Molim moderatorice da se ne ljute što sam otvorila ovu temu, pa neka ju ostave barem kratko(prije nego ju maknu)kako se nikome ne bi dogodilo da se nađe u situaciji kao ja! Najviše mi je žao što je ovo moj prvi post na vašoj stranici. U pravilu sam ga prekopirala sa jednog drugog foruma, ali vrlo mi je važno spasim što veći broj mogućih žrtava!!!
Osjećam moralnu dužnost da proširim vijest kakav tretman sam ja doživjela na Sv. Duhu, jer zbog rooming in-a ja zasigurno neću više nikada na Sv.Duh. Ne daj Bože da bi morala! Zamisli ironije, a upravo sam iz razloga da u prvim danima budem 24 sata sa svojim djetetom i išla gore. No, kada rodiš u tjednu kada je tolika gužva da su žene smještene po hodnicima i po drugim odjelima očito da sistem ne šljaka. Ne znam od kuda da počnem. Ja i moje cimerice plakale smo sve dane boravka. Njima je u početku bilo čak i teže jer budući da su bile carski nisu se smjele micati. Pitam ja vas kakav je to sistem gdje se žena sa carskog ne šalje na intenzivnu već se odmah smjesti u babinjače, a da stvar bude još gora za kakva 4 sata od operacije donijeli joj bebu u sobu i tražili od nje da se brine o njoj. Tu smo uskočile mi cimerice pa smo joj znale dodati dijete i što joj je već trebalo, jer se bojala zvati sestre od kojih je većina bila i više nego neugodna nakon zvuka zvona.
Uglavnom snalazile smo se kako smo znale i koliko smo mogle.
Tražila sam da mi uzmu bebu po noći, da mi nije dobro i teško dišem, a dobila odgovor da tu privilegiju imaju samo one koje su rodile na carski i to prva 2 dana. Uzeli su mi ga tek kada je predobra dr. Spišić primijetila da sam premorena i anemična. No, i tada je ona morala zvati šefa pedijatrije da traži dozvolu za tako nešto. A da ne govorim da mi ga nisu uzeli po dogovoru, već 3 sata kasnije. Bila sam u ozbiljnoj životnoj opasnosti i unatoč tome što sam im govorila o simptomima nitko me nije doživio. I još danas se pitam zašto!??!
Trebali ste vidjeti reakciju liječnice koja me zaprimila na hitnu dan poslije što sam otpuštena iz rodilišta. :shock: Nastala je velika strka. Meni je samo bila bitna moja beba, a kako pomoći svojem djetetu kada ti nije dobro. Da ne govorim da su bolesti koje sam imala ne utjecale samo na moje fizičko zdravlje, već sam zbog simptoma bila toliko nervozna da sam mislila da ću svakog trena puknuti i poludjeti.
Drage moje nikome ne želim takav tretman, jer svaka majka koja je odlučila roditi dijete želi tom malom stvorenju sve najbolje, a sestre s tog odjela su me optuživale da sam loša majka, da ne znam smiriti svoje dijete, da će mi pasti kako ga loše držim i sl. Ja duboko vjerujem da bi sve bilo bolje da nisam bila bolesna, toliko iscrpljena od 12 sati trudova i 2 sata poroda i da su sestre na tom odjelu bile suosjećajnije. Naravno ima onih kojima bi dala zlatnu medalju za pomoć poput Vlatke Rubinić, slatke malene sestre s pedijatrije koja je toliko puna strpljenja i ljubavi za posao koji radi. Ona mi je ulila sigurnost u sebe i pomogla da naučim dojiti, pa sam unatoč tome što mi fizički nije bilo dobro skupljala snagu iz sata u sat da se brinem za svoje dijete.
Dakle, same smo si morale slagati krevete prije vizite, posteljinu su mi promijenili tek 4 dan i to nakon što sam ih molila ma barem pet puta. Dojenje se jako forsira, što je dobro ako želite dojiti, ali nije uredu da vas bez prethodnog upozorenja sestre navlače i štipaju za bradavice dok ne pozelenite od boli i pri tome imaju komentare Bože sačuvaj!!!
Uglavnom mogu se žaliti unedogled na situacije gdje vam doista treba pomoć, zbog fizičkih poteškoća na koje ne možete utjecati (da se razumijemo nema rodilje koja nema fizičkih poteškoća), a ne možete ju dobiti i još vas netko grdi zbog toga što ste nemoćni!Halooo!!!????!!! Pa tko želi biti nemoćan!?
Naposljetku, kada sam po hitnoj intervenciji završila na drugom odjelu i bila ponovno sama sa svojim djetetom sve je klapalo kao podmazano. Sestre su bile predivne i iako im to nije bio posao pomagale su mi oko djeteta(jer dijete nije bilo pacijent već ja). Iz razloga što se nisam htjela odvojiti od svojeg djeteta, a vratila sam se u bolnicu zbog njihovih zasluga i to ne sa lijepim bolestima rečeno mi je da imam pravo na bilo koju vrstu pomoći pedijatrijskih sestara(pranje bebe, nadohrana, da mi ga odnesu po noći…). Sve što sam na kraju od njih tražila je samo da mi daju svoje tetra pelene. I to zato jer sam se na tom odjelu psihički osjećala sposobnom brinuti za svoje dijete, a sve zahvaljujući pozitivnom okruženju i moralnoj potpori divnog osoblja. Moje dijete je osjetilo moju mirnoću i dobili smo pohvale od liječnika, osoblja i pacijenata tog odjela da nisu ni znali da imaju bebu na odjelu.
Naravno, jedna smjena pedijatrijskih sestara(ne znam koja) smatrala je da to nije njihov posao da se bave sa mojim prljavim pelenama, pa je ulogu dostavljača bez ikakvih problema preuzela čistačica odjela na kojem sam bila. Baš me ražalostilo to što iako sam imala dozvolu da ih zamolim za apsolutnu pomoć (ponavljam jer sam doista bila ozbiljno bolesna), a ja sam ih molila samo za čiste pelene one su imale obzira odbiti pomoći ne meni (pustite mene), već tom malom bespomoćnom stvorenju. Ja nikada ne bi mogla odbiti neku nužnu potrebu djeteta!
Zaključak: Rooming in je bio mučenje za mene i moje dijete zbog nestručnosti i nekorektnosti medicinskog osoblja, te nehigijenskih uvjeta.
Korisna informacija koju sam dobila je sljedeća: u bolnici imate pravo pitati ime medicinskog osoblja s kojim se susrećete, a sve kritike i pohvale možete uputiti ravnatelju bolnice. Vrlo je bitno imenovati osobu koju kritika slijedi, jer je to jedini način da se moguće buduće greške isprave. Ovu informaciju nam je dala vjerojatno jedina savjesna osoba na tom odjelu i to nakon što je čula da moja cimerica plače satima.
Eto, moja sveta dužnost je obavljena! Nadam se da sam spasila barem jednu ženu od nepotrebnog mućenja. U svakom slučaju vaše je pravo da ignorirate sve negativne komentare nekog tko je rodio na Sv. Duhu i odlučite ipak otići gore. Zapamtite da sam to i ja učinila i vidi kako sam prošla. Nažalost još uvijek imam zdravstvenih poteškoća i uzimam lijekove. Da ne govorim da mi je muž bio slomljen, a obitelj i prijatelji u nemilom šoku.
Želim još i napomenuti da sam i ja inače zaposlena u srodnoj struci i o mojem savjesnom radu ovise životi i zdravlje ljudi. Nikada nisam dozvolila da moj privatan život ili osobne frustracije utječu na moju stručnost, a i po vjeri koju živim jako mi je bitno dobro bližnjega! Prema tome sam očekivala jednaku korektnost osoba kojima je osnovna zadaća briga za tuđe zdravlje i živote!!!
Drage žene, ja sam očekivala i veliku fizičku bol i puno odricanja, ali nisam očekivala da će tolikom broju ljudi biti svejedno da li smo ja i moja beba zdravi i živi!?
Drage buduće mame, nebojte se ničega što je prirodno da će vas zadesiti i pokušajte izbjeći bolnice "neprijatelje majki"!Ja mislim roditi još, jer djete je doista najveći i najljepši dar i uspjeh u životu!!!
Nemojte se ljutiti na dužini ovog posta, jer kraće nisam mogla. Sve što ima veze s djecom i trudnicama meni je svetinja kao i ljudski život općenito. Hvala svima na razumijevanju i sve dobro želim u životu vama i vašim obiteljima!!!
P.S. Moj muž je osobno odnio pismo (u dužini od 3 str.) sa mojom pričom u detalje N/R dr. sc. Berivoj Mišković, prim. dr. med. i ravnatelju bolnice dr. sc. Mladen Bušić, dr.med. Ja sam oobno razgovarala sa gospodinom Miškovićem, koji je ujedno i predstojnik klinike za ginekologiju i porodništvo!
Prekrasan čovjek - realan, svjestan svoje odgovornosti i posla.
Apeliram na sve vas koje ste prošle traume na Sv. Duhu, da napišete svoja iskustva i naslovite ih na ovog gospodina. Pokušala sam mu opisati najzločestiju sestru. Mislim da je uspio pogoditi koja je.
Rekao je da bi sistem bolje radio da su sobe dvokrevetne, da je veći broj osoblja i da država to isfinancira, ali naša država više mari za pjevače i sportaše nego za majke koje rađaju!!! Ja sam rekla da se u potpunosti slažem s njim, ali da kod gore zaposlenih sestara ipak fali doza ljudskosti i suosjećajnosti. Tu tvrdnju sam začinila konstatacijom da su sestre s drugog odjela(na kojem sam bila poslije babinjača) koje rade za istu plaću PREDIVNE!!!
Dakle: Moramo pomoći onima koje tek trebaju roditi kako bi čin rođenja postao ono što on u biti i jest: najljepši događaj u životu majke i dijeteta!!!
Pisma šaljite poštom, nosite ih osobno ili ih ostavite u kaslićima koji postavljeni po bolnici i koji su namijenjeni za primjedbe i pohvale.
Pozivam vas da napravimo revoluciju na tom Sv. Duhu za sve buduće mamice i bebe!!!