Put do našeg anđela (stigla i seka!)

[Zdenka2]

Rada km, djetetu trebaš reći i to na najjednostavniji mogući način. Ne treba oko toga raditi dramu nego u običnom razgovoru reći što je. Zakasnila si s time, ali sad moraš to pregristi i reći joj. To je njezin život, njezino porijeklo i ima pravo to znati. Ja sam svom sinu počela pričati o posvojenju kad je prvi put nešto o tome pitao, a tada je imao 2,5 godine. Sad ima 7 godina, zna sve o sebi i svoju priču prorađuje već u trećem krugu. Moja kći je posvojena sa 6 godina i ona, naravno, zna sve o svom porijeklu.

[rada km]

Hvala vam drage prijateljice.Ovo je prvi put da otvoreno kazem sta me muci jer ovo je mali grad a u njemu sve se zna kako ispeva Vajta.Samo se jedno plasim kakva ce biti njena reakcija, mnogo je emotivna i vezana za mene jer sam sve svoje vreme posvetila njoj i njenom vaspitanju,edukaciji,znanju.Ponosni smo na nju i ja i moj muz zato vrlo cesto pricamo kako joj reci, pa onda emocije budu jace pa zajedno placemo.Znam da sam zakasnila i zato sam resila da joj kazem i zato mi je bio neophodan savet prijatelja.Pocecu od danas a kako ce biti javicu vam.Divne ste i jos jednom puno hvala

[Zorica]

Rado km, skupite snage i nadjite nacin da kazete svojoj princezi o njenoj proslosti, mnogo ce biti gore ako to sazna od nekog drugog. Moj sin je jos mali pa tu temu nismo naceli, ali vreme tako brzo leti...

[magda_]

Rado KM, dobronamdosla!
Puno srece ti zelim u tome da svojoj kceri kazes istinu i na pravi nacin.
Nemam to iskustvo, ali mi je kolega s posla pricao kako je svojoj kceri bas negdje u dobi od 9 godina rekao da je usvojena, a to je bilo prije godinu-dvije.
Znam da joj je najprije poceo pricati kroz neku divnu pricu o paru koji nije imao djecu i traganju za princezom.... pa kako su se nasli i sretno ce zivjeti do kraja zivota... da bi je na kraju upitao: Sta mislis, ljubavi, ko je ta princeza? Djevojcica je umjesto odgovora samo klonula glavom tati na rame i tiho pocela plakati... naravno shvatila je, ali nije bilo nikakvih problema. Prihvatila je to, iako je moj kolega poslije nje dobio dvoje bioloske djece.

Puno srece zelim!

[sanja74]

Rada mk, dobro nam došla.
Tvoja kćer zaslužuje da joj kažeš istinu. Znam da ti nije jednostavno (K. je još mala da bi to proradili, ali mi pred njom govorimo o posvojenju i sigurna sam da tu i tamo nešto pokupi), ali je jedino ispravno.
Ne smiješ lagati osobu do koje ti je najviše stalo.
Bez brige, TI si njena mama i voli te. Samo joj dozvoli da bude ono što je.

[rebeca]

rada km, čestitam na djevojčici. Sigurno da ste jako sretni. I ja mislim, da s vrenmenom može vam biti samo teže. To je vaša djevojčica i ja mislim što prije to riješeite, da će biti bezbolnije, a i vama će biti lakše.
Sretno

[teuta]

priča je prekrasna i u dahu sam je pročitala. MM i ja smo u fazi da smo dobili tek prve odgovore (odbijenice). Zapravo me zanima a malo mi je neugodno pitati vi koji ste posvojili svoje limače. Da li je tu bilo potezanja "štela" ili ne znam što čini mi se da ovdje navedeni roditelji i nisu toliko dugo čekali.

[sanja74]

Zapravo me zanima a malo mi je neugodno pitati vi koji ste posvojili svoje limače. Da li je tu bilo potezanja "štela" ili ne znam što čini mi se da ovdje navedeni roditelji i nisu toliko dugo čekali.

Bila sam uvjerena da bez "štela" nećemo posvojiti (i to mi se nikako nije svidjelo). Niti mjesec dana nakon što smo poslali molbe zvali su nas na razgovor za posvojenje K.
Sve se nekako samo složilo.

[rada km]

Hvala svima od srca.Znam da krijem istinu od najdrazeg mi bica ali deo mene je verovao da je ona jos uvek malena da bih joj rekla a da budem iskrena prisutna je i bojazan da li ce me nakon toga voleti.Sada kada sam ovo procitala cini mi se da ipak sam napravila peopust jer verovatno da i ona naslucuje da joj nesto skrivam jer nedavno je dobila komentar od drugarica i meni je bilo veoma tesko.Hvala vam puno sto mi pomazete vasim pricama kako bih mogla da kazem mom detetu istinu jer vec danima mirno ne spavam a prolivenim suzama da i ne pricam.Inace nisam bas lagano dosla do moje slatke devojcice.Put je bio dosta trnovit ali ja sam se borila da istrajem jer onog dana kada sam je videla cinilo mi se da je svet moj i da je ona bas moja.Mesece sam provela cekajuci i u strahu sta ce se dogoditi dok napokon nisam dobila poziv i sreca se uselila u nas dom.Verujte da sam se tog trenutka osetila kao da dolazim iz porodilista.Zato nikada nemojte gubiti nadu vec hrabro napred ali bez greske koju sam ja napravila a koju cu ubrzo ispraviti jer onda je sreca potpuna.

[Rebbeca]

Mi smo, iskreno govoreći, tražili vezu za posvojenje, ali nismo našli nikoga konkretno. Naknadno sam saznala, da su se soc. radnice iz Centra iz kojeg je bio naš sin, prije nego su nas uopće zvale na razgovor, raspitivale o nama kod obitelji koja je nekoliko god. prije posvojila djecu također iz njihovog Centra, a žive nekoliko km od nas.

Palo mi je na pamet još nešto: naš sin je nekoliko puta do sada, gledajući neki film ili dokumentarac gdje netko rađa, izjavio, s licem oblikovanim u grimasu boli: Mama, hvala Bogu da ti nisi mene rodila, vidiš kak bi te to boljelo, a mogla bi mi i umrijeti Jednom je i rekao: Sva sreća da nisam curica, onda bi morao roditi

[rada km]

Rebbeca pozdravi slatkisa, pa on je divan, slatko sam se nasmejala.Ja nazalost nisam imala vezu sto se tice moje cerke ali sam imala srecu da smo muz i ja bili jedini koji su poslali zahtev, ali uprkos tome morali smo da cekamo da dete napuni 12 meseci,sto znaci da sam cekala dobrih 6 meseci,pa adaptacija 6 meseci i napokon sreca.

[Rebbeca]

Rado vjerujem da će se sve mame složiti sa mnom kad kažem da smo se sve mi osjećale kao da dolazimo iz rodilišta. Osobito mi, koje smo odmah prvi puta uzele dječicu doma. To je neponovljiv osjećaj: mješa se sreća, ponos, uzbuđenje... ali moram priznati da me uopće nije bilo strah. Pročitala sam nekoliko knjiga o bebama, i mislila da sve znam... e koja je to bila zabluda Odmah prvi dan sam zaboravila da bi mi B. mogao biti žedan, bio je nezadovoljan... ja razmišljam: jeo je , pelena je čista, spavao je... a pita MM: a da nije on možda žedan? Eureka, popio čaja, i bio sretan i zadovoljan! Da ni ne govorim da za prvih nekoliko zubića nisam skužila simptome, skoro dok već nisu izašli A sve to ide u službu roditeljstva
Rado, koliko je bila stara tvoja curica kada je došla svojoj kućici?

[otocanka]

priča je prekrasna i u dahu sam je pročitala. MM i ja smo u fazi da smo dobili tek prve odgovore (odbijenice). Zapravo me zanima a malo mi je neugodno pitati vi koji ste posvojili svoje limače. Da li je tu bilo potezanja "štela" ili ne znam što čini mi se da ovdje navedeni roditelji i nisu toliko dugo čekali.

Ovisi što smatraš pod "dugo". Koliko znam, Sanji i Zdenki su se s prvim limačima zvjezde posložile, pa su posvojile u doista kratkom roku .

Dosta nas je čekalo godinu, dvije da im se zvjezde poslože.
Kao što većina rodilja kaže "Onog trena kada sam ugledala dijete, sve drugo je postalo nevažno" (misleći na porod i fizičku bol koja je neizbježna).

Vidjevši svoje klince, sve razgovore i strahove sam pospremila u neku ladicu koju otvorim s vremena na vrijeme kada netko postavi pitanje koje me podsjeti na to razdoblje.
Meni je to danas nevažno i da nisam imala sreće i dobila dvoje kikača odjednom, ponovo bih krenula, bez obzira na ono što se nalazi u toj ladici .

[rada km]

Rebbeca, i ja sam imala dosta problema jer sam isto mislila ma ja sve znam, ocuvala sam svu decu mojih rodjaka.Ali avaj,pa ja sam za nicanje zubica isla kod lekara onda zamisli sta sam radila.Moja devojcica je imala 6 meseci kada sam je videla,bilo mi je dozvoljeno da boravi kod mene tokom dana, ja sam joj kupovala sve sto je potrebno i brinula naravno,ali su zahtevali da je navece vracam.Posto je to bilo prilicno tesko za nas MM i ja smo bukvalno cvileli da ostaje kod nas i tokom noci.Dozvoljeno nam je ali kao sto i rekoh morali smo da cekamo da dete napuni punih 12 meseci kako bi krenuli da resimo trajne papire,to cekanje me kostalo puno zivaca, ona je moja a neko mi je ne da.Strasno.Moja cerka je imala 6 i po meseci kada je trajno dosla kod nas i jednostavno za mene nije vise nije postojao niko ko bi mi je mogao oduzeti,borila sam se i uspela.A naravno da ce se sve mame sloziti i ja isto mislim jer kada sam se ujutru probudila i videla jedno malo bice kako spava pokraj mene prvo sam pomislila:majko moja sta da radim,kako da je nahranim,presvucem,sta ako prehladi....kao da sam dosla pravo iz porodilista.

[Mariela]

I ja sam mislila da bez štele nećemo usvojiti. Bila bih je potražila da sam mogla, ali nam je bila potpuno nepotrebna. I nama se sve nekako posložilo da smo vrlo brzo došli do našeg djeteta (par mjeseci).

[rebeca]

Baš ste sretnice. Baš sam danas razgovarala sa frendicom, i kaže da 4 godine čekaju na posvojenje. Da su po cijeloj Hrvatskoj poslali molbe, međutim ništa. Ta žena više od svega u životu želi bebu. Kad vidim koliko pati, molim Boga da joj usliši njenu molitvu i želju

[sanja74]

Baš ste sretnice. Baš sam danas razgovarala sa frendicom, i kaže da 4 godine čekaju na posvojenje. Da su po cijeloj Hrvatskoj poslali molbe, međutim ništa. Ta žena više od svega u životu želi bebu. Kad vidim koliko pati, molim Boga da joj usliši njenu molitvu i želju

Hmm..
Vjerujem da je u slučaju tih "dugih" čekanja puno faktora. A da na neke mogu ljudi i sami utjecati. Npr, koji su njeni zahtjevi prema potencijalnom posvojenom djetetu, koliko ona i muž imaju godina, jesu li kontaktirali CZSS nakon što su poslali molbe, koliko se angažiraju i interesiraju oko posvojenja, jesu li išli u Školicu...

Nakon što smo posvojili K, više Centara nas je kontaktiralo i reklo da smo ušli u uži krug (valjda 10tak), tako da mi je teško povjerovati da nju nisu baš nikad zvali. (Mi smo tada uživali u svojoj kćeri, i nismo ni ispitivali jel bi došli u obzir kao posvojitelji s već jednim djetetom.)

[otocanka]

Baš ste sretnice. Baš sam danas razgovarala sa frendicom, i kaže da 4 godine čekaju na posvojenje. Da su po cijeloj Hrvatskoj poslali molbe, međutim ništa. Ta žena više od svega u životu želi bebu. Kad vidim koliko pati, molim Boga da joj usliši njenu molitvu i želju

Hmm..
Vjerujem da je u slučaju tih "dugih" čekanja puno faktora. A da na neke mogu ljudi i sami utjecati. Npr, koji su njeni zahtjevi prema potencijalnom posvojenom djetetu, koliko ona i muž imaju godina, jesu li kontaktirali CZSS nakon što su poslali molbe, koliko se angažiraju i interesiraju oko posvojenja, jesu li išli u Školicu...

Potpisujem Sanju, a što se poziva od strane centara tiče, mi smo dobili samo jedan (za blizanke stare 8 godina).
Poučena Čokoladnim postovima, nisam javljala centrima da smo postali roditelji, ali nas nitko ne zove .

Valjda im je molba nezanimljiva ili je zaglavila na dnu hrpe, no u svakom slučaju zato je potreban angažman koji Sanja spominje.
Da nisam zvala danas ne bih imala svoje mišeke .

[Zdenka2]

Mene su zvali za M. - to je bila čista sreća - naša molba im je došla na stol, oni su imali M. i isti čas su se odlučili za nas. Nakon toga je uslijedilo još nekoliko poziva iz različitih centara.

Za B. sam itekako zvala (to sam sve opisala na posebnom topiku) i da se nisam tako trudila nikada je ne bih imala. Netko čeka kraće netko duže, to dobrim dijelom ovisi o sreći, ali kao što su rekle i cure, ovisi i o nama. Ako netko čeka 4 godine, sklona sam misliti da čeka da mu dijete padne s neba. To se u ovakvoj konkurenciji posvojitelja rijetko može dogoditi. Osim toga, mnogi mogu misliti da je njihova molba već zastarjela nakon toliko godina.

[leonessa]

Mene su isto nakon šta je moj sin bio već doma zvali iz nekoliko centara jer su imali djecu za posvajanje, uglavnom svima smo poslali obavijest da imamo već dijete....Mislim da je stvar u molbi, ona se jednostavno mora po nećemu izdvajati,biti dojmljiva i zapamtljiva....

[Zdenka2]

Molba je važna, ali mislim da je u današnjim uvjetima mnogo važnije zvati i ostvariti osobni dojam. U centru gdje smo posvojili B. soc. radnica mi je pokazala hrpu molbi koja mi je dosezala gotovo do struka, a bile su to molbe samo od 2005. naovamo. Mislim da i najljepše sročena molba može izmaknuti pažnji u takvoj situaciji. Osim toga, ta osoba mi je rekla da im same molbe ne znače ništa, jer da su se više puta osvjedočile da iza prekrasnih riječi ne stoje uvijek i prekrasni ljudi. U razgovoru s njom osvijestila sam i drugu stranu ove naše situacije, to jest da ni potencijalni posvojitelji ne moraju biti i nisu uvijek izvrsni ljudi. I zato mislim da je važno zvati i predstaviti sebe i svoja očekivanja u izravnoj komunikaciji.

[leonessa]

Naravno da je osobni dojam najvažniji. Ali kad zaprime molbu sa foto- stripom dojmljive veličine ... (valjda se promisle "E, djetetu kod ovih neće biti barem dosadno )

[rebeca]

Baš ste sretnice. Baš sam danas razgovarala sa frendicom, i kaže da 4 godine čekaju na posvojenje. Da su po cijeloj Hrvatskoj poslali molbe, međutim ništa. Ta žena više od svega u životu želi bebu. Kad vidim koliko pati, molim Boga da joj usliši njenu molitvu i želju

Hmm..
Vjerujem da je u slučaju tih "dugih" čekanja puno faktora. A da na neke mogu ljudi i sami utjecati. Npr, koji su njeni zahtjevi prema potencijalnom posvojenom djetetu, koliko ona i muž imaju godina, jesu li kontaktirali CZSS nakon što su poslali molbe, koliko se angažiraju i interesiraju oko posvojenja, jesu li išli u Školicu...

Nakon što smo posvojili K, više Centara nas je kontaktiralo i reklo da smo ušli u uži krug (valjda 10tak), tako da mi je teško povjerovati da nju nisu baš nikad zvali. (Mi smo tada uživali u svojoj kćeri, i nismo ni ispitivali jel bi došli u obzir kao posvojitelji s već jednim djetetom.)

Ona ima 35 god, a on 38. Obadvoje rade, imaju ugovor za stalno. Imaju vlastitnu kuću. Slali su po cijeloj Hrvatskoj, dobna granica nije bitna, čak stalno zove po centrima... Jedino ne znam može li biti manja mogućnost što oni žive u jako malom mjestu, pa je s tim i mogućnost posvojenja manja :?

[mareena]

Naravno da je osobni dojam najvažniji. Ali kad zaprime molbu sa foto- stripom dojmljive veličine ... (valjda se promisle "E, djetetu kod ovih neće biti barem dosadno )

Detalje, molim!

[Zdenka2]

Jedino ne znam može li biti manja mogućnost što oni žive u jako malom mjestu, pa je s tim i mogućnost posvojenja manja :?

To ne bi trebalo imati nikakve veze. Znam ljude iz malih mjesta po otocima koji su posvojili djecu.

[Rebbeca]

I mi živimo u malom mjestu, tj. selu, a nekad se baš to i traži. Nas su zvali prije par mjeseci za brata i seku, koje su baš željeli smjestiti ( usvojiti ) na selo, jer su 2 puta bili u Zg-u i prestravili se velikog grada. Na žalost, ti su klinci bili dosta veliki, jedno od njih 3 god. starije od našeg B. pa nismo pristali.

[tiki_a]

lijepo vas je čitati, Rebbeca

[Rebbeca]

Danas je u našoj obitelji važna obljetnica. Točno je 7 god. od kada je naš došao domeka

[sanja74]

(nama će uskoro dvije)

[i ja ću biti tata]

čestitam

[Rebbeca]

Prekjučer se dogodilo nešto neobično, tj. pitanje me iznenadilo. Uz ručak moj sin i ja razgovaramo i nekako dođemo na temu kako je jednom njegovom prijatelju umro tata, kako je meni ( prije puno godina ) umro tata... a njemu velikom emotivcu već to je bilo dovoljno da mu glas zadrhti. U slijedećem trenutku on plače ko kišna godina i pita: Ja ne znam ko je moja prava mama, ti, ili ona koja me je rodila??!! Ja se na trenutak zbunila, par sekundi razmišljala kako mu to najbolje prezentirati. Pitala sam ga da što on misli, on je rekao da ne zna. Zatim je slijedilo moje nježno objašnjavanje i propitkivanje njega o tome što rade mame koje su rodile svoju djecu, a što ja, dali ima kakve razlike. On još uvijek nije bio načisto sa odgovorom, ali barem je prestao plakati, pa sam ga pustila nekih 1,5 da se emocije slegnu, pa sam ga pitala ponovo, da li je razmislio, i što misli. Odgovorio je da naravno da sam ja njegova prava mama, tako kao da svega onoga prije nije ni bilo. Ali to popodne je zahtijevao puno nježnosti, puno maženja, pregledavao je svoju kutiju uspomena ( kutiju u koju sam stavila neke stvarčice od kada je bio beba ).
E sad, zanima me što bi vi rekle, kako bi postupile...?

[Zdenka2]

Ja sam kroz to već prošla prije više godina. Krenula sam od činjenica. Činjenica je da tvoj sin ima dva para roditelja - po rođenju mu je mama žena koja ga je rodila, a ti si mu mama po zakonu, po zajedničkom životu, skrbi i ljubavi za njega. To mu i reci. Reci mu kako i zašto je njegova biološka mama izgubila svoje majčinsko pravo ili ga se odrekla i kako si mu ti i po kojoj osnovi postala mama. On osjeća tebe kao mamu, to sigurno nije sporno, ali normalno je da si postavlja pitanja o svom porijeklu i o toj dvostrukosti, a ti mu lijepo sve i odgovori i objasni - kao prava mama.

[Rebbeca]

Zdenka, hvala, super odgovor! Ja sam se više bazirala na ovaj emotivni dio, a malo zanemarila, potpuno nenamjerno, ovaj "tehnički". Što predlažeš, dali da čekam da on ponovo pita, ili da ja otvorim temu?

[Zdenka2]

Pa, možeš mu reći: Sjećaš se onoga što si me prekjučer pitao? - pa onda nastaviti. On možda neće dugo vremena ništa pitati, ali sigurno razmišlja o tome.

Ja i inače u mnogim situacijama prvo posložim činjenice (znanstvenica po habitusu ). To je nekakav temelj svega, a osim toga, osvjedočila sam se da su našoj djeci u pitanju njihovog porijekla problem upravo činjenice, dok smo mi ti koji to više emotivno gledaju, zato što smo činjenice sebi odavno poslagali u glavi.

[ina33]

Čestitam !

[ivanas]

Hvala Rebecca sti si podijelila s nama svoju pricu. Upravo su me price s ovog portala razbistrile i dale snage za vazne odluke u zivotu. Samo nastavi pisati,

[Rebbeca]

Jučer mi se pružila zgodna prilika da se vratim na ono sinovo pitanje: nas dvoje u njegovoj sobi, slušamo muziku i razgovaramo. Ja potaknula temu, ispričala što sam naumila, on nije imao nikakvih pitanja ni komentara, osim da on misli i zna da sam ja njegova prava mama

[Romeo&Julija]

[i ja ću biti tata]

Prekjučer se dogodilo nešto neobično, tj. pitanje me iznenadilo. Uz ručak moj sin i ja razgovaramo i nekako dođemo na temu kako je jednom njegovom prijatelju umro tata, kako je meni ( prije puno godina ) umro tata... a njemu velikom emotivcu već to je bilo dovoljno da mu glas zadrhti. U slijedećem trenutku on plače ko kišna godina i pita: Ja ne znam ko je moja prava mama, ti, ili ona koja me je rodila??!! Ja se na trenutak zbunila, par sekundi razmišljala kako mu to najbolje prezentirati. Pitala sam ga da što on misli, on je rekao da ne zna. Zatim je slijedilo moje nježno objašnjavanje i propitkivanje njega o tome što rade mame koje su rodile svoju djecu, a što ja, dali ima kakve razlike. On još uvijek nije bio načisto sa odgovorom, ali barem je prestao plakati, pa sam ga pustila nekih 1,5 da se emocije slegnu, pa sam ga pitala ponovo, da li je razmislio, i što misli. Odgovorio je da naravno da sam ja njegova prava mama, tako kao da svega onoga prije nije ni bilo. Ali to popodne je zahtijevao puno nježnosti, puno maženja, pregledavao je svoju kutiju uspomena ( kutiju u koju sam stavila neke stvarčice od kada je bio beba ).
E sad, zanima me što bi vi rekle, kako bi postupile...?

rebbeca, jel ponovno pitao, jesi li mu objasnila?

[Rebbeca]

Objasnila sam mu onako lijepo, po Zdenkinim uputama Čini mi se da mu je dobro sjelo, kod nas bez ikakve zadrške priča o tome oduvijek, nije to nikakva tabu tema. Evo baš je jučer komentirao da bilo bolje da sam rodila njega, onda bi mogla roditi još jednu bebu ( nešto je krenulo s mrtve točke oko drugog posvojenja :D , ali još je to sve upitno). I dijete je svjesno da to već predugo traje!

[čokolada]

za oživljavanje točke!

[pahuljičica]

( nešto je krenulo s mrtve točke oko drugog posvojenja :D , ali još je to sve upitno).

Rebbeca :D :D i držim fige.

[Rebbeca]

Ma na žalost, vrlo vjerojatno ništa od toga
Ah, što se može....

[i ja ću biti tata]

Ma na žalost, vrlo vjerojatno ništa od toga
Ah, što se može....

a baš mi žao, ali ne gubite nadu!

[mamaShe]

Rebbeca,
evo sjedim na poslu i ronim suze! Tvoja priča je predivna. Nadam se da su i ostale priče posvojitelja takve ili da će takve i slične biti čim skorije!
Svima vam želim jedan ovakav dan, kakav je R opisala! Ma meni je herz bio da će puknuti (valjda me i hormoni plave naveliko).

Mi smo svojedobno već počeli razmišljati i razgovarati o posvojenju, jer smo K čekali (do začeća) cca 4 godine, ali poslje život nas poveo na drugu stranu.
Ali i danas, kad o tome mislim, nisam mirna. I nekako me ne ostaljva ta želja, da barem jedno dijete posvojim. Mislim da zbog naših godina (ja 38, mm 39) to ne može biti beba, ali neko veće dijete, možda (premda sumnjam, sigurno prednost imate vi bez djece, što je posve uredu)...
Jer kad gledam te slike iz domova... ma ne mogu ne biti tužna, a i ljuta na sustav koji je toliko spor za posvojenje.

U svakom slučaju, dragi moji hrabri posvojitelji, želim vam svima puuuuuuuuno sreće!!!!

[Rebbeca]

Hvala ti!!

[i ja ću biti tata]

( nešto je krenulo s mrtve točke oko drugog posvojenja :D , ali još je to sve upitno). I dijete je svjesno da to već predugo traje!

ima novosti? šaljem pozitive ~~~~~~~~

[Rebbeca]

Nažalost nikakvih novosti...

[Rebbeca]

Evo, samo da javim da smo prije nešto više od mjesec dana ponovo postali roditelji, a naš B. napokon brat
Dobili smo curicu 8 mj. mlađu od B. što znači da ima 10 god!!! Ona je predivna, pametna i mazna djevojčica, i uistinu smo presretni što je baš ona postala naša kći
Put do nje bio je dug i trnovit, ali isplatilo se...
U 8 mj. smo u njenom CZSS saznali za nju, u 10. smo se upoznali, a u 12. je postala naša kći
Najteže nam je bilo razdoblje druženja vikendima, tako su brzo prolazili...
Auto je već sam znao put od nas do nje, a o prijeđenim kilometrima neću ni pričati...

Ali, najvažnije je da je ona sada tu, ide u razred s bratom, lijepo se prilagođava na novu školu...

[amaria 23]

rebeca cestitam,tako sam sretna zbog vas,uzivajte u svojoj curici i sinu!!predivno!!!