Znam da se već pisalo o postporođajnoj depresiji i o baby bluesu, ali me zanima što radite da se izvučete (ili što ste radile ako je to iza vas).

Ja imam nevjerojatno podržavajućeg muža (evo, sad sma opet briznula u plač), roditelji mi pomažu, imam koga nazvati za probleme s dojenjem, ali sam svejedno KOMA! I sad se još osjećam krivom kad vidim da neki nemaju toliko podrške kao ja...
Osjećaji mi variraju od totalne nježnosti prema bebi do toga da mi dolaze slike kako nas na ulici udari auto, on mi izlijeće iz ruku i pada, a meni svejedno
Bolovi u grudima i šavovima me još dodano deprimiraju jer sam zadnjih par mjeseci trudnoće imala jake bolove u zdjeličnim kostima i dosta mi je nepokretnosti i bolova! Povremeno osjećam kao da sam se pretvorila u zombija i da samo obavljam svoje dužnosti, dajem malom ciku (i čini mi se da nemam cike da me ne bi ni trebao, da se MM bolje snalazi s njim), presvlačim ga i pokušavam preživjeti dan.

Donekle me drži pomisao da ovo neće vječno trajati, da će bolovi prestati, da će se dojenje regulirati i da ćemo moći izaći u šetnju. Ubija me izolacija - živim u samom centru i kroz prozor gledam ljude koji svi izgledaju kao da imaju neki cilj u ovom danu, a meni je cilj preživjeti...

Fali mi kontakt s mužem, on sad puno radi i dok ne radi maksimalno je angažiran oko bebe, navečer se malo zagrlimo i popričamo, ali mi fali onaj osjećaj kad se priljubimo jedno uz drugo, zajedno gledamo film ili čitamo, masiramo se... Joj, moram prestati jer ću umrijeti od jecanja