Naša priča seže unatrag godinu i pol dana, kada mi je operativnim zahvatom odstranjena maternica i jedan jajnik. U prvi mah, tadašnji zaručnik (danas suprug) i ja bili smo neutješni, jer smo izgubili mogućnost imati biološko dijete o kojemu smo - kao i brojni mladi parovi - maštali.![]()
Kada su se emocije malo smirile, uvidjeli smo da postoji rješenje našeg problema... i da naša želja nije potpuno neostvariva.
Dva mjeseca nakon moje operacije udala sam se za, meni, najdivnijeg čovjeka na svijetu. Odlučili smo da je najmudrije pričekati malo s posvojenjem i pokušati srediti vlastiti stambeni prostor. Za nas i naše dijete. Pronašli smo kuću koja nam se sviđa, međutim to nam se malo zakompliciralo zbog dokumentacije oko kuće, pa smo za sada još uvijek na mrtvoj točki - kupujemo tu kuću, ali čekamo da se riješe dokumenti. Dok se to ne riješi, ne možemo početi sređivati kuću.
Budući da sam redovito na Rodi (samo čitam, ne pišem) shvatila sam da postupak posvojenja dugo traje, pa smo se odlučili ipak krenuti u akciju (prije nego uspijemo kupiti kuću).
Kako mi nije bio potpuno jasan postupak, napisali smo zamolbu koju sam poslala na sve Centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj, 5. studenog ove godine. Nekoliko dana nakon toga počeli su nam stizati odgovori sa svih strana Lijepe naše, osim iz našeg nadležnog Centra. A prošli tjedan je stigao i njihov odgovor. Gdje nam zakazuju sastanak za ovaj tjedan.
I sad MM i ja imamo blagi napad panike jer ne znamo što možemo očekivati za taj prvi susret?
I da, postoji još jedna bojazan. Naime, MM je kao i puno naših muških s 19 godina otišao u Domovinski rat i cijeli rat proveo na ratištu. Danas, kao i bezbroj njih, pati od PTSP-a... Mišljenja sam da taj podatak ne bi trebalo zatajiti pri razgovoru u Centru. Jesam li u krivu?
Savjetujte me, molim vas!