znala kako reagirati. S jedne strane, ona zapitkuje i upada kad hoce biti u centru, pa sam razmisljala da ne davanje 100% moje paznje dozivljavala kao manjak ljubavi. S druge strane, pogotovo kad nije jedino dijete, ne mozemo stalno biti na raspolaganju i kad imamo losi dan branila sam svoj zivotni prostor (telefoniranje, razgovor s muzem u dvoje i sl.), suprotstavljajuci se upadanju i smetanju od strane djece...sto je naravno dovodilo ponekad i do konflikta. Prvi mjeseci s novim djetetom provodimo u nekakvoj simbiozi, svemu se divimo, dajemo joj puno vise paznje i vremena nego sto je to moguce u normalnom zivotu i sto smo spremno dati svaki dan. Kad prode to razdoblje svatko se mora "izboriti" za svoja neophodna prava : mi, da imamo svoje vrijeme kad ne odgovaramo samo na djecja pitanja, oni da to moraju akceptirati.
Na kraju stvari sjednu na mjesto, mislim da sam pocela s jednostavnim stvarima : "mama sad telefonira, mama sad razgovara itd.", malo tezima, "sad sam citala s tobom, sad moram pomoci bratu sa zadacom", jos tezima "mama treba vrijeme za sebe, veceras je restoran samo za velike...". Kod nas sad funkcionira.
No uz sve ove, manje probleme, nasi najveci problemi bili su prouzroceni (sad to tek jasno vidim) jelom i spavanjem. I ne, ne da ona nece jesti spavati, hoce, nego kad toga nema dovoljno je krizno stanje. Mnoge sam si krize mogla izbjeci da sam nosila trostruki gablec poslije skole (a ne "samo" bananu, grozdje i kekse, jer je skoro vecera), stavila spavati i u pola sedam kad je umorna, pustiti vikendom popodnevno spavanje itd....Moja je kcer, zbog nove skole, prestala spavati popodne i uz sva uzbudenja i intelektualne napore nove situacije i nove skole mislim da jednostavno nadoknaduje umor s hranom....i to hranom u pola 5 popodne! Cesto skoro nista ni ne vecera, ali ako tad nema klope, totalna frka...zvuci jednostavno...trebalo nam je vise od sest mjeseci da sve analiziramo, ustimamo i da funkcionira. Moj sin je "nejelica", banana je za njega tjedni obrok, i kad moja kcer nakon banane grozdja i keksi pocne urlati satima, naravno da mi prva ideja nije da je ona jako gladna, nego da ima traume od djetinstva, novih roditelja i kaj sve ne...
Ali da se vratim temi pricanja, djeca nas mozda zele navesti da pricamo i pricamo, jer to tumace kao paznju...kao spas mozda mozes Ti nametnuti temu koja ti se svidi i postavljati pitanja ili da se zabave necim manuelnim, pa nemaju vremena pricati. Kad su skupa mozda bi veliki mogao u tvoje ime "objasnjavati" malima...
...mozda je to prvo vrijeme neko vrijeme koje popunjavaju "pricanjem", ali vidim da sve cesce pocinjemo imati "nase" teme, "nase" uspomene i mislim da je pitanja, ovih sa "sta radis?", a ja ocito perem sude, sve manje.
Ada ukljucis, ako mozes, jedno vecer koju baku, pa da Ti i muz odete u miru "sutjeti" u koji restoran ili u setnju?
Nemam odgovore na tvoja pitanja, ali mogu malo prokomentirati svoju situaciju...
Moja kći još uvijek doma dosta priča, nema tih pitanja bez kraja i konca, ali da priča... priča. To sam prošla i sa sinom, on je bio turbo brbljavac, ali sad godinu-dvije je dosta smanjio.
Ali... ovo u vezi drugih osoba imamo sasvim drugu situaciju koja me nervira. Recimo: kućni prijatelji ili kumovi, znači osobe koje viđamo barem 1x mjesečno, a i češće - komunikacija je vrlo štura i ... tiha. A da ne govorim o nepoznatim ljudima, ako je netko pita kako se zove, tako tiho odgovori da valjda ne čuje ni sama sebe.
Naša je kći posvojena s 15 mj., ali se svejedno ni dan-danas ne gasi (to je doduše i dio njene "adhd-osobnosti"). Pitanja, pitanja, pitanja, na koja najčešće ne dočeka odgovor, konstantno pričanje koje htio-ne htio počneš u nekom času ignorirati. I da, ponekad je vrlo teško - na kraju dana ona samo konstatira: pa vi me uopće ne slušate!
Što se tiče neshvaćanja kome što treba pričati, također je bilo napornih situacija. Kako je uhvatila 7. godinu počinje razlučivati i prilagođavati što je uobičajeno, a što ne. I dalje se borimo s prebrzim i nekad neprimjerenim uspostavljanjem fizičke bliskosti (govorimo o osobnom prostoru svakog čovjeka, a to ih je još u vrtiću genijalna teta trenirala).
Nemamo u istom gradu bake i djedove, a kome "uvaliti" troje male djece od godinu do 5 na čuvanje a da nije teška nužda u pitanju?Ada ukljucis, ako mozes, jedno vecer koju baku, pa da Ti i muz odete u miru "sutjeti" u koji restoran ili u setnju?
To brbljanje i zapitkivanje je kad razmislim malo manje intenzivno nego u početku, a naintenzivnije je kad smo nasamo, dijete jednostavno koristi priliku i ja nakon vremena od 20 min nasamo s njim budem kao da me pregazio kamion od sto tona. Ustvari je lakše kad su svi troje na okupu, tad se oni i međusobno igraju i komuniciraju.
Za razliku od vremena nasamo s jednim od druge dvoje djece, tad mi je kao na godišnjem, primjerice ja i kćer sjedimo na klupici uz more i ja mogu čitavih deset minuta čitati časopis dok ona "čita" i gužva drugi mamin časopis. Ili s njom mogu piti kavu s frendicom a ona se igrati s našim žličicama i kutijicom od naočala i po 20 min.
Baš razmišljam ustvari ako to intenzivno traženje pažnje potraje i do starije dobi, kakvi će njegovi odnosi i prijateljstva biti, hoće li se družiti s drugima samo iz potrebe da ne bude sam i tako pristajati na svašta.
Meni se čini da je temelj za sreću i unutarnji mir u životu kad čovjek može biti sam sa sobom i biti mu dobro i lijepo i bez ikoga, tek tada može birati prave osobe za graiti s njima odnose i družiti se iz pravih razloga.
Ne znam kako će biti ubuduće, ali zasad A. uopće ne pristaje na bilo kakvo društvo i vrlo dobro osjeća igra li se netko s njom preko volje i je li uopće dobrodošla. Zapravo voli samo one koji razumiju njene ideje (a te nisu uvijek uobičajene), ali da se općenito voli svidjeti i da teži društvu, to je svakako točno i također me ponekad brine.
Sve o čemu pričate je prisutno kod moje B. Da skratim, pretjerano govorenje i upadanje u riječ još nije prošlo (nakon skoro 4 godine). Stalno je učimo da čeka svoj red; jest nešto bolje, ali daleko od toga da je problem riješen. Ona jako puno govori, jako puno zapitkuje, skreće teme, upada u riječ. Ne samo s nama nego i s drugima. Najteže mi je kad sam s njom par sati negdje vani nasamo - točno znam osjećaj o kojem govori ivanas, kao da me kamion pregazio i ušao mi u glavu. To rješavam simptomatski, zasad ne ide drugačije - radim s njom vježbice - hajde molim te, da vidim možeš li šutjeti do Smičiklasove? A da povećaš rekord i izdržiš još do Draškovićeve? Zamolim je za malo tišine, kažem da bih htjela nešto misliti. Kod kuće, zatvorim vrata sobe i kažem da mi sad treba tišina. Kad je kriza, pustim je za računalo.Tako.
Ovo što se tiče ne držanja distance i pričanja intimnih stvari bilo kome se poboljšalo. Strancima se više uopće ne približava, čak mogu reći da je stekla onu nužnu sramežljivost koja dopušta određivanje svoje i tuđe granice. Ovo drugo nije potpuno nestalo, ali se bitno smanjilo.
Eva 71 ovaj odnos prema hrani postoji i kod moje B. Ispočetka su to bili prilično veliki problemi, sad je već prilično sređeno, ali ona još uvijek ima potrebu zatrpavati emotivne rupe hranom. To ti kažem zato da ipak pripaziš na tu vrstu tješenja. Trostruki gablec poslije škole može donijeti nove probleme, govorim iz iskustva.
Mislim da B. još uvijek puno toga nadoknađuje. Ponaša se kao mlađe dijete nego što je - praktički bi htjela da je u jastuku nosimo. Očito ta emotivna praznina još nije ispunjena.
Mi s hranom imamo drugi problem, on je jako sitno dijete, prati ga endokrinolog i jako je bitno da jede svoje obroke redovno. Jedemo četiri obroka dnevno i to raje u prosjeku ukupno pet sati dnevnoNije da ne voli jesti, hvala Bogu jede sve, voli povrće, salate, jede sirove paprike i krastavce bez problema ali nema koncentracije, uzme jedan zalogaj pa ga zvače beskrajno, ili pojede pa se vrti i ne stavi drugi, pa želi da mu pomognemo, nekad mu udovoljim al onda zna opet žvakati jednu žlicu sto godina pa nemam vremena ni volje sjediti uz njega. A opet nekad pojede bez problema u razumno vrijeme.
Hrana ima veze s ljubavlju i emocijama, i svjesna sam da tu treba promišljeno al nekad mi se desi i da viknem i naljutim se, kad npr. trebamo negdje ići nakon popodnevnog spavanja a on sat vremena jede jednu krušku.
Da ga pustim kao drugog sina da sam trazi kad je gladan nema smisla jer on ne bi skoro nikad trazio.
Zdenka2 a ja mislila da ima neka čarobna formula za to brbljanje, makar vrijeme, znači nema mi spasa. Meni ustvari nije problem pričati s njim i odgovarati na pitanja o nečem što ne zna a zanima ga, već me ta blesava pitanja izbacuju iz cipela, tipa što radiš a ja očito jedem. Nama je u početku više, sada manje, kad ne bi imao što pitati ili reći govorio "Mama, ja te volim" i tako 30 puta u 15 min i prvih dana se i raznježiš i odgovaraš i ja tebe ali onda je bome dosadilo i ne znaš kako reagirati jer ne želiš dijete spriječiti u izražavanju emocija, al sam instiktivno to počela ignorirati i samo se puno maziti.
Onda sam dobila savjet od jedne stručne osobe da na to ne obraćamo pažnju osim ako je praćeno zagrljajem i da odgovaramo na zagrljaj a ne na riječi jer su riječi prazno blebetanje i skretanje pažnje. Sada to puno manje i rijeđe govori a sam traži da ga dignem i grlim.
Ivanas, moja kći koliko god puta u danu prođe pored mene kaže: Bok, mama!, pa i nekoliko puta u minuti ako treba.
Ja isto ignoriram ta bezvezna pitanja ili odgovorim protupitanjem ili sam u par navrata ja počea postavljati i ponavljati iznova glupa dosadna pitanja pa se naljutio, a ja rekla vidiš?
Sutra imamo snimanje EEGa pa mora ostati budan do kasno i onda se on i ja budimo rano, kad prezivim javim se
Zasad nije tako strasno, evo ga slaze puzle do mene i ponekad suti i punu minutu pa ja napisem par riječi, pa opet pitanje ili mamakanje.
Inače, upisali smo ga na gimnastiku dva puta tjedno i tamo je super, i ide dva puta tjedno na glazbenu radionicu i tamo je isto dobar, ne prekida i ne zapitkje već prati i gleda što se radi. Jadne tete kad se skroz opusti.
Opet uz sve svakodnevne brige, radosti i problemčiće opet se ne mogu iznova nadiviti toj našoj dječici koja usprkos svem što su prošla u svom kratkom životu ipak funkcioniraj u obitelji i zajednici normalno. Mi nemamo nikakvih problema s agresivnim ponašanjem bijesom, neprimjerenim ispadima, neprihvaćanjem nas kao roditelja i autoriteta, o čemu sam sve slušala i čitala. Doduše vidit ćemo kad dode pubertet.
Bok cure,
prvo o pricanju i pusama. Moja cura dosta puno prica, ali nemam problema voditi ju u restoran, zabavi se i pusti nas jesti i pricati, mogu ju voditi u goste, obozava svugdje ici (za razliku od mog sina kojeg to nikada nije interesiralo i nisam mogla ni sanjati izlaziti s njim u restoran kad je imao 5-6 godina, jer se stalno morao kretati). Sto se tice verbaliziranja ljubavi, nije nesto intenzivno, navecer prije spavanja "ja te obozavam" ili "ti si moja najdraza, najdraza" (pa ponekad doda i mama). Medutim cesto kad smo skupa, u setnji, za stolom, pred televizijom...okrene se, napupci usnice i trazi svoju pusu. I to je to. Dobije pusu i nastavi s aktivnosti. kao da treba biti sigurna u cinjenicu da sam ja uvijek tu za jednu pusu.
Ima samo jedan veeeliki problem s pricanjem, a to je kad se zurimo. Kod moje je kceri, naime, pricanje direktno povezano sa motorickim centralnim sistemom, tj. kad pocne pricati, noge prestanu hodati. Ta dva naizgled nepovezana dijela tijela kod nje funkcioniraju zajedno : ili hodanje ili pricanje. Razumijete da mi se bas ne prica kad se zurimo u skolu...
Jelo
ja sam prva koja imam fobije da dijete stalno ili previse jede. Medutim, trebam dodati da kod nas skola traje do poslije 3, a nakon skole cesto ima sportsku aktivnost. U pol pet, i bez velikih emotivnih praznina, ona u zelucu sigurno trazi jedan solidan gablec.
U pocetku je bila luda za cokoladom, kupovati cokoladu bio je direktan znak ljubavi (ne kupiti/dati cokoladu vjerojatno joj je znacilo ono suprotno).Medutim kako kod nas slatkise ne kupujem na kile, jedna cokolada se jede danima podijeljena na kockice (a koji put ju i zaboravi), ta njena opsesija je prestala. Ok sestogodinje dijete voli slatkise i dalje, to je normalno, ali nemam osjecaj da je frka kad nemam ili kazem da je dosta. Inace voli sve i voli kuhati i mislim da joj u kuhinji predstoji veliki karijera...
Ispadi
I to je prestalo, oni veliki barem. Obadvije smo naucile prekinuti krizno stanje prije nego sto izbije "oluja". Jucer je ona opet zanovijetala, pa sam i ja nakon nekog vremena pocela gundati, a moja kcer meni (mojim rijecima) : "ajde da se sad ne ljutis, ne budemo proveli lijepi dan. Bolje da provedemo lijepi dan.". Ja sam se naravno slozila (sa svojim rijecima).
Super mi je da se klinci vesele selidbi u novi stan, sve prihvacaju pozitivno i uopce se ne uzbudjuju...pokupili su nase "gene" ptica selica...
Jucer popodne su decki proveli dan kod bake i djeda a mi cure so morale u Zg na pregled, i bas mi mama kaze kako se kod najstarijeg vidi promjena od zadnjih mjesec dana kada ga je vidila, kao da je malo smireniji, moze se neko kraće vrijeme zabaviti i sam s nečim bez da svake sekunde trazi pažnju. Vjerojatno će s vremenom sticati više sigurnosti i znati da smo mi uvijek tu ako nesto treba ali i naučiti da svi trebaju prostor za sebe i svoje misli.
Inače u grupi je super, poštuje pravila i ne nameće se već promatra što se događa i slijedi. Idemo dva puta tjedno na gimnastiku i dva puta tjedno na glazbenu radionicu. Mislim da mu je grupnih aktivnosti to dovoljno. Ovu godinu ćemo tako, a iduću 2,5 sati dnevno u predškolsku, mislim da je to optimalno trajanje za njega, da bude s vršnjacima ali da ipak većinu dana ima pažnju mame, tate i ili jedne osobe, u našem slučaju tete čuvalice koju obožava par sati popodne.
Što se tiče poremećaja pažnje, on kod njega postoji u blažem obliku, znači mogao je i prije zadržati pažnju u nekj aktivnosti i po pola sata ako ga je jako zanimalo, ali smo dosta napredovali u ova tri zajednička mjeseca, neku večer je sam složio puzle od 100 kom i to je trajalo malo više od sat. Pred kraj m je pažnja popustila pa smo ga malo ohrabrivali da završi, s tim da je to bilo u ponoć jer smo sutradan imali eeg pa je morao što manje spavati tu noć.
Koji put je dobro imati neki "pogled" i misljenje izvana. Iako bas inace ne volim da drugi komentiraju moju djecu, misljenje bake i dede npr., mi je isto koristilo - nekih sam stvari postala svjesnija. I onih koje mi je bilo drago cuti, a i onih drugih...
Zivjeli puzzli!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom