dani1 prvotno napisa
Uf ovo je za mene ustvari vrlo teško i nadasve emotivno. Nažalost rođena sam u braku u kojem nije bilo izražavanja emocija, nije bilo razgovora, dijeljenja dobra i zla. Tata je bio zagrebački fakin i takav je ostao do kraja. Bitno mu je bilo samo njegovo društvo, čašica i još svašta uz to, a doma televizija i ležanje na kauću i pusti me na miru i želim mir i tišinu. Majka je bila vječna patnica (gle fakat se napatila u tom braku niš koristi), ali sirota nije niti imala snage usprotiviti se i reči gotovo. Ja i brat smo se cimali tako uz njih i često su se i preko naših leđa znale lomiti njihove svađe i nebuloze. Rezultat: Teško izražavam emocije, borim se s time svaki dan, ali zato grlim i ljubim svoju djecu cijelo vrijeme, svugdje ih vućem sa sobom. Moja mama je jednom nabacila primjedbu da to što radim nije dobro, jer kaj oni tamo negdje imaju raditi. E imaju i vodit ću ih svugdje sa sobom. Ja nisam s mamom išla u šopinge, na kavu, u besciljne šetnje,kino, kazalište.. ali znam da će to moja djeca imati. Nismo išli na izlete, ručkove..Ja priuštim to svojoj djeci koliko god mogu. Naučena sam na sve kućanske poslove i kuhanje, jer sam to radila za sebe i brata. Dakle fizikaliju sam naučila, a emotivno imam veliko breme s kojim se borim svaki dan, učim kako pokazati ljubav, nježnost. Ponekad zastranim, znam sve što neću, a učim što hoću.