Sto ucinite kad vas iznerviraju ...?

[tatek]

Probali smo prije sa antibiotskim sirupom i uvijek je bilo 90% sirupa uokolo.
No, uvidjeli smo da je rezultat uvijek puno bolji kad se ide na foru zanimljivosti i kad ga ukljucivo u igru. Sam uvuce sirup iz bocice ili natoci u zlicu, samo popije ...

Ma, i cepic obicno nije velika fora, no ovih dana ga je bas boljelo i imao je visoku temperaturu. Kad malo bolje razmislim, mislim da mu je ovo bila dosad najteza bolest u zivotu sto se njegova opceg stanja za vrijeme bolesti tice. Imao je kao manji 6-7 upala uha, ali nikad ovako. Vodene kozice su isto bile pjesmica prema ovom. Viroze su obicno kratko trajale i nikad nisu na njega jako djelovale.
Jedino je laringitis bio dvaput gadan, no tamo i tak temperatura ne igra puno pa nije bilo potrebe za cepicima.

[mamazika]

Tatek, tako velikim dečkima su čepići "ispod časti"
Ako ne povraća daj mu sirup.

[tatek]

Tatek, tako velikim dečkima su čepići "ispod časti"
Ako ne povraća daj mu sirup.

Obican cepic mozda da, ali kad je rijec o raketici sa specijalnom misijom, tada je to OK.
Medvjedic Fredi (iz one knjige "365 prica o veselim medvjedicima"), njegovi prijatelji Pit i Tom i Teletubbiesi (svi oni zajedno su trenutno junaci vecine prica) su u zemaljskoj orbiti u satelitu sa specijalnom misijom da Vedranu snize temperaturu i rijese ga boli. Oni ispale malu raketicu koja udje na Vedranovu guzu i koja se odmah nakon toga rastopi i Vedranu snizi temperaturu i umanji bol.
(ovo je okosnica price koja se u raznim varijantama i uz stotien detalja prica u prigodnim trenucima ... )

Zar nije uzbudljivije od nekog tamo sirupa?

[bb]

Tatek, svaka čast Super ideja

[ivarica]

haha, kako kome.
mozda je cepic raketica, uzbudiljiva prica, ali kod ivara puno vise pali to da astronaut koji je u raketi nece dobiti cepic kad ga nesto boli, nego ce, odrastao kakav je 8) , popiti lijek. u sirupu, tableti ako treba.

[bb]

haha, kako kome.
mozda je cepic raketica, uzbudiljiva prica, ali kod ivara puno vise pali to da astronaut koji je u raketi nece dobiti cepic kad ga nesto boli, nego ce, odrastao kakav je 8) , popiti lijek. u sirupu, tableti ako treba.

Slažem se, mi smo u manjoj grupi, kod nas je to još uvijek super.

[tatek]

haha, kako kome.
mozda je cepic raketica, uzbudiljiva prica, ali kod ivara puno vise pali to da astronaut koji je u raketi nece dobiti cepic kad ga nesto boli, nego ce, odrastao kakav je 8) , popiti lijek. u sirupu, tableti ako treba.

Nekad i veliki decki uzivaju kad su dio velike svemirske misije, pa makar samo kao pasivni objekti ...

[ivarica]

blago vama. kod nas vazi - ili sam na mjesecu ili ne zelim ni gledati lansiranje. takav karakter

[tatek]

blago vama. kod nas vazi - ili sam na mjesecu ili ne zelim ni gledati lansiranje. takav karakter

Hm, cesto i kod Vedrana prevladava takvo razmisljanje, no s vremena na vrijeme ga uspijevamo dobiti na razne fore ...
Kod njega je najvaznije da je nesto novo i zanimljivo i tad (barem na pocetku) nije vazno koliku ulogu igra on. Naravno, poslije on diktira pravila igre, ali tad mastoviti roditelji vec smisle nesto novo ...

[davorka]

Mi smo Dini uredno stavljali čepiće dok je bio mali i onda je u nekoj dobi (mislim negdje oko 3 godine) počeo svaki put užasno plakati kad bi mu trebali staviti čepić. Baš sam vidjela da je dijete očajno i to mi je bilo grozno. Tada mi je frendica rekla da ona svom klincu daje Panadol protiv temperature (to je isto paracetamol, ali ima jako fin okus po jagodi) i ja sam ga kupila. Nikad mu više nismo stavili čepiće, sirup pije bez problema.

[mamazika]

Moji baš taj ne vole, nego Plicet, ima okus po naranči (ili mandarini?).

[Bubica]

Kako B mora svakodnevno piti lijek koji je doslovce odvratnog okusa (vjerujte, svi ovi često upotrebljavani nisu ima ravni) mi smo eksperti u nagovaranju...

Od početka smo krenuli s time da je B preveliki da bi to rješavali sliom ( u smislu ulovi ga za ruke i noge ), nekada je uvjeravanje i razgovori trajali i više od pola sata (pije lijek ujutro i navečer), poruka se svodila na to da mi razumijemo da je lijek jako ružnog okusa, da znamo da mu se ne sviđa ali da je jako bitno, radi njegova zdravlja (da bude jošššš zdraviji) da ga pije svaki dan. Mi smo mama i tata i naša je odgovornost da ga popije...i ponavljamo tu priču koliko god puta treba.

prekjučer...pišo malo crven, treba staviti garamicin kremu (nakon što mu je doktorica taj dan nategla kožicu da je i meni bilo prestrašno). Vrištao je iz petnih žila i nije dao da mu priđemo u deset sati na večer...vrišti on pa vrišti muž...ne znaš tko je gori Uvjeravanje je opet trajalo preko pola sata - meni pomaže da se u tim trenicima u potpunosti isključim: izbacila muža van iz sobe , prestala misliti na to što će reći susjedi (vjerojatno su mislili tko zna što mu radimo, dobro da nisu socijalno zvali...), pustila Bornu da sam sudjeluje u postupku (sam je potezao kožicu iako to nije bilo niti približno onoliko koliko treba ali drugi dan je već bilo puno bolje), nalazali prije nogu da vidi kako kreme nije "ljuta".........Drugi dan i nadalje obavili sve tako "da niti jednu suzu nisam pustio"

Da, niti mi čepiće već dugo ne koristimo, čini mi se preveliki za to...

[Lilly]

...vrišti on pa vrišti muž...ne znaš tko je gori

Ovako je i kod nas.

izbacila muža van iz sobe , prestala misliti na to što će reći susjedi...

I ako je muz pokusao prije mene obicno zavrsi ovako.

[Alamama]

gledam sinoc jednim okom super nanny i baš me zanima da li možete na neki način usporediti svoju djecu sa klincima koji su u toj "dokumentarnoj sapunici". da li su ti ispadi toliko intezivni kao u seriji ili je to ipak blaže. mislim meni je ovo melem na ranu ja tek sad vidim kako mi je dijete dobro

[tatek]

Gleadao ja jucer jednim okom 5 minuta (nije da me nije više zanimalo, ali bilo je toooliko posla za napraviti) ... ekscesi mi izgledaju poznato, tako to izgleda kad je Vedran u afektu. No, na sreću taj afekt je ipak puno rjeđi ...

A poznate su mi i metode kojiam se služi "super nanny", i mi upotrebljavamo slične, ali ne pomažu baš uvijek (ne znam kakve su bile reakcije kod nje).


Inače, moram biti iskren, jučer je Vedran nakon nešto dužeg vremena dobio opet po guzi. Bili smo na izletu, bio je umoran, no nije zaspao u autu na povratku kuci i onda je počeo gnjaviti i odvezivati si pojas i naginjati naprijed. Nakon pokušaja objašnjenja da je to opasno za njega i da može nastradati ako se nešto desi, pokušaja odvraćanja od toga drugim temama i prijetnjom da će biti kažnjen ako nastavi s time on još uvijek nije prestao. E, onda sam morao stati na žutu traku, izvaditi ga van i klepiti po guzi ...
Rezultat je bio plac, ali i prestanak poigravanja sa pojasom. Nakon toga je uslijedilo jos jedno objasnjenje zasto je dobio po guzi i prelazak na drugu temu.

Evo, za takve trenutke nemam rezervno rješenje - ima li netko ideju kako bolje razriješiti takvu situaciju?

(u 99,9 % slucajeva vezanje nije problem, ali eto, ponekad jest ... u stvari, sve moze biti problem kad je umoran ... no, neke stvari se moraju napraviti i neka pravila postivati i kod najveceg umora)

[Mamaitata]

Ne-udraranje je definitivno nesto sto vecina nas roditelja mora NAUCITI.... Vecina nas je odrastala s takvom vrstom discipliniranja, i gledala to cijeli zivot pod normalno. I ja sam mislila da je to sasvim OK, i kontala da oni koji zagovaraju ne-udaranje stvarno pretjeruju....

A onda se rodio on I tada sam shvatila da sam protiv udaranja..... A koliko sam protiv, nisam ni znala dok nisam prije nekih godinu dana "pukla" na ideju da ga netko lupi.... U tom trenu su mi se vratila sva sjecanja na moje odrastanje... i sva sjecanja vezane za udarce discipliniranje mene i brata.... Meni je i sada knedla u grlu kad se sjetim.... A to nije bilo nista katastrofa - to je bilo discipliniranje po guzici kao i svako drugo...

Moram priznati da sam se neugodno iznenadila svojom bujicom osjecaja koji su navrli... jer su ti osjecaji ocigledno dugo bili potisnuti...i kad je to sve isplivalo na povrsinu, ja nisam mogla vjerovati koliko je to mene u stvari mucilo ali sam potiskivala.... Da mi mama ovo sad procita, vjerojatno bi joj srce puklo od tuge Ali tako su bili nauceni, i tako se to radilo.....

I sad bez obzira koliko prezirem udaranje djece (ali doslovce PREZIREM iz dubine duse)... neugodno sam se iznenadila da u nekim situacijama imam poriv udariti ga Totalno sam se ushokirala na tu spoznaju :shock: I shvatila da je to nesto sto moram nauciti - cijeli zivot su me ucili da je to normalno i gledala to oko sebe kao normalno, i to se naravno usjeklo u mene....

Tako da mi svi MORAMO NAUCITI kako reagirati ne-udaranjem u kriznim situacijama.... to nam vecini nazalost ne dolazi prirodno....

Nas mis je jos mali i ova tema je malo preuranjena ali, citamo, ucimo i pamtimo....
Jos je davno jedan Drug rekao: "Ako zelis mir, spremaj se za rat"....

Naravno, od prvog dana planiramo i radimo na tome da se nas troje uskladimo i da do "rata" nikada ne dodje ali krize uvijek postoje i nitko nije savrsen pa tako niti roditelji u svom odgoju.
U svim ovim odgovorima na Tatekov post nisam nasao odgovor na ono sto me oduvijek najvise brinulo...to jest nije da me bas brinulo ali sam si postavljao to pitanje kada bi na ulici, u ducanu, u parku vidio djecu koja su pokazivala krajnji prkos i totalno ignoriranje roditeljskih zamolbi, naredbi, deranja i sl. i uvijek je zvrsavalo sa "po guzi"...

Sta radite u extremnim slucajevima? Svi pricaju o "ne po guzi" i drugim nacinima objasnjavanja, nagradjivanja, kaznjavanja....ali sta radite ili sta bi napravili u slucaju krajnjeg prkosa, neposluha i potpunog ignoriranja vas kao roditelja?
Ne treba pricati o tome da su si u 99% slucajeva roditelji sami krivi da je do toga doslo ali, kada je vec doslo sta onda?

[litala]

ja se podosta pronalazim u ovome sto je anchie76 napisala.

ono sto mene u odgajanju moje djece ne zabrinjava je - sto i kako reagirati. to znam. mnogo toga instiktivno, mnogo toga sam procitala, vidjela, podijelila i dobila od drugih.

ono sto me uzasava je - kad u mojoj glavi prioriteti reagiranja nisu onakvi kakvi bi trebali biti i kakvi jesu kad ja nisam u afektu. a kad sam u afektu prva mi je - e kad te sad klepim po guzici i to je ono sto mi je ostalo od odgojno-obrazovnih mjera mojih roditelja (posebno moje mame, tata me nikad nije udario niti pokazao namjeru da hoce, znao je vrlo rijetko dignuti glas i to bi me do kosti uvrijedilo... al mama, e, ona je znala posteno udariti i fizicki i verbalno )

ono sto meni, dakle, treba - nauciti kako u sebi odreagirati kako treba, na prihvatljiv nacin. jer, iako jesam digla ruku i iako jesam zbilja klepila po guzici (nebitno koliko cesto ni koliko jako - sama cinjenica da jesam dovoljno je grozna i uzasna...), to nije, naravno, rijesilo moju frustraciju. na onu da me nije dijete poslusalo nakalemila se i ona od pogresne unutarnje reakcije (moje, naravno). sad, s vremenom se ja jesam naucila da prije nego dignem ruku ipak pregrizem, progutam, prodisem, iztajmautiram se i reagiram kako bi trebalo (ili bar priblizno), no to nikad do sad jos nije uklonilo onu frustraciju koju osjetim jer sam ipak prvo pomislila na dizanje ruke... to je moj problem...


Mamaitata, moj odgovor na tvoje pitanje bi bilo - dijete odgajas u vremenu, ne u trenutku. znaci, po meni je prakticki nemoguce da dijete koje ces na prihvatljiv nacin nauciti koji su prihvatljivi nacini komunikacije pokaze toliko prkosa i inata da ne mozes nikako drugacije odreagirati nego "po guzi". ono sto nasa djeca prihvacaju kao "ultimate" kaznu ono je na sto smo ih mi naucili. ako je to sjedenje na klupici ili stajanje u hodniku ili samo verbalna opomena - njima ce to biti maksimalno zamisliva kazna koju ce se vremenom truditi svim snagama izbjeci. poanta je u tome da to, naravno, nece biti tako ako nismo dosljedni i uporni...

no, iako ja nisam nikad u javnosti digla ruku na svoju djecu, i iako sam poprilicno zadovoljna kako rjesavamo tekuce probleme na ulici/u ducanima/gostima... u full ekstremnim slucajevima bacanja po podu, vristanja, ugrozavanja sebe i/ili drugih, ja ih uzmem u ruke (jos sam jaca od njih ) i odnesem negdje (promjena okoline), snazno zagrlim i trudim se prvo utjesit pa onda razgovarat. mozda izgleda jednostavno, ali nije, ni fizicki ni psihicki. i drago mi je da je to zbilja samo ekstremna situacija...

[Alamama]

meni se cini da ja imam srece sto nisam dobivala po guzi nego sam samo gledala oko sebe kako drugi jesu i oduvijek mi je to tesko padalo. tako da mi je nagon kad sam na rubu da odem u timeout ja i da se ispusem, dode mi i da bacam stvari ali to se trudim zaboraviti.

sto se tice jucer supernany njima je trebalo xy dana da dijete prvi put odreagira mislim da je dobra poruka strpljivost.

što se auta i remena tiče to smo imali neki dan sa lukasom. on je dobio novi stolac i sad mu se čini zabavno micati pojas sa sebe. mi smo svaki put kad je to napravio stali i čekali da se dogovorimo i da idemo dalje. na kraju je shvatio da nikad necemo doci tamo gdje mu se ide (a kud god da isli uvijek to mogu zapakirati tako da se veseli tom mjestu bila kuca ili nesto drugo)

[Lilly]

Ja bih potpisala dobar dio Litaline poruke. Nama je ultimativna kazna sjediti na kaucu i stvarno nikada mi nije trebalo traziti tezu. Sa nagonima da klepim se borim kad me zbilja jako naljuti. Na ulici i u prodavnici nikad nismo imali scene.

Bacanje po podu i urlanje je bilo u diru jedno kratko vrijeme i bas kad bi bio umoran. Ako bih ga recimo uzela umornog iz vrtica ja sama sam odlucila da necu ici u prodavnicu jer sam znala da bi nastala drama zbog sitnice. To sto sam izbjegavala konfrontaciju ne vidim si kao slabost, nego naprotiv. Ako ga odvedem i tamo mi pravi scene, moja reakcija tada nece biti odgojna nego samo spasavanje tog momenta dok ne stignemo kuci, on se ne smiri i ja mu mogu na bilo koji nacin pokazati da se tako ne ponasa. Znaci, od stvaranja takve situacije nemam nista. Radije cu ju izbjeci ako mogu.

[tatek]

meni se cini da ja imam srece sto nisam dobivala po guzi nego sam samo gledala oko sebe kako drugi jesu i oduvijek mi je to tesko padalo. tako da mi je nagon kad sam na rubu da odem u timeout ja i da se ispusem, dode mi i da bacam stvari ali to se trudim zaboraviti.

sto se tice jucer supernany njima je trebalo xy dana da dijete prvi put odreagira mislim da je dobra poruka strpljivost.

što se auta i remena tiče to smo imali neki dan sa lukasom. on je dobio novi stolac i sad mu se čini zabavno micati pojas sa sebe. mi smo svaki put kad je to napravio stali i čekali da se dogovorimo i da idemo dalje. na kraju je shvatio da nikad necemo doci tamo gdje mu se ide (a kud god da isli uvijek to mogu zapakirati tako da se veseli tom mjestu bila kuca ili nesto drugo)

E da, to sa stajanjem smo i mi u dva navrata lani primjenjivali - samo cool stanemo sa autom, objasnimo zasto stojimo i onda se pravimo kao da se nista posebno ne desava. No, na malog to nije posebno djelovalo - i dalje nije htio staviti pojas pa smo putovali Sesvete-Zagreb skoro sat vremena, a pri svakom stajanju je bio sve vise u afektu, ali nije dao da mu se zaveze pojas tako da smo do daljnjega odustali od te "ghandijevske" metode ...

[BusyBee]

Emine reakcije su jako burne i glasne, tko nije cuo, ne moze vjerovati, tko je cuo, kuzi me. Odnedavno je, zahvaljujuci prijatelju ljupkog jezika, usvojila i da se dere na mene da sam govno ili glupaca (kako kad), a kako meni to jednostavno nije prihvatljivo, a ne zelim je udariti (ja sam dobila puno batina u zivotu i misija mi je ne rjesavati konflikte batinama/udaranjem), primjenjujem hladjenje u sobi. Scene su kao iz egzorcista, ona urlice, pljuje, ponekad cak i namjerno ismrkava nos i onda si razmazuje slinu i pljuvacku po licu.
Takvi nam se ispadi u zadnjih mjesec dana dogadjaju skoro pa 1x dnevno i ja sam cak razmisljala, zbog toga sto su joj ispad jako, jako burni, da Ema ima problema s kontroliranjem bijesa pa me Flo razuvjerila da ona ionako tek uci kako se s time nositi.

Razlika od djeteta jucer (na super nanny) je da Ema utoliko suradjuje sto, kad je posaljem na hladjenje, ostane u sobi protestirati/plakati (bacanje igracaka je prekinula jer sam rekla da kad ih baca po podu, ja mislim da joj vise ne trebaju pa cu ih pokupiti i baciti u smece), nakon 5 minuta (i manje) ja pokucam na vrata, udjem, ona mi padne u zagrljaj i umiri se skroz. Nakon cega porazgovaramo.

Ja nekad, mislim precesto, reagiram vikanjem. Kad padne u sizu pa ne cuje nikakav pokusaj smirivanja, dogovora ili bilo cega.... Ako ispadnem iz takta, onda viknem (i osjecam se bijedno poslije) ili vicem. Na zalost, najvise se dogadja kad sam ja umorna i/ili nervozna, a tada i ona to osjeti pa se odmah stvori zacarni krug.

[Alamama]

tatek daleko sam ja od gandhia i naše stajanje uopce nije cool. ja izadem iz auta zavezem ga , i kazem da ako se opet odveze necemo moci ici na karate da cemo se morati vratiti doma. on je puno blazi slucaj od adriana i sa adrianom bi vjerojatno trebali stati 10 puta i onda bi urlao do doma ali on hvala bogu protiv pojasa nikad nije imao nista.

mi u autu imamo onu knjizicu od auta za koju smo ih vec davno uvjerili da je zakon. i da tu pisu svi zakoni RH i da tamo pise da se djeca moraju vezati i ako se ne vezu da cemo morati platiti kaznu. Kazna je 500 kn sto u njihovom jeziku znaci 100 sladoleda, potencijalna opasnost da 3 mjeseca ne dobe sladoled ili da cemo morati prodati neke igracke da platimo kaznu. Adrian je kazem srecom jako brzo shvatio u cem je trik i nije nikad probao niti dodirnuti odvezivanje kad se vozimo, tako nikad nismo morali šparati na sladoledima. meni je uvijek fokus da im stvorim uzročnu posljedičnu vezu i vrlo često to uspjeva

[tatek]

Kad smo vec, alamama, kod zakona ...

Jucer isli mi na taj izlet i navalio on da ce ponijeti nekakvu bezveznu masku Batmana koja je ostala nakon maskara. OK, nosi ti u autu, ali za vrijeme hodanja na planini ju ne smije nositi. Dobro, rekao je on. I tako smo se mi vozili, on sjedi s maskom na licu u autu i dodjosmo mi na HR?SLO granicu i kaze mu policajac (nas) da skine masku da ga vidi jel odgovara slici u putovnici. Mali je bio zbunjen, ali je ipak skinuo tu svetu masku.

I onda smo se vracali i njemu se pocelo drijemati, a pod tom maskom nema nista zraka pa smo mu htjeli skinuti s lica, no on ju ne da i ne da. E, onda smo rekli da mu moramo skinuti masku, jer ako zaspe do granice da ce policajac opet traziti da skine masku. No, sad je bio umoran pa je poslije gnjavio pola sata da on hoce imati masku, da ga policajac vec pozna itd itd itd No, na kraju smo ga uvjerili da ju ne smije imati na licu ... i na kraju, vjerojatno i zato, nije zaspao u autu pa je cijela vecer bila disaster i kusnja roditeljskih zivaca.

[Natasa30]

I jos jedna stvar koja mi pomaze kod Jana - dogovor unaprijed oko stvari. Recimo, neko vrijeme je bio prestrasan prema gostima, tukao je, mlatio i nije dao ogracke. Onda sam u jednom trenutku samo skuzila da je on jednostavno bacen u tu situaciju. Od tada, kad god idemo nekamo u goste ili ih primamo slijedi prica o gostima, kako cemo se ponasati, kako necemo i promijenio se za jedno 700%.

Majo super napisano i objasnjeno. Djeca ne vole iznenadne situacije i sve bolje podnose ako se prije toga objasni.

Npr. moj Noah. Znate da mrzi jesti ali nije to ono nece da jede nego on kad ugleda tanjur udara glavom od zid ili pod. Sad mu 15 min prije sve objasnim ide klopa sad ce mo jesti i on vice NE ali barem nije iznenadjen kad ugleda pa se ne baca toliko ili vristi.

[Bubica]

Nama je za ove automobilske priče puno pomoglo sto je bio prisutan kada je Ancica pregledavala autosjedalice. Od tada je sav vazan i dovoljno je da ga podsjetimo na tetu Ancicu i on prestane zanovijetati oko remenja (posložio si je to u glavi).
Kada baš zanovijeta oko bilo čega zabrana crtića (pa makar i verbalna prijetnja) uvijek jako dobro pali (na sreću ili na žalost jer vam to i govori da ih jako voli i gledati).

Sto se tice betmen maske - i mi smo to bili ove godine - i bez problema mogu zamisliti Bornu kako po planinama šeta kao betmen, ja se ne bi sjetila da mu to zabranim

[ivarica]

bubice, ti si moj idol. :D
otkad tebe poznam (i dijete ti ), zivot mi je stoput laksi