Nakon što sam imala totalno neprospavanu noć odlučih se ipak napisati ovaj post jer se naprosto moram još nekom otvoriti (majci ovo ne smijem niti spomenuti jer bi je moglo srce uloviti....).
Ovako: jučer Loli (3,5 godine) i ja sami doma, tatek nam radi, mi se fino družimo, malo ljubimo, malo slažemo puzzle, malo kockice, malo se on samo poigra u svojo sobi. U jednom momentu primjetim da je prozor u njegovoj sobi ŠIROM OTVOREN, iako - roleta je uvijek potpuno spuštena na tom manjem prozoru (ima onaj neki glupi sistem polugice kojom određuješ da li će prozor biti otvoren širom ili "na koso"), pitam ga jel se on igrao sa prozorom - kaže nije, i ja mu vjerujem jer mislim da nas nikada nije vidio kako baratamo tom polugom. Uznemirim se, kažem mu da prozor UVIJEK mora biti zatvoren i da se sa njime ne smije igrati. Uostalom, NIKADA ga nisam vidjela da petlja sa prozorom niti mu to dozvoljavamo.
Prolazi večer, u nekom momentu zaključim da bi bilo dobro oprati suđe pa se prisilim i to napraviti prije "Zvjezda koje pjevaju". Usred pranja dolazi mi Loli i kaže da on gleda svatove kroz prozor. Fino, kažem ja njemu (kroz našu ulicu stalno subotom prolaze svatovi, trube, zastave vijore i od kako smo se doselili uvijek ih je gledao nosa zaljepljenog na prozor) i on sretno otrči u sobu.
Završim sa suđem, krenem prema kupaoni i SMRZNEM SE. U našoj (drugoj)spavaćoj sobi upaljena mala lampa na komodi (tik do prozora), PROZOR ŠIROM OTVOREN - ROLETA DIGNUTA nekih 50-ak centimetara, on stoji kraj komode, krši si ručice i gleda me pogledom "o-o, ovo neće biti dobro...".
U sekundi mi prolazi kroz glavu:
- njegova rečenica
- činjenica da se naginjao kroz otvoren prozor (8.kat) dok sam ja bezbrižno prala suđe
- komoda je u ravnini prozora, niti ja se ne naginjem kroz otvoren prozor dok ih perem jer mi se čini da ću pasti izgubim li samo malo ravnotežu jer su prozori neobično nisko postavljeni
- KAKO je otvorio prozor?! (taj prozor je UVIJEK skroz zatvoren i UVIJEK je spuštena roleta)
- KAKO je dignuo roletu ?! (za sve ovo potrebno je stati na komodu)
- KAKO TO NISAM ČULA?
Drhtavim glasom krenem objašnjavati da to više N I K A D A ne smije napraviti, no dok to izgovaram krenu mi suze i provali strah ŠTO DA SE DESILO?!
Idućih sat vremena ne uspijevam doći k sebi, zovem muža, na užas osjećam kako me hvata histerija, pokušavam objasniti Loliju što se desilo i zašto je to loše ali očito griješim jer sam totalno potresena pa plače i on. Nisam ponosna kako sam hendlala situaciju slijedećih nekoliko sati jer sam u jednom momentu izgubila i kontrolu nad glasom. Jednostavno me oduzeo mogući scenarij, MM nas je provjeravao svako malo. On je oduvijek bio moj glas razuma i stabilna stijena na koju se mogu osloniti no i u njegovom glasu sam naslutila stravu.
Noćas u svom krevetu sam zahvalila "anđelu čuvaru" što ga je čuvao. Kako to drugačije objasniti.
Sjetila sam se i one male djevojčice koja je prije nekoliko mjeseci zaista i pala kroz prozor sa tragičnim posljedicama. I tada sam pitala MMa kako im se to moglo desiti? Ok, ta djevočica nije sama otvorila prozor, ali posljedica ostaje ista: nisam dovoljno brinula za svoje dijete. Kako mi se to desilo?
Kako roditelj može predvidjeti posljedice dječje razigranosti i znati koje su im mogućnosti?
Mislila sam da znam. A nema pojma![]()
On još spava, gledam ga jutros i opet mi krenu suze na oči. I vjerojatno će me taj osjećaj pratiti još dugo.