A sad nešto totalno drugačije, a isto važno. Spremila sam to na čekanje kad dođe do nekog predaha oko demonstracija u BiH koje su danima okupirale i medije i politiku.
Dakle, iz Ministarstva zdravlja najavljeno je otvaranje javne rasprave o vakcinaciji u kojoj bi trebali sudjelovati i struka i građanstvo.
Izvjestitelji kažu da zdravstvene vlasti žele preispitati sadašnji sustav obaveznog cijepljenja koji počinje već u rodilištu. Razlog je to što se i kod nas posljednjih godina javlja sve više roditelja koji ne dopuštaju liječnicima da cijepe njihovu djecu iako se time izlažu prekšajnim postupcima i novčanim kaznama.
Očito da je tema vruća i bitna jer su i visokoobrazovane mlade mame u mojoj obitelji o tome, prije koja dva mjeseca, povele raspravu kod mene doma.
Do sviju nas dolaze zbunjujuće informacije raznih udruga, internetskih portala, a i ponekih liječnika, koji iznose zastrašujuće teorije o tome da masovno cijepljenje zrokuje niz teških bolesti, ali se to, navodno, skriva od javnosti.
Na tim popisima strave i užasa tvrdi se da djeca zbog cijepljenja obolijevaju od autizma, dijabetesa, paralize, neurodermitisa, epilepsije i tako dalje, da brojne zabilježene komplikacije uključuju promjene u ponašanju i probleme s govorom i pamćenjem, a s cjepivima se povezuje i incidencija alzheimerove i parkinsonove bolesti kod starijih ljudi.
N a pitanja zbog čega bi liječnici ustrajavali na cijepljenju ako je sve to točno, ovi autori odgovaraju da je to jedna od mračnih podvala farmaceutske industrije.
Naravno da ja – kao ni većina građana koji su se školovali za pekare, inženjere strojarstva, vodoinstalatere i novinare, a ne za liječnike – nemam ni minimum potrebnoga znanja pa da mogu procijeniti ima li u ovome dimu vatre ili se od buhe pravi slona?
Ne mogu ja znati da li se, na primjer, pojava određenih bolesti kod djece opravdano povezuje s cjepivima i kakvi su dokazi za to? Ili se generalno rijetke i blage nuspojave neodgovorno preuveličavaju? Ali jedno sigurno znam.
Kad sam ja išla u osnovnu školu, u Zagrebu je bilo mnogo djece oboljele od dječje paralize i svi su osmogodišnjaci već znali što je to poliomijelitis. Darija, koja je jedva hodala, išla je sa mnom u razred. Neka druga djeca bila su u kolicima.
Moja djeca već nisu upoznala nikoga tko boluje od te strašne bolesti. Serumi su sasvim iskorijenili ne samo nju, nego i difteriju, skoro da više nema ni ospica i rubeole, a rijetka je i tuberkuloza, od koje su u mukama umirali naši djedovi, uključujući i moga. Čini se, dakle, da za obavezno cijepljenje, postoje neoborivi argumenti iako, naravno, uvijek treba razmatrati i sve ozbiljne prigovore među kojima i kada, kako i čime je najbolje cijepiti i na što sve pritom treba misliti.
N o doista nije jasno što bi u toj raspravi imala tražiti opća javnost? Ne može biti stvar rasprave svih građana kako se moraju graditi kuće, mostovi i ceste, kako se pakira hrana ili kakvi automobili se smiju registrirati. Ne vjerujem da je mudro odluku o cijepljenju djece prepuštati roditeljima.
Zašto bi, dakle, Ministarstvo zdravlja otvaralo javnu raspravu za sve kad jedini meritoran sud o vakcinaciji zna i treba dati liječnička struka? Pa zašto onda ona to i ne učini umjesto da se igramo demokracije tamo gdje joj apsolutno nije mjesto