 |
|||
Pustiti ih same ili ne?
Eto, pita moja M. može li u kino s prijateljicom, a ja ne znam što da kažem. Ona sama ne zna kako točno doći do kina (tj. zna teoretski, ali nikad nije bila sama), prijateljica je starija godinu dana i već je išla bez roditelja s drugim prijateljcama i sa starijom sestrom.
Ja bih je pustila tako da ih odvezem do tramvaja, da idu same dalje, da se vrate dio puta i da ih tada pričekam. Uvjet bi bio da me nazove kad stignu i čim završi film. Što vi mislite??? :/
Moja ide sama s prijateljicama u kino, ali kino je vrlo blizu i ne idu tramvajem.
Vjerujem da bi je pustila, ali pod uvjetom da se jave kad stignu do kina, a onda bi ih išla pokupiti poslije kina. Tramvaj, navečer, djeca sama, to ipak ne bi. Pogotovo ako je subota u pitanju. :/
Moj je bio par puta sam u kinu s prijateljem iz ulice, a kino je u istoj ulici - 5 minuta od kuće. Međutim, prije mjesec dana pozvao ga je taj isti prijatelj (jako dobro dijete, najbolji učenik, predsjednik razreda) da idu u kino povodom njegovog rođendana. Mislila sam da idu u to isto kino kao i uvijek. Međutim bili su u Branimir centru i sami se vozili od Trga šesticom i na povratku svratili u McDonalds u Jurišićevu. Baš sam bila šokirana i ponosna. Pitanje je da li bi ga pustila samog da sam znala kamo idu, ali danas kad postoje mobiteli možda i nije to tako strašno. U njegovoj dobi ja sam išla sama na ritmiku preko pola grada.
I još da napomenem da uvijek kada idu samo to je oko 15 sati. Nikad nije film završio poslije 18 sati kad su išli sami u kino.
Re: Pustiti ih same ili ne?
Mislim da M. to može odraditi bez najmanjeg problema, a ti si poduzela sve moguće mjere predostrožnosti koje su u tvojoj moći, i to je tako OK.mim prvotno napisa
Jednom mora doći taj famozni prvi put, znam da nije najjednostavnije, ali probaj se opustiti. Znam da bezrezervno vjeruješ M i da ona to neće iznevjeriti, a za ostalo jednostavno vjeruj da će proći u najboljem redu.
Re: Pustiti ih same ili ne?
Ma, sve je već prošlo u nedjelju. :DMislim da M. to može odraditi bez najmanjeg problema, a ti si poduzela sve moguće mjere predostrožnosti koje su u tvojoj moći, i to je tako OK.
Jednom mora doći taj famozni prvi put, znam da nije najjednostavnije, ali probaj se opustiti. Znam da bezrezervno vjeruješ M i da ona to neće iznevjeriti, a za ostalo jednostavno vjeruj da će proći u najboljem redu.
Odvezla sam cure do tramvaja kako je i bio dogovor, javile su se čim su stigle u kino, kupile su karte i grickalice, našle wc u kojem nije bilo gužve (M. se sjetila i Asepsolete za prebrisati školjku 8) ), odgledale film, sjele na tramvaj i stigle na dogovoreno mjesto. Nemam prigovora, pustit ću je opet, ali s provjerenim društvom.
Btw, moram li vam reći da mi je tih 3 sata skratilo život za 3 godine???
Moj D.sad ima osam i pol godina i još malo pa smo u ovoj skupini. Jel ima kakav lijek za previše prestrašenu mamu, koja ima potpuno povjerenje u dijete, ali se totalno bojim ovog ludog svijeta oko nas. Auta koji jure prevelikim brzinama, sumnjivih tipova na svakom čošku, frendova kojima roditelji po cijele dane neznaju kud im se djeca smucaju, pa me dijete pita kak oni smiju svukud, a ja nesmijem (evo danas se curica od 5 godina vozi sama po naselju na biciklu, po cesti kud prolaze auti, a da ne prićam kaj rade oni klinci od cca 7,8,9 godina),ja neznam dal sam ja totalna paranoja, jer fakat tak izgledam naspram drugih roditelja.
rinama ove riječi kao da sam ja pisala.Moj D.sad ima osam i pol godina i još malo pa smo u ovoj skupini. Jel ima kakav lijek za previše prestrašenu mamu, koja ima potpuno povjerenje u dijete, ali se totalno bojim ovog ludog svijeta oko nas. Auta koji jure prevelikim brzinama, sumnjivih tipova na svakom čošku, frendova kojima roditelji po cijele dane neznaju kud im se djeca smucaju, pa me dijete pita kak oni smiju svukud, a ja nesmijem (evo danas se curica od 5 godina vozi sama po naselju na biciklu, po cesti kud prolaze auti, a da ne prićam kaj rade oni klinci od cca 7,8,9 godina),
moja ima 11,5 godina i sad joj dozvoljavam neke stvari, doduše sa grčem u želucu, koje su mi prije tri ili četiri godine bile nezamislive.
nema tu nekog posebnog lijeka, jednostavno vremenom shvatiš da dijete ne možeš izolirati od društva i polako popuštaš.
meni je isto nezamislivo da je ona po cijele dane vani, a vidim hrpu djece kojima je to dozvoljeno. da ne pričam da su u njenom razredu (peti) već na veliko cigarete u igri :/
puno razgovaram sa svojom djecom, oni razumiju da ja vjerovatno neću nikada biti kao roditelji njihovih frendova, jer ja volim znati gdje su mi djeca, što rade, s kim se druže. samo neznam dal time što sam u neku ruku "nadzorni organ" ne ostavljam prostor u kojem bi se sami snalazili u škakljivim situacijama. pokušavam i prisiljavam maximalno odmaknuti se, ali to nije ni približno onome kako roditelji oko nas čine sa svojom djecom.
Lijek? Stisni zube, misli pozitivno i preživi.
Ja se stalno nadam da sam svojoj M. dovoljo rekla o svim opasnostima, onda posumnjam pa sve to još jednom ponovim. Kad odlazi od kuće n-ti puta ponovim još jednom-da budem sigurna. I onda opet nisam sigurna
Nema čarobnog recepta osim da pričaš i slušaš dijete, postavljaš strateška pitanja i analiziraš odgovore, opasnosti uklanjaš ako možeš, a na one koje ne možeš utjecati sama jednostavno upozoravaš milion puta.
Danas M. odlazi prijateljici i ja zaboravim ponoviti upozorenje o prelasku ceste (dosta neugodno mjesto bez pješačkog prijelaza), a ona na odlasku uz smijeh kaže: "M., pazi kak ideš preko ceste." Eto, dijete je zapamtilo 8) .
Ovo je pravi odgovor:
sad joj dozvoljavam neke stvari, doduše sa grčem u želucu, koje su mi prije tri ili četiri godine bile nezamislive.
Mene zanima kakav dojam su imali vaši klinci unutar kina, jesu li bili preplašeni ili uzbuđeni, jeste li im dali nekakav uznemirujuć savjet tipa: "Mobitel drži u džepu, zatvori cif" ili "Novce drži u gaćama"
mi živimo u manjem gradu pa nam je kino udaljeno ni 15 minuta pješice.
negdje od 12. godine odlazi s društvom u kino i znali su ići na projekciju koja završava u 22h.
tada ih je netko od roditelja pokupio autom i razvezao.
ja volim osjetiti ono njezino uzbuđenje pred izlazak i paniku "što odjenuti, kako se počešljati?" pa onda gledam za njima kada odlaze niz ulicu onako u čoporu i žamoru.
baš su mi slatki i ne želim pomišljati ni na što loše.
Nas je zasad samo pitao da ga pustimo da u kinu bude sam sa prijateljem, dakle da ih mi ostavimo ispred kina, a da ih prijateljevi roditelji čekaju na istom mjestu nakon projekcije filma (ili obrnuto).
Generalno je dobio dopuštenje za popodnevnu turu (ima tek 9 godina), iako još nije odabrao film koji bi išao gledati, a m iga baš i ne požurujemo...
Naravno, moja majka mi je već krenula sa paranojom da možda tamo neki pedofili vrebaju u mraku kino dvorane na djecu koja su sama i čekaju tko će od njih tijekom filma prvi krenuti na nužnik...
Sve u svemu, glasam za DA, koliko god nama roditeljima teško bilo, djeca se moraju postepeno osamostaljivati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom