 |
|||
Ak se misliš boriti za svoja prava onda to učini inteligentno i nemoj gubiti i ona koja već imaš.
Probaj taktizirat, pronalazit kompromise jer ak ti je stalo do tog braka probaj na finiji način do svog cilja doći.
Sigurno je i tvom mužu vrlo neobična promjena u tvom ponašanju i daj mu vremena da te prihvati kao osobu koja ima svoje ja.
Maslackice, potpisujem! Svaka cast
I meni se ponekad cini da bih najradije otisla, a onda shvatim, poput tebe, da i nisam bas tako jaka i da sam jos uvijek ovisna o njemu i da ga volim.
Isto tako sam mislila da ga mogu i moram promijeniti, no ispada da je na kraju ipak on u pravu: prestat ces me voljeti ako postanem tvoj projekt.
Kad god nesto nije bilo u redu, mislila sam da se ON mora promijeniti. Sada znam da sam JA ta koja odredene stvari mora prihvatiti takve kakve jesu, a njemu njezno, diplomatski, strpljivo dati do znanja ono sto mi smeta.
Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, ne zelim ga izgubiti.
On je ljubav mog zivota i otac nase djece i nadam se da ce mi ljubav pomoci da budem dovoljno jaka da prebrodimo sve nedace i budemo sretni.
S druge pak strane, ako ljubav nije dovoljna... tko zna.... :/
Tako nekako to i ja sada vidim iako bih si prije pet godina rekla da sam teža kategorija konzervejerry prvotno napisa
ali zašto opet nakraju mi imamo osječaj krivnje?
nevjerojatno je to kako krećemo u vezu ponizne, željne da usrećimo svog muškarca i pružimo mu sve što poželi, kuhamo bolje od njegove mame... onda se uglavnom razočaramo jer on ne pruža nama ni pola nazad a nema ni razumijevanja za naše potrebe. a ako on onda poklekne pod pritiscima, onda se osječamo krivima jer smo ih stjerali u kut.
a rješenja nema. formula je jednostavna. i jedna i druga strana mora dati 100% od sebe. u protivnom uvijek netko pati. a i u tom slučaju djeca osjećaju.
Maslačkica, vidim da si iz Sarajeva i da spominješ svoj specifičan odgoj. E pa meni se čini da je i MM upravo tako odgajan, da mu je mentalitetom i okolinom u kojoj je rođen i odrastao (okolica Sarajeva) duboko usađeno upravo taj stav prema životnom partneru kao prema svom "projektu" jer tvoje riječi su mi otvorile oči - pa on upravo to meni radi već 12 godina - pokušava me raznoraznim metodama mijenjati, modelirati prema nekoj svojoj viziji kako bih postala onakva kako je on zamislio. A ja nit to mogu nit želim i zato se godinama krvimo oko mojih postupaka, mojih riječi, mojeg ponašanja, čak i moje prošlosti koja nit ga se tiče nit ima pravo zabadati nos u nju a ja sam učinila veliku pogrešku i saznao je više no što je trebao.
Tvoj post ću si isprintati i svako malo pročitati, možda mi sijevne u glavu kakva ideja kako da se postavim prema MM a da nam bude bolje.
Hvala ti
abonjeko,Upravo ovo je bila jedna od mojih pozitivniojih spoznaja koja mi je dala snage i znanja da uvijek gledam pred sebe, da uvijek idem dalje.Nakon puuuuno promišljanja počela su mi se otvarati vrata percepcije i shvatila sam da mi je "moj trenutni životni partner" sudbonosan, ma koliko god se on meni (ne)sviđao...on je moj "sitni mučitelj" kojega sam, u neku ruku, sudbinski zaslužila... i najbolji ratnik je onaj ratnik koji se nosi sa svojom situacijom, a ne bježi od nje...jer bijeg stvara samo jače ohrabrenje za svaki slijedeći bijeg...
Slažem semeni se ponekad cini da bih najradije otisla, a onda shvatim, poput tebe, da i nisam bas tako jaka i da sam jos uvijek ovisna o njemu i da ga volim.
Isto tako sam mislila da ga mogu i moram promijeniti, no ispada da je na kraju ipak on u pravu: prestat ces me voljeti ako postanem tvoj projekt.
Kad god nesto nije bilo u redu, mislila sam da se ON mora promijeniti. Sada znam da sam JA ta koja odredene stvari mora prihvatiti takve kakve jesu, a njemu njezno, diplomatski, strpljivo dati do znanja ono sto mi smeta.
Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, ne zelim ga izgubiti.
On je ljubav mog zivota i otac nase djece i nadam se da ce mi ljubav pomoci da budem dovoljno jaka da prebrodimo sve nedace i budemo sretni.
Zato što su žene s Venere a muškarci s Marsa.ali zašto opet nakraju mi imamo osječaj krivnje?
nevjerojatno je to kako krećemo u vezu ponizne, željne da usrećimo svog muškarca i pružimo mu sve što poželi, kuhamo bolje od njegove mame... onda se uglavnom razočaramo jer on ne pruža nama ni pola nazad a nema ni razumijevanja za naše potrebe. a ako on onda poklekne pod pritiscima, onda se osječamo krivima jer smo ih stjerali u kut.
Hmmm....znaš zašto? Zato što nas se odgaja da ćemo biti sretne samo ako imamo muškarca pored sebe i da smo onda potpune. E sada, niko ne živi sam i svi imamo želju da imamo nekoga pored sebe i mislim da je to ustvari divno, ali samo onda kada SJAŠEMO JEDNO S DRUGOG. I on s mene i ja sa njega.
Danas znam šta mi može pružiti i znam KAKO TRAŽITI, jer otvoreno kažem: sada mi treba zagrljaj i zagrli me čvrsto. Prije sam očekivala da skonta da je meni to potrebno, a danas možda samo tajno priželjkujem. Nekada skonta, nekada ne, pa kada ne skonta tražim!
(ma jaooo, mislim da jako puno do odgoja ide - evo primjera: idete sa djecom u goste i odmah im se govori da ne smiju zanovijetati, tražiti ovo ili ono. tako su i meni, i ja buljim u jabuku koju bih tako rado pojela, ali je ne smijem tražiti, a jabučica me vuče sebi i priziva me, a ja se jedva odupirem porivu.... ako te ponude uzmi ako želiš...eh da, ali sada me već stid uzeti. I tako sam ja u odraslim danima to prekinula, pa kada fino dođem kod nekoga, ako sam gladna ja pitam, ako sam žedna isto pitam...) - i onda te uče da se boriš za sebe. Pa kako kad ne smijem pitati veće od sebe?
Za mene je veza bila gušenje i mene i njega, jer bih mu se prikopčala kao čičak i ako bi me samo malo strože pogledao, ja se slamala - nisam imala sebe, a tražila sam se u njemu.
Sada se pokušavam "preodgojiti" tako da i ako on za nešto misli da nije baš moja najbolja ideja, a ja baš želim to, to i uzmem, ali sada i njemu to isto dozvoljavam.
Ja sam prošla kroz jednu fazu, a to je bila faza kritiziranja moje okoline, tj. npr. moje sestre ili mame i kako se one ponašaju u datim trenucima. I onda jednog dana skontam da se ja ISTO tako ponašam i postidim se. Pokušavala sam se promijeniti i prominijeti svoje ponašanje, ali nije išlo. Zašto? Zato što sam sve što bi mi drugi ljudi rekli shvaćala jako osobno. Znači ako se ne slaže neko samnom, smatrala bih to napad na sebe. Pa sam počela to gledati iz dr. kuta, tj. da li ja nekoga osobno napadam, ako se ne slažemo u nekoj stvari i imamo suprotna mišljenja i da li drugačije vidim tu osobu? Neeeee... pa zašto onda ja to mislim za sebe?
I tako je počela moja transformacija... nisam više željela biti ono što sam ja "pljuvala".
Druga stvar što sam skontala jeste da sam ja dugi niz godina željela promijeniti mm, ali sam ga samo napravila gorim i manje zadovoljnim. Došla sam do faze da me ni ne sluša više...
Napravila sam to da se svađam oko nekih stvari i uporno ga napadam, a rezultat imam isti - opet ja moram TO o čemu njemu zvocam napraviti sama.
Npr. od ranog jutra počnem zvocati kako ne zna svoje čarape baciti na pranje i kako tamo stoje i ovo i ono, i onda mu kao djetetu naredim da ih skloni. Nekada se ustane i skloni ih, nekada mi kaže da će ih skloniti kada to nešto što radi završi, a boga mi me nekada otpili. E šta je problem, ali ja želim da on SAD, ISTOG TRENA ih skloni, inače nisam zadovoljna, i onda počinjem i sa drugim stvarima i izvlačim neke stvari iz naftalina.
On - uopšte me ne doživljava i idem mu na živce, ali se ne svađa samnom, jer je takvog karaktera. Ali ono što ja ne vidim je da mu nabijam tenzije i stvaram nepotreban stres.
Danas to rješavam na ovaj način: ako mi se sklanjaju sklonim ih bez ikakvog spominjanja ili ljutnje. Sklonim ih jer ih JA HOĆU skloniti, a ne zato što ih je on tamo ostavio.
Ili ih jednostavno ostavim tamo (zato sam ga taktički prebacila na dr. stranu kreveta tako da kada ih baci ne vidim ih sa vrata) - i onda on skupi još nekoliko pari - pa ih pokupim sve zajedno ili ih opet ostavim. I ne ljutim se....jer po sobi ima i jako puno mojih stvari.
Tako sam pizdila za stvari koje slaže na jedno mjesto. I prljave i čiste i sve... i tako bih ja pizdila, zvocala, srala, ali bi ih i složila. Danas ih ne slažem na taj način. Ili ih složim bez stresa (ne živciram se ni ja) ili ih ne složim ili (tako sam nedavno) sve stvari lijepo ugurala u njegov ormar, pa nek mu tamo stoje. Kad je otvorio ormar, bacio je sve na pranje (ali to je manje bitno) i ništ ami nije rekao.
Čarape i sklanjanje po kući su samo primjer suživota, ali i činjenice da sam to koristila da ga napadam.
SAda imamo ISTU situaciju, ali nema stresa i zvocanja. Ne njemu stresa, nego MENI stresa nema....ja se ne živciram i još uvijek imam isti rezultat (bitno je ne pogoršati se
Danas kako razmišljam i za šta meni mm treba jeste da mi bude podrška, a ne da živi moj život, a da ja njega mijenjam kako meni odgovara i da se ponaša u društvu kako ja mislim da bi se trebao ponašati itd.
Pokušavam upotrijebit na sebi onu: "uzdaj se u se i u svoje kljuse". Sada sam tek na 20% i imam jako puno se uspinjati.
A znate šta je najgore, što sam se ja prema njemu ponašala kao mama. I preuzimala njegove obaveze, jer ću JA BOLJE (!?)
I danas mu znam reći na neke stvari: "Ja ti nisam mater da brinem o tvojim ključevima, cigarama i skupljam igračke iza tebe....brini se o svojim stvarima".
Jaoooo što razdužih - što ste me pohvalile????
Jerry - Da li je ljubav dovoljna? Mislim da nije bez međusobnog uvažavanja potreba dr. osobe. Mislim, znate šta je problem moj bio, JA NISAM IMALA POTREBA!!! ON JE MENI DOVOLJAN .... ma ja! I sada, nakon 9 godina veze se pokušavam pomaknuti, jer sam skontala da to što je on meni dovoljan nije baš tako, jer nema mene tu, nije normalno i konstruktivno, tj. čak je destruktivno u vezi jer se kao pijavica priljepi žena za muža i to je to...
Ali opet, ne može muž uvažavati potrebe žene ako žena ne zna koje su joj potrebe.
I naravno, da idemo pod pretpostavkom da nam muževi nisu oni "žena je otirač i meni na usluzi" nego normalna bića.
Mislim da ih treba pitati da li bi im bilo normalno i poželjno da kako se ponašaju prema svojoj ženi bilo ok da se ponaša neki tamo muž njihove kćerke? Možda se zapitaju na tome...
Abonjeko - znaš kako ti ja i mm vjerujemo... da mi možda nismo savršeni jedno za drugo i da ćemo možda ili ja ili on upoznati nekog boljeg, jer realno ta mogućnost postoji, zar ne?
Ja sam se u njega zaljubila baš na prvi pogled, ali što ne znači da je on stvoren i bogom dan za mene...možda sam fulala....
Iako ga volim, i on mene i sada imamo bolju vezu... i grlimo se jako i to onako od dragosti i sve (ali se ne seksamo... hmmmm)
Prije problema sa mm ja sam smjela ruku u vatru dati da mm ne bi napravio nešto da me povrijedi, pa je to radio godinu dana, a ja se izgubila kao igla u plastu sijena.
I kažem...shvatila sam svoju slabost i priznala sam mu i rekla:"to što sam ostala s tobom smatram svojom slabošću. danas mi je drago što sam ostala, ali sam ostala zbog toga što se JA nisam mogla pomaknuti i krenuti dalje sama - nisam znala. Da se opet nešto tako desi, opet ne znam šta bih napravila" (a da se razumijemo, ja nemam mogućnosti spriječiti ga da napravi glupost neku)
Mammasch - jaoooo, da tvoj muž nije iz moje familije? Ali mislim da ipak nije, jer moji rođaci žene u našoj familiji zovu "crne udovice" i baš smo takve...
Bosna je jako karakteristčna po tome "ja sam najpametniji" i jako se brinemo "šta će komšija reći" i kao u Hr. jako puno djece je "kalupovano", pa tako i mi isto.
Da li mu možeš pomoći? Ti lično, možda i ne...možda sam da ga nagneš da čita neke knjige, možda da pročita Vaše kompetentno dijete, jer je meni ta knjiga JAKO pomogla da shvatim neke stvari i da se prizovem osjećaja kalupljenja iz djetinjstva, možda i njemu pomogne.
To što te želi promijeniti, ja doživljavam kao nesigurnost u samoga sebe. Isto tako, smatram da svi tvoji pokušaji ukazivanja na to će završiti svađom, jer (pročitaj gore) on to smatra ličnim napadom.
Mogu te jedino utješiti da to radi zato što ne zna za bolje... kada bude bolje osjetio, i kontrolirao se bit će druga osoba...puno opuštenija i zadovoljnija.
Ali, evo, moram se osvrnuti na tvoju "jadikovku" kada je otišao tamo nekim putem s djecom i zalutali su. Pa ako se on nije iživcirao što mora čupati auto, ne trebaš ni ti. Djeca su doživjela avanturu, on se napatio i super. Ali vjeruj mi da mu nije bilo svejedno reći ti i slušati tvoje mišljenje o tome koje je bilo sigurno skroz drugačije od njegovog. NIje ih namjerno ugrozio, tj. nije ih nikako ugrozio, a ti si baš to tako smatrala.
Evo, i to je dobar primjer.... ja bih prije 2 godine isto tako kao ti reagirala, ma rastrgala bih ga riječima, pa čak i uvredama... bilo bi svađe i optuživanja, a bespotrebno, zar ne?
Nemoj se ljutiti....
Nadam se da vas nisam udavila cure i da će valjda neko pročitati šta sam napisala...
[[/quote]quote="kahna"]A tko je uopće sve ovo navedeno spomenuo?
Jesi li kad bila u takvoj situaciji,
toliko mučnoj da se non stop vrtiš u krug i vraćaš na isto?
Da bez obzira što pokušala, opet je isto?
Da svaki pokušaj mjenjanja sebe, završi neuspjeli pokušaj mjenjanja njega?
Da svaki razgovor o žučnim pitanjima - završi svađom?
Da i nakon kratkotrajnog poboljšanja i truda s obje strane - dođeš na isto?
Ako jesi - podjeli s nama iskustvo kako si riješila problem iliti poboljšala komunikaciju.
Ako nisi - nemaš pojma kako je i ovakvi komentari uopće nisu dobrodošli.
x
Maslačkica- eto, ja pročitala, i onda opet odlučim isto jer drugačije očito ne može. I ja sam znala bacit mu stvari u ormar ali to nije bio poticaj da se drugi put ne napravi hrpa veša ( danas sam na to nabrijana
što si uspjela doć do tog da neke stvari kod svog muža prihvatiš bez ljutnje i svađe.
Draga Maslačkica, pročitah tvoj post od A do Ž i sva sam se pronašla u njemu,
Na žalost ne mogu nadugačko (a željela bih) pisati i komentirati jer sam još na poslu, ali mogu reći da otkako sam se ja počela mijenjati MM-u nije nimalo lako ni svejedno, sav je nekako izgubljen i mahnito traži svoj autoritet jer osjeća da me ne može više zapričavati i uvjeravati kako on zna najbolje za sve nas. Vidim da mu to smeta, ali i imponira mu što sam se trgnula no ne želi to otvoreno priznati, a meni bi baš to odgovaralo, da malo pokaže svoju slabost. Osjetila bih se hmmm pa zadovoljno
Mene više ne smetaju stvari koje ostavlja po kući, jedino što me ljuti kad ostavlja nešto što mu je važno, uglavnom za posao, na najglupljim mjestima - kraj kuhinjskog lavaboa, u kupaonici, pred televizorom, nasred kuhinjskog stola..., i onda ja naravno podivljam i sklonim to nešto na stol kraj kompjutora ili u hodnik, pa onda on poludi za što ja stalno premještam njegove stavri i da "to mora ostati tamo gdje je on odložio".
Čitanje knjiga? Draga moja, nema šanse, MM nije materijal za knjige, njemu bi bolje sjela PowerPoint prezentacija:/
Ma i ja sam se brzo smirila u vezi njegove off-road avanture s djecom jer ipak se na kraju ništa strašno nije dogodilo, svi smo se dobro nasmijali i priznala sam mu da sam reagirala tipično ženski/majčinski, odmah sam pomišljala šta se najgore MOGLO dogoditi.
Slažem se, nitko nas ne može uvjeriti da su nam naši partneri bogom dani...ali jednom me je jedan profesor, u pokušaju gušenja organiziranja jednog prosvjeda protiv nekih profesora, upozorio slijedećim riječima: Kako znate da nakon tiranina neće doći još gori tiranin???
Zamislio me tim riječima jer se ta izreka može odnositi na milijun i jednu situaciju koja uopće nema veza s faxom...
Još nešto...ja se svakako ne vidim sa svojim "trenutnim životnim partnerom", ali kada se pokušam zamisliti bez njega - situacija bude još i gora..
Ja to vidim ovako: sada imam vrelo duhovnosti, a jako malo materije, ako pođem u potragu za materijom - naći ću je, ali više neću imati vrelo duhovnosti (kao sada)...hoću li biti zadovoljna??? Hoću li cijeli život žaliti što sam forsirala situacije i muškarce koji nisu bili meni suđeni???!!!!
Ovo govorim samo u slučaju ako vam je veza/brak prosječna, ponovno želim naglasiti da ne mislim da treba trpjeti partnera ukoliko vas on fizički ili psihički zlostavlja (doslovno!!!)
Svatko od nas misli da je bolje nekome drugome i stalno ulaže napor u promjene - nekad treba mijenjati i sebe, a pokušati shvatiti okolinu i prilagoditi joj se.... :/
Nemam vremena, a ne mogu da izdržim da ne napišem nešto, kad me tako fino krenulo.
Moja situacija nije unikatna, jer mislim da smo baš ono tipično muško/žensko odnosi i problemi...i tako svi oko mene....
I muško je uvijek glupo, a žena uvijek zvoca.
Super primjer...kaže meni prijateljica kako joj ide na živce muž što ulazi u cipelama u kuću (kod nas u Bosni se to ne radi). Eto, on nekad nešto zaboravi i protrči kroz kuću da to uzme.
I sada, i ja isto tako se živciram na mm kada to napravi... razmislim o tome što mi priča i ustvari trudim se da se spojim sa svojim osjećajima i ono što stvarno mislim, pa bilo to makar i naopako....
I ja kažem da i ja to isto tako mrzim, ALI ja to isto što i on radim, i ja to SMIJEM raditi, jer JA čistim, a on ne smije
To je bio moj najiskreniji odgovor - i kaže ona...wooow, pa jeste! E pa tako je i za milion drugih stvari...
Ja smijem ovo zato što ja, a on ne smije zato što on ovo ili ono radi ili ne radi - helloooooo?
Da li on meni kaže da ja ne smijem voziti auto (rijeeetttkoooo kad) zato što on mijenja ulje? I da mi to kaže mislim da bi dobila poriv da ga zveknem preko usta da se ne bi digao i više mu palo na pamet da mi to kaže....
E sada, kada čitate moje riječi i pogotovo ovu zadnju rečenicu da li čujete svoje mame ili bake ili tetke??? Ja čujeeeeeeemmm....
Ja sam svoja mater! Ja sam tvoja i njena i mama ove žene što sada prolazi ispod mog prozora, jer se tako djeca odgajaju.
Evo maloprije razmišljam...sinoć sam legla u majici bez rukava, pa mi je bilo hladno pa sam ispod nogu (jer tamo MOJE stvari stoje) iskopala jednu majicu kratkih rukava i onda sam ih skinula obadvije odjednom i tako bacila ispod jastuka.
I razmišljam koja sam ja "kruta" osoba? Ja to svom djetetu ne bih dozvolila... zašto? Zato što to dijete trebam naučiti da se ono digne, obuče pidžamu, bla, bla, bla... možda po mogućnosti da složi ono što je skinuo i to odmah u 1h ujutro WTF? :?
Abonjeko - to me dosta podsjeća na moju mamu što kaže:"je li imate djecu? Je li te maltretira i tuče? DOBAR TI JE!"
E sada, i slažem se i ne slažem s tim...ja želim nešto više sa svojim mužem! Želim da me voli, i u dubini duše želim da mi se klanja, tj. želim da me FILMSKI voli....
Ma vala, ja njega ne volim filmski...volim ga ljudski... i otvoreno mu kažem: "SAda mi nisi drag", a onda ga sutradan obožavam da bi mu stope ljubila.
Ma nekad ga ni ne volim... dođe mi da pod brišem njim i bacim ga kroz prozor...
Ja bez svog sadašnjeg partnera vidim i goru i bolju budućnost, tj. ja MISLIM da bi mi bilo gore, jer u stvarno smatram da sam nesposobna sama funkcionirati.
A opet, vidim da bi se to moglo promijeniti i da bi mogla postati i bolja i uspješnija osoba.
A opet, ja uspjeh smatram dobrim obiteljskim životom...a to što sam sada danguba i bez karijere - ma nema to veze...
Sada trenutno ja ne gledam i ne doživljavam muškarce oko sebe kao potencijalne partnere. I znam da ima kretena i znam da bi mogao biti neki gori, a tako isto bi mi mogao biti neki bolji koji me voli filmski!Trava je uvijek kod komšije zelenija...tako je i kod mog i tako bih ja rado nečiji život, a opet ne bih dala svoj. I da mi neko ponudi da se mjenjam, ne bih se usudila, bilo bi me previše strah.Svatko od nas misli da je bolje nekome drugome i stalno ulaže napor u promjene - nekad treba mijenjati i sebe, a pokušati shvatiti okolinu i prilagoditi joj se....
Ulaganje u promjene? Pa ulažemo da mijenjamo druge. Ma nije meni to grozno, nego sam se ja zgrozila nad sobom, jer sam druge osuđivala i mislila da mogu i trebaju bolje, a to sam isto ja radila...
Ma i danas radim...
Mislim, danas ne ljutim se zbog čarapa, ali sutra možda popizdim i bacim ih kroz prozor.
Ma znate šta ja ne razumijem... evo šta je kod mm, a tako i kod vaših, jer na kraju svi su oni osti, a mi sve iste. I tako se stvarno vidimo.
Ostavlja cipele ili papuče na prolazu i 50X mu kažem da ih pomakne malo u stranu, jer ne gledam dole kada hodam, zapinjem, mogu nogu iskrenuti. I naravno, jedan dan PADNEM i on je bio prisutan. Počnem plakati, jer sam nogu iskrenula, i vidim mu brigu i žalost u očima, ali da je li on slijedeći put pomaknuo j...ne tene??? Neeeeeeeee....
I tako sam mu prijetila da ću ih baciti, jer mislim ONE NE MISLI NA MENE i ovo i ono. I nisam ih bacila...Jedan dan sam samo prešla preko toga i smirila se i sama ih sklanjam, jer vidim da nema fajde od toga.
Baciti ih neću, a mogla bih vrlo lako i što je najgore on zna da bi ih mogla baciti, jer sam tako zafrljacila alat.
I ne kontam tu njegovu nemarnost??? Ne kontam!!!??? I takva je većina tih muških. Ja bih mislila i pazila na to, ali jok! Ne on!
I kada sam skontala da ih neću baciti i da više neću pizditi radi cipela, nego ću ih lijepo pomicati sama u meni je bio mir i ponos. Predvladala sam samu sebe!
Rekla sam mu... nema veze, ne kontam šta radiš i zašto ih ne mičeš (iako mislim da je stvar u tome da njihov mozak to ne može ukapirati), ja ih baciti neću i više se ne ljutim...
Još jednom sam naišla na papuče, fino ih pomaknula i mirna Bosna... i ja ponosna na sebe!
Zašto sam bila bijesna? Zato što sam bila uvrijeđena što ne pazi na mene, zato što sam mu rekla i objasnila, a on k'o mula...bijes = nemoć!
I sada imam mir! (trenutno...nije to stalno...možda tene još i završe u smeću)
E sad, od mene se ne očekuje da bude ručak na stolu, ma ni da ga napravim, ali ja puno stvari očekujem od njega... ma joooj, dug vam je to popis, ali sigurna sam da ga i vi imate isto...
Ja očekujem to i to, a on od mene ne...
I znate šta je najgore. Evo sad, ja očekujem od njega da npr. kupi sir i on ga ne kupi. Ja bih ga prije kao malo dijete poslala nazad uz malo uvreda i viku kako je pa skoro pa glup. Ma sada ne ulazim u to, jer ga omalovažavam (vidim u očima, a da meni tako kaže, bilo bi suza i ako ne bi šta god i letilo prema njemu). Ako mi treba sir, zamolim ga da ode kupiti, ako neće, fino se spremim i odem, a ako ne mogu, ma jebe mi se! Nije kraj svijeta...
I tako se ponašam u cca 60% slučajeva, na 40% trebam poraditi.
E, ali mi ide na živce jer kao on vidi male promjene...kao bolja sam, ali nije to to!
I prije bi mi to bilo strašno, jer mislim KAKO NE VIDIŠ i KAKO ME NE UVAŽAVAŠ!? E sada kažem i mislim - ok, ti tako misliš, ali ja osjećam i znam drugačije i moram raditi još na sebi, a moraš i ti na sebi, jer mi ide ovo i ovo na živce, je li možeš? I može 5x, ostalih 5x po starom, ali nije bitno. Bitno je da smo skontali da tu nešto ne štima i da se trebamo mijenjati, pa za 20 godina ćemo valjda uspjeti.
Još moram naglasiti da mi npr.nemamo puno o čemu pričati, tj. nekada imamo, nekada nemamo, i nije mi problem biti penzioner i ne pričati o ničemu i zvjerati okolo.
Čak si dozvoljavamo da ako se nekome ne sluša o nečemu da kažemo fino jedno drugom: "Znaš šta? Ja te ne mogu pratiti i pojma nemam o čemu ti pričaš" Ili "Meni to jako ide sada na živce i ne mogu se nositi s tim, možemo li poslije o tome?"
Mamasch - za mm ja sumnjam da je nepismen, jer on ništa ne čita
ovo je bosanski moto! MM kaže, a on je Baranjac, da mi u Bosni kada razgovaramo s drugim da uopšte ne slušamo sugovornika. I to je stvarno tako. Svako svakome upada u riječ i bitno je jedino šta ću ja reći, pa vjerovatno i tm tako"pa draga zar ne znaš da je napad najbolja obrana?"
Njegove traume možda možeš liječiti preko svojih. LIječi svoje, a njemu pričaj o tome, pa se možda nađe u tome, jer kažem ti, nama je sve napad. Samo što čujem svoje ime, ja sam već u borbenoj poziciji.
Ostavljanje stvari
Ustvari, ja vježbam za dijete. Svarno želim dijete u bliskoj budućnosti, i ako se ne budem promijenila i bila mirnija i fleksibilnija, lomit ću dijete, a to ne želim.
Mamasch - piši...bujrum...nek malo pomažemo jedni drugima.
Tajchi73 - ma može samo mali pljesak, jer smatram da sam tek na početku, a i on bi mogao malo na sebi poraditi, jer sam svoje ponašanje prenjela na njega tako da on na mene jako brzo plane, a prije ne bi to tako...ali eto, što sam zakuhala sad moram i jesti.
Abonjeko, a kako znas da to sto govoris nije samo izgovor ili opravdanje za strah od promjena?
Znam, zato što znam koliko je lako ostaviti muškarca....naime moj "trenutni životni partner" mi nije prvi...već trideseti... :/, a jako mi je malo godina!!!!
MaslačkicaNadahnula si me! Stvarno!
Slažem seMaslačkica
Strašno puno pozitivne vibre stvara i ulaže kvalitetnu komunikaciju...i ono što sada "kuhaš" zasigurno ćeš uskoro vrlo slasno "pojesti"....jer sve na kraju se vrati na svoje..."the love you take is equal the love you give" kaže jedna pjesma...
ja sam padobranka ovdje
nije mi 'brak' u posebno losoj ili posebno dobroj fazi
ali jedno znam i za mene vrijedi 100% - ljubav je laksa od svega ovoga sto pisete, nije tako komplicirana, ne iziskuje nikakav poseban trud i puste kompromise
prije samo 6-7 godina (s drugim partnerom) mislila sam slicno kao i neke od vas koje su spremne raditi na sebi dok se ne onesvjeste i preuuzeti krivnju na sebe i za cernobil i za izumiranje sredozemnih medvedica i za svoje 'losije' brakove (a bacene carape gledati drugim ocima i prema su jednako bacene kao i koji dan/mjesec/godinu ranije, jos se nagovore da i vole te bacene carape... :sad: )
vec dulje sam u odnosu koji ne iziskuje gotovo nikakav napor, doduse taj odnos nije romantican i strasan kao iz filmova, ali je nepodnosljivo lagan (cini mi se i njemu, nemam osjecaj da pati zbog izostanka romanticnih podavanja cijele moje osobe u njegove sigurne sape)
klyksjdk a da ja samo potpisem stray?
Hm, obećala ja da ću, kad uhvatim vremena napisati što mi je na duši.
Eto, lovila sam vremena da pročitam Maslačkicu i mogu onako iskreno reči da nakon njenih postova nemam puno dodati.
Maslačkica
Svega toga sam svjesna, gdje griješimo, koje su nam boljke.
Znam da u x situacija pretjeram s prigovaranjem, ali jednostavno mi ne ide u glavu kako može - baš svaki put ostaviti čarape pokraj kompa, baš svaki put uzeti čistu čašu, bez obzira koliko ih je izvadio (blažen bio tko je smislio suđericu), baš svaki put ostaviti tenisice/šlape/cipele van ormarića iz kojeg ih je izvadio, baš svaki put pogužvati sve majice u ormaru vadeći jednu, baš svaki put nadrobiti pod stol.....
da ne nabrajam dalje, a ima toga ohoho.....
konstantno sam u dilemi - jesam li ja luda pa previše tražim i previše očekujem, ili pak s druge strane, sam luda što to sve trpim i toleriram.
Nekako, nikako da nađem ili zlatnu sredinu ili da ohladim od svega i ne gledam na neke stvari.
Jer sve su to sitnice koje su mi u nekim trenutcima stvarno samo sitnice, a bogami i u nekim trenutcima čine gomilu preko koje ne mogu prijeći.
Onda se opet pitam, tko je ovdje lud?
Zar ne može malo misliti na mene pa to nešto napraviti/ne napraviti?
Dal mi to namjerno radi zato što prigovaram?
Uh, mogla bi ko Maslačkica
Da ne duljim, shvatili smo bit i srž problema, ali eto, čini mi se da nisam još zrela za neke daljnje korake,
jer koliko god željela okrenuti neke stvari i krenuti dalje, s druge strane NE ŽELIM se pokoravati i povlačiti.
Ma joj.....stalno i stalno u krug a ne vidim tome izlaza
Naravno da je, definitivno se slažem s tobom - ALI kada je neopterečena!
Draga moja, nisam ja prije 5 godina vidjela te bačene čarape - ne znam dal ih je skupljala njegova mama ili sam imala ljubavni povez na očima?
Nisam vidjela puno toga....
a i ne kaže se za badava - ljubav je slijepa
I sama si iskusila na svojoj koži. Sigurno se nisi udala (mislim na prvoga) jer si vidjela kakav je u stvari, kakav je bez tih ružičastih naočala.
Neke stvari dolaze s vremenom, a baš i ne znam nikoga kome cvatu ruže zaljubljenosti cijeli život.
Znaš onu: zaljubljenost prelazi u ljubav, a ljubav s godinama u poštovanje.
E pa kad tog poštovanja nema.....
nastane ovakav topic
Ovako bi trebalo biti
Maslačkica, da znaš da mi je lakše čim si mi potvrdila da je "napad najbolja obrana" bosanska uzrečica jer već sam mislila da sam luda što sam samu sebe uvjerila u to kako bi mi bilo lakše nosti se sa MM-ovim mentalitetom. Sjećam da sam nakon svega par dana veze s njim rekla nešto što se on pravi da se ne sjeća
Ma kako si samo znala?! 8)u Bosni kada razgovaramo s drugim da uopšte ne slušamo sugovornika. I to je stvarno tako. Svako svakome upada u riječ i bitno je jedino šta ću ja reći, pa vjerovatno i tm tako
Najveći štos je u tome što sam ja pokušala prnijetim u svoja saznanja i svoje zaključke, ali on je preponosan i pretvrdoglav da bi si dozvolio da mu ja nekaj tupim i objašnjavam i bože sačuvaj da napravi onako kako sam ga savjetovala (barem ne naočigled, uhvatila sam ga par puta da se u nekoj situaciji zaustavlja, razmisli i na kraju napravi onako kako sam ja rekla
[/quote]ljubav je laksa od svega ovoga sto pisete, nije tako komplicirana, ne iziskuje nikakav poseban trud i puste kompromise
prije samo 6-7 godina (s drugim partnerom) mislila sam slicno kao i neke od vas koje su spremne raditi na sebi dok se ne onesvjeste i preuuzeti krivnju na sebe i za cernobil i za izumiranje sredozemnih medvedica i za svoje 'losije' brakove (a bacene carape gledati drugim ocima i prema su jednako bacene kao i koji dan/mjesec/godinu ranije, jos se nagovore da i vole te bacene carape... )
vec dulje sam u odnosu koji ne iziskuje gotovo nikakav napor, doduse taj odnos nije romantican i strasan kao iz filmova, ali je nepodnosljivo lagan (cini mi se i njemu, nemam osjecaj da pati zbog izostanka romanticnih podavanja cijele moje osobe u njegove sigurne sape)
Potpisala bih ovo da nisam takva kakva jesam i da nisam u 12 godišnjoj vezi i da nemam dvoje djece. Mislim da okolnosti ipak trebaju biti uvažene u našim postupcima.
Moj dugogodišnji odnos sa MM-om je i romantičan i strasan kao iz filmova, ali ujedno i nije lagan ni neopterećen. Ali eto, to smo samo nas dvoje, našli smo se takvi kakvi jesmo i koegzistiramo već više od desetljeća.
Koliko god se žalim i kukam, mogu reći da sam sretna, jer sam pored svega lošega što se povremeno događa između nas u duši mirna i zadovoljna i volim smjer u kojem se mirno i lagano kreće moj život.
Naravno, naglašavam, to je MOJ izbor i MOJ život.
Naša djeca nisu zbog tih naših neslaganja ni traumatizirana ni nesretna ni nezbrinuta. Iskreno vjerujem da neće ni doći do toga.
dobro reče giboni - radije umrijeti neko reći OPROSTI....ali i imponira mu što sam se trgnula no ne želi to otvoreno priznati, a meni bi baš to odgovaralo, da malo pokaže svoju slabost. Osjetila bih se hmmm pa zadovoljno
noćas sam bila u situaciji da mm-a natjeram da kaže istinu jer sam osjećala da laže ali nisam imala pouzdane dokaze.
blefirali smo i on i ja ne znajući kakve karte onaj drugi ima u rakama.
rekla sam mu da mogu shvatiti ljudske slabosti i razloge zbog kojih je jednostavnije lagati ali da se na lažima ništa ne može graditi (trenutno smo u fazi raspadanja) te da mu dajem još jednu priliku da kaže istinu jer ujutro nazivam toga i toga da provjerim njegovu priču.
slomila sam ga na kraju i priznao je, a obzirom da se radi o životno važnoj situaciji pitala sam ga da li se sada osjeća kao zadnje go*no što mi je lagao misleći zaštiti sebe, odgovorio mi je "daj mi ostavi barem malo ponosa".
dalje nisam inzistiraja na kajanju.
sada ćemo ići korak po korak u pokušaju da shvatimo naše naravi i uvidimo što se tu da popraviti.
čitam vas već nekoliko dana i učim. mi smo na rubu ponora ali još uvijek ima povratka pa su mi vaša iskustva dragocjena. hvala vam što ste ovdje
fegusti
fegusti
Koksy -
Abonjeko - jučer sam se tako lijepo najela komunikacije u koju ulažem... zajedno smo napravili canelone i to sam njega ostavila da meso recka, jer sam ja morala neku glupost napraviti. Zajedno ih napunili i zajedno ih pojeli i to u miru, slozi i znoju (jer nam je bilo jako vruće).
Inače naša kuhanja završavaju mojim vrištanjem, jer mi se petlja u kuhinju i stalno me nešto pita, a ja nemam snage i živaca da mu odgovaram i onda ga napadnem i završi s tim da ode gledati tv, a ja kuham. Kad me pita: "Jesi li ti posolila ovu juhu?" Dođe mi da slijedeći put ni ne solim ništa tako da vidi kakva je to juha koja nije posoljena.
Jučer sam se i ja potrudila, pa nam je stvarno bilo super!
Čak sam trpala u tanjur i onda mi je htio prigovarati, pa sam mu rekla:"Ja idem natovariti još jedan tanjur, a ti molim te nemoj ništa reći na to"....probao je, ali sam ga napomenula i rekla da neću slušati...
Popili smo malo alkohola i otišli gledati film neki. Njemu se jela nektarina i zamoli me da mu donesem i operem i ja kao hoću, ali za 10-15 min. I stvarno se ja poslije ustanem i donesem mu, legnem i kada sam ga vidjela da jede one nektarine...mmmmm...i ja bi. Kad je pojeo tjeram ga da ide u wc prije spavanja, zašto? Jer sad ja hoću da on meni donese nektarine... donio ih je...
Bila mi je baš lijepa noć....
Aneldo - ma nije komplicirana toliko kako se ovdje piše, ovo su najgori detalji i ono što nas živicira. A kompromise i trud? Pa ja se moram truditi i sa najboljom prijateljicom? Zašto? Njoj se baš sad ide u trg.centar, a ja ne bi, ja bih ležala i ne bi se mrdala iz kreveta, ali odem, jer znam kako je to kada ti se ide negdje, a onda ostaneš kratkih rukava.
Objasnim nešto mirnim glasom i trudim se objasniti takvim i ne divljati, a vjeruj mi da mi je puno lakše divljati i vrijeđati, ali postižem isti rezultat.
Evo i primjer: mm je izgubio svoj ključ od kuće. Jučer trebam nešto hitno odnijeti pješke i baš moram to obaviti sad. Spremim se, dođem do vrata, ključa nigdje. Pretražim sva moguća mjesta, njih nigdje. Nazovem ga i pitam da li su možda moji ključevi kod njega? Kaže da jesu... i kažem mu i to finim glasom:"Nemoj mi uzimati ključeve osim ako se ne dogovorimo suprotno, jer ja sada trebam izaći, a ne mogu. Pošto komšinica ima ključ, zvat ću nju, a ako je nema morat ćeš odmah ostaviti to što radiš i doći da mi otključaš, jer ja moram hitno vani izaći." I to je to... komšinica je bila, otključala vrata i ja mirno otišla svojim putem i bila ponosna na sebe.
Do nedavno situaciju bi riješila ovako:"Da li si TIIIII uzeo moje ključeve???? I ko ti je DOZVOLIO da ih uzimaš??? Ja sada zbog tvog nerazmišljanja i glupe glave ne mogu vani, a HITNO moram izaći inače će nam propasti 1.500KM. Da li si ti normalan??? Istog trena da si sjeo u auto i došao da mi otključaš!!!!" - cijelo to vrijeme ZNAM da postoji mogućnost da je komšinica kući i da će otvoriti vrata, ali ne spominjem ništa. Nakon razgovora zovem komšinicu, ona mi vrata otvara, ja pizdim i izlazim iz kuće i kad dođem van zgrade zovem mm opet da ga još malo napadnem i rekla bi mu:"Eto, sad sam JA morala zvati komšinicu, jer ti na mene ne misliš. NE TREBAŠ DOLAZITI I ZDRAVO!!!!"
2 različita načina, a jedan rezultat.
A ako sam ja jučer bila fina, ne znači da neću biti sutra...
A da volim bačene čarape? Pa nisam luda!!! Ali isto tako ne volim svoje stvari, evo u ovom trenutku po sobi: na kreveu grudnjak, 2 para kratkih hlača dvije majice, na biciklu 2 peškira, 2 majice, suknja i hlače...ne volim ni to, ali je tu i on na mene ne viče zbog toga. ON to ni ne vidi. Njegovih stvari, u ovom trenutku ima: 1 kratke hlače na TA peći i 1 majica raširena da se ne gužva na onom metalnom štriku i to je to...i to MENI sad bode oči... kontaš? Jer je to ON ostavio... pa ko je tu lud?
Isto tako, kad smo živjeli u Zg imala sam napade panike kada bi sunce svoje zrake bacilo na elemente. A elementi katastrofa za održavati, a vala ih i nisam održavala, a ono sve packe po njima...on uđe u kuhinju, a ja plačem i imam napad bijesa - radi KUHINJEEEEEEE!!!???
Bila bi ljuta radi jedne stvari, a onda njemu srala samo da bi se mogla ispuhati (ovo je tipičan primjer reakcije žena u mojoj familiji, koja mi je jako smetala, pa ja preuzela obrazac), ali problem je bio što ja odmah, istog trenutka nisam znala zbog čega sam ljuta i bila bi ubjeđena da je zbog njega. Skontala bi nakon oluje...
Primjer: spremamo se i idemo vani, sve ok, sve super, smijemo se, zezamo, odlično raspoloženje...stojimo u kuhinji. Ja odem u hodnik da uzmem čarape, vratim se i počnem vikati na njega sa suzama u očima zbog...ne znam čega... I on u mene gleda i počne vikati na mene da skontam ZAŠTO ja vičem na NJEGA??? Da sam prije 1 min. bila ok. Sjela, razmislila i skontala. Dok sam uzimala čarape iz ladice pogledala sam u stomak i vidjela da mi malo sala prelazi preko hlača i to je bio trigger za daljnje ponašanje.
Suze obrisala, rekla zbog čega sam pizdila, on nije riječi rekao (a da sam ja bila na njegovom mjestu, morala bi mu objasniti da to nije bilo lijepo od njega, a znam da je skontao) i krenuli smo svojim putem.
Ko je tu lud?
Kahna - jednostavno ti nemam još odgovor na to, a i da imam, napisala bi knjigu i bila bogatašica. Jučer sam mu rekla da sam ga "hvalila" za njegove cipele koje ostavlja, a zna šta meni to znači itd. i da mi nije jasno...pa nije ni njemu, on to ZABORAVI (?!).
On puno stvari zaboravi. Nekad pomognem, nekad ne, ali se trudim ne odmagati i doljevati ulje na vatru.
Kada smo sami živjeli, prijateljica bi me nazvala, a ja bi trk u kupaonu, pa ovako, pa onako i ostavila stan u urnebesu sa stvarima po podu, neoprano suđe, neskuhan ručak. On bi došao iz smjene od 17h, nekad čak i oprao suđe, skuhao ručak, pokupio stvari ili ne bi ništa od toga, nego bi legao spavati.
Kad on meni to napravi ja sam 10 dana ljuta i moje objašnjenje je: da sam ja to napravila ja sklonim poslije sebe, a ti ne.
Pa ne skloni kada nema priliku, ja to uzmem bacati po stanu i vičem da se cijeli stan ori od mene.
Kahna, probaj se malo odvojiti od situacije i odluči da ti 7 dana neće te čarape i čaše smetati, nego usmjeri svoju energiju na nešto drugo. Preskači preko čarapa, dozvoli da se nakupi 5 pari i okreni se sebi, njemu, djetetu, kome hoćeš, sa pozitivnom energijom.
Napravi nešto što tebi odogovara, s tim da se ne odnosiš prema mužu ljutito nego s razumijevanjem i ljubavi i bez živciranja.
Što ne znači da ako te maltretira ili lupa, mislim, ja stvarno ne pričam o tim situacijama....
E...a to nadrobiti pod stol. MM sjedi jedno pola metra od stola, a tanjur mu je jedno pola metra od ruba stola...ma mislim strašno. I onda ja kao mama njemu - primakni stolicu i primaknem mu tanjur
Sada je već nakon 9 godina se popravio, ali mislim da će mi biti slijedeća taktika ako se pogorša: Ja dok operem suđe daj ti to aspiratorom pokupi pod stolom.
Ljubav je lakša, ali ja nisam. S vremenom što se duže poznajem s nekom osobom dozvoljavam više ružnih stvari da se ispolji... ja postajem teža ljudima, o tome se radi, a i oni meni.
Mamasch - ma jao...pa s time odrastamo. Učilo nas se kada smo bili mali da ne da vratimo djetetu ako nas počerupa, nego prvi da udarimo tako da ovaj nikad ne dobije primjerom.
Kada sam bila starija savjet je bio: Onaj koji tebe zvekne, ti odmah kamen i u glavu
Jaooooo...imam sestru koja je blizanac u horoskopu - s njom ne pričam
Mi ti dozvoljavamo da nam se sve kaže, ali čim osjetimo da se odnosi direktno na nas izgubila si, mi smo naoštrili koplja i padaš.
Meni se sada može reći NEŠTO i saslušat ću i neću biti u gardu obrane ili napada, ali prije
Doprijeti do svog muža bi mogla možda jedino preko nekih nevezanih priča i da malo ga nagneš da razmišlja o nekim stvarima. Da li ćeš ga moći promijeniti...hmm...
Ali, podržavam te u samostalnosti, jer ćeš i njemu biti draža, tj. njemu će pasti kamen sa srca, jer ne mora da te "vuče" za sobom i da bude odgovoran za tebe - kontaš?
I ne obraćati pažnju na sitinice...nek se bavi djecom, tobom... i još, skontala sam iz postova da vam je i teža fin. situacija. Mislim, znaš kako je to...napetost, nervoza, tuga i nada za nečim boljim, a ideš sve dublje i dublje u probleme. I šta bi smo mi? Imali super odnose...jah!
Fegusti
Kako i zašto? Ne znam...
Jedino ti mogu poslati
Sada kada pričam sa mm i pitam ga zašto mi je lagao, odgovor je: "Bilo me stid! Uvijek sam za sebe mislio da sam drugačiji i da ja to ne bi nikad, a...."
Istinu sam otkrivala tako što sam ga forsirala, kopala, čupala, ma isto mater djetetu. U 2 posta prije imaš malo o tome...
Taj period smatram svojom slabošću, ali opet, drago mi je da jesam iako mi je ostao ožiljak od tog vremena i strah i razočarenje u sebe.
Mislim da bi bio vam jako dobar potez bračnog ili psihološkog savjetovanja da bi i ti i on otkrili razlog takvog ponašanja...
Želim ti i šaljem ti snagu i vjeru u bolje sutra....
@fegusti, ako ti je do njega stalo onda nakon tog sto je rekao istinu mozes mu reci da cijenis sto je bio iskren i da ti to puno znaci
otvaranje partnera, otvaranje komunikacije nije instant proces i nece se do toga doci preko noci a jos manje ce se do toga doci prepucavanjem, forsiranjem
ali vodi isto tako racuna ako je jedna strana do te mjere bahata da ju savrseno ne zanima kako se osjeca druga strana ova citava ideja o krpanju i popravljanju ce tesko zaziviti
kod dobro poremecenih je laganje i muljanje dio njihove prirode. ignoriranje partnera, partnerovih potreba i osjecaja takodjer. oni ne preuzimaju odgovornost i ne pada im na pamet mijenjati se (ono sto neko gore pjesnicki opisuje kao ostavljanje cipela na sve strane pa je ona evoluirala u fazu da se zbog toga sad vise ne nervira)
koliko god takvi ljudi znaju biti zanimljivi (sva ta poremecena ekipa je vrlo zabavna kao drustvo) ali kao partner sisa energiju i ubija sve u tebi
mene su u pocetku lazljivci i muljatori sasvim zbunili jer mi nije bilo jasno kako sad da mozes nekom sa kim si lagati i muljati. nakon sto sam dovoljno puta natrcala na takve naucila sam se cuvati. nikad se ne mijenjaju, eventualno obecaju u kriznom trenutnku sve i svasta i nakon kratke faze pokusavanja da se promijene vrate se na staro
Ljubav kao ljubav je takva, skroz se slažem s tobom.
O srcu u kojem ljubav živi ovisit će raste li ili umire, a kad se još dva različita srca u jednoj ljubavi spoje... pa kada se svi životni čimbenici obruše na taj životni mišić itekako će utjecati na njegovo bilo.
Tako da, mislim da univerzalna ljubav različito zaživljava u našim životima, a njena trajnost ovisi o tome kako mi gledamo na sebe i partnera: kao neraskidivu cjelinu za koju se moraš pošto-poto žrtvovati, kao raskidivu cjelinu u koju ipak treba ulagati da se ne raspadne i kao dvije zasebne cjeline koje se nikada nisu uspješno spojile.
Mogu i ja potpisati stray, ali u 50% onoga što je njoj jednostavno meni je teško, u drugih 50% onoga u čemu ona vidi okov, ja vidim vrijednost.
I ja potpisujem stray u nekim njezinim idejama, ali se jednostavno ne mogu složiti s time da treba ugađati isključivo sebi jer se tada vraćamo na ideju prasiskonskog neandertalizma, hedonizma i egocentrizma.... Današnji svijet je puno liberalniji, ali ugađanje isključivo sebi automatski isključuje drugu osobu iz veze... :/Ljubav kao ljubav je takva, skroz se slažem s tobom.
O srcu u kojem ljubav živi ovisit će raste li ili umire, a kad se još dva različita srca u jednoj ljubavi spoje... pa kada se svi životni čimbenici obruše na taj životni mišić itekako će utjecati na njegovo bilo.
Tako da, mislim da univerzalna ljubav različito zaživljava u našim životima, a njena trajnost ovisi o tome kako mi gledamo na sebe i partnera: kao neraskidivu cjelinu za koju se moraš pošto-poto žrtvovati, kao raskidivu cjelinu u koju ipak treba ulagati da se ne raspadne i kao dvije zasebne cjeline koje se nikada nisu uspješno spojile.
Mogu i ja potpisati stray, ali u 50% onoga što je njoj jednostavno meni je teško, u drugih 50% onoga u čemu ona vidi okov, ja vidim vrijednost.
Ovaj deo kao da je iz moje glave. Nalazim se mnogo u svemu što pišeš.ja želim nešto više sa svojim mužem! Želim da me voli, i u dubini duše želim da mi se klanja, tj. želim da me FILMSKI voli....
Ma vala, ja njega ne volim filmski...volim ga ljudski... i otvoreno mu kažem: "SAda mi nisi drag", a onda ga sutradan obožavam da bi mu stope ljubila.
Ma nekad ga ni ne volim... dođe mi da pod brišem njim i bacim ga kroz prozor...
Ja bez svog sadašnjeg partnera vidim i goru i bolju budućnost, tj. ja MISLIM da bi mi bilo gore, jer u stvarno smatram da sam nesposobna sama funkcionirati.
A opet, vidim da bi se to moglo promijeniti i da bi mogla postati i bolja i uspješnija osoba.
A opet, ja uspjeh smatram dobrim obiteljskim životom...a to što sam sada danguba i bez karijere - ma nema to veze...
MM i ja imamo tu filmsku ljubav, ali isto tako imamo i filmske svađe. I ja volim sve to kod nas, kao u lošim talijanskim filmovima strast, seks, svađa, vriska.... A kad bi bilo onako kako anledo kaže
to jednostavno nije za nas. Mogu potpuno da zamislim takav odnos i negde u dubini čeznem za njim, ali nisam takva osoba, a nije ni MM i to nije naš put (bar ne za sada - možda sa godinama...)vec dulje sam u odnosu koji ne iziskuje gotovo nikakav napor, doduse taj odnos nije romantican i strasan kao iz filmova, ali je nepodnosljivo lagan
I sve to o čarapama, cipelama, neredu.... svega toga ima kod nas, onih trenutaka kad sevaju varnice, svega se dohvatimo i on i ja, moje aljkavosti, njegove zaboravnosti, i familije moje i njegove do šestog kolena u rikverc. A kad se volimo..... cveće i ptičice (i onda su mi drage i njegove smrdljive čarape, i u....e gaće).
Ali sad tek vidim da još uvek učimo kako da se volimo, da sad polako smirujemo strasti (možda zbog deteta), da učimo da se svađamo sa odgodom, nekada zaglibimo duboko u nekomunikaciji, nakupi se nezadovoljstva, onda po pravilu danima režimo iz daleka, pa se jednom dohvatimo, pa se onda opraštamo i na kraju shvatamo kako ne možemo jedno bez drugog i filmski padamo u zagrljaj.
Bili smo i mi jako blizu ponora pre skoro dve godine, bilo je ružno i bolno, i smatram našim velikim uspehom što smo se iz toga izvukli. Zato fegusti razumem
Šta sam htela da kažem u stvari: ja smatram da je ljubav dovoljna, i dok je ima sve se može popraviti. Kad smo bili u najgoroj krizi posle svih faza kroz koje sam prošla najvažnije pitanje je bilo: da li ga još volim? I kad sam na to sebi odgovorila znala sam da ćemo se izvući. DOšli smo već bili do toga da je on privremeno otišao iz kuće, i u jednom od dugih i mučnih razgovora pitala sam ga voli li on mene. Kad je rekao DA, to je bilo to, krenulo je na bolje, mic po mic, izvukli smo se. Trebalo je još puno i bilo je bolno, ali sad znam da je vredelo.
kako je dobro što ste ovdje!
susprežem suze i knedla mi je u grlu, a dok ovo pišem mali kopa po stvarima za more i navukao si je sestrine gaće na glavu.
i kako mi to neće popraviti raspoloženje?
on takve stvari propušta
Ja manje plačem odkada imam Nilicu...fegustikako je dobro što ste ovdje!
susprežem suze i knedla mi je u grlu, a dok ovo pišem mali kopa po stvarima za more i navukao si je sestrine gaće na glavu.
i kako mi to neće popraviti raspoloženje?
on takve stvari propušta
fegusti
I MM puno propušta, a tu je u susjednoj sobi.
vissnja, super da je tebi upalilo ali ocito je da je i TM imao volju. problem je kad oni uopce ne vide da grijese i u cemu grijese i ne zele nista promijeniti. i nazalost, nije uvijek ljubav dovoljna.
kad je sve ok MM i ja smo najzaljubljeniji par na svijetu. a kad nas stisne manjak vremena, manjak novaca ili manjak sna onda znam da je on zadnji od kojeg mogu ocekivati razumijevanje i podrsku. kad ima volje, on je najbolji suprug i najbolji tata na svijetu a onda mu dode faza kad nije od volje i kad ga mrzim i vidim sve ono samo najgore u njemu i zelim otici... uglavnom sve se vrti oko njega. ako je on ok onda smo svi super, ako nije onda sam automatski i ja nervozna sto naravno prenosim i na djecu.
a sa teorijom da svatko treba zivjeti svoj zivot se ne slazem ni pod razno. ja imam svoje prijatelje, on ima svoje a sa svima se druzimo i zajedno u paru. i to tako stima. ali da zivimo pod istim krovom a svatko zivi svoje to ja ne bi tolerirala. onda mogu i sama. i cak cu imati manje za prati, peglati, kuhati.
i opet ponavljam, njihove teme s prijateljima nisu 'kako poboljstati odnos sa zenom', 'kako je usreciti', 'kako joj pokazati koliko je volim'...
PUJA8 žao mi je što je kod vas tako. Ne mogu da kažem da MM ne kiksa po pitanju podrške u kriznim situacijama, o i te kako ima kikseva (npr. celo prošlo leto kada je naše prezahtevno dete visilo na sisi bez prestanka, a ja bila očajna i sluđena, a on svaki slobodan trenutak provodio praveći prezentaciju za svoju firmu, koja nikad nije zaživela i koja svakako nije bila must have). Ali to nije bilo namerno, beg je bio njegov odgovor na tu haotičnu situaciju iz koje nismo znali da nađemo izlaz. I možda sad to glupo, smešno ili naivno zvuči ali meni mnogo znači to što je on shvatio grešku i što mu je krivo zbog toga. A i ja sam shvatila da se on prilično uplašio roditeljstva i da je to bila njegova reakcija. Ali ljudi smo i grešimo.
A možda onda ne greše nego su jednostavno takvi? Znaš ono kad ti radiš neku, za tebe, najlogičniju stvar na svetu a neko te ubeđuje da si u krivu. A ti :? jer ne kontaš šta je pogrešno. A ako se pravi da ne vidi u čemu greši i tera dalje jer mu je tako najlakše onda je to bezobrazluk. Naravno sad teoretišem jer ne znam o čemu se konkretno radi.problem je kad oni uopce ne vide da grijese i u cemu grijese i ne zele nista promijeniti.
A za ovo drugo - znam o čemu pričaš jer se kod mojih roditelja sve vrti oko tate. Ako je on bio OK mi smo uvek super funkcionisali. Ali ako je on ustao na pogrešnu nogu propadali su nam izleti, rođendani, letovanja, sve!!! To je dovelo do toga da sam ja kao klinka sa strepnjom očekivala kakvog će tata biti raspoloženja jer je od toga zavisilo i mamino raspoloženjekoliko mogu. On odboluje svoje i posle je OK.
[quote="Maslačkica"]
1.Danas znam šta mi može pružiti i znam KAKO TRAŽITI, jer otvoreno kažem: sada mi treba zagrljaj i zagrli me čvrsto. Prije sam očekivala da skonta da je meni to potrebno, a danas možda samo tajno priželjkujem. Nekada skonta, nekada ne, pa kada ne skonta tražim!
(.
2.A znate šta je najgore, što sam se ja prema njemu ponašala kao mama. I preuzimala njegove obaveze, jer ću JA BOLJE (!?)
I danas mu znam reći na neke stvari: "Ja ti nisam mater da brinem o tvojim ključevima, cigarama i skupljam igračke iza tebe....brini se o svojim stvarima".
:
Ovo 1. sam savladala, o , da znate kako je život lakši.....
Ovo 2. nisam, ali mor<am, sama sam kriva, ja sam tip mamice, a on je tip sinčića i u svojoj obitelji, naravno da je teško očekivati promjenu preko noći, ali moram prestati sebe i njega gnjaviti tim glupostima (ja ću, daj meni...)...
kahna i tebi jedanfegusti
I MM puno propušta, a tu je u susjednoj sobi.
trenutno sam previše u cijeloj našoj situaciji i nemam vremena ali uskoro ću opisati naš slučaj jer kao što vi meni pomažete svojim iskustvom i razmišljanjima tako će možda moje iskustvo nekome pomoći.
zanima me jedna stvar - da li kod vas ima seksualnog života u trenutku kada ste ljute, ugrožene, povrijeđene? (ne pitam to zato da bih znala kako se ponašati jer takva intima kod mene ne može biti isforsirana.)
moja baka je govorila da krevet služi za pomirenje.
"pa posvađala sam se sa onom glavom gore, a ne sa ovom dolje" - znala bi reći.
Definitivno se ne mogu maziti s njim i biti intinma ako smo u svađi.
Ne mogu samo tako preći preko nekih stvari.
Kod nas je sex (ako ga uopće ima) slađi poslije svađe/ljutnje ali samo ako je stvar razriješena.
Čitam vaše postove i drago mi je što rješavate vaše probleme na ovaj ili onaj način, ima tu zaista izuzetnih priča i dobrih savjeta.
Ja bih na kraju svega samo dodao da je muška strana priče dosta slična ženskoj ... samo što to muškarci vrlo rijetki priznaju ovako otvoreno i na ovako "javnom" mjestu kao što je ovaj forum. Teško mi je prihvatiti tezu da su muškarci skoro uvijek problematični dio veze (iako su, zbog utjecaja okoline i njenih "loših" utjecaja tipa tradicija, vjerojatno češće "krivci" odnosno oni koji zbog nerazumijevanja veze dvoje ljudi rade greške u suživotu), u jako puno situacija je odgovornost i za probleme i za njihovo rješavanje ravnopravno podijeljena na obje strane. Tu sad dolazi ono o čemu je puno vas već pisalo: uzajamno razumijevanje, komunikacija, fleksibilnost, tolerancija.
I na kraju, jedna od najvažnijih stvari: prihvaćanje. Partner je takav kakav jest i treba ga takvoga prihvatiti (naravno, treba mu reći ako nam se nešto ne sviđa itd, ali ne možemo očekivati da će se partner "premodelirati" prema nekom uzoru kojeg imamo u glavi ... a to je ono što žene znaju činiti (ali i muškarci).
Sjećam se jedne od bivših cura - željela je da se družimo sa njenim prijateljicama i prijateljima, no ona se nije željela družiti sa mojima, nije prihvaćala moje hobije, ali sam ja trebao prihvatiti njene, seks je bio prihvatljiv samo onakav kakvog je ona željela ... uglavnom, željela me je izmodelirati prema nekoj svojoj viziji. Naravno, frustracija je rasla i dobre strane veze su vrlo brzo bile prekrivene onim lošima i prekid je bio neminovan.
Moj savjet uz ovo bi bio - prije nego što se krene u ozbiljnu vezu treba prvo dobro upoznati partnera i vidjeti da li je on zaista osoba s kojim želimo provesti x godina zajedno i imati djecu. A treba razmisliti i o samome sebi, možemo li zaista prihvatiti tog čovjeka takav kakav jest, u tom momentu ... ili se možda idealizira neka situacija "samo kad bi on još ovo, e tad ću biti zaista sretna"
[quote="tatek"]Moj savjet uz ovo bi bio - prije nego što se krene u ozbiljnu vezu treba prvo dobro upoznati partnera i vidjeti da li je on zaista osoba s kojim želimo provesti x godina zajedno i imati djecu.[quote]
Slažem se s tobom, tatek..jedna baka šipanka nam je uvijek govorila kako treba "vreću soli "izist" s nekim da bi se s njim vjenčao"!!!
A bake često imaju pravo....
ajd, bitno da je zdravlja...
ništa drugo nije tako nepopravljivo
Još jedan mali dodatak, možda nije direkt u temi ovog topika, ali definitivno ima veze. Izvori bračnih/partnerskih sukoba su tako često glupe sitnice - znate ono "istiskati pastu iz tube od kraja ili iz sredine", "rezati luk na sitno ili kupno", "odjeću slagti ovako ili onako" ... Puno takvih običaja i navika nosimo iz roditeljskih domova (ili nekog svog prijašnjeg iskustva) i smatramo da su jedine ispravne, a tome nije tako. Vjerujem da su svi načini rezanja luka ok i dovode do ukusnog ručka.
I kad dođe do nekog takvog sukoba bilo bi dobro da svatko od nas razmisli da li je zaista nužno da svi (dakle, i partner) rade baš tako kako mi smatramo da je OK - možda su i drugi načini ok i možemo dopustiti da i drugi ljudi imaju svoje životne navike i da žive prema njima ukoliko to ne narušava život. Ili je možda još bolje dogovoriti se oko takvih stvari, možda čak usvojiti neki novi običaj, različiti od oba prijašnja? Ili u razgovoru zaključiti da je jedan od ta dva običaja ipak bolji i SPORAZUMNO nastaviti tako raditi stvari?
Primjetio sam da ljudi dosta često sa sobom nose takve običaje iz roditeljskog doma i inzistiraju na njima, a često se ne upitaju da li je to zaista jedan jedini ispravni način da se nešto napravi.
(imam i ja svoje navike tog tipa, trudim se da postupam prema gore navedenom pravilo, no ne uspijem baš uvijek
Znam, u ovoj temi se govori o krupnijim i važnijim stvarima, no tako često život zagorčavaju baš ovakve gluposti ...
recimo moj bivši je padao u nesvijest ako bi se mlijeko iz tetrapaka samo grijalo, a ne i kuhalo jer se onda navodno 'napari'..svako traženje logičkog objašnjenja da šta pod tim misli završavali su blijedim pogledom..to 'napareno' mlijeko bila je jedna od dogmi njegovog djetinjstva...
al da bi se baš čovjek oko toga svađao....
podsjetio si me na mm-a kad smo počeli živiti zajedno: došao jedan dan i pitao me što više volim - da je wc papir okrenut tako da visi prema zidu ili na drugu stranu? Ja rekoh na drugu stranu, a on sav odahnuo, i on hoće da visi na drugu stranu, jer da je čitao neki članak kako u zajedničkom životu češće dolazi do svađa oko takvih pitanja na koju stranu visi wc-papir ili tko je ostavio otvorenu zubnu pastu, nego oko ozbiljnih tema.
To mi je trebao biti lijep znak upozorenja koji nisam poslušala i sad se s njime ne svađam oko wc papira nego oko još glupljih stvari
Joooj, vidio sam ja svađa i suza i radi sitnijih stvari ....recimo moj bivši je padao u nesvijest ako bi se mlijeko iz tetrapaka samo grijalo, a ne i kuhalo jer se onda navodno 'napari'..svako traženje logičkog objašnjenja da šta pod tim misli završavali su blijedim pogledom..to 'napareno' mlijeko bila je jedna od dogmi njegovog djetinjstva...
al da bi se baš čovjek oko toga svađao....
A najbolje mi je kad dođemo kod moje mame pa onda napravim nešto što nije bilo uobičajeno kod mojih pa se ona začudi (tipa spremi beštek na drugi način u ladicu itd) ... "pa to se tako ne radi" ...
tatek, vezano uz tvoj prethodni post - ali ljudi se ipak u nekim granicama mogu promijeniti. jer kad smo već tu gdje jesmo, u braku, s djecom, ljubavi ima, ne može se svaka svađa završavati riječima - takav sam i gotovo. take it or leave it. znala si da volim kompjuter i prije braka i šta sad hoćeš?
kako godine prolaze, tako se i mijenjaju životne okolnosti - nešto što nismo niti primjećivali npr. prije djece, sad nas, npr. nepodnošljivo smeta.
pa ako se mijenjaju okolnosti, da li mi moramo biti uvijek isti?
cvijeta, potpis.
pomikaki
Naravno da ne moramo, ljudi se mijenjaju, ali sami od sebe, bez da to čine "po zahtjevu". Možemo nekome reći da bismo željeli to i to, ali mislim da nije realno takve stvari uzimati zdravo za gotovo ... pogotovo ako se radi o većim stvarima. Ako je netko lud za kompjutorima ili nogometom teško da će prekinuti s time "samo onako", pogotovo ne ako mu se kaže "Kog si vraga toliko za tim ekranom!".
Tatek, u smislu u kojem pišeš ljudi se mijenjaju da bi se prilagodili, a to ne bi da žive sami. Da su sami samcijati mijenjali bi se sami od sebe. I to nitko ne bi primjetio, pa ni oni sami.
tatek, drago mi je da se i muško uključilo u ovu raspravu.
kod nas se radi o krupnicama, o stvarima koje su se gomilale godinama a ja sam se mirila s njima, zataškavala ih pa čak i negirala.
to je bio tek podnošljiv suživot (ne mogu naći pogodniji izraz).
valjda u strahu da ne bude još gore, da svojom reakcijom na njegovo ponašanje ne razorim i ovo što imamo.
moj je bijeg bio u izbjegavanju njega i intimnih situacija jer sam bila ljuta i povrijeđena i, iskreno, ponekad mi je stvarno bio odbojan.
još jedna bitna stvar u našem odnosu je ta što sam sve brige preuzela na sebe, nesvjesno i u hodu, a on ih je vješto izbjegavao.
na koncu je to dovelo do toga da je krenuo tražiti priliku da se provede (u svim smislovima) jer mu je dosadašnji život protraćen a on bi ga htio proživjeti.
moj je zaključak da je djetinjast, da misli samo na sebe i gleda samo iz svoje perspektive.
uglavnom, do sada se ponašao kao dječarac a sada mu trebam pomoći da postane odgovoran muškarac.
samo o njemu ovisi da li ćemo u tome uspjeti.
dala sam mu priliku.
on je taj koji je ugrozio našu obitelj i ja se više ne želim vratiti na staro.
ukoliko zaključi da se ne može ili ne nalazi motiv da se promijeni, nema nam zajedničkog života.
do sada nas je doživljavao kao jaram (iako je bio bez obaveza) a taj neki novi život mu je tako sladak.
sve u svemu, ja sam sada spremna i na razvod. više to ne doživljavam kao neuspjeh ili sramotu (ako ne uspije niti nakon uloženog truda).
osjećam se kao ljudina koja je spremna oprostiti a on je taj koji se sada treba dobro preispitati.
ja s njim mogu i ne moram živjeti (ili bilo koja druga), ali on sam sa sobom - mora.
Ha, nekad su prilagodbe zbilja postepene, ali ne baš uvijek. Nekad je prilagodba uvjetovana, selidbom, promjenom posla, zemlje, rođenjem djeteta ... neki ih primaju lako, neki pak teško i opiru joj se (i to obično rezultira krizama, alkoholom, svađama, bolestima itd).Tatek, u smislu u kojem pišeš ljudi se mijenjaju da bi se prilagodili, a to ne bi da žive sami. Da su sami samcijati mijenjali bi se sami od sebe. I to nitko ne bi primjetio, pa ni oni sami.
Ja sam ponekad pogledam unazad i uviđam kako sam se zaista jako promijenio posljednjih x godina, i to su dosta često bile svjesne promjene.
Mislim da su promjene vrlo dobra stvar.
Ono što sam htio reći jest da niej u redu OČEKIVATi da će se netko zbog nas promijeniti (pogotovo ako ta želja za promjenom nije izrečena jasno i glasno - često to niej slučaj). A isto tako mislim da su puno bolje promjene koje ljudi dožive spontano ili pak svojom željom nego kad ih netko "prisiljava" na njih, tad je čest otpor.
Zaključak: nema ga ... ali, ako već želite postići neku promjenu kod vaših muževa, recite im ljubazno, ali jasno i glasno što želite i dajte im neko vrijeme da razmisle o tome i prihvate (ili ne prihvate) ju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom