kad razmišljaš onako racionalno, u stvari ti izgleda gotovo nemoguće da s jednom osobom provedeš 10-20-30 godina u braku/vezi we.
evo npr. holivud.
mislim da se na prste jedne ruke daju nabrojati oni koji su zajedno više od 5 godina. ima ih, ali su iznimke. razlog je vrlo jednostavan. način života. da ja i mm imamo npr. puno novaca, da smo oboje lijepi, privlačni i da se krećemo u isto takvom krugu ljudi, i da sa 30-40-50-60-70 godina imaš tu mogućnost iznova se zaljubiti, iznova krenuti u neku vezu, ko bi nas zadržao zajedno?
djeca? - i vi kažete da to nije razlog. imovina? - nebitno opet. ljubav? ljubavi ima svugdje oko nas.
činjenica je da se lakše rastati kad imaš novaca, ko što je lakše ostati u braku kad te spaja minus na tekućem.
to je jedno.
drugo. ja mislim da najveće šanse za uspjeh (pod uspjeh ne mislim brak kao takav, nego sretan brak i zadovoljni i sretni bračni partneri, naravno ne mislim ovdje da nema problema uopće, kriza i sl) imaju parovi gdje su partneri - ravnopravni. i slični. možda imam krivo, ali to je ono što vidim oko sebe. kad su otprilike na istom nivou obrazovanja, zarade, kad dijele interese, poglede na život i važne stavove. i kad zajedno grade svoj život, obitelj, kad zajedno stvaraju.
treće, a vezano uz žrtvovanje. bezuvjetna ljubav između dvoje odraslih ljudi za mene osobno je stran pojam. možda graniči malo i s nekakvom patologijom (sjetim se odmah fride khalo ). toliko o žrtvovanju i požrtvovnosti za osobu koju voliš, ne u smislu kompromisa, nego u smislu što za mene pojam žrtve znači i pojam nesretnosti osobe koja se žrtvuje (jer u protivnom to nije žrtva, zar ne?)