 |
|||
Hormoni - dokad!?!
Ne znam kako su dugo vas "pucali" hormoni nakon poroda. Još sam uvijek jako osjetljiva, raznježim se na svaku sitnicu.
Baš sada čitam post na Poteškoćama kod dojenja i rečenicu od savjetnice kako je majčino mlijeko baš SAVRŠENO za njezino dijete i krenu mi suze na oči.
Nadam se samo da će se do prve godine djeteta hormoni malo primiriti, jer baš ne bi bilo zgodno da mi se na poslu oči svako malo zacrvene i napune suzama...
Re: Hormoni - dokad!?!
ah, mene i dan danas uhvate hormoni kad se sjetim svoje malene pa se raspekmezim
i mene zanima ovo, do kad? ja racunam do godine dana djeteta da cu se smirit, jer sva sam nekako pre... ma sve pre... ako sam sretna onda sam sretna vise nego inace, ako se raznjezim to je vise nego inace, ako ... ma bilo koji osjecaj, sve mi je nekako vise nego prije pa sve racunam da je od hormona i da ce se s remenom smirit. jel ima kakve veze dojenje s tim? tipa da si duze pod hormonima zato jer dojis? tj. da te duze "pucaju"?
Joj hormoni...
MM je vec lud od mene, mojih hormona i moje hiperemotivnosti.
Najvise poludi kad navecer malca stavimo spavat, pa ja pregledavam njegove slike na foticu i onda se tolko raznjezim i tolko mi pocne falit da me MM jedva zadrzi da ne odem k njemu, iako spava, i grlim ga i ljubim.
ja sam isto topic otvorila na ovu tematiku...meni nema pomoci- placem odnedavno i na priloge u dobro jutro hrvatska, prije godinu dana plakala bih samo zato sto sam u to doba na nogama...
Ja sam se totalno promijenila od svog zadnjeg poroda,postala sam mala njinjavica koja cmizdri za svaku sitnicu.Od poroda je prošlo 18 mji pretpostavljam da su mi hormoni trajno mutirani
:shock: ... pa zar još uvijek ?!?!?Trina prvotno napisa
Ja sam mislila da možda ipak ima nade za mene....
LOOOOL
evo ga, blizi se 2 godine i jos uvijek....:shock: ... pa zar još uvijek ?!?!?
Ja sam mislila da možda ipak ima nade za mene....
ne mogu gledat plakate "manje boli kad je mama blizu" jer postoji opasnost da se od suza u oku zaletim u semafor, jezim se na unicefove recenice, od RODINIH jumbo plakata padam u trans...stoga gledam samo ispred sebe, ravno kroz sajbu...
cmoljim na sapunice, reklame, a kad cujem "moj si andjeo to znam, podigni me, tvoja sam, uzmi moje molitve, ti me ne daj nikome..." gotova sam. svaki put...i ne mogu da ne uzmem telefon i okrenem broj...jos kad vidim onog predivnog andjela, onu divnu djevojcicu kako mase i salje puse, suze ko potok...
i tako....
dok ovo pisem, moram se sabrati....
nego, vozim ja auto i upaljena mi stojedinica, i ide od shortya marija. i naravno, suze na oci, suze niz oci, bez obzira sto je to 10 put da ju cujem, pa tako i placem...i okrenem se ja iza staroj (vozila sam ju) da ju pitam kad ce me vise napustiti ti placljivi hormoni, da u sta sam se to pretvorila...kad ono, moja stara sva zajapurena, crvene oci, brise nos, suse se slijevaju...veli ona- nisu to hormoni, to je zivot...koji kad postanes majka jednostavno vise nije isti
E hebi ga, taman sam htela da kažem kako ima nade i da se kod mene sve vraća na staro i onda pročitam ovo i rasplačem se skroz
tako je slicno i kod mene ,ja sam 17.mj .od poroda,bas me znaju opeglat...ufffJa sam se totalno promijenila od svog zadnjeg poroda,postala sam mala njinjavica koja cmizdri za svaku sitnicu.Od poroda je prošlo 18 mj
opet ... pa, u prvom postu je i bio tvoj citat, i sada opet... zbilja ...
a sad me satra zenonisu to hormoni, to je zivot...koji kad postanes majka jednostavno vise nije isti
ne znan sta mi bi pa izvukla ovaj topic ...
Ja sam prosuzila dok sam čitala postove!
cmolj cmolj
Ali zato jedan osmijeh i poziv mama u rano jutro...
meni već 9 godina od 1. poroda (5 od drugog) i još uvijek ovakobanana
podižem temu...samo da se malo pojadam...jer sam ponekad samoj sebi teška a mužu najcesće neshvatljiva...dakle, uhvate me te neke minute vjerojatno sluične baby blues-u al srecom ne traju dugo i prođu me i bez tih minuta odavala bi sliku "savrseno ispunjene mlade mame" 8) ...taj hormonalni nalet se uglavnom odvija uvijek u trenutcima njeznosti sa mm. puno toga desavalo mi se kroz trudnocu i na mnoge stvari nisam odreagirala, pa sad imam osjecaj kao da se moram ispucati u suzama. i tad osjecam i neku ogromnu srecu zbog toga sto sam mama i neki nagomilani umor pa onda opet ogromnu ljubav prema muzu i bebi i neku tugu zbog prpustenih stvari u trudnoci i jako jako cesto mi se misli vrate na prvu trudnocu koju sam izgubila u 11 tjednu...pa se onda pitam kakva bi ta bebica bila i zar sam je bas morala izgubiti...mozda blesavo al cini mi se da tek sad kad sam postala mama divnog djecaka shvacam taj gubitak i kad mi misli odlutaju oci mi se tako lako ispune suzama...i srece zbog svog sina i tuge za necim sto je proslo i iza mene...
Meni je bilo slično prva 2 mjeseca, i hvala Bogu pa se malo primirilo.
Osim što bih isto bila više sklona plaču, baš sam bila nekako nestabilna i čudila sam se sama sebi, jer inače nisam takva. Mm mi je rekao da me takvu nikada nije vidio, pa naravno, kad mi je ovo prvo dijete.
Pomaže što znaš da su to hormoni, i da će proći. I okolina tkđ. Sad kad se mm malo ufurao u naš ritam i ritam našeg malog sunca, i meni je puno lakše. Vidim da kod nekih mama to puno dulje traje.... Eto, nadam se da će što prije sve doći u normalu. Ali, moram reći da imam olakotnu okolnost, a to je da živimo s mojima i da mi mama puno znači , pomaže mi, i ipak je žensko i još je rodila 4 puta, mislim da i ta činjenica ima utjecaja.
potpisujem leonisu...smo nadodajem da je kod nas 3,5 godine
Mene pucali u prvoj trudnoći,pa nakon poroda, pa u drugoj trudnoći, pa opet nakon poroda i još me drže...i tako evo 5 godina.
Lutka, a da malo odeš popričati sa psihologom ili pshoterapeutom.
A što se tiče plakata i sl., ja isto plačem na takve stvari - ne mogu si pomoći, osjetiljva sam na djecu i životinje i ne mislim da je to loša stvar, dapače, čini me boljom osobom (mislim, radi se o empatiji, a ne o navali hormona).
ajme evo čitam i suzim
a joj...draga elin, zar je ono što sam napisala stvarno zvučalo za psihologa?nekako nisam ni u zadnjem atomu promislila na to. jednostavno mislim da ponekad "ispadnem iz ravnoteže" al da ipak znam zašto i kako da se s tim nosim. bar za sada
Baš sam danas stigla iz rodilišta i imam 10min.da prošpijam forum i potražim baš ovakav topic i utješim se, jer danas plačem kao kišna godina, nemam razgog ili imam sve skupa mi se nekako skupilo, sreća, strah, olakšanje, briga, pa još 3x ne znam i tu smo....I suze samo cure, a u želucu i rukama nekakav ćudan grč.
Sa prvom bebicom mi se to nije desilo,pa sam si sva jako ćudna i kenjkava i nikakava, umjesto da se veselim ja hranim bebicu i plačem????
Romi, čestitam! :DBaš sam danas stigla iz rodilišta i imam 10min.da prošpijam forum i potražim baš ovakav topic i utješim se, jer danas plačem kao kišna godina, nemam razgog ili imam sve skupa mi se nekako skupilo, sreća, strah, olakšanje, briga, pa još 3x ne znam i tu smo....I suze samo cure, a u želucu i rukama nekakav ćudan grč.
Sa prvom bebicom mi se to nije desilo,pa sam si sva jako ćudna i kenjkava i nikakava, umjesto da se veselim ja hranim bebicu i plačem????
Da nisam samo OT, ma sve si sama napisala, miješa se hrpa osjećaja, nemoj još tugovati zbog suza samih. Proći će, hormoni su moćna stvar.
cure a da si vi malo češće puštate rock stvari, ali mislim pravi zdravi rock a ne ove žalopojke od pjesama.
nemojte me krivo shvatiti, ali ja se naježim na ovu pjesmu od shorty (youtube), ali u negativnom smislu. odmah se sjetim koliko smo mi zapravo melankolična nacija, podložna što crkvenim dogmama, što ovakim tugaljkama na koje režeš žile, sve nešto nja-nja-nja.
to baca u bed i totalno je kontraproduktivno, pogotovo za žene koje su senzibilnije i emotivnije - znam iz vlastitog iskustva.
sjećam se dobro i ja sam bila takva, ja sam tulila na sve od olivera, do mata haria, ma mislim
nemojte me molim vas krivo shvatiti ne želim niti kritziram ikoga, sve sam i sama prošla i živjela taj život, ali moram reći da otakako sam ovdje u švabiji spasila sam se.
otkrila sam da okruženje u kojem živiš, socijalni milje, televizija, propaganda itekako ima veliki utjecaj na naš mali pojedinačni intimni život.
ja sam u hr vječno bila nesretna, povrijeđena, preosjetljiva, eto ovdje sam postala druga osoba. vesela, puna energije, čvršća, rekla bih emotivno zdravija.
slušajte cure rock, razbacajte se po stanu na neku ludu stvar bar 15 minuta, odmah će vam skočiti raspoloženje.
i velika
Good point!cure a da si vi malo češće puštate rock stvari, ali mislim pravi zdravi rock a ne ove žalopojke od pjesama.
nemojte me krivo shvatiti, ali ja se naježim na ovu pjesmu od shorty (youtube), ali u negativnom smislu. odmah se sjetim koliko smo mi zapravo melankolična nacija, podložna što crkvenim dogmama, što ovakim tugaljkama na koje režeš žile, sve nešto nja-nja-nja.
to baca u bed i totalno je kontraproduktivno, pogotovo za žene koje su senzibilnije i emotivnije - znam iz vlastitog iskustva.
sjećam se dobro i ja sam bila takva, ja sam tulila na sve od olivera, do mata haria, ma mislim
nemojte me molim vas krivo shvatiti ne želim niti kritziram ikoga, sve sam i sama prošla i živjela taj život, ali moram reći da otakako sam ovdje u švabiji spasila sam se.
otkrila sam da okruženje u kojem živiš, socijalni milje, televizija, propaganda itekako ima veliki utjecaj na naš mali pojedinačni intimni život.
ja sam u hr vječno bila nesretna, povrijeđena, preosjetljiva, eto ovdje sam postala druga osoba. vesela, puna energije, čvršća, rekla bih emotivno zdravija.
slušajte cure rock, razbacajte se po stanu na neku ludu stvar bar 15 minuta, odmah će vam skočiti raspoloženje.
i velika
ovo me sitilo na onaj vic, pita haso: mujo, sta ces ti ako dodje smak svijeta? kako sta... ja, zena, djeca i pravac njemacka!
jes moia, fino si napisala...najsretnija sam kad rokam i plesem s bebanom u rukama...al i dalje sam cmoljava, i samo se nadam da mali nece biti ovakav senztivac na majku
vic
ja ti baš ne vjerujem u horoskop. naime svi živimo u zabludi oko tih horoskopa, a zapravo između škorpiona i strijelca postoji još jedan znak, zmija što mijenja kompletan koncept astrologije kakva je bila prije recimo tisuću godina, a koja se i dana danas tumači na isti način. osim toga i zemlja se pomakla u odnosu na druge planete, kruži drugačijim putanjama nego prije 1000 godina..itd...gledala sam jedno par znanstvenih emisija o tome tak da ono, horoskop za zabavu da, za nešto ozbiljno baš i ne.
jeli možda koja od vas u petak navecer, u 9, gledala neku bbc-ijevu emisiju na drugom, o bebama sa poteskocama pri rodjenju? borba za život, mislim da se tako nešto zvala.
stvarno je super snimano...ali cmoljila sam doslovno svake 2 minute.
Ja sam gledala emisiju i ne samo plakala nego i sanjala još dva dana te bebe, a još k tomu sam taj vikend ćekala ultrazvuk glave jer mi mala Mai malo ide sa glavom i tijelom "u lijevo", pa smo to jučer obavili i mora puno, puno vježbati, pa sam nakon dugo vremena opet plakala ko kišna godina....
romi, žao mi je što curica ima problema.nadam se da ce vježbanje pomoći, samo budi uporna i strpljiva i bez suza...bebe osjete kad je mama tuzna, a smijeh cini cuda.
ja gledala i naravno da sam samo vikala A joooj i stiskala muža za ruku pogotovo zato što je onaj slučaj za bebom na zadak i pupčanom oko vrata identičan mom porodu (jedino što L. nije ostao bez zraka)...kad sam vidjela kako onu bebicu pokušavaju potaknuti da zaplače skoro sam počela vrištat (jer je tako moglo i nama biti, samo mi je to kroz glavu prolazilo)
ja imam osjećaj da su mi hormoni spržili mozak...kako je sad odjednom u svaku moguću neuronsku putanju urezano njegovo postojanje i prosto sam neodvojiva od njega te ne mogu zamisliti da bez njega mogu nastaviti biti...
iako, stalno imam osjećaj da sam prestala biti ja i da sam postala samo majka..kao da mi je kompletna osobnost na stand by-u
kuzim te sto hoces reci, ali trudim se ne razmisljati na taj nacin. ne osjecam se kao "samo" mama ali to je najbolja stvar koja mi se desila u zivotu i znam da ce me to uvelike oblikovati kroz godine sta dolaze. mene je taj dokumetarac strasno posjetio na porod i na dane provedene u bolnici i na sve komplikacije koje sam imala...i na srecu kad sam rodila svoje drugo srce. sjecam se kad sam u bolnici peti dan proplakala ko kisna godina jer "on vise nikad nece biti tako mali kao sad"
a hormoni su i mene dobrano isprali (prolaktin me lomi na svim poljima)
definitivno više nikad nisi isti.sve me pogađa više nego prije,i makar se smirilo plakanje na sve i svašta koje je trejalo jedno 2mj poslije poroda, i dalje sam dosta osjetljivija.svaka tuga je teža,sreća je veća,briga je ozbiljnija.tako valjda treba biti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom