Zanima me koliko vas je urlalo na porodu i da li mislite da je to stvarno potrebno?

Naime, prije nego sam rodila čula sam puno priča s poroda i nekak mi je bilo normalno da sve žene na porodu viču, tak je uvijek i na filmovima.
Frendica mi je rodila tjedan dana prije mene i rekla mi je nek probam to ne slušati kad budem u rodilištu, jer je njoj jako smetalo. Rekla mi je i da to nije tak strašno da bi morala urlati i ja sam bila nekak smirena. Znala sam da će boljeti ali sam bila psihički spremna na to.

Međutim, kad sam došla u rodilište i bila u boxu, 4 sata sam slušala glasno stenjanje i jaukanje. Nisam sigurna ali mislim da ih je bilo nekoliko glasnih. To me počelo uznemiravati i jako mi je smetalo da se koncentriram u miru na svoje trudove. Kad su me prebacili u sobu sa zatvorenim vratima, nisam više to toliko čula i onda su meni počeli jaki trudovi. Bilo je teško i boljelo me ali mi nije palo na pamet da se derem jer sam se koncentrirala na disanje, a to ne ide jedno s drugim. Osim toga sram bi me bilo.

Kad sam se otvorila, trebalo je sat i pol da počnem tiskati (koje je trajalo 2,5 sata) i to mi je bilo najteže. MM je stajao, ja sam u grču visila njemu oko vrata i grizla rub spavaćice. Sve je to bilo ok, dok se žena u susjednoj sobi nije počela derati ko da nije normalna. To me toliko iživciralo, da mislim da su mi zbog toga i oslabili trudovi. U jednom trenutku sam rekla MM-u da ću se dići i otići ju tamo išamarati nek začepi . Vidjela sam da je i on već nervozan jer vidi mene kak se mučim i šutim. Prije sam nekak imala razumijevanja za te žene, ok. imam i sad jer mi je jasno da nemamo svi jednak prag boli, ali u tom trenutku sam mislila kak je ova cendrava i kaj se toliko prenemaže.

Ne krivim te žene koje su se derale, trebali su u bolnici možda drukčije to napraviti kad su već preuređivali rodilište, da svaka rodilja ima svoj mir, ali meni je to od svega daleko najviše smetalo.