kako se nosite s depresijom?

[mommy_plesačica]

Znam da se već pisalo o postporođajnoj depresiji i o baby bluesu, ali me zanima što radite da se izvučete (ili što ste radile ako je to iza vas).

Ja imam nevjerojatno podržavajućeg muža (evo, sad sma opet briznula u plač), roditelji mi pomažu, imam koga nazvati za probleme s dojenjem, ali sam svejedno KOMA! I sad se još osjećam krivom kad vidim da neki nemaju toliko podrške kao ja...
Osjećaji mi variraju od totalne nježnosti prema bebi do toga da mi dolaze slike kako nas na ulici udari auto, on mi izlijeće iz ruku i pada, a meni svejedno
Bolovi u grudima i šavovima me još dodano deprimiraju jer sam zadnjih par mjeseci trudnoće imala jake bolove u zdjeličnim kostima i dosta mi je nepokretnosti i bolova! Povremeno osjećam kao da sam se pretvorila u zombija i da samo obavljam svoje dužnosti, dajem malom ciku (i čini mi se da nemam cike da me ne bi ni trebao, da se MM bolje snalazi s njim), presvlačim ga i pokušavam preživjeti dan.

Donekle me drži pomisao da ovo neće vječno trajati, da će bolovi prestati, da će se dojenje regulirati i da ćemo moći izaći u šetnju. Ubija me izolacija - živim u samom centru i kroz prozor gledam ljude koji svi izgledaju kao da imaju neki cilj u ovom danu, a meni je cilj preživjeti...

Fali mi kontakt s mužem, on sad puno radi i dok ne radi maksimalno je angažiran oko bebe, navečer se malo zagrlimo i popričamo, ali mi fali onaj osjećaj kad se priljubimo jedno uz drugo, zajedno gledamo film ili čitamo, masiramo se... Joj, moram prestati jer ću umrijeti od jecanja

[klmama]

ne znam kako da započnem odgovor, ali znam da sam se sva tri puta ja osjećala čudno. nakon što bi puna euforije izašla iz bolnice, stigla bih doma, i svaki put pomislila - i što sad :?
hormoni su mi divljali, kako u trudnoći, tako i poslije poroda.
padala sam iz jednog raspoloženja u drugo, a tulila sam non stop.

srećom-to kratko traje
ovisno o brzini oporavka, podršci doma, vremenu vani, bit će ti sve lakše i lakše, uskoro ćeš s bebačem moći sasvim pristojno komunicirati, upast ćete u rutinu koja će vas smirivati i davati vam osjećaj da je sve o.k.

do tada preživljavaj-spavaj kad i on spava, kad se muž bavi s njim, prošeći-koliko god ti teško bilo-bar po kruh, dok ga dojiš, nazovi frendicu i izjadaj joj se....

ako misliš da dalje ne možeš, potraži stručnu pomoć, ali mislim i nadam se da ti neće trebati, jer sve smo mi to, manje ili više, prošle.

dođeš tu, izjadaš se, i malo odahneš.

držte se, bit će sve o.k.

[samba]

Ja moram priznati da sam, kad sad pogledam unatrag, ponekad imala napadaje postporođajne depresije. Uglavnom bi plakala, ali najviše zbog toga što je moja beba plakala po cijele dane, a ja joj nisam mogla pomoći. Srećom, to je bilo svega par puta, brzo prođe.

[lucija13]

Znam što prolaziš i vjeruj mi nije nimalo ugodno.Ja am imala strašnu posporođajnu depresiju plus kroničnu anemiju i jedva se izvukla.Zapravo ni sam neznam dali sam se još izvukla ali za razliku od onog što je bilo sada je odlično.Morala sam potražiti stručnu pomoć i sada sam na antidepresivima.Najgora mi je bila izolacija,nemogučnost odlaženja vani zatvorena u kući sa djetetom,hormoni divljaju a ti imaš osječaj da ludiš.Najgore je dok se ne navikneš da ti se život skroz promjenio i da si izgubila na jedan način slobodu koju si prije imala,mislim da je to veliki šok za ženu.Trebaš shvatiti da je to posljedica trudnoće,da se događa mnogim ženama i da će proć,samo treba strpljenja i vremena.
Želim ti da što prije ozdraviš i vratiš se u normalu..
pozdrav i drž se jer ako ti odustaneš ništa više nema smisla zato se moraš boriti protiv tog...

[snorki]

Lucija je to super objasnila. 8)
Mislim da postporodjajnu depresiju prvenstveno izaziva nova uloga u kojoj smo se nasli. Treba prihvatiti i navici se na novonastalu situaciju, jer nije mala stvar dobit jedan mladi zivot oko kojeg se moras brinut 24 sata. Treba prihvatiti nastalo drugo "JA", svoje "novo" tijelo, "novog" muza, novi odnos...
Plesacice, vjeruj mi iako su prva tri mjeseca najteza, ja se i dan danas privikavam na cinjenicu da nisam onakva kakav sam bila prije Editinog rodjenja. Ni psihicki, ni fizicki... :/
I nekako kod mene (ne znam je li to kod vas ostalih slucaj), je da Editu volim sve vise i vise. Naravno, kada sam je rodila bila sam presretna, ali ta pocetna ljubav nije nikakva naspram ove koju sad osjecam.

[malinica]

Ja mislim da ce se uskoro sve srediti kod tebe kad sagledas svoju novu ulogu i postavis se na pravi nacin. Mene je posthormonalni stres drmao jedno dvije nedjelje kroz jake promjene raspolozenja.Zapadala sam u neko euforicno raspolozenje, nakon toga sam bila jako ljuta , sve me boljelo i mislila sam da necu moci da docekam da prodje prva dva mjeseca da se sve stabilizuje.
Dobra vjest je da sljedece sedmice punimo 2 i super nam je i sve nas je proslo. Beba me nagradila prvim osmjesima, prosli su je grcevi tako da vise ne place, sad se bolje razumijemo pa mama bolje odreagira na njene zahtjeve

Hocu da ti kazem da dolazi dobro vrijeme za vas, i da se ne sekiras jer ces opet da se vratis na ono sto si bila a pored toga ces biti i nesto vise i bolje od onog sto si bila zbog tog malog bica pored tebe.

Ja se sad samo plasim da ce prebrzo da mi odraste

[imported_Zvončica]

Mogu ti reći samo drži se i radi samo onako kako tebi i bebi paše Pretpostavljam da, pošto imaš toliko podrške od raznih ljudi, primaš i gomilu raznih savjeta :? Radi po svom i brzo će proći! A onda ćeš uživati sa bebom

[gloria]

Kod mene je obrnuto! Ja sam bila depresivna,zivcana i nenormalna prije poroda!
Sa rodjenjem Glorie dobila sam nove baterije!Moja mama imala je obicaj reci da se tako zivcana nemoze biti roditelj...A je me i drmalo sve na svijetu,sve patnje ovog svijeta preko mene su isle..Bila sam turbo tuzna i potresale su me tudje nesrece..Sad, ni sama neznam kako, ali me nista nemre izbacit s kolosjeka..ostajala sam pribrana i u najstresnijim situacijama..Kao onda kad je buba imala nesnosne grceve,ja nemrem sjedit od hemica..znoj me oblijeva(valunzi),kuca-urnebes, a sveki zapomaze i dobrano mi odmaze..Ja sam bila savrseno mirna i nastojala masirati bebi stomacic i toplim glasom je umirivati..ma neprepoznajem se!Prije bi sve prvo otjerala u 3pm,pa bi plakala zajedno s bebom ili ko zna sto jos..Nove baterije-kazem vam ja!

[mamma san]

Mommy prošla sve što i ti... s tim da sam u prvih mjesec dana gledala u svojeg sina i znala sam da ga obožavam ali to jednostavno nisam osjećala i to me uništavalo... Prošlo je kad sam uzela Lovru u prvu šetnju...počela sam pucati po šavovima...ali od sreće...i traje do danas...

No, MM je i danas (preko 13 mjeseci od poroda) uvjeren da me drži postporođajno "stanje"...(ja tvrdim da sam se skoro pa unormalila...)

Depresija je brzo otišla, izvukla me Tweety sa cjelodnevnim šetnjama (a i ja nju...)... Brzo se poveži sa nekom friškom mamicom, pokupite bebirone i u cjednevno šetanje (dojenje u parkićima, presvlačenje vani i vječito hvalisanje.....joj kak nam je dobro bilo )

[anek]

brzo van iz 4 zida, pa zašto već nisi izašla u šetnju s maleckim?
nemoj biti izolirana u kući, na forumu se poveži sa mamicama koje također imaju male bebače u kvartu, i vaaaan!!

[mamma san]

Baš sam pogledala u novinama, danas je i tema Sanjine emisije postporođajna depresija...

[Jasna]

Uf.. mene je to bilo gadno puknulo. Inače sam vrlo stabilna osoba i nije mi bilo ni pri peti da bi mene moglo strefiti jedno tako nelogično i neracionalno stanje - ali je, i to jako!

Prvo su to bili gotovo svakodnevni napadi plača. Po danu sam još nekako gurala, gledaš bebicu i sve ti je super, ali navečer, beba nervozna, podoji beskonačni, tuga pregolema, nervoza, tjeskoba.. bljak
Kasnije me dodatno umor (neispavanost) bacao u depresiju i dovodio do ispada nezaustavljivog plača.

Mislim da je to faza u kojoj umire lagano naša sebičnost.. i nastaje jedno ljepše novo ja puno razumijevanja...

Nek te tješi da traje kratko (Da je bar meni to netko rekao!!)! Meni su gadne depresije trajale oko mjesec dana (onih bajnih 40 dana babinja). Ako će bi biti lakše križaj dane. Budi svjesna da se sada strašno dinamično sve mijenja. Da se beba razvija iz dana u dan i da će ti već za mjesec dana biti puno lakše. Pokušaj se upoznati s mamama iz kvarta, i vidjet ćeš da nisi sama. Pogledaj malo mame uz ljuljačke - njihova djeca su samo godinu starija od tvoje bebe (znači nije beskrajno vremena!!!). Bebu imaš samo oko godinu dana iza je to mali dečko ili curica, ali ne više beba!!!

Nakon babinja nastupa jedna zahtjevna faza u kojoj beba dosta spava u šetnjama, a doma zahtjeva nosanje i pažnju pa se pitaš kada ćeš obaviti i nužne poslove, a kamoli imati minutu za sebe i osjećaš se rastrganom (Ja sam čeznula za laganom šetnjom DMom.. ). Od kad bebač navrši negdje 6 mj polako se počinje otvarati mali prostor vremena samo za tebe (malo, ali ipak) i sve ide na bolje.. I shvatiš da imaš jednu puno vredniju stvar na kojoj ćeš trošiti vrijeme od gledanja filma, čitanja knjige...

[tweety]

kao što su ZPB mame rekle....bebu u ruke (...kolica,maramu,klokanicu.....sto god) i u setnju.

Ja bi ti o depri mogla ispricati poduzu pricu. Hvala Bogu na mammi san, jer mi je dizala raspoloženje preko zice (dok nisam mogla hodati), a onda u 4 odnosno u osam okica sesuci gradom, ispijajući kavice.

Ustvari dok sam bila u cijeloj toj prici nakon poroda, bas zbog poduzih razgovora sa mammom san, imam osjecaj da niti nisam kuzila koliko sam down. ek sad kad gledam unatrag kuzim da bi mi dijagnoza bila poprilicno ozbiljna da sam otisla kod nekog tko bi je uspostavio.

Zato, kao što smo rekle poveži se s nekom dragom osobom (ali ne s nekim tko je od vlastitog rođenja po difoltu u bedu) i juriš u osvajanje parkova.

P.S.Zbog našeg cijelodnevnog izbivanja iz kuće, moja je prijateljica pjevala franu.....tvoja je kuća putujuća.....

[nina14]

Mene je izgleda depra mimoišla, ali sam dobro osjetila promjene raspoloženja, tjeskobu, zabrinutost... Tu je od najveće pomoći moja mama koja se nenametljivo trudi uvijek biti pri ruci i uvijek hoće da što više razgovaramo (naravno i MM ali ona zna šta se sve ženi mota po glavi)

Od kad izlazimo u šetnje, stvarno se puno bolje osjećam, a mislim da to i beba osjeća! Super mi je kad pročitam vaše postove i tješim se da će biti sve lakše - grčevi će proći, moći ćemo se igrati, šetati duže... :D

[mamma san]

Baš jučer na Sanji (gledala letimično) uspjela sam uloviti komentar ili prijedlog jedne od mama a isti je onom koji smo ti i ja i Tweety predložile: NAĐI JOŠ JEDNU FRIŠKU MAMU (MOŽE I SA RODA) i u ŠETNJU!!!!

[nana]

Mene nije drmala depresija, ali promjene raspoloženja da. Od onog da sam vesela, puna elana i snage, do nezadovoljstva laganog, neraspoloženja, i tako..........fala bogu Tara je rođena u kolovozu pa smo dosta rano krenule u šetnje, vozile se autom i bilo nas je svugdje. No, neprospavane noći, Tarini grčevi, nedostatak mlijeka nosi svoje sa sobom, i danas kada mislim o tome, osjećam taj feeling, nije nimalo ugodan, ali sva sreća prođe dosta brzo .

[mommy_plesačica]

Evo, mogu reći da sam polako izašla iz one najgore faze, što je zapravo čudno jer zadnja 3 tjedna stalno imamo neke probleme (ako idete na podforum o problemima s dojenjem, znate o čemu pričam). Nekako sam se smirila i fokusirala na to da bebaču i meni bude dobro i izuzetn dobro podnosim njegove grčeve, svoje probleme s dojkama, iritantnu sveki koja nam je došla "pomoći" a zapravo još moram brinuti o njezinim psihičkim stanjima...
Povremeno idemo u šetnje, ali isključivo s MMom jer zbog problema s grudima ne mogu još malca nositi u marami, a u kolica neće. Iako moram priznati da nam je prva šetnja na Jarunu bila UŽAS - prekrasno vrijeme, a ja u komi, gledam ljude kako se vesele, voze bicikle, rolaju... Pa onda nakon toga još povratak u stan... Ako sam preživila tu šetnju, preživjet ću sve!
Sad me šetnjice vesele, ali nije lako jer bebača jako muči trbuščić i to cijeli dan, a eni su grudi malko u komi. No, izdržat ćemo mi!
Super mi je kad vidim da nisam najgori freak i da su i druge mame prolazile kroz slična stanja. Hvala vam!

[zaboravna]

Mommy, drz se, sve to prodje. Bila sam prije godinu i pol u tvojoj situaciji. Beba imala skoro 3 mjeseca grceva, ja se cijelo to vrijeme izdajala, besane noci, griznja savjesti sto ne dojim... Strasno mi je zao sto prolazis kroz sve to. Velim, i sama sam bila ko i ti. Plakala sam do besvijesti od nemoci i umora i svega... Muz mi bio divan i pun pomoci i podrske. Mazio me i pazio kao i nasu bebicu. A ja sam plakala i plakala. Ali to sve prodje, poslije bude divno. Meni je laknulo, tj. krenulo na bolje s bebina tri-tri i pol mjeseca, kad su prosli grcevi. Onda mjesec-dva privikavanja na bebu i igranja s njom, a onda polako prvo sjedenje, pa puzanje pa hodanje i sve jedno ljepse od drugoga. Zato hrabro, brzo ce to proc.
I sjecam se da sam se osjecala kao stroj koji je 24 sata na raspolaganju tom deristu koje samo beci. A drugi ljudi, koje sam gledala kroz prozor, su imali svoj zivot, svoj cilj (bas kak si rekla).

[snorki]

Jutros cujem pricu o monstruoznim ubistvima, pa ko nece dalje da cita...


naime, zena je ubila svoje cetvero djece na najgori moguci nacin. kakav, ja ne znam, niti zelim da znam, niti su mi htjeli reci. Uglavnom, zena je bila uzorna majka (takvom je svi opisuju), supruga, susjeda... Nikad je niko nije cuo da je vikala na svoju djecu, a nedao Bog da ih je istukla. Medjutim, ubila ih je... Muz je u soku, i ne moze da vjeruje da je njegova supruga bila u stanju pocinit takve uzasne zlocine. Medjutim, ona je sve priznala pred sudom.
E sad, zakon u Austriji je takav, da ako zena u roku tri dana izvrsi ubistvo djece dobije zatvorsku kaznu u trajanju od 1 do 3 godine :shock: Razlog tome je Postporodjajna depresija :shock: Naime, smatra se da u ta tri dana nakon poroda zena pretrpi ogrome psihicke probleme i hormonalne promjene koje mogu dovesti do ovakvih monstruoznih ubistava.

[snorki]

Ako moderator misli da je ovaj post nepotreban neka ga izbrise. Ovo za mene jeste jedna krajnost, koja po mom misljenju nema veze sa postporodjajnom depresijom, nego sa jednom bolesnom zenom. Ali, eto, tako kazu strucnjaci...

[Lutonjica]

to je istina, ali radi se o postporođajnoj psihozi, a ne depresiji.

POSTPOROĐAJNA PSIHOZA
Kod 0,1% do 0,2 % žena u prva 4 tjedna nakon poroda može se javiti vrlo ozbiljno i kritično stanje postporođajne psihoze.
Karakteriziraju je nagle promjene raspoloženja, paranoja, te halucinacije usmjerene ideji da je dijete zlo, demonsko i slično. Majka često razmišlja o djetetovoj smrti te je vrlo sklona ranjavanju i ozljeđivanju same sebe, bebe ili ostalih ljudi u svojoj okolini.
Iz ovoga je vidljivo da je mami potrebna hitna medicinska pomoć i hospitalizacija.
Postporođajna psihoza uglavnom se javlja kod žena koje i inače pate od težih psihičkih bolesti.

[snorki]

Ma meni je najcudnije sto niko nije skuzio o kakvoj se osobi radi?
Uzorna majka, supruga, prijateljica :shock:

[Lilly]

Mommy, kad ti vec pomaze da znas da nisi sama, samo se prijavljujem. :mig:

Ovde imaju rijec, glagol, za period i proces nakon poroda. Slobodno bih to prevela kao 'odtrudnjivanje' :mig: i zene kazu (a muskarci cesto rolaju ocima kao da babe pretjeruju ali kao da oni nesto znaju na te teme) da nisi prosla trudnocu i porod u jednom danu pa se ne mozes ni oporaviti i vratiti u staro stanje preko noci.

Drzim ti fige. :smajl:

[mommy_plesačica]

Pa ja nisam javila da sam već dugo sasvim OK :zacrven:
Ovo strašno stanje je trajalo otprilike 5-6 tjedana, počelo je prolaziti kako su zarasli šavovi i prestalo krvarenje, a ja se pomirila s činjenicom da mi je život nepovratno promijenjen. A otkad su prestali problemi s dojenjem, sreći nema kraja! Definitivno je pomoglo i bebačevo prvo gugutanje, smijuljenje, prestanak grčeva i histeričnog plakanja kod svakog presvlačenja... Do tada bih ja malenom tepala, mazila ga i pokušavala nasmijati, a on bi me gledao onim pogledom "What the...?!" :nostalgični cer:

[nina14]

Potpisuje mommy od rijeci do rijeci :smajlic:

[ivarica]

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...566&highlight=

podizem topik jer na rtlu trebaju jednu mamu koju je drzala depresija.

Trebas zbilja biti u dubokoj, dubokoj depresiji, odnosno zaista i psihicki bolestan prije trudnoce i poroda, da mozes ubiti vlastito djete.......to je fakat psihoza.
A depresija nekon poroda je nesto o cemu se mora vise pricati i jako mi je drago da ce se o tome pricati na rtl i da plesacica ide tamo,
bravo! isla bi i ja samo da sam blize, a ja sam dalllekooooooooo.....smrc,smrc.....ok, ajde nije mi tako lose da moram svako malo zapomagati.
Bravo jos jednom , zanimalo bi me kad ce biti ta emisija....

[daddycool]

Trebas zbilja biti u dubokoj, dubokoj depresiji, odnosno zaista i psihicki bolestan prije trudnoce i poroda, da mozes ubiti vlastito djete.......to je fakat psihoza.

ne slažem se baš s tobom
mislim da je to iznimno osjetljivo emotivno stanje koje različito pogađa različite žene. u tom periodu žena ne razmišlja baš skroz racionalno, a jako je bitno koliko podrške ima u tom trenutku.

u krajnjoj liniji koliko znam, čak i kazneni zakon prepoznaje postporođajnu depresiju kao olakotnu okolnost kod čedomorstva

Nemas se sto slagati ili ne, to je sve znanstveno dokazano.

Jedino je malo teze odrediti gdje je granica duboke postporodajne depresije i pocetka psihoze.
Procitala sam skoro sve sto se na netu moglo naci na tu temu, citala sam mjesecima,pravila biljeske, zapravo ucila o tome, da si pomognem da prebrodim ocajno stanje u kom sam se nasla jer sam bila u jako dubokoj depresiji nakon poroda.

To je jako osjetljivo podrucje i izuzetno mi je drago da se o tome sto vise govori.

Kad je netko od prije sklon depresiji, ili u zivotu ima situacije koje ga jako smetaju i s kojima se ne zna nositi onda je trudnoca i porod i sve hormonalne promjene "okidac" za psihicke probleme.

U literaturi svih psihijatara koju sam detaljno proucila stoji da je cedomorstvo ili zelja za prekidom svog zivota pokazatelj najdubljeg stanja depresije ( koje granici ili se vec pretvorilo u psihozu)

Jedno je sigurno, depresija je stanje kojeg smo svjesni, odnosno dok smo u depresiji, mi znamo da smo lose, znamo da smo u depresiji.
Onaj tko je u psihozi ne zna da je u takvom stanju, gubi se granica realno- imaginarno, neki psihijatri to nazivaju stanjem "iza zavjese".
Stvarnost je toliko iskrivljena da osoba vise ne razlucuje sto je stvarno a sto imaginarno........grozno.
U svim mojim mukama koje sam prolazila, ja sam se samo bojala da ne krenem jos dublje, stalno sam se borila da idem "gore", mada je islo jako tesko. Jos uvijek se trudim zaboraviti te dane.
Nikad nitko ne bi smio sam pokusavati izlaziti iz tako dubokih kriza.
Moj razlog zasto sam sama isla kroz sve faze svog oporavka je da sam bila paranoicna, bila sam uvjerena da mi oduzeti djete ako dodem u bolnicu i kazem da sam lose psihicki.
Bila sam svjesna da sam u paranoji, da imam osjecaj da mi netko zeli oduzeti djete, ali si nisam mogla pomoci da si objasnim da to nije istina.
Kako je to odvratno stanje, nikad nikom ne bi pozelila da se u njemu nade. Razum ti govori da je sve sto ti se dogada zapravo rezultat hormonalnih promjena i prilagodbe na novu situaciju. A "nesto" drugo, ne znam kako bi to uopce opisala, kao neka podsvjest, neko drugo "ja" ti govori da ce ti oduzeti djete, strpati te ludnicu, da nista ne vrijedis, da si nikakva majka, da najbolje da se rijesis svih muka odmah, da jadno to djete sa tobom, da je najbolje da i njega nema.....neka mracna sila vuce dole, dole, kao davljenje u mutnoj vodi........brrrrrrrrrrrrrrr.....ne ponovilo se nikad vise!!

[zutaminuta]

Danas mi je došlo plakati dok mi se dijete smiješilo. Stavim je pod baby gym kako bih dobila vrijeme da nešto napravim, a onda ne mogu prestati razmišljati da je to dijete sada prepušteno sebi. Tužno mi je gledati ju dok brblja sebi u bradu ili onoj zvečki. Kada ju uzmem u ruke opet vrtim misli da sam prenaporna i da neće imati od mene vremena naučiti se prevrtati i otkrivati stvari sama. Uhvatila me takva tuga na moment.

[Peterlin]

Danas mi je došlo plakati dok mi se dijete smiješilo. Stavim je pod baby gym kako bih dobila vrijeme da nešto napravim, a onda ne mogu prestati razmišljati da je to dijete sada prepušteno sebi. Tužno mi je gledati ju dok brblja sebi u bradu ili onoj zvečki. Kada ju uzmem u ruke opet vrtim misli da sam prenaporna i da neće imati od mene vremena naučiti se prevrtati i otkrivati stvari sama. Uhvatila me takva tuga na moment.

Nemoj previše brinuti, jer tu prilagodbu prolazi velik broj žena - nisi jedina.

Što učiniti? Evo iz iskustva - nakon prvog djeteta ja sam imala "kratak fitilj", neurotičarske ispade, napade plakanja (a to mi nikada nije bila karakterna osobina).

Požalila sam se svojoj obiteljskoj doktorici. Dobila sam savjet da uzmem vitaminske preparate (B kompleks ili B6, ne sjećam se više - nekakve B vitamine u svakom slučaju i mineralno-vitaminski preparat Calcia+željezo). To se kroji po mjeri - treba napraviti nalaze i vidjeti što tebi eventualno fali. Možeš i u ljekarni izmjeriti mineralno-vitaminski status, oni imaju povremene akcije kad to rade besplatno, ali možda je bolje pitati liječnika.

U to vrijeme otkrila sam sojino mlijeko (jer zbog dojenja nisam pila kravlje). Kažu da i ono pomaže. Ne znam što mi je pomoglo, ali nakon nekoliko mjeseci sam bila "ona stara" (dijete je rođeno u svibnju). Oporavak nije došao naglo nego je išlo polako... Trebala sam se naviknuti na činjenicu da imam dijete, da moram brinuti o njemu (a ja sam stara mama, dugo dugo nisam brinula ni o kome osim o sebi), da više nemam svoju slobodu ali da imam dvostruku odgovornost itd. Da nije upalilo - otišla bih ponovno psihologu na savjetovanje, kao što sam išla i prije udaje (zbog opterećenja poslom i zbog nekih drugih stvari - pomoglo mi je).

Ono što je meni bilo najteže - delegiranje i dogovaranje. Morala sam naučiti da mužu prepustim dio posla, dio odgovornosti, mogućnost odabira (štajaznam, da ode na plac i odabere što će se taj tjedan kuhati). Nije nam bilo lako jer ja sam bila "vuk samotnjak", a on sin jedinac u majke udovice. Vjerojatno je i njemu teško palo tih par mjeseci nakon sinovog rođenja jer mu je svašta palo na grbaču što nikad prije nije radio. Dugo smo ga čekali, pa nam je samo njegovo postojanje bilo dobra terapija, a kad smo se konačno oporavili - što smo učinili - zamijesili smo mu brata . Svjesno smo odlučili da nam je to jedina šansa za još jedno dijete (ili odmah ili zaboravi priču) što je značilo svjesno prihvaćanje još više obveza. Do njihove treće godine nisam znala za sebe... ali BRZO je prošlo i to su bile lijepe godine. Djeca su nas nagradila-oni su danas najbolji dio našeg života.

Oslobodi si dnevno 20 min - pol sata za nešto što voliš (slušanje glazbe, kupanje u pjeni, joga, štajaznam - nešto kreativno - ako ti je štrikanje i šivanje vremenski prezahtjevno ili dosadno, aranžiraj cvijeće 1x tjedno, čitaj ili meditiraj. To može izgledati malo, ali toliko netko drugi sigurno može pripaziti na bebicu bez problema. Ponekad je teško naći vremena za više dok su klinci mali. Bit će dovoljno.

Sretno!

[zutaminuta]

Uzela sam jutros Postnatal od Dietpharma. Bila sam netom nakon poroda slabokrvna, na željezu 2 mj, ne znam jesam li još. Sustav HZZO-a me prebacio nekoj doktorici bogu iza nogu pa mi se ne da po uputnicu do tamo.

Cijenim poduži odgovor.

[lavko]

O Pterlin, lijepo si ovo napisala...tako sam se i ja osjećala kao ti s prvim. I još se osjećam. Ma nove majke toliko transformacija prolaze, toliko im se mijenja život da to ne može proći samo tako. Meni je kao komotnoj osobi koja je isto dugo u braku bez djece roditeljstvo bilo, i još je ponekad, teška rabota. Kako da kažem, prije bih došla kući, svukla se, ne nužno i obukla i svalila na krevet...hoće li tko jesti ili neći, hoće li se tko kupati, hoće li biti veš opran...ma pucalo mi je za to. I tako smo se muž i ja navukli na tu komociju da je dolazak djeteta meni prvih godinu dana bio navikavanje na radne obaveze. Ja ni danas ne shvaćam kako netko ima recimo troje djece. Troje djece?!?! Ja s jednim ništa ne stignem. Ali zašto? Jer nemam radne navike, jer sam lijena..pa onda u paketu dolaze i svi ti osjećaji - hoću li se dovoljno moći posvetiti djetetu, jesam li dobra žena, jesam li dobra domaćica...majkama se na pleća stavlja teret superžene, u našem društvu moraš znati bedinati dijete, skuhati zimnicu, izaći van napudrana, i dočekati muža sa smiješkom (nemojte mi se javljati s feminističkim poglasima, jer to je baš tako kako sam napisala, ne bu se promjenilo idućih 300 godina).
Treba to sve malo olabaviti, stišati, sve to sjeda polako, te kockice se poslože ali s vremenom, sve će te voditi tome samo.

[Peterlin]

Uzela sam jutros Postnatal od Dietpharma. Bila sam netom nakon poroda slabokrvna, na željezu 2 mj, ne znam jesam li još. Sustav HZZO-a me prebacio nekoj doktorici bogu iza nogu pa mi se ne da po uputnicu do tamo.

Cijenim poduži odgovor.

Dva mjeseca željeza često nije dovoljno. Ponovi krvnu sliku jer anemija je stanje koje traži dugotrajnu terapiju (ne pitaj kako znam - godinama sam se borila protiv toga).

Dalje - ako imaš mogućnosti, nađi si liječnika negdje u blizini. Sad to možda i nije važno (ali je praktično, da ne moraš hodočastiti tamo i ostavljati dijete dugo na čuvanju drugima, nego negdje bliže). Isplati se to riješiti, zbog sebe i zbog djeteta.

Postnatal ti je dobar, baš koktel minerala i vitamina koji ti trebaju.

Još mi je nešto palo na pamet - generator depresije (jesen i zima) zna biti nedostatak sunčevog, odnosno dnevnog svjetla. Izaberi si vrijeme za šetnje s bebicom negdje sredinom dana, kad je toplo i svjetlo. Ne mora biti sunčano. Bitno je da si vani, bar pol sata dnevno svaki dan. Dobro će to doći i tebi i bebi.

[melange]

peterlin, postoji li način da se pretplati na tvoje postove?

žutaminuta, baš sam neki dan čitala članak o stvaranju rutine za bebu i kao ide izmjenjivanje spavanja, jedenja i igre. i onda napomena, ne možete od novorođenčeta i jako malih beba očekivati da će ih jedna aktivnost zaokupiti na duže od 5-10 min. npr pričanje djetetu, gledanje u vaše lice, gimnastika. treba nakarikati svačega, ali isto tako pustiti dijete da se samo zaigra i samo krene otkrivati svijet i stvari oko sebe. ako staviš tih 15 min što će ti beba biti sama tj "sama" u baby gymu (jer ti si i dalje tu, jedino ti ona nije na rukama) u perspektivu cijelog dana onda je to zanemariv dio vremena naspram ostatka cijelog dana.

(da se razumijemo, ja već sad sumnjam da ću biti ona mama "joj kad ćeš više zaspati" i onda ću sjediti kraj krevetića i gledati u nju dok spava i jedva čekati da se probudi )

[zutaminuta]

Da, uhvatila sam se da mi bude čudno dok spava. Izgubim se i ne znam što sam htjela napraviti dok sam čekala da zaspi.

[Lili75]

Da, uhvatila sam se da mi bude čudno dok spava. Izgubim se i ne znam što sam htjela napraviti dok sam čekala da zaspi.

počni si pisat, staviš papirić na hladnjak i kad ti dođe misao, zapišeš je

[ivana.sky]

Da, uhvatila sam se da mi bude čudno dok spava. Izgubim se i ne znam što sam htjela napraviti dok sam čekala da zaspi.

Xxxx potpisujem skroz! I sva se spetljam na 100 strana.. krenem jedno pa drugo pa trece

[nanimira]

Meni su najteži dio bile upravo te misli koje su se samo odjednom pojavljivale nevezano uz išta posebno- ne valjaš,nisi dovolljno dobra, a najteža mi je bila Tko si ti?

Nisma nikako mogla shvatiti što se pobogu događa samnom, imala sma osjećaj da ludim, da sam izgubljena i to mi je polako počelo stvarati tjeskobu, pa onda povremeni panični napadaj i na kraju sam odlučila potražiti pomoć ( dobro, bilo je tu još žešćih zdravstvenih problema koji su bili otvarač da se svi strahovi tokom trudnoće i poroda razlete na površinu).

Apropo zdravlja- željezo mi je bilo nikakvo, nisam se baš najbolje hranila, nisam spavala, štitnjača mi je poludila ( malo u hiper pa malo u hipo stanje tokom svega par mjeseci) ostali hormoni također.. mogu reći da zadnjih par mjeseci tek dolazim malo k sebi i počinjem upoznavati NOVU sebe...Mene je majčinstvo strašno promijenilo,ali ( s vremenom i učenjem prihvaćanja nove uloge) ću moći reći-na bolje. Zasad još uvijek učim i u fazi sam žaljenja za prošloživotnim izgubljenim vremenom, prilikama, željama.... i to je OK.

Mogu savjetovati da smanjiš svoja očekivanja, čak i ako bude kao prije-ti nikad nećeš biti ista. Dozvoli si biti tužna zbog toga.

[lavko]

Anksiozni...kako ste?
Ja se borim sa svojim mukama po jelu, pokusajima da smrsavim i ostalim carima postporodjajnog razdoblja..ma nije vise ni postporodjajno. Ubijaju me te kile u pojam a hrana je postala ovisnost, ne mogu se bas kontrolirati i jedem iako znam da mi cini lose. To je sad vec stanje uma, ne fizicke potrebe.
Muz kuka non stop da smrsavim, to mi dodatno stvara pritisak.

[Lili75]

Lavko najbolje bi bilo za psibu da se i fizicki pokrenes. Jel ima sanse da od onis 2-3 puta tjedno vrijeme za sebe?
Dodji malo na nas topi vjezbacica pa cemo ti dati ideje.

sretno i drz se!

[Lili75]

Odvojis
...

[lavko]

Mogu cak i odvojiti vrijeme za vjezbanje, muz je predlozio i to mi je sad iduci korak. Ovakva sam si nepodnosljiva, ono nemam se volje srediti, nasminkati, zrihtati, sve si mislim to cu kad smrsavim jer ovakva s viskom kila ne zasluzujem biti sredjena. Samopouzdanje nula.

[Lili75]

Onda super. Osjecat ces se sigurno puno bolje kad pocnes vjezbat zbog lucenja endorfina a s vremenom ce doci i bolja forma.

ne znam kakav si tip za vjezbanje aerobike, plivanje, trcanje, vjezbe doma...imamo ti mi 100 ideja samo nam se javi na temu.
ja sam recimo postala strastvena trkacica tamo negdje u svibnju i trcim min.3x tjedno mjesecno ispadne i po 90km.
da mi je to netko rekao pocetkom godine rwkla bih mu ma daj oladi bema sanse..a polako se razvila ljubav i ovisnost.

[lavko]

Evo prijavila se na temu...kako ono ide ona kineska..i najdullji put pocinje prvim korakom.

[zutaminuta]

Svaki dan u medijima bilo internet, radio, tv, pronađem nešto što me ukomira za taj dan. Strašno. Što da radim?

[nanimira]

Nemoj čitati novine, prati smao stavri koje te zanimaju i nađi neke druge koje će te s vremenom ispunjavati. I mene komira aposlutno sve što čitam, ma komira sve jer je ovaj svijet otišo u klinac.

Ja sam počela istraživati pozitivne teme koje me ispunjuju i iz kojih mogu naučiti nešto.

[zutaminuta]

Slučajno mi oko pobjegne dok sam u trgovini, pred kioskom, a ono najgore često stave baš na naslovnicu.
Ili slušam recimo radio da se ispunim pozitivom, napunim baterije, kad ono spiker pročita vijest i sledi mi se krv u žilama.

[Peterlin]

Svaki dan u medijima bilo internet, radio, tv, pronađem nešto što me ukomira za taj dan. Strašno. Što da radim?

Čekaj da prođe, a kad te tako uhvati muka, na brzinu se prisjeti tri (ili pet ili deset) stvari u svom životu na kojima trebaš biti zahvalna.

[Lili75]

Slučajno mi oko pobjegne dok sam u trgovini, pred kioskom, a ono najgore često stave baš na naslovnicu.
Ili slušam recimo radio da se ispunim pozitivom, napunim baterije, kad ono spiker pročita vijest i sledi mi se krv u žilama.

ako te tješi nisi jedina, mene koja sam fakat uvijek s pink naočalama u tom razdoblju nakon poroda isto baš nisma voljela te bombastične naslove koji vrište s naslovnicai mogla me rastužit nečiaj sudbina baš tako jako da mi se taj dan stalno vrti po glavi, al prošlo je...kad su se sredili hormoni.
drž se