I mi još povremeno imamo tantrume, i iako primjećujem da mi je strpljenje sve bolje i bolje, ipak ponekad gubim živce... večeras, npr. :/
A pukli smo (prvo on, onda ja) jer smo se lijepo dogovorili kad gasimo kompjutor, a kad je došlo vrijeme, on je počeo zavijati kao sirena, gurati me, malo je falilo da mi zvekne šamar (ali ipak nije

). Nastavilo se sa zavijanjem ranjene zvijeri za vrijeme kojeg nije percipirao ništa i nikog, onda ga je MM uspio obrlatiti pričom i lagano skulirati, ali ostao je razdražen, pa se nastavilo oko *&%$!* štoperice jer je htio s njom spavati (i MM i ja dreknuli smo NE MOŽE - zamislite da nas u ponoć probudi štoperica svojim milozvučnim pi-pi-pi-piiiip

), pa opet tuljenje, opet ranjena zvijer, urlikanje... i tako je to trajalo i trajalo i trajalo i pomislila sam si kako je dobro što smo ipak dvoje, pa ako ja gubim živce, uvijek može MM ostati uz urlajućeg i smiriti ga, što je na kraju i učinio...
i mi prolazimo trenutno kroz istu vrstu ispada u ponašanju
I na kraju, kao šlag - ohladili smo se svi, i on me pita: mama, jesi li ljuta?
Ja: pa, loše sam volje i tužna sam.
On: ali nije ti to dobro da si ljuta. Naravno da to nije dobro.