u bedu u kojem jesam, cini mi se da sam jedina na svijetu koja nije zadovoljna tzv. produzenim dojenjem
kao da svi doje beskonacno i to ih jako veseli i smetaju ih samo povremeni komentari okoline
nije me briga za okolinu, barem ne jako. ali htjela bih prestati dojiti.
napamet znam sve upute. ne nastojim istovremeno ukinuti i nocne podoje, premda bih u ovom casu najradije da od sutra ne dojim uopce. uopce. uopce.
pokusali smo odavno vec smanjiti dnevne podoje, no bez ikakvog uspjeha. dogadjalo bi se pokoji dan da koji podoj preskocimo, ili da mu uspijem skrenuti pozornost, ili bilo koje pravilo od onih za prestanjanje dojenja bi upalilo, no sutradan bi bilo obicno jos gore, kao da mi se osvecuje....
uvjeravanja ili objasnjavanja, odgadjanja NIKAKO ne prolaze. On pocne DAJ CICU, MAMA CICU, MAMA CICUUU, CICUUUUUU i jucer je zavrsilo tako da me udario jer sam mu predlagala da radimo nesto drugo. vec mjesecima barem jedan podoj dnevno ili nocu proplacem od jada.
nikakvo mazenje s njim ne dolazi u obzir (s tatom ili bratom da, s mamom nikako, odmah trazi cicu)
pocinjem zazirati od njegovog povratka iz vrtica, postanem ocajna kad me ni ne pogleda ni ne slusa nego odmah MAMA CICU.
a nije vise ni toliko utjesna ta cica, dosta je nervozan, pretpostavljam i stoga sto sam ja tako jadna.
znam da nije istina ono sto je ona pedijatrica neki dan nadrobila o dojenju nakon 15 mjeseci, no je li moguce da je i mome djetetu dosta a da ne moze prestati? mislim, podnijet cu i udarce i stres i tugu sto mu ne dam ako znam da je to bolje za njega.
i jos nesto, hvala curama koje su mi poslale privatne poruke podrske kad sam prvi puta napisala da sam jadna i da mi je tesko zbog dojenja, bilo je to ugodno iznenadjenje.