Bok! Evo, prvi put se javljam (bilo je i vrijeme, naime, već sam dosta dugo "voajer" Embarassed ) i na samome početku imam nekoliko pitanja vezana uz gore navedeni naslov.
Ukratko o našem dojilačkom stažu da vam budu jasne neke moje nedoumice - imam sina Ivana kojemu je 30 (i malo više) mjeseci, dojila sam ga do prošlog mjeseca - znači, skupilo se malo više od 29 mjeseci. Ja - prezadovoljna, a sigurna sam da je i moj mali miš. Prekid je bio gotovo bezbolan, sve je završilo puno bolje od očekivanog.
Na samome početku smo imali (s dojenjem) VELIKIH problema (o tome nekom drugom prilikom). Porod - nakon što sam provela 7 sati u rađaonici, a od toga je 5 sati bilo Shock , morala sam na hitni carski (na moju veliku žalost) jer se zamutila plodna voda, ali je sve završilo odlično (mišić potpuno zdrav, apgar 10/10). Meni je carski bio grozan, rana me užasno boljela i, naravno, odmah su me počeli kljukati LIJEKOVIMA (voltarenima) jer su bolovi, uz kontrakcije maternice, stvarno bili jaki. Malome su, jasno, (a tada sam o svemu tome znala VRLO MALO ) odmah počeli davati i adaptirano (i to pod normalno, STRAŠNO). Ovo je moje pitanje - pa koji je to šok morao biti malom organizmu? Takav porod, pa što mu sve nije dolazilo kroz moje mlijeko dok sam uzimala lijekove protiv bolova (2-3 dana), a onda, uza sve to i umjetno mlijeko. Grozno. Tek danas, s ove vremenske distance, na ovaj način o svemu tome razmišljam (naime, spremamo se na drugu bebu i užasavam se pri samoj pomisli da bi se sve ovo moglo ponoviti. Osim adaptiranoga, mislim da ću po tom pitanju uzeti stvar u svoje ruke).
Drugo pitanje - Ivanu su se prvi zubići (gornji - 1,2,3) počeli kvariti (bijele naslage) s njegove dvije godine (tako nekako). Nikada nije koristio dudu ni bočicu, higijena redovita... Kad smo u srpnju došli zubarki, rekla nam je da je to od noćnog dojenja (ne samo, ali uglavnom), pa bi bilo poželjno da prestanemo ako želimo spasiti te zubiće. Meni to nije dolazilo u obzir, ali se situacija stvarno nije popravljala (dapače). Mi smo, inače, tada započeli terapiju ozonom (bezbolno "liječenje" karijesa). U rujnu me već hvatala lagana panika zbog zubića, a dr. je ponavljala da ukinemo noćno dojenje jer nema drugog rješenja. Lako njoj reći, po danu me gotovo uopće nije tražio, ali noću - barem 5,6 puta. Pa kako prestati? Na sreću, kad smo prestali, gotovo da me uopće više nije tražio, a počeo je i dobro spavati, tj. SVI SMO POČELI SPAVATI Very Happy . I dalje redovito idemo, provodimo i terapiju remineralizacije (znam "sve" o štetnom učinku fluora) i čini mi se da se razaranje zubića zaustavilo i općenito je bolje. Dr. je rekla da će mu se zubići "zadržati" do nicanja "pravih" zubića. Nadam se da ste shvatili moje pitanje i nedoumicu. Naime, i drugi put bih željela ovoliko dojiti (barem toliko), ali se pitam nije li to dvosjekli mač kad zubići počnu stradavati (znam da je u pitanju i genetika, mm ima dosta problema), pa i oni su vrlo bitni - željela bih izbjeći bilo kakve poteškoće s govorom, hranjenjem i sl. do kojih bi moglo doći ako zubići, ne daj Bože, konačno stradaju. Je l' se itko od vas susreo s ovim problemom?
Ajme, što sam oduljila...