 |
|||
KOd nas je isto bilo ovako prvih mjesec i pol... sada je ona drugo dijete. No, nju su mucili grcevi i upala uha. S tim je prakticki dosla iz rodilista. Jos su nam se pridruzili uzasni problemi s dojenjem i moja tuga nije imala kraj. Sad spava i danju i nekako mi se cini, mada se bojim to pomisljati, da je najgore iza nasloptica prvotno napisa
Čitajući ove postove dobivam osjećaj da smo sve mi sa tzv. "zahtjevnim" bebama imale izrazito težak porod. Sve više sam uvjerena da to uvelike utječe na njih. Moj sin, iako je sada milina s njim kako je bilo na početku, i dalje ne voli biti sam, uživa u komunikaciji i maženju i, kao što je netko ovdje tako lijepo rekao, živi je primjer da ljubavi jednostavno ne može biti previše. Vrlo je vesela beba, stalno se smije i doslovce šarmira sve oko sebe i mami na maženje. Ali čak i kada je zabavljen proučavanjem svojih rukica ili prevrtanjem igračaka, izrazito je svjestan da nije sam i da sam ja tu s njim. Čim se maknem iz sobe, makar i na trenutak, raspoloženje se mijenja i, ako se brzo ne vratim, prelazi u plač. Ja to prihvaćam pod normalno, ali promatrajući djecu svojih prijateljica, vidim da neka ne zahtijevaju toliko pažnje i interakcije, jednostavno povremenu samoću prihvaćaju kao normalno stanje stvari...
ja imam isto već dugo taj osjećaj. Nekada davno sam otovorila topic na tu temu, ne znam da li bih ga sada mogla pronaći. Dosta veliki dio forumašica je mislio da to nema veze.
Da je na ovom topicu kojim slučajem anketa, čini mi se da bi dala jasniju sliku. I čini mi se da je jasnije ovako okrenuti pitanje - zahtjevna djeca, kakav ste imale porod, pa onda vidjeti rezultate.
Ako vam se da, da na kraju posta posebno izdvojite osvrt na porod, jako me interesiraju te statistike, iako nije stavljena anketa, malo ćemo nešto i ovako saznati.
Evo odmah da se nadovežem-težak porod (barem meni) ,drip svih 7 sati koliko sam bila u rađaoni,epiziotomija naravno,Roko imao jake grčeve,a o zahtjevnosti bi mogla napisati cijelu jednu knjigu!
Još uvijek mi je bolno prisjećati se: vodenjak pukao oko pola 2 u noći, u pola 3 primljena u rodilište bez trudova. Plodna voda je bila bistra i u međuvremenu su počeli prirodni trudovi, ali se nakon nekoliko sati ispostavilo da se unatoč učestalim i po meni prilično jakim trudovima ne otvaram. Stavili su me na drip koji je odmah uzrokovao strašno jake i gotovo neprestane trudove, u kratkom razmaku primila sam dvije inekcije nečega što uzrokuje trenutnu vrtoglavicu (ne mogu se sjetiti kako se zove, ali cilj je omekšati ušće i pospješiti spuštanje bebe). Ništa nije pomagalo, nekoliko puta su mi rukom pokušavali proširiti ušće da se beba može spustiti, one koje su to prošle znaju kako boli. Nakon otprilike 8 sati trudova (tada sam bila otvorena svega 3 prsta) preporučili su mi epiduralnu s ciljem da štedim snagu jer se kraj nije nazirao tako brzo. Ispočetka sam bila protiv, ali uvjerili su me u suprotno. Pokazalo se da je to bila dobra odluka jer sam se u sljedećih 1,5 potpuno otvorila i započeo je izgon. Međutim, problemi su tek počeli jer se unatoč mom snažnom tiskanju (u međuvremenu je epiduralna prestala i nisu mi ju obnovili s obrazloženjem da prvorotkinje imaju problema s izgonom na epiduralnoj) beba nije nikako pojavljivala. Panika je nastala kada je (po riječima mog muža, ja sam se od bolova izgubila i tog dijela se ne sjećam) beba napola bila vani, ali nikako nije mogla do kraja izaći - kasnije se pokazalo zbog jako kratke pupčane vrpce koja ga je stalno vukla natrag. Na kraju su mi troje nalegli na trbuh i naš sin se konačno rodio, sva sreća živ i zdrav. Ja sam popucala skroz do ušća maternice, tjednima nisam mogla niti sanjati o sjedenju, o traumi s kojom sam se borila sljedeća dva mjeseca neću niti pričati. Sve je još dodatno bilo pospješeno sjećanjem na bezobrazno ponašanje babice koja je vodila porod, problemima s dojenjem koje nismo uspjeli uspostaviti zbog upale uzrokovane pogrešnim izdajanjem ...
ja imam isto već dugo taj osjećaj. Nekada davno sam otovorila topic na tu temu, ne znam da li bih ga sada mogla pronaći. Dosta veliki dio forumašica je mislio da to nema veze.
[/quote]
Sječam se tog topica. Ja sam uvjerena da težak porod ima veze sa ponašanjem djeteta, bar u prvim mjesecima.
Moj prvi sin je bio baš ovakav kako Švedica opisuje svoju bebu. Ne znam ni sama kada se to promjenilo, možda sa 3-4 godine. Jasno, što je bio stariji bilo je lakše, ali sada je super klinac.
Bio je rođen na zadak, nakon 16 sati bolnih trudova, ostao bez kisika, krvarenje u mozgu, reanimiran.
Ja sam tada taj topic nekako nespretno nazvala, sada bih ga nazvala Jako zahtjevne bebe i način kako su došle na svijet. Naglasak bi bio prvo na to da se jave mame koje imaju tako jako zahtjevnu djecu, sa osvrtom na svoj porod. Možda ga i otovorim uskoro. I naravno anketa bi išla uz to.
Ma ovaj forum je super, barem je koliko toliko lakše kad mama zna da nije jedina. ja u svojoj muci nisam znala još tada za Rodu i forum.
Ovako i ja...mislila sam da je on najzahtjevnija beba na svijetu,jer su oko mene bile sve sretne i ponosne mame,a ja očajna i zabrinuta . A nisam imala nikoga da me savjetuje,utješi,smiri....registriranjem na ovaj forum me donekle ipak smirilo,iako i dalje mislim da je R. najzahtjevnije dijete
Ja sam na pitanje "kakva je beba" obicno odgovarala sa "prosecna" - u smislu da place kad joj nesto smeta, a dosta cesto joj nesto smeta. Pa dok pronadjemo sta je u pitanju, pa onda dok nadjemo i najbolji nacin da to resimo... naplace se malena.
Onda sam od krenula na druzenje s grupom mladih majki cije su bebe u proseku starije 2 meseca od moje devojcice - dakle, moja ce uskoro puna 3 meseca, njihovi bebci imaju od 5 pa navise. To izgleda tako sto zenice sede na strunjacama, uz njih su njihove bebe koje gledaju naokolo, glodju neku igracku ili s njome masu, cuclaju cuclu, leze i gledaju u plafon, sisaju, spavaju i ponekad kmeknu. Ja kao kakav satelit kruzim oko te srecne grupice sa svojom bebom, hopsam, pevam joj, ljuljam je... cim pokusam da se prikljucim razgovoru, sednem ili cucnem... ona pocne da place.
Da li se stvari tako dramaticno menjaju oko polovine prve godine ili je to ipak stvar temperamenta?
e da... porodjaj.
Ne mogu da kazem da je bio traumatican jer smo na kraju sasvim dobro prosle, beba i ja. Ali da sam se poradjala u manje "baby & mum friendly" bolnici i da nisam primila epidural i da nije moj muz bio uz mene.... ko zna kako bi bilo. Ukratko, pocelo je pucanjem vodenjaka, kontrakcije slabe ili skoro nikakve, nakon 40 sati konacno pocinje porodjaj i traje narednih 19 sati. Faza izgona je trajala dugo, beba je imala omotanu pupcanu vrpcu oko vrata i nije odmah prodisala. Oporavile smo se obe zadivljujucom brzinom.
Stvar je i u temperamentu, ali kad bebe počnu primječivati svijet oko sebe bude ih lakše zabaviti - i same sebe lakše zabave. Od 5-6 mj. svakako ide na bolje.
Ovdje je moja priča s poroda http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=39885
Gledano s odmakom kojeg tada nije bilo - ponovno bih prošla isto
I molim ne obazirati se na pravopisne greške. Bila sam otprilike premorena kao ti švedice sada.
hm, pišete o vrlo teškim porodima. šimun je, na sreću, došao na svijet nakon (samo) devet sati od kada je puknuo vodenjak i meni se čini da je sve bilo ok, ni blizu ovim dramama i strahotama koje spominjete (a toliko sam ih se bojala i bila spremna na sve, pa tako kada mene netko sada biti kakav je bio porod ja kažem super, kako su druge žene prolazile).
no, mene zanima nešto drugo - koliko ste vi radile tijekom trudnoće i koliko ste stresa podnosile na poslu ili u životu tijekom tih devet mjeseci? mene brine upravo to.
iako sam do trudnoće uvijek ponavljala da ću mirovati/biti doma bez obzira kolika bila dobra trudnoća, naravno da nisam već samo zadnja dva mjeseca ( i to kada je to doktor naredio, a ja sam mislila raditi do onih 45 dana). naravno da je na poslu bilo stresno, 12-satno radno vrijeme, trčanje od obaveza tijekom službenih putovanja... (muka mi je kad se sjetim iako nikada nije bilo apsolutno nikakvih problema tijekom trudnoće)
meni se čini da je moj šimun toliko osjetljiv zbog tog silnog stresa tijekom trudnoće (ne volim ga zvati zahtjevnim jer nije on jadan kriv što je takav).
meni je sama trudnoća bila školska bez ikakvih komplikacija, čak se nisam niti udebljala nešto posebno. Bila sam cijelo vrijeme na poslu pod laganim stresom, promjena radnog mjesta, gdje nisam pustila korijenje a na to je još došla trudnoća, pa onda onaj klasnični stres zbog toga.
Rozi-kod mene opet recimo trudnoća ne bi ušla u opis svega što slijedi od mog poroda na dalje. Dakle,trudnoća za 5,nisam radila,dakle nema stresa,uživala sam svih 9 mjeseci i totalno se pripremala za dolazak bebe na svijet.
Dakle,kod mene trudnoća nije "rezultat" zahtjevnog djeteta.
Kod nas je sve gore...sve više i više buđenja i plakanja, ništa ne pomaže, ni meni ni njoj.
Da budem potpuno iskrena danas sam je zamalo ostavila mm i otišla....moji osjećaji prema njoj su istopljeni...još nikad nisam bila u ovakvoj krizi...
ako se ovako nastavi, badava mi i sat vremena za mene i sve što mi je do sad davalo snagu....ovo na ništa ne liči, ovo nije ni život a kamo li roditeljstvo
zvučim užasno ali tako se i osjećam
gotovo nema osobe koja mi nije rekla da je Iskra takva jer ju od 1. dana nisam puštala ni na minutu i da sam ju razmazila, da ona vlada samnom i radi što hoće, da je naučila da na 1. kme ja dolazim odmah, a ko normalan ne bi htio da je mama uvijek tu i da nikad ne odlazi....
danas je moja Iskra sa mnom samo kad je treba podojiti, to napravim i ostavim je mm, ne mogu biti uz nju, ne mogu više čuti njen kmeee, ne mogu je više nosakati dok mi ruke i kičma otupe od bola, prerastresena sam da ju tješim
jednostavno ne mogu više
Švedica tako dobro znam kako se osjecas, potpuno mi je jasno...
Moje je dijete bilo skoro isto kao tvoje, bilo je dana kad nije prestajala plakati, zapravo, jedan period je samo to radila, plakala je a ja sam ludila... I znala sam je povremeno ostaviti MM-u da je nosa i tjesi, jednostavno nisam mogla vise... Prosetala bih sat vremena, duboko disala i napunila baterije koliko je to bilo moguce, vratila se kuci i preuzela dijete...
U trudnoci sam zivjela u uvjerenju da moje dijete uopce nece plakati
...Trudnoca je bila OK, na pocetku sam morala mirovati ali kasnije sam uzivala...Rodila sam 3 tjedna ranije, porod je protekao skroz u redu, trajao je 4 sata i bio prilicno lagan, ali je malena bila odvojena od mene puna dva tjedna zbog premale porodjajne tezine i nekakve infekcije koju je zaradila odmah nakon rodjenja. Tako da tu njenu "zahtjevnost" mogu pripisati tome sto je bila sama na intenzivnoj, hranjena na bocicu, slusala druge bebe kako placu a nitko ne dolazi da ih utjesi etc etc
Švedice drzi se, proci ce, kad Iskra otkrije svijet oko sebe bit ce sve manje razloga za plac
Osobno sam radila dok me nisu doslovno prijatelji otjerali s posla jer sam se osjećala super, a i radila sam posao koji volim. Smijala sam se kao nikad prije u životu do suza, stresa nije bilo ni malo. Trudnoća je bila školska, bez ikakvih komplikacija. Izlazila sam, plesala (u devetom mjesecu sam plesala do 6 ujutro). Kada bi sve trudnoće bile takve, bila bi još 10 puta trudna.
Tvoji osjećeji definitivno nisu istopljeni,samo si od silnog umora i njezinog plakanja jako,jako na rubu. Vjeruj mi da sam se osjećala i ja ovako. Često sam mislila da mi to uopće nije trebalo i da ja nisam jednostavno sposobna biti mama. Ali baš to mi je davalo snage da se "borim" i dalje.
Da je teško-je,preteško. Nema goreg nego osjetiti vlastitu nemoć,dijete plače,ne spava,a ne znaš kako pomoći sebi,a kamoli njoj.
Meni zaista ne zvučiš užasno jer sam ja u jednom periodu htjela da me nema,da samo malo odmorim od svega....
Za ne daj bože,odvedi malenu na pregled (i mi smo) iako je moje mišljenje da je sve ipak s te strane ok.
Nema puno pametovanja-probaj samo malo pozitivnije razmišljati,i odi ispred kuće na 5 min.,isplači se ,porazgovaraj se nekim tko te ne opterećuje.
Koliko god da ti je sad teško,znaj da će i to ipak proći.
Drži se kako možeš i znaš.
Mislit ću na tebe i na Iskru
Pa to si dobro napravila, zašto se optužuješ ako si je ostavila tvom mužu, nisi je na cestu hitila :? ? Evo, prvi korak si poduzela. Sad dalje mic po mic u tom smjeru, a ja ti držim palčeve! Bu se popravilo, kak kažu
Btw ako si stvarno toliko uz nju i takav tempo imaš, bilo bi čudno da se NE osjećaš ovak kak se osjećaš. Žena koja bi uz takve uvjete ostala nasmijana i dobro raspoložena nije normala žena nego teži slučaj lobotomije.
švedice
vjerujem ti da ti je izuzetno teško...i ja bi isto popucala po svim šavovima...
Švedica,
Daj nam pričaj nešto lijepo. Što ju zabavlja? Što ju nasmijava? Koje igračke voli? Kada ne plače, kakva je? Što radi s rukicama, nogicama...
Da li voli maramu? Neku nosiljku? Pilates loptu?
Kako je s vožnjom u autu?
Sigurna sam da možeš iskopati neki način kako da ju odobrovoljiš...
Ne daj se! Mislimo na tebe
e ovak, da dobijete jasniju sliku...naime nije da ona plače non stop a da mi ne znamo šta joj jeŠvedica,
Daj nam pričaj nešto lijepo. Što ju zabavlja? Što ju nasmijava? Koje igračke voli? Kada ne plače, kakva je? Što radi s rukicama, nogicama...
Da li voli maramu? Neku nosiljku? Pilates loptu?
Kako je s vožnjom u autu?
Sigurna sam da možeš iskopati neki način kako da ju odobrovoljiš...
Ne daj se! Mislimo na tebe
problem br. 1 je njeno 10 puta buđenje noću, tako da se ona zapravo nikad u potpunosti ne naspava kvalitetno zbog čega je cendrava cijeli dan kad također ne zna zaspati, trlja okice rukama, jedva gleda, a umjesto da zaspi ona urliče ko da se bori protiv sna
problem br. 2 je što bi ona svakih 10 minuta nešto drugo inače deračina, a kad dobije novi sadržaj, osmijeh od uha do uha, par minuta je sve 5 pa opet cendranje koje preraste u histeričan plač ako ne dobije novi sadržaj
inače je temperamentna, okretna, živahna i super vesela dok ja imam snage ispunjavat sve njene prohtjeve, a kad mi ponestaje ideja i snage eeeee onda ide prava deračina
tak da ja više ne vjerujem u onu tezu da je bebe do 6. mj. nemoguće razmaziti, ona itekako zna koristiti svoj plač!
a da ne pričam o njenim protestima, deračinama kad ne želi promjeniti pelene, kad ne želi u kolica, kad poludi kad ju ispustim nakon 2 sata nošenja
prekjučer smo joj kupili baby gim i to joj je za sad super fora jer je novost, evo uspjela sam sve ovo napisati dok se ona veselo igra......
Ovo tako nije istina ... i meni su govorili isto to ... nisam odustala, nemoj ni ti, tvoj instinkt ti govori da to nije istina ...
Vjerujem i znam da ti je tesko, mi jos i danas imamo takvih dana ... ali to su sad samo dani koji se dogode ponekad ... i bas neki dan mi je jedna proljetnica rekla kako se Leila promijenila i iznenadila jer kad smo sa njenih mjesec dana bile na prvom druzenju na Bundeku, Leila nije silazila sa mene, 100 puta je bila na cici, ja sam vise hodala okolo nego sjedila i razgovarala, ustvari uopce kao da nisam bila prisutna osim fizicki, i takve su bile sve nase 'kave' do nedavno ... a sad je druga prica, ona se svima smije, komunicira, dopusta da ju netko drugi uzme, a sigurna sam da je to upravo zato sto je nisam pustala ni minutu, sto sam uvijek odgovarala na njene potrebe, sto je cicala kad je htjela, ako to znaci da sam je razmazila e neka sam ... eto
draga, znam kako ti je...
ono što je mene najviše ubijalo u pojam je taj osjećaj "ja sam grozna majka"....ništa ne može više obeshrabriti ženu i majku nego taj osjećaj promašenosti....
teorija govori ako su sve djetetove potrebe zadovoljene dijete je sretno i zadovoljno....a moj Adrian stalno nezadovoljan.
ima konstantnu potrebu za fizičkim dodirom, za pažnjom, njegovo sretno raspoloženje je uvijek kratkog vijeka....spavanje, a šta je to?????
umor radi svoje.....
i onda jedne noći se nešto prelomilo u meni nakon šta sam počela plakati s njim u rukama i kad sam izrekla groznu kletvu koju ne želim ponoviti, želim to zaboraviti.....onda sam shvatila da sam na dnu i da moram prihvatiti dijete takvo kakvo je, a to je jedno vrlo zahtjevno i senzibilno dijete.
i onda sam okrenula ploču, kad je počeo plakati ja sam mu počela pjevati neke smješne pjesmice i smijala sam se ko luda, onda se i on počeo smijati, pa sam ga škakljala, pa sam izvodila svakakve gluparije....i znaš upalilo je...odjedanput se smirio, doduše ne onako kako bismo MM i ja htjeli ali napredak je očit.
Evo to traje desetak dana...nadam se da je to početak našeg novog odnosa
draga, drži se, mislim na tebe, bit će bolje jer MORA!!!!!!!!
Švedica,
ona je kompetentna izraziti svoje želje. Hoće da ju zabavljaš, hoće tvoju blizinu, hoće ugodu. Normalno da hoće.
Prihvati ju. Nemaš drugog izbora, osim da se boriš protiv nje...a to će te iz dana u dan činiti sve nesretnijom i nervoznijom. Ona osjeća tvoje osjećaje...kužiš, kada počne plakati, a ti u sebi kipiš i misliš si "j**** život, kaj je sad?", ona to zna. Budi se 10 puta? Prihvati to. Spavaj s njom po danu. Zamoli TM da te pusti ujutro odspavati sat vremena.
Nosi ju. Montiraj maramu i odi u šoping.
Daj neka osjeti neku vibru od tebe koja će joj govoriti " ja sam super takva kakva sam"
[quote="Švedica"]joj ako da opisuješ našu curicu, stalno novi sadržaj, 5 min, pažnje, opet hoće nešto novo, a nsimo mogli svakih pola sata kupovati novu igračku, naravno sve suđe i sve ostale kućne predmete je isto isprobala i izguštala ...
Uspavljivao ju je jedino mm navečer, i to tako da ju je nosao po pola sata, ona se bacakala, ritala, on ju je i dalje držao, nosao i pjevao, sjećam se njegovih koraka naprijed nazad, drži, nosi, ona se dere kao da ju netko pika. Ja jednostavno nisam imala snage držati je tako dugo dok se ona bacaka i rita, fizički nisam mogla, podizala bih je na rame, a onda ništa od spavanja. Kao da se borila protiv sna, a dok je bila budna i odmoran, ništa je nije moglo zadovoljiti, svaka nova stvar je palila 5 min.
Kad je propuzala, bilo je nešto bolje. Ali onda je i vani htjela puzati, a na žalost nismo je vani imali gdje pustiti da puže.
Sa sinčićem je bilo definitivno drugačije, ne samo da je on bio drugačiji, nego je imao i bolje uvjete, mogao se do mile volje igrati u pijesku, puzati dok ne podere koljena i vani i unutra, ići unutra van koliko puta hoće, igrati se u vodi, itd. Moža je i to imalo veze što nije bio ograničen samo na tih 70m2 stana.
svedice, u mislima sam s tobom... cure su te vec utjesile kako su znale, ja cu ti napisati par stvari koje su meni palile u "kriznim" situacijama. Kada bi plac vec presao sve granice upalila bi usisavac, prvo bi ga se prepao, ali bi nakon par sekundi prestao plakati i samo bi ga slusao., na kraju bi ga usisavac i uspavao. Ponekada bi znao goriti u sobi dok bi ja pila kavu i dolazila k' sebi, radije slusam buku usisavaca i gledam mirnu bebu, nego slusati bebu kako place i place... druga stvar koja je pomagala nekada je voznja autom, a kada zaspe parkiram sa strane i odmorim i ja sekundu... Oduvijek je volio muziku i radijo, pa pjevam iz petnih zila ....
Oni koji ti kazu da ti je dijete takvo jer si ti uvijek uz njega lazu., ti na nekom nivou osjecas da je upravo to potrebno tvojoj bebi iz nekog razloga, tvoja blizina., kada malo naraste i bude sposobna reci da je gladna, zedna ili nesto trece, sve ce biti lakse.. do tada nema druge nego stisnuti zube i cekati... nisu u pitanju godine, brzo ce poceti pricati... do tada pokusaj stvari prihvatiti upravo onakve kakve jesu, ni bolje ni losije, budi realna., ako place a nije gladna, zedna i ima cistu pelenu, ne osjecaj se krivom .. zamisli kako bi joj bilo da se rodila u cignaskoj obitelji ( sada cete me mozda popljuvati
drz se!
betty boop, većinu tvog posta mogu potpisati. Tako je i nama bilo cca prva 4 mjeseca.
I što se tiče izvođenja gluposti... Iz tog vremena nam je ostala najdražaja pjesma "Bube su u glavi"
Sve u svemu, što je starija sve je lakše s njom. I mogu priznati da sam ja tek nedavno počela stvarno uživati u majčinstvu. Bez tog osjećaja da nešto radim krivo kad je ona toooliko nezadovoljna.
Mislim da će odrasti u jednu jako toplu i osjetljivu dušicu.
za usisavac, fen i sl. je dokazano-bebe vole tzv. bijelu buku, taj jednolicni ton koji negdje bruji. to ih navodno smiruje. cula sam od vise mama da su im fen i usisavac pomogli da malo odspavaju
sto se tice problema sa spavanjem, kod nas je bilo isto. uvijek je imao problema sa spavanjem, dok nisam otkrila setnje u marami
naravno, kad nije bio premoren, bolje bi spavao i po noci.
Bijela buka definitivno smiruje bebe. Bijelu buku su slusale u maternici tako da je to logicno. Ja sam si napravila snimku fena na CD i kad je bila kriza, pustila bih. Palilo je uvijek. Bed mi je bio pustat pravi fen zbog mogucnosti pozara i sl. Ovo mi je bilo odlicno rjesenje.
švedice, evo još jedan mali trik koji je meni pomagao - na mobitel sam snimila njegov smijeh. Kada bi malog spopalo vrištanje, puštala sam mu smijeh i pomagalo je. Probaj, možda upali. Na minus ne možeš ići minusom, samo plusom.
Osjećaj krivnje je sasvim normalan u ovim situacijama, kao i totalna iscrpljenost te osjećaj da dalje više ne možeš. Mali je imao 3 mjeseca kad sam plakala u kupaonici. MM me pitao što mi je i rekla sam mu da dalje više ne mogu, da moj život nema smisla... Muž je na to pukao, počeo vikati na mene da kako tako nešto mogu reći i izbila je jedna od "krvoločnijih" svađa... Naprosto nije mogao shvatiti. Mihovil je od jutra do sutra visio na meni, nikom nije htio, a još sam imala i osjećaj da sa nikim ne mogu podijeliti kako se osjećam. Pa osjećaj krivnje - toliko smo ga željeli, a ja ovako tonem, preispitujem se jesam li uopće bila ikada spremna na majčinstvo...
Vjeruj mi, znam kako ti je. Izdržat ćeš i bit će bolje. Kao što ljubav nije ono što se prikazuje u ljubavnim romanima, tako ni majčinstvo nije romantično kao što izgleda na plakatima sa veselim i nasmješenim licima. Ima teških perioda, a oni dođu i prođu...
oooo da.....upravo sam se tako osjećala.....ma grozno, iš iš od mene
odlično rečeno....svi nam nameću neke nasmješene mame i bebe...svi sretni i veseli....svima djeca spavaju i mame imaju vremena za raznorazne hobije, a ja često ne stignem ni ručak skuhati, ma šta ručak, a otušarati se....
što se tiče odrastanja u romskoj obitelji, koja me asocira na obitelj sa puno djece u pozitivnom kontekstu, često je za male bebe boravak u sredini sa puno djece poticajan, interesantan, pa iako nemaju svu pažnju 100% za sebe, lakše je i roditeljima i tim bebama, jer su među sebi ravnima, u žiži interesantnih događaja
Ja sam često imala osjećaj da je F. dosadno, da se pretvara u sasvim drugačiju bebu kad je u okolini sa više ljudi, djece, ili čak samo izvan 4 zida itd.
Vezano za to - interesantno bi mi bilo znati ima li ovdje mama, kojima je dijete o kojem pričaju, drugo dijete ?
Ili da okrenem pitanje - svima je u pitanju prvo (ili jedino) dijete?
tinna, baš mi je jučer mama koja ima curu od 4 g. i bebu od 5 mj. rekla da s malom nije stizala apsolutno ništa i da joj je bilo grozno, a sad s dvoje sve stigne jer je beba puno mirnija uz sekicu koja ga zabavlja.
ne preostaje nam ništa nego se odmah baciti na drugo
da, ovako i ja, baš zato me to i kopkatinna, baš mi je jučer mama koja ima curu od 4 g. i bebu od 5 mj. rekla da s malom nije stizala apsolutno ništa i da joj je bilo grozno, a sad s dvoje sve stigne jer je beba puno mirnija uz sekicu koja ga zabavlja.
ne preostaje nam ništa nego se odmah baciti na drugo
Isto iskustvo imaju moji brat i sestra, a sestrična koja ima troje djece kaže da joj je sa trećim sve jednostavno. Sa prvim je bilo iscrpljujuće, sa drugim već lakše, a kod trećeg je bila totalno rutinirana. Dakle, ne smijemo stati na drugom već treba doći do trećeg bebača.
jedini problem je šta je uz ovakav ritam seks na zadnjem mjestu, pa ne znam baš u kojem momentu bi se napravio taj braco ili seka
I to što kažeš...jedini problem je šta je uz ovakav ritam seks na zadnjem mjestu, pa ne znam baš u kojem momentu bi se napravio taj braco ili seka
svedice, kako je?
a moš misliti kako je onda tek uz 2jedini problem je šta je uz ovakav ritam seks na zadnjem mjestu, pa ne znam baš u kojem momentu bi se napravio taj braco ili seka, često se šalimo da se nama djeca brinu za kontracepciju, uvijek se došlepaju u presudnom trenutku
Prvo i jedino dijete
I ja vjerujem da je ipak drugačije kad rodiš drugo!
A mene recimo zanima ima li netko čije je prvo dijete bilo mirno i ne zahtjevno ,ali zato drugo puno zahtjevnije?
Ili da su oba djeteta (ili više) jako zahtjevna ?
Ili oba ili više djeteta mirna ?
prvo kao što sam opisala, jako zahtjevno, porod forsiran i težak i za opisati
drugo, mogla bih takvih još dvoje, porod isto takav da bih mogla ponovo
švedice, hajde malo zaviri
ovdje
Ovo me tješi
samo mi nije jasno kako smo se nakon prvog uopće usudili odlučiti na drugo
Moje je iskustvo takvo da su mi i prvi i drugi porod bili živa katastrofa...
Jako teški i drugi je završio carskim rezom...
Ali oboje spavaju super i jako su dobre bebe. Iva još uvijek je, Janko više nije beba.
Tako da kaj se plakanja i spavanja tiče mogla bih još koje, ali roditi, no thanks!
Rvukovi ne valja ti link
evo pravi
http://razvojdjece.crolink.net/knjiga.asp?ID=2720
Prije par dana zvala sam Rodin SOS jer sam imala par pitanjca a usput sam spomenula i ovaj naš problem sa nespavanjem i plačljivosću, uglavnom, savjetnica mi je rekla da postoje bebe kojima ne odgovara zajedničko spavanje, tj. da preferiraju svoj mir i prostorsvedice, kako je?
Do sad se nisam usudila staviti malu u kindač jer nam je on u sobi do naše, budući smo prostorno ograničeni, ali više nisam imala što za izgubit i tako sam je jednu večer kad je pokazivala znakove pospanosti, podojila i uspavanu stavila u kindač, ona me pogledala, ja sam ju poljubila i ostavila i 5 min čekala njenu reakciju
bila je tišina i nakon 10 min, i idem ja vidjet, kad ono dijete blaženo spava! tu noć se budila svakih sat-dva, dakle nekih 8 puta na podoj
drugu noć sam ponovila isto, bilo je 5 podoja
noćas sam ponovila isto, rezultat 3 podoja, dijete se probudilo u 8h mirno i dobre volje
evo pa sad vi recite....puka slučajnost ili dijete radije spava samo u miru nego u blizini majke..... :?
Blaženi rodini savjeti!!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom