Nisam plakala, a bila sam uvjerena da hoću.
Uvijek plačem na emotivnije događaje u životu pa sam mislila da ću vjerovatno bit jedna od onih koje tule na sav glas...ali nisam...osjećala sam se ko da je vrijeme stalo njenim izlaskom a sve oko mene nestalo, sve osim mene i nje. Gledala sam ju i činilo mi se ko čitava vječnost dok mi ju konačno nisu dali u ruke i samo sam izustila; "moja bebica!" I kad su mi ju stavili na prsa prvo što sam rekla svome tek rođenom čudu bilo je BOK! Ne znam zakaj se nisam sjetila nečeg prigodnijeg! I onda smo se samo gledale u popunoj tišini, nas dvije, oči u oči....neću nikad zaboraviti taj njen pogled, potpuno bistar i tako poseban....