Voljela bih prodiskutirati na ovu temu i čuti što drugi misle. Prilično sam uvjerena u ispravnost nekih svojih stavova, no tko kaže da sam sasvim u pravu.
Suprug i ja kosimo se u nekim odgojnim stavovima:
Moja majka i dan danas, kao i nekad kad smo bili mali, ističe kako sve što čini, čini radi nas i da ništa u grob neće ponijeti a mi smo nezahvalni i ne cijenimo što ona radi. Za mene je to potpuno krivo postavljanje stvari. Mislim da onog trenutka kad odlučimo donijeti dijete na svijet prihvaćamo i sve obveze koje idu uz odgoj i odrastanje. Dijete nije tražilo da se rodi. Moja je obveza da se o dijetetu brinem, a djetetova da poštuje svoje roditelje i jedino tako treba postaviti stvari kada dolazi do nemilih situacija i konflikata između roditelja i djece. Zbog iskustva s mojom majkom, naježim se kad moj suprug kaže da se osjeća kao budala zbog svega što čini a dijete vraća na neprimjeren način. Ne mogu mu objasniti da sve što mala zabrlja ne čini da bi nas povrijedila. Pokazuje nepoštovanje, to da. Kada začnemo tu temu, kao da govorimo različitim jezicima. Moje ne dopire do njega, niti njegovo do mojeg.
Mislim da je takvo podmetanje svega što činimo djetetu pod nos, kontraproduktivno i čini više štete nego koristi.
Ne slažemo se oko još jedne stvari. On smatra da jednako treba koriti male kako i velike prijestupe, pogotovo onda ako je i za sitinicu opomenuo mnogo puta a nije ga se poslušalo.
Ja često preko sitnica prelazim, smatrajući da bi nam se cjelokupni dijalog pretvorio isključivo u prijekore, i kazne ostavljam za velike prijestupe. Ukoliko mi ono sitno smeta, jednostavno skrenem pažnju, bez prevelike hajke.
Što mislite o tome i kako se postavljate u sličnim situacijama sa svojim teenagerima?