da napisem koju dok mi ksjusa spava u krilu
pocelo je u petak navecer kao menstrualni bolovi koji nisu bilo konstantni nego su dolazili u intervalima od oko 20 minuta, pola sata, pa nekad i sat itd. bili su uglavnom dosadni--spavala sam sjedecki u dnevnoj sobi jer zbog njih nisam mogla lezati. bila me malo frka jel to normalno (naravno, uvijek se zabrines) pa sam se muvala po mejlu sa saradadevii, a bila sam i na sms-u s babicom. obje su mi predlozile isto--kupanac i spavanje. poslusala sam ih. babica je rekla da joj javim ako bolovi postanu cesci, ali nisu, pa sam docekala jutro sjedecki. uspjela sam se cak malo i naspavati.
ujutro sam skuzila da "imam vremena", pa smo isli svi zajedno--moj frend, boris, fedja i ja--u king cross kupiti sjedalicu za malu (to sam, biserka, zaboravila kupiti ranije), i tamo su me povremeno sarafili ti trudovi, ali mi je pasalo da sam vani i da mi nesto smece misli s toga. onda smo se vratili, isli kod mojih na rucak, sve lezerno, a mene sve cesce boli. reko borisu nakon rucka--idemo mi doma (htjela sam kod njih malo odmoriti, ali su bolovi postajali jaci i cesci pa se nisam nikak mogla namjestiti, a nisam htjela da oni vide da se nes dogada). kad smo dosetali do naseg haustora, ja sam se vec jedva popela po stengama na 3. kat, a on je ostao dole s fedjom igrati nogomet. bolovi su mi uglavnom isli na nerve jer ih je bilo prilicno tesko "odradivati". morala sam na wc obaviti "veliku"--kod mojih mi to nije uspjelo, a skuzila sam da mi na wc-u bolovi postaju maltene stalni--pa sam iskoristila priliku cim sam dosla doma da se istovarim. uh, kako mi je pasalo. onda malo sjela na kauc, pa ocu gledat telku, necu, pa sta da radim, nemrem spavat, nis mi se ne gleda, ne cita, idem ja nakon nekog kratkog vremena opet na wc piskiti (negdje sam procitala da je u porodu dobro ici piskiti svako malo, to mi je ostalo u glavi, a i da se malo, kao, "prosecem"), i kako se dignem s kauca osjetim nesto mi curi. hmm, znaci ili je vodenjak ili je cep, kaj god da je znaci da pocinje for real. vec sam prije javila babici da su mi bolovi jaki i cesti, a nakon ove vodene spike joj javljam "mislim da je najbolje da krenes, ovo postaje ozbiljno". odlazim u kadu jer ne znam kaj cu s tom vodom dok curi, malo sam zbunjena. babica se ne javlja, a dolazi mi poruka od borisa " dolazim sad gore s jednim prijateljem iz beograda". molim?!?!?! odgovaram mu "kakav prijatelj, dodi gore i zovi babicu, puko mi je vodenjak". on ispraca svog frenda, zove mog frenda koji treba ici pred babicu da ju dovede do stana i govori mi da ce im trebati oko 3 sata, ja velim ok. skuzim da cep plivucka po kadi pa mu ga pokazujem, da se covjek malo obrazuje (i ja sam tada prvi put vidjela kako ustvari izgleda sluzavi cep
)
nemrem se nikak namjestiti u kadi, pa izlazim van. ostajem samo u potkosulji, reko kaj ce mi gace sad vise, da ih kasnije ne moram skidat (o kakvim sve stvarima razmisljas u tim trenucima dakle to je nevjerovatno). gledam di cu, u spavacu, u dnevnu.. to je to od izbora jer mi je stan mali. boris i fedja mi u principu opce ne smetaju, bolovi su jednaki s njima i bez njih bez obzira na moje pokusaje da ih "stabiliziram" kao u pricama koje sam procitala. jaki su, dosadni, ne mogu se namjestiti da budu podnosljiviji i idu mi na nerve, ali shvacam da su korisni i postujem ih zbog toga. razmisljam o tome kako su ustvari bolovi dosta slicni onima na prvom porodu za koje sam mislila da su nepodnosljivi radi sintetskih hormona, i tom trenu mi bude lakse jer znam da to kod mene jednostavno tako ide, bolovi rasturaju i to je to. ne podnosim ih junacki i bez glasa nego nesto vicem, pusem, mumljam, isprobavam sve zvukove da vidim ima li neki na kojem mi je lakse. odmah si oprastam dio s prvog poroda, i osjecam se bolje. velim borisu da se idem probati odmoriti izmedu trudova, mozda uspijem nakratko pasti u nesvijest pa da malo dodem sebi. malo me cudi to sto me, nakon truda, ksjusa tuce sve u 16. pada mi na pamet ona "biju turci, ali biju i srbi" sto mi je boris neki dan pricao. kako je tako aktivna? pa fedja se nije mlatio na porodu. ajde, bar znam da je ziva. kao da si sama silom pomaze da izadje. u trudu radi s njim, kad prode trud mala si dinamitom radi mjesta za prolaz. kraljica.
**mali ulet sastrane--boris mi je probao masirati kriza kako sam negdje cula da to pomaze (na moj zahtjev, jasno). ajme, kako sam popi*dila!! cim mi je taknuo kriza odma mi je poceo novi trud, odma iza onog prvog. uzas. vise mi je pomoglo da mi daje grublju masazu vrata i da me "nateze" za kosu, to i inace volim i znalo mi je prije pomoci kod menstrualnih bolova. kasnije mi je prestao pasati bilo kakav dodir, ali bi mi pomoglo da mu stiscem ruku dok sam u trudu (to mi je bilo bas interesantno, kako mala stvar donosi veliko olaksanje). kad bi me taknuo ja bi ga grubo otjerala histericnim vriskom--a taj vrisak bi mi isto bio pomogao. kod fedje mi je islo na zivce kad bi onako zavrisnuo kao kad se ljuti, ali to je napravio svega 2 puta, i onda sam otjerala i njega i borisa. sve to mi je smetalo samo u trudovima, a inace mi je bilo skroz ok i u principu me smirivalo i skretalo mi paznju s bolova. njih dvojica su bili predivni. fedja mi je povremeno znao doci dati pusu i tu sam se rastapala od njeznosti, a ja bi ga nekad pogledala nakon sto bi vikala i puhala u trudu i rekla bi mu da me boli pa da zato vicem, i da je on moja ljubav. jednom, nakon jednog gadnog truda ja velim "jooj", onako, kao olaksanje, a fedja, ne gledajuci me uopce, samo sa stola ponovi, istim tonom, "jooj". riknula sam od smijeha. (on inace jos nista ne prica, pa je bilo tim smjesnije). ma bio je toliko presladak, neprimjetan.. savrsen. boris je bio.. netaktican (nemrem se sjetiti bolje rijeci) svega mozda 2 ili 3 puta, a inace je isto bio super, fenomenalan.**
mislim da sam cak i uspjela malo zaspati/pasti u nesvijest, i to mi je bas dobro doslo. bolovi su postali tako cesti da sam pocela polako i psovati da koji drek dolaze tak cesto, ne stignem se ni odmoriti. u tom trenutku mi pada na pamet da sam u tranziciji, i vidim svjetlo na kraju tunela. i to ne jedno, nego dva!
mozda bi vec bila i rodila ali me bilo frka tiskati zbog peckanja i pucanja. ustvari sam jedva cekala da babica dode, da mi predlozi polozaj i kaze nesto ohrabrujuce. ona me tad nesto pregledava, ja joj govorim nemoj, boli me. malo sam izbezumljena ali znam da je skoro gotovo i crpim snagu otuda. pita me zelim li ostati u klececem polozaju, a ja joj govorim nek mi predlozi nesto jer ne znam sta bi sa sobom. ona predlaze da sjednem, to mi je malo cudno ali pokusam i skuzim da mi je skroz ok. olaksanje. sad vadi fetoskop da cujemo otkucaje u trudu. slusam ih, znam po ritmu da je sve ok. jos jedno olaksanje. u slijedecem tiskanju se vise ne mogu suzdrzati, guram dokle ide i to vise nego sto treba jer me pece i cujem da mi babica i boris govore da stanem, ali ne mogu. odjednom osjetim da je glava prosla, a odma za njom i ostatak lignjice... vani je, babica mi ju stavlja na trbuh, ja ne vjerujem. evo je!! mala, slatka, ljigava... ma predivno. mazim ju po glavici, ona place, cudim se da ne prestaje plakati, pa fedja je prestao cim su ga stavili na mene! gle, pa ima smedju kosu!! jel stvarno borisova, prolazi mi kroz glavu. (?!?!) osjetim kako me malkice zateze pupcana vrpca dok ju pokusavam podignuti blize srcu. totalna idila. gotovo je, mala je tu, boris i fedja ju gledaju, ja ju ljubim i tepam joj, bolovi nestali ko rukom odneseni.. uzivam u svakoj sekundi. pada mi na pamet da sam gladna. slatkog. razmisljam koju cu od jedno 28 vrsti cokolade i keksa kojih imam doma (koje sam marljivo skupljala tokom trudnoce) pojesti. ubrzo mi babica govori da je pupcana prestala pulsirati i zelim li da ju prerezemo, ja govorim da hocu prvo roditi posteljicu. ona mi kaze da se napnem, ja si mislim "kaj da se napnem, pa to ce samo iskliznuti". drek! aj dobro. napnem se, i ogromna kugletina izlazi van. cudim se kolika je ta posteljicetina ustvari i kako ju osjetis dok izlazi!! a ja mislila da to u nekom trenu samo iscuri van. yeah, right.
b. pregledava posteljicu, a ja se cudim njenom izgledu (posteljice, ne babicinom). kaze, citava je, i nema traga starenju. mislim si "znala sam da me McArogant htio samo preplasiti, peder". (McA. je doktor iz beograda kod kojeg sam bila na uzv sa 32 tjedna, dok je boris jos inzistirao da rodim tamo, u bolnici. znao je za moje preferencije oko neinterventnog poroda, pa sam pretpostavila da mi je rekao da mi je posteljica "starija" samo da me zaplasi, da "skuzim" da ipak ne mogu roditi bez barem jednog doktora u blizini (plus brijanje i klistir, epiziotomija i tako to), op.a.) velim borisu da uzme vrecicu za zamrzavanje, onu veliku od 4 kile, pa nek sve zbuksa u zamrzivac dok ne odlucim sta cu s njom (i sa sobom, hi hi). vjerojatno cu ispred kuce zasaditi neko drvce s njom u temeljima, ako me "zrinjevci" nece utuziti zbog toga.
uuu, ksjusa je predivna. dok ju drzim, malo se slikavamo, uzivam s njom u rukama i fedjom kraj sebe, vrijeme mi prolazi brzo i skroz sam ga nesvjesna. babica me sivala, malo me peckalo (kaze da su neki unutarnji savovi, nemam pojma), ja pokusavam dojiti malu, ali njoj se vise svidja jesti svoje rukice. kako je mala! laksa je od fedje skoro punu kilu. ima 3300, 52 cm, glava je 35 cm. cudim se da je tako mala, ali nije mi bed, dabome. pitam u koliko sam rodila, pojma nemam zivog. kazu u 19 53. ja si mislim, bila sam uvjerena da cu roditi po noci a evo me pred kraj dnevnika.
kasnije smo jos narucili rostilj, donio ga je taj moj frend koji je isao po babicu. fedja je negdje u meduvremenu skliznuo kraj mene i zaspao skvrcen na fotelji. jeli smo (i slatko :D ), pili, dosli moji starci u potpunom soku (boris im je, naime, poslao poruku "mlada gospodica vas zove na veceru"—aludirajuci na par dana ranije, kad im je poslao poziv od mladog gospodina)—mama je jos ok, gleda u malu i govori kak je slatka, a stari, pred infarktom, u klasicnom elementu kenjanja—"kaj je vama, jeste normalni, ja sam skoro umro kad mi je mira (mama) rekla, to su ciganska posla, boze kakvu sam ja to djecu odgojio, daj rakiju, daj jos jednu.." razmisljam si da kazem mami da koji drek ga je opce dovela, neugodno mi je pred babicom. hvala bogu pa ga ne kuzi!
i tako jedemo, b. me jedno 3 puta opipala da vidi kako je trbuh, pricamo, mala je pocela i cicati, meni trne guzica, ali lijepo mi je pa se ne micem..
kasnije mi je jos dala partobulin (rhogam), objasnila neke stvari kojih sam pola zaboravila jer mi je mozak bio na stand by-u, ostavila 5 kuglica arnike (homeo, za krvarenje) koje je boris zabunom bacio u smece, i lagano krenula prema doma jer je ocekivala pozive jos dviju zena koje su bile "blizu". boris je to prokomentirao sa "sad ce one znati kako je zenama u zagrebu u takvoj situaciji" (ima oko 2,5-3 sata voznje do odredista). ljubimo se, pozdravljamo, odlazi ona, odlaze moji...
i tako ostadosmo sami, mali hrabri uspavani musketir, njegov poduzetni otac, jedna nova curica i ja, heroj/zlocinac dana, kako za koga.
razmisljam si kako se dobro osjecam. i ovi su bolovi bili jaki, nisam ih podnosila "hrabro i dostojanstveno" kako sam mislila da hocu, ali osjecam se savrseno. odjednom kao da sve mogu i sve znam. voljela bi svima ispricati pricu, da se sve osjete ovako mocno kao ja sada. nema, nema do osjecaja da si ovako zahtjevnu zadacu obavio sam samcat, i to savrseno. bas onako kako je trebalo biti.
preboljela sam napokon i traumu s fedjinog poroda. to je ono sto kazu "2 muhe jednim udarcem"! jedva cekam slijedeci put
aha, jos jedna mala opaska—izgleda da ce se ksjusa zvati anja. ali daleko je maticni ured...
 |
|||
Odgovori s citatom
mikka prvotno napisa
).
