Strah me, bojim se, gotovo me hvata panika. Nemogu reći da je Miha hiperaktivac, itekako se može skoncentrirati na neku aktivnost, ali živo srebro je. Problem je u tome što ne osjeća strah, ne uči iz bolnih i loših iskustava i ne pada mu na pamet da pazi na sebe. Primjer: skače sa stola na krevet bez obzira jel stol udaljen 20 cm ili 2 m. U jednom slučaju preskoči, u drugom se rastepe, zaradi kvrgu, ali ne mari. Nakon suza ide opet. Ili kliže se po ledu, prvi put padne, drugi put razbije glavu, ali i treći put je baš super što se skliže.
Užasno često pada s raznih predmeta (jako se voli penjati), pun je kvrga, a već ga se i tete u vrtiću boje jer su nas u par navrata zvale da dođemo po njega kad se razbio. Najviše se bojim kad skače na krevet. Budući da je snažan, skok vrlo često završi nekontroliranim premetom i to s osloncem uglavnom na vrat. Danas je išao preko ruku, ali je preskočio krevet i bubnuo leđima o rub (i glavom o pod, naravno), ali bojim se da će ponoviti jer neke dijelove namještaja jednostavno ne mogu maknuti iz stana. Već sam ga x puta nakon tih akrobacija vidjela sa slomljenom kralješnicom, ali hvala Bogu, sve je ok. Zapravo ni sama ne znam koliko su takve aktivnosti stvarno opasne za dijete, samo se jako bojim. Neke me mame "tješe" da su i njihovi dječaci takvi, jadnostavno strašno živi.
Pokušala sam razgovarati s njim, objasniti mu neke stvari, ali ne kuži još. Ne dopire do njega niti da će ga boljeti ako se udari. Obično veli da će to (masnica, kvrga...) proći. Ne bih si oprostila da mu se nešto zbilja dogodi. Što da radim? Ima li smisla trogodišnjaka upisati na neki sport. Koji? :?