Nasa borba za dojenje (megadugacka!)
Ne znam jel ovo prikladan podforum za nasu pricu o dojenju, ali svakako je zelim podijeliti s vama. Nadam se da ce barem jednu mamu potaknuti kad naidje na problem da potrazi pomoc i da ne posustaje, barem ne odmah!
Meni su mnoge price s Rodinog foruma, kao i saznanja s Rodine web stranice i rodinih savjetnica, pomogle i dale snagu kad mi je bilo najteze. Hvala vam.
----
Moja borba za dojenje pocela je jos u rodilistu. Moja zelja da dojim, rodila se puno prije, mozda zajedno sa zeljom da imam dijete.
Iako posve spremna na moguce probleme i usudim se reci – poprilicno educirana o dojenju, nisam ni sanjala da ce me zadesiti svi problemi opisani u Rodinoj brosuri o problemima s dojenjem.
Rodila sam 18. 9. u bolnici Sveti Duh carskim rezom prelijepu djevojcicu. Nije se ostvarila moja zelja da je dojim odmah nakon poroda, da lezi na meni makar sat vremena, da nas tata grli i fotografira.
Nije se ostvarila ni moja zelja za prirodnim porodom.
Svejedno, tog poslijepodneva, mojoj sreci nije bilo kraja. Ona je tu, reagira na moj glas, a sutra cu je dojiti i maziti i nadoknaditi sve sto ce izgubiti u ova 24 sata koja slijede. Ona bez mene. I ja bez nje.
Izdvojit cu, za pocetak, dio price iz svog zapisa o porodu, jer danas se vise ne sjecam tako zorno svih onih manje ili vise bitnih detalja:
„Nakon poroda, premjestaju me na intenzivnu zbog moguce eklampsije. Na odjelu babinjaca nesnosna je guzva, skoro pa je duplo vise rodilja nego kreveta. Obecaju mi da cu ujutro na odjel i popodne cu dobiti moju djevojcicu. Cijelu se noc vrtim s boka na bok ne bih li sto prije stekla snagu da se dignem i hodam, da dojim svoju bebu. Jutro docekujem puna optimizma. Nista me ne boli. No, pod jakim sam analgeticima. Oni ne prelaze navodno u kolostrum pa nema brige.“ (I euforicna sam. I presamouvjerena. Sto ce me, kako cete procitati, skupo kostati.)
„Danas cu na odjel, obecali su mi.
Dolazi vrijeme kad se na babinjacama otpustaju rodilje. Sestra kaze jednoj mladoj rodilji koja je imala cr 15 minuta prije mene da moze na odjel, ali ja ne, jer malo je kreveta, ona je prije mene imala cr, a uostalom mi koje smo rodile na cr ne mozemo dojiti bar 3-4 dana, nemamo mlijeka, pa prednost imaju zene koje su nocas i jutros rodile vaginalno. Ostajem na intenzivnoj jos jedan dan. U glavi mi vristi: NEEEEE!!! Moram danas do moje bebe. Dr. Stanojevic je rekao da s dojenjem nece biti problema, da je samo moram staviti na dojku.
Naravno da nemam mlijeka, ni jedna ga zena nema prvih dana, kako god da je rodila. Ali imam dragocjeni kolostrum i moja ga djevojčica MORA dobiti.
No, ja sam nemocna. Kateter i infuzija me prikovali uz krevet. Lezim vodoravno i nitko me ne vidi ni ne cuje. Molim sestru da ne govori te stvari, a ona kaze da ne znam sta pricam i da ja ne mogu dojiti i tocka. Pocinjem plakati toliko jako da se doslovce gusim u suzama. Nos mi ja zacepljen, ne mogu glas pustiti. Podizu me da udahnem.
Odjednom strka, zove sestra odjel i objasnjava kako ce ovdje jedna pasti u postporodjanu depresiju i nek mi ipak eto nadju neki krevet. Infuzija imam jos nekoliko boca, ali ne smeta. Pa mogu ja nju dojiti i s njima. Dolaze dva snazna decka i voze me na odjel babinjaca.
 |
|||
Odgovori s citatom
svaka čast, bravo i čestitam! 
), a više zbog mog kraja negdje na sredini priče. I zbog istog osječaja vlastite nesposobnosti i nemoči. A sigurna sam, da sam ovo pročitala prije ili u toku svoje priče, začilo bi mi beskrajno. Zato ti Lucija Ellen hvala, makar i sad, za ovaj sretni završetak 
Lucija Ellen prvotno napisa
i u noci kad smo primljene jedini apartman je bio slobodan, a buduci da dojim, dopustili su da ostanem s njom. 
