Sa zanimanjem čekam knjigu, vjerujem da će biti dosta zainteresirane čitalačke publike.
 |
|||
|
|
|||
Sa zanimanjem čekam knjigu, vjerujem da će biti dosta zainteresirane čitalačke publike
Pridružujem se ini33, i ja čekam knjigu...
XXZdenka2 prvotno napisa
A knjigu naravno sa velikim interesom čekam
!
Pozdrav svima, nisam se odavno javljala, nažalost nisam imala najlepši razlog za to - da vas obavestim da smo suprug i ja postali roditelji.
Samo da napomenem da se zakoni u Hrvatskoj i Srbiji razlikuju, ovde se prolazi škola roditeljstva u CZSR, dobija "opšta podobnost" i par ide na listu Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Na drugoj listi su deca koja su podobna za usvajanje, odn. ona koja imaju uredne papire.
Problem je u tome što je lista potencijalnih usvojilaca ( po onome što smo čuli otprilike 10 x veća od liste dece ).
Suprug i ja smo na listu ušli u novembru 2007., dakle pre nesto više od dve godine.
Kada se pojavi dete kome bi vi kao roditelji mogli odgovarati ( roditelji se biraju prema deci, a ne deca prema roditeljima - znači dete je na 1. mestu ) zovu vas iz konkretnog CZSR, prvo npr. 10 parova, pa 5, pa 3, konačno se izabere par i on dobija dete. Komisija tog centra odlučuje o tome kome paru će dete pripasti.
Problem je u tome što je lista potencijalnih usvojilaca ( po onome što smo čuli otprilike 10 x veća od liste dece ).
Suprug i ja smo na listu ušli u novembru 2007., dakle pre nešto više od dve godine.
Sledeći problem je što smo za to vreme pozvani samo jednom i otpali već u prvom krugu. Nismo bili nerealni, jer smo oboje prešli 40 - tu, pa smo stavili starosnu granicu deteta od 5 godina, kako se ništa nije događalo u 2008. ( izuzev tog poziva), tu granicu smo popeli na 10 godina ( svojevremeno sam čitala ono što je pisala Vlvl i kako su relativno brzo dobili sina, pa sam pomislila da će i nama biti tako ), a bilo je to pre godinu dana - u januaru 2009.
I ništa.
Inače, usvojilac ne sme biti stariji od deteta više od 45 godina, a beba se može usvojiti tek kad napuni 3 meseca.
Čitam kako se u Hrvatskoj deca usvajaju brzo, bar mnogo brže nego ovde, znam da je svaki dan čekanja težak, ali pročitala sam da parovi usvoje dete i posle nekoliko meseci, za mnje od godinu dana, što ovde zvuči kao SF. Nažalost, videla sam i par koji čaka 10 godina, Sonja 29 i suprug, imate našu podršku i ja sam došla, jer zaista moram ovo s nekim da podelim.
Čula sam za par, ovde u Srbiji, koji je 10-ak puta bio pozvan i vraćen, zamislite to, dobijete poziv, sednete u kola odete u drugi grad nadajući se, razgovarate i - ništa i tako 10 puta.
Dakle, podizanje granice na 10 godina, usvajanje deteta koje već ide u školu u Srbiji ne znači ništa, zato što se sva deca usvoje kao bebe, pod tim podrazumevam decu do 2 - 3 godine starosti. Da nije tako valjda bi nas pozvali za čitavu godinu, mi smo spremni da usvojimo i bebu od 3 meseca ali i dete od 10 godina i decu, čiji se uzrast kreće između ova dva.
Što se tiče našeg kontakta sa Ministarstvom, možemo zvati, ali to nam neće biti od koristi, jer od njih možemo dobiti konkretne podatke kao fizička lica ( koji smo na listi i sl.). Može se opunomoćiti advokat koji će ići u Ministarstvo i videti šta se dešava sa vašim predmetom, ( dosije se nalazi tamo) ali ništa više od toga. "Pritisak" na Ministarstvo, odn. unajmljivanje advokata zna biti kontraproduktivno, bar smo tako čuli od jednog, pa smo odustali od ideje.
Zvanje CZSR ne znači ništa, jer kad prođete školu roditeljstva i dobijete podobnost, vi sa njima više nemate veze, izuzev, ako se baš na teritoriji koju obuhvata taj centar pojavi dete, pa vas pozovu ( o ovome odlučuje Ministarstvo, centri su isključeni, dakle lista od tih 10- tak parova se pravi u Ministarstvu ), tamo se i zaključuje, a verovatnoća da se dete pojavi baš u vašem CSZR i da vas pozovu je minimalna.
Tako da i dalje čekamo, vreme ide, dece jednostavno nema.
Toliko o iskustvima iz Srbije, sedite i čekate da vam telefon zazvoni, ne znam šta je gore, ovo naše ili vaše zvanje CZSR, i vest da u konkretnom centru nema deteta.
Ne znam da li sam uspela sve dobro da vam opišem i objasnim, ako nekome nije jasno, slobodno pitajte.
Pozdrav svima, još jednom.
Žao mi je da prolazite tako teška razdoblja,jeste li možda razmislili o posvajanju van države'?Glava gore ,uporni spašeni
Pre svega hvalaŽao mi je da prolazite tako teška razdoblja,jeste li možda razmislili o posvajanju van države'?Glava gore ,uporni spašeni
Citala sam, svojevremeno, bas ovde, o tom medjunarodnom usvajanju, ali nisam nasla nista konkretno, zasta bih mogla da se uhvatim.
Mozda ima nesto novo ?
Pokusali smo sa Crnom Gorom, ja sam zvala nekoliko puta napisala molbu, ali uvek isti odgovor, da nema dece za nas strance. Nazalost, setili smo se usvajanja nakon sto se Crna Gora odvojila od Srbije :/ .
Jedna forumasica koja je pisala na ovom forumu ( izvinjavam se zaboravila sam nick ) zivi tamo i kaze da se decu svakodnevno usvajaju parovi iz regiona, al pitanj je koji mehanizmi su u igri.
Pozdrav svima, narocito "cekalicama", lakse je kad podelis problem sa drugima.
pogledaj onaj link za posvajanje dijete iz drugr države,konkretni slučaj i moguće veze.....mene sad to opet grebe u srcu.....
Uopšte nisam znala da mi je post od juče prošao, naime poslala sam ga, ali mi se na monitoru pokazalo obaveštenje da je server pao i više nisam mogla da pristupim forumu.
Tako da sam mislila da ću morati sve ponovo da pišem.
Sad sam pregledala temu "Kako posvojiti dijete iz druge države/kontinenta"
i vidim da sam mnogo podrobnije pisla u usvajanju iz CG, još 2007.
Hvala ti
Uma, žao mi je što je situacija takva. I u Hrvatskoj je stanje takvo da ima malo djece za posvojenje, iako su ih puni domovi. Isto tako se biraju roditelji djeci, a ne djeca roditeljima. Jedina je bitna razlika u tome što kod nas proces posvojenja nije centraliziran.
Rekla bih da ovo što si napisala pokazuje da nam izravan kontakt s centrima ipak daje više šanse nego centralizirana lista o kojoj ti govoriš. O tome smo baš nedavno na formu raspravljali u kontekstu toga da je potencijalnim posvojiteljima teško nazivati i kontaktirati centre. Jest to teško, ali ipak daje šansu da pokažeš svoju motivaciju i angažman i da prije dođeš do djeteta.
Nadam se da će i tvom čekanju doći kraj i da ćeš što prije zagrliti svoje djetešce.
Zdravo Zdenka
tebe se dobro sećam od ranije, a vidim da si i jedna od najaktivnijih po broju postova. Svojevremeno sam sa jednom forumašicom pisala o ovom pitanju gde je teže dočekati deta kod vas ili kod nas. Taj osećaj pasivnosti, nemoći, nemanja informacija... ma nema ništa gore od toga. Uzmimo da u Srbiji ima 500 - 600 potencijalnih usvojilaca ( različite brojke su u opticaju), a mi uopšte ne znamo ne samo na kom smo mestu, nego na kom smo delu liste :? Kao da sediš vezanih ruku u nekoj samici, potpuno izolovan od svega, bez mogućnosti da išta poduzmeš. Ona je govorila da zvanje i stalno odbijanje iscrpljuje, demotiviše, baca u depresiju, naravno i to mogu da razumem, ali vi bar nešto radite, šaljete mejlove, zovete i sl. a mi smo, kao što sam već napisala okovani o našoj poziciji.
Hvala ti na lepim željama, pozdrav iz Beograda
Izvinjavam se, zaboravila sam da ovde ne postoji opcija EDIT, pa da dopišem još nešto i ovde su domovi prepuni, medicinske sestre, negovateljice ili kako se već zovu imaju prepune ruke posla. Malo je vremena da se posvete svakom detetu, jer ih nema dovoljno, pa sve ide kao na pokretnoj traci, hranjenje, prepovijanje, kupanje, hranjenje...
Zato deca dobijaju "domski sindrom" sa kojim se usvojitelji moraju boriti. Sudstvo je sporo i neefikasno, postoji tendencija da se dete vrati u primarnu porodicu ( najčešće majci ) kada se ona sredi - nađe posao stan i u tome prolaze godine. Svi bi da usvoje bebe, a deca "prestare" čekajući, retko ko hoće dete starije od 10 godina, mi smo stavili tu granicu, da nam ponude i nešto starije dete, uzeli bi, ali kao što sam pisala za godinu dana ( od kad smo sa 5 digli granicu na 10 godina) nismo ni jednom pozvani, tako da se pitam šta je sa tom decom i jedini odgovor koji mi pada na pamet je da su u hraniteljskim porodicama i domovima, gde će dočekati i punoletsvo, neće se vratiti biološkoj porodici, a onda su njihove perspektive za dalji život jako teške, praktično se trebaju boriti i probijati sami, kroz njega, bez igde ikoga.
Evo, samo da dopunim ovdašnju neveselu sliku.
Nažalost što se tiče djece u domovima i njihovog statusa i kod nas je slična situacija.
Jedini pozitivni pomak što sam primjetila je da se kod nas u zadnje vrijeme posvajaju i starija djeca, što nije zasluga sustava već posvojitelja koji su sve češće spremni posvojiti i stariju djecu, pogotovo ako im je to drugo dijete.
UmaBg stvarno mi je žao što ste u takvoj situaciji, vaš sustav mi se čini još okrutniji rema posvojiteljima, nakon tvog iskustva cu sad s vise veselja uzimati slušalicu u ruke.
Čini mi se da bi trebalo sjest za komp i uzet telefon u ruke i raspitat se, možda bi vama iz srbje bilo lakše posvojit u Rusiji, Ukrajini, Rumunjskoj nego nama u Hrvatskoj?
Uzimaj slušalicu, kad već možeš, naravno želim ti da što pre dobiješ pozitivan odgovor
Mene je potpuno obeshrabrila situacija sa Crnom Gorom, odn. njihovom službenicom u Ministarstvu, na svako moje pitanje, dobijala sam potpuno isti odgovor : Nemamo dijece za usvajanje. Npr. ja je pitam : Šta je potrebno od dokumenata, a ona : Nemamo dijece za usvajanje i tako u krug
UmaBg, žao mi je što kod vas još nema ništa. Vjerujem da je teško čekati skrštenih ruku i ne moći utjecati na daljnji razvoj događaja.
Čini mi se da ovdašnje nazivanje centara, osim što potencijalnim posvojiteljima daje priliku da pokažu motivaciju, ujedno može poslužiti centrima kao neka povratna informacija. Drugo je kad znaš da na listi ima 500 ljudi, a drugo kad te osobno zovu. Mislim da je moguće da ljudi iz centra, uz svakodnevni kontakt sa zaintersiranima za posvajanje, lakše odluče pokrenuti ili ubrzati postupak za neku djecu - kad su svjesni da su ta djeca negdje željno čekana.
Nažalost, zajednička nam je situacija da je djece bez primjerene roditeljske ili druge obiteljske skrbi mnogo, a malo je one kojoj se pruža mogućnost da kroz posvojenje dobiju brižnu obitelj.
Crna gora je mala zemlja s malo djece u usporedbi s Rusijom i sličnima, ne daj se obeshrabriti, pokušaj sa veleposlanstvima, raspitaj se po netu, nikad ne znas gdje i na koji način možeš dobiti potrebnu informaciju, ja se pokušavam svaki dan buditi s mišlju da baš ovaj dana može biti taj koji ću pamtiti cijeli život.
Sama pomisao da nesto ipak možes kopati, tražiti, nada koja se probudi i izvuče iz obeshrabrenosti i očaja može pomoći da se nesšto pokrene.
@Vlvl & ivanas
Hvala obema na podršci, suprugu i meni mnogo znači u ovom trenutku.
Čitala sam malo o usvajanju iz Rusije, ali nailazila sam samo na usvajanja preko agencija, što mi se čini sumnjivim i nesigurnim, kao i te agencije same, ali nastaviću da tragam, bar tako imam utisak da nešto radim, a ne da sedim skrštenih ruku.
Pozdrav
Mi smo dijete čekali manje od 6 mjeseci od dana kad smo predali zamolbu za obradu. Imali smo ludu sreću. Nakon posvojenja još dvaput su nas zvali na razgovore.
Glede "svoje" i "tuđe" djece, neki nam nisu ni čestitali nego su umjesto toga pitali zar ne možemo imati djece. Naravno da možemo, imamo sina i on je naš, a ponajprije SVOJ
Mi smo čekali tri godine. Imali smo nekoliko razgovora ali sve je bilo na našu inicijativu osim kad smo stvarno uspjeli tada je centar zvao nas
Od trenutka predaje prvog zahtjeva za obradu u maticni centar do dolaska Mrve u nas dom prosla je godina i pol dana.
Nesto vise od godinu dana bili aktivni i trazili dijete..
Par mjeseci prije samog posvojenja usli smo u neku vrstu pauze... Nismo zvali centre, niti ih obilazili. Samo smo poslali molbu koja nam je donjela princezu.
Našla ovdje svoje postove od 2009. godine! Priznajem da nisam bila uporna u pozivima ali 5 godina nas nitko nije nazvao za niti jedno dijete.
Od predaje zahtjeva pa do dana kad smo upoznali našu kćer, prošlo je nekih šest mjeseci, a nekih mjesec-dva ranije bili smo pozvani na razgovor za curicu za koju nismo prošli. Mi smo zvali nekih mjesec dana nakon što smo poslali molbe i to nismo ni stigli nazvati sve centre (oboje radimo, pa zivkanje s posla baš i nije najpoželjnije) i kroz jedan takav poziv saznali smo za dijete. Nakon što smo posvojili, znali smo primiti pozive iz centara jesmo li zainteresirani za posvojenje. Mislim da je naša velika prednost bila u tome što nismo stavljali "malu" dobnu granicu.
Prpa mogu te skoro pa potpisati, osim sto nas jos nije naknadno nitko nazvao. Molbe smo poslali par mjeseci nakon obrade, 3 mjeseca kasnije tek nazvali centre. Pola godine nakog toga smo postali roditelji.
Roditelji smo postali godinu dana nakon što smo podnijeli zahtjev za obradu.
Za obradu su trebala dva mjeseca, nakon pozitivnog mišljenja smo odmah poslali zamolbe a nazivati počeli otprilike mjesec dana kasnije. Što će reći, od kad smo počeli nazivati do trena kad smo svoju kćer
Nakon što smo posvojili zvali su nas iz još nekoliko centara...
Mi smo isto godinu dana nakon što smo podnijeli zahtjev za obradu postali roditelji. Nekoliko mjeseci nakon što smo dobili rješenje da smo podobni.
Mi smo predali papire za posvajanje 2009. godine i otada su nas zvali samo iz jednog centra i nismo prošli.
U međuvremenu smo dobili dijete putem MPO ali od ideje za posvajanje nismo odustali.
Sada je već 2016. godina i niko nas nije zvao ni iz jednog centra.
Pomjerili smo i dobnu granicu može to biti i dijete od 5-7 godina ali opet ništa.
Napominjem da živim u BiH i ne čudi me post od Sonje29 koja piše da ih nisu zvali jer nisu dali novce.
Ovdje je korupcija i u tom pogledu, ako platiš dobićeš djete. Znam parova koji su nakon 2-3 mjeseca od predaje zamolbe imali bebice.
Moj muž je nedavno navršio 45 godina a ja imam 43 pa su nam i zbog godina nade male, izgleda da nas zaobilaze u širokom luku.
Rozalija, ne kazem da korupcije nema, ali posvojiti se itekako moze bez koruptivnih mjera.
Potrebno je imati strpljenja, biti uporan i jako puno "raditi na djetetu" - zvati cente, obilaziti ih, slati molbe...
Kazu da na kraju dijete izabere svoje roditelje, ali svakako je potrebno biti aktivan potencijalni posvojitelj
Drage moje žene...ja čitam i ne vjerujem; 6 mj., 3 mj., godina dana? Molim vas iskreno...jeste li imale vezu? Zašto vas to pitam... Na toliko razočarenje koje smo doživjeli suprug i ja - nismo računali. U ovu priču smo ušli čista srca, puni ljubavi. Ne pretjerujem kad kažem da smo divni s djecom; to će reći svi koji nas znaju. Jednostavno je tako; mi volimo djeu i djeca jako vole nas. Prošla je godina dana. NITI JEDAN centar nije nas nazvao. Nedavno smo išli na razgovor (na moje inzistiranje) gdje nam je rečeno da moramo imati vezu. Bez okolišanja. Moramo naći nekoga tko bi to pogurao. Dakle, da ne bi bilo zabune; to nam je rekla osoba zadužena za posvajanje. Prošli smo 4 sata razgovora, preko 550 psiho pitanja, prošli smo školiu, da bi ona ovim što je rekla pljunula na rad svoji kolegicca. Zvali smo u jedan centar zbog posvajanja djeteta nakon što smo im poslali mail. Na mail nam nije nitko odgovorio, ali kad je suprug KONAČNO došao do te žene u centru, ona nam je rekla da se pomirimo s tim da nas nitko neće zvati. On ima 50, ja 40 i običaj je da se djeca daju osobama do 30 godina. Ja s 30 nisam razmišljala o posvajanju, već o tome kako da postanem mama. Ovo je toliko bolesno da ja danima ne mogu prestati razmišljati o tome koliko je nepravde prema toj djeci. A i nama koji sve to prolazimo...
Koliko centara dnevno uspješno nazoveš (znači da realiziraš razgovor s nekim iz tima za posvajanje) ?
U koliko si mjesta/gradova bila na vlastitu inicijativu (znači nazvala, dogovorila i realizirala susret) ?
Jesi li u molbi naglasila/boldala/podcrtala da želiš posvojiti i školarca bilo koje rase?
Jeste li svjesni da s 50g. starosti ne možete dobiti malo dijete, a da gotovo svako posvojeno dijete, a osobito starije dolazi s teškom emocionalnom prtljagom?
Jeste li zato u molbi i direktnim kontaktima dovoljno naglasili da se ne bojite takvih izazova kao ni psiholoških, logopedskih, defektoloških ili psihijatrijskih terapija? (Govorim o fizički i mentalno zdravoj djeci, bolesne se nismo ni dotakli.)
Postoje mnogi legalni putovi dobivanja informacija kroz kontakt s centrima. Svi posvojitelji koje znam ili su dobili dijete jako brzo ili su se jako naradili da do njega dođu, a svakako nitko nije nikoga platio, što naravno ne znači da to možda ne postoji. Proces posvojenja nažalost nije prekopavanje okućnice nego guranje planine u kojem rijetko kada tebe netko zove.
I ne zamjeri - rečenica "Ja s 30 nisam razmišljala o posvajanju, već o tome kako da postanem mama" iskusnom uhu ne zvuči dobro. Znam da se radi o nespretnom izrazu, ali ipak...
Mi smo u registru od kraja kolovoza prosle godine (zahtjev smo predali u lipnju 2014., ali obrada je potrajala..pa nas greskom nisu unijeli u registar.dugo sam prepravljala molbu dok nisam bila sigurna da je to-to.
Draga brar, žao mi je što ste razočarani. Sve mi koje smo uspjele postati mame smo, pored osobnog angažmana, prihvatile i to kakvu djecu se u Hrvatskoj može posvojiti. Guranje planine obuhvaća i rad na sebi, usklađivanje očekivanja sa realnim mogućnostima. Krivo mi je kad se tolika količina napora svodi na vezu ili kovertu.
u dobru i zlu, samo naprijed
Posljednje uređivanje od DeDada : 20.01.2016. at 22:11
Ne kuzim ovo tvoje resetanje pitanjima. Evo, danas sam (ponovo) poslala 5 molbi. Nisam zvala. Radim. Zasto bi naglasila da zelim skolarca bilo koje rase? Ja tocno znam sto hocu i sto necu. Cemu ovo prozivanje kao da sam napravila nesto lose? Ja imam 40. U mojom godinama zene radaju po prvi put. U cemu je problem? Ja s 40 necu biti dobra mama malom djetetu? Druga stvar, nicije uho nisam htjela uvrijediti, ali ja sam doista s 35 shvatila da imam problem. Svi smo drukciji, kuzis? Ono na sto sam htjela skrenuti paznju je to da na osnovu nasih godina nitko ne moze donijeti sud. Pa, cemu silna procedura? Jesi li ti shvatila da je meni DJELATNICA CENTRA rekla da nademo vezu? Prekopavanje okucnice? Nemoj...
Nitko nam nije spominjao kovertu. Ne zelim ni misliti o tome. Shvacam ja kakvu djecu se moze ovdje posvojiti; svako malo smo u djecjem domu. Donesemo koliko mozemo, poigramo se... Ma, divna su to djeca...sustav prema njima nije...to me ljuti...Draga brar, žao mi je što ste razočarani. Sve mi koje smo uspjele postati mame smo, pored osobnog angažmana, prihvatile i to kakvu djecu se u Hrvatskoj može posvojiti. Guranje planine obuhvaća i rad na sebi, usklađivanje očekivanja sa realnim mogućnostima. Krivo mi je kad se tolika količina napora svodi na vezu ili kovertu.
u dobru i zlu, samo naprijed
Posljednje uređivanje od brar : 20.01.2016. at 22:34
Sustav je vrlo daleko od idealnog, ali od jadikovki nema koristi. Nikako nisam željela napadački rešetati, samo sam ti nacrtala prečicu jer za zaobilazne šetnice nemate vremena.
Baš neku socijalnu radnicu briga volimo li susjedovu djecu i vole li oni nas. Ona je zastupnica je točno određenog djeteta i traži mu određene, najčešće hrabre i spremne roditelji, one koji nalazi načine da do njega dođu makar radili na tvorničkoj traci od 8 do 16. Zato što će i u budućem zajedničkom životu trebati jednaku odlučnost i snalažljivost u hrvanju s teškoćama.
Sretno!
Mislim da Čokoladina pitanja nisu uopće postavljena da se na njih javno odgovara, ali su dobra smjernica.
5 molbi? mi smo ih slali po 80.
Zvali smo unatoč tome što radimo. I kad imaš dijete - radiš, pa moraš imati vremena za poziv ako je bolesno itd.
Pravo na dijete nitko od nas nema i nema se smisla postavljati kao da službe rade protiv nas. Opet pitanje na koje se ne mora odgovarati, jeste li i u molbama tako odrešito pisali "što" ne želite? Jer to nitko ne voli vidjeti. Mi smo sa svojih niti 30 saslušali priču svakog djeteta koje su u razgovorima odlučili spomenuti, ili nas čak nazvati. Jer smo htjeli posvojiti, a ne roditi.
DaDada i Čokolada, dobro ste to napisale i mislim da su nažalost nekad sami parovi sebi prepreka. Postavljanje uvjeta, biranje, sklonost da se brzo uvrijede, to ne pomaže kod posvajanja. I kriva predodžba da su djec tu radi nas i da imamo pravo na roditeljstvo. Djeca imaju pravo na roditelje. Stoji i to da zakon kakav je nije savršen i nije uvijek na korist djetetu. Ali svako dijete ima svoju priču, svoje porijeklo, biološke roditelje. Sve je to jako osjetljivo. I nije crno i bijelo.
I ljuti me kad me znaju pitati da da li se stvarno to tako dugo čeka i da li je tako komplicirano. Jer nije. Tko to stvarno želi, pomoći nekom djetetu da "zauzvrat" postane roditelj taj će okrenut i brda i doline za to. Ne mislim pritom na kuvertu i vezu. Mi nismo to imali. Posvojili smo dijete koje je dvije god imalo čiste papire i zbog predrasuda nije bilo posvojeno. A on je moj savršen sin, prekrasan (sad već) školarac kojeg svi obožavaju i ljudi me zaustavljaju na cesti da mi to vele. U dućanu ga tete znaju. U bolnici na pregledu ga znaju. U knjižnicu kad dođe već ga imenom oslovljavaju. U vrtiću je bio omiljeno dijete teta. U školi se učiteljica posebno trudi oko njega. Prijatelji iz vrtića ga se sjećaju kao najboljeg prijatelja. Udomiteljica kod koje je bio godinama još uvijek nam je kao druga mama, teta, baka. Ništa ne bi mijenjala.
Nije bilo lako i morali smo se prilagoditi. I još uvijek se prilagođavamo. Nismo prošli nikakvu školicu. Već metodu pokušaja i pogrešaka. Kad istinski voliš i te pogreške se opraštaju. Jer dijete osjeti da ga voliš onakvo kakvo jest.
Kako ne volim biti krivo svaćena - pojasnit ću. TAJ dan za koji ste me pitali poslala sam 5 molbi. TAJ DAN. Inače, 80-tak molbi smo poslali i mi. Naravno da jesmo. TAJ dan ja nisam zvala. Zvao je suprug. TAJ dan. O kakvim uvjetima i probiranju pričate? Napomenuto mi je da postoji beba psihički bolesne majke. Biste li vi riskirali? Ja ne bi. Čini li me to lošijom osobom od vas? Bili smo u nekoj "kombinaciji" oko dječaka koji je bio dijete ovisnika; prošao apstinencijsku krizu; ostavilo je to kao posljedicu da je neurorizično dijete; nije sjedio s godinu dana. Je li nam to bio problem? NIJE!!! Htjeli smo ga najviše na svijetu. Dala bi se u borbu s problemom i satrala bih problem, sigurno. Što se desilo? Nitko nas nije niti nazvao na razgovor (rekli su da očekujemo poziv), nitko nas nije niti obavijestio da je dječak posvojen. Ja ne pričam ovdje o tome tko se više ili manje trudio; nastojala sam alarmirati na propuste. Treba raditi svoj posao. Smatram da postoje propusti. Smatram da pred njima ne treba pognuti glavu. Toj djeci vrijeme nie saveznik; svaki dan u domu je previše. Sve što sam čula od gospođe bilo je "nisu riješeni papiri". Jesu li ta djeca kao kredit? Pa nisu riješeni papiri... Nećemo se praviti blesavi, svi znamo koliko je zakon spor i inertan prema toj djeci. Raste u domu, ali ima mamu koja nazove. TO je bilo ono što sam htjela s vama podijeliti. Umjesto toga, odovrate mi kako sam inertna jer nisam zvala. Nisam poslala molbe. Vi zaista mislite da je tu sve savršeno, glatko i kako treba? Ja ne mislim. Napisala sam va i da mi je vrlo važna osoba iz centra rekla da nađem vezu. Žao mi je, niste me shvatili. Neću više o ovoj temi. Hvala svima.
Draga brar, razumijem tvoje ogorcenje. Ali, biti roditelj nije nikakvo pravo koje netko zahtjeva.
Jednostavno, traze podobne roditelje za djecu.
Shvacam da poslije toliko poslanih molbi si razocarana ,ali ne odustaj.
Nije bitno dali zoves ti ili suprug.
Ako postoji beba od psihicki bolesne bioloske majke to neznaci stoposto da ce i djete biti bolesno.
Uostalom,kod malih beba se nemoze tako lako otkriti neka nasljedna bolest,dok kod vece djece se vec zna jesu li zdravi ili ne.
Ali mislim da to nema veze. Jer i trudnica nemoze biti sigurna tocno o zdravlju djeteta.
Mi bismo pristali na bebu od psihicki bolesne majke.
Nemoj me krivo shvatiti, jednostavno nismo svi isti.
Ako vas nitko ne zove (i mi smo u slicnoj situaciji), zovite vi. Svaki dan po jedan centar.
Uz tebe sam.
Mi smo svoje dijete tražili 2 godine.... Kažu "to je prosjek" ili "neki čekaju i godinama"... Meni su preduge bile.
Sve to vrijeme (sa ponekom pauzom jer postaneš letargičan od stalno istog odgovora) sam aktivno zvala gotovo svaki dan, radila sam i zvala sam pod pauzom koju sam koristila upravo za to, godišnje odmore koristila tako što sam po cijele dane zvala i zvala.... Obišli oko bar 30 centara (možda i više), neke i po nekoliko puta... Na godišnjem na moru obilazila obližnje centre.... Uh, baš je dobar izraz "pomicati planine"...
Nikome nisam dala nikakav novac, nego kada je upravo MOJE dijete trebalo biti posvojeno pozvani smo.
Da, vjerujem da dijete bira svoje roditelje i kako bi rekla Ivanas (kada je posvajala treće dijete): Ako je to moje, ono će meni i doći, ma što drugi učinili i smatrali...
Draga brar
Brar, pitanja koja ti je postavila naša Čokolada nisam doživjela kao rešetanje, nego više nešto kao check list, ideje...
Pitala si da ti odgovorimo iskreno, pa evo, najiskrenije, mi nismo imali niti koristili niti tražili ikakvu vezu za posvajanje. Za posvojitelje koje poznam također sam sigurna da nisu koristili nikakve veze. Žao mi je što ti je to rekla neka osoba koja je u sustavu. Ona je, kako kažeš, važna osoba u nekom centru, ali tek jednom od desetaka centara. O njoj neće ovisiti odluka tima u bilo kojem drugom centru, iako, da sam u situaciji da tražim dijete, ne bih ni taj centar isključila iz daljnjih pokušaja.
Moram još i ovo napisati... od posvojitelja koje osobno jako ili relativno dobro poznam, uključivši i našu priču, a čini mi se da je takav slučaj i s većinom mama koje ovdje pišu, nisam čula ovo što si napisala, odnosno da smo pri posvajanju točno znali što hoćemo i što nećemo. Da ne ponavljam, jer na to su se već osvrnule DeDada i Špelkica...
Žao mi je što ste tri puta ušli u uži krug, mogu si zamišljati kakav je to bio uragan emocija...Mi smo u registru od kraja kolovoza prosle godine (zahtjev smo predali u lipnju 2014., ali obrada je potrajala..pa nas greskom nisu unijeli u registar.dugo sam prepravljala molbu dok nisam bila sigurna da je to-to.
Sretno!
Je li taj dečak posvojen? I sama znaš, koliko god loše za dijete bilo boraviti u domu, ne može biti posvojeno dok se ne 'riješe papiri'. I kad bih u centru dobila informaciju tog tipa, bilo mi je znak da se tom centru maksimalno usmjerim.
A propos prvoga pitanja, dijagnoza biološkog roditelja nama ne bi bila prepreka da dođemo na razgovor za neko dijete, pa onda, temeljitije informirani, razmislimo... Svako dijete ima svoju priču...
Inače, majka sam dvoje neurorizične djece, jedno sam posvojila a drugo rodila. Probleme se trudimo rješavati kako dolaze... Super je što si tako spremna i odlučna uhvatiti se u koštac s eventualnim zdravstvenim poteškoćama, ne bi bilo loše i to spomenuti kad nazivaš centre, iako, moram i to reći, sve proleme nije moguće 'satrati', ponekad to znači da je postignuće pomoći djetetu da dođe do svoga maksimuma...
I mi dalje čekamo, prošlo je par mjeseci od kada smo poslali molbe, nitko nas još ne zove tako da je vrijeme da mi krenemo sa nazivanjem centara
Hvala Shanti
I meni to govori da je to dobar znak ..
Bilo je uhh neznam kako bi opisala..kao kad smo bili u wannabe fazi pa mi kasni M ..nadam se, zamisljam, napravim test ono ništa..i nakon par sati dode M.
Mogla bi cak reci da je ovo bilo i vece razocaranje..ili sam mozda zaboravila vec kako je onda bilo..
U svakom slucaju idemo dalje
Meni je "wannabe" faza puno lakše prolazila, kao da se ne događa meni. Nedavno se dogodio poziv kakav smo priželjkivali. Nažalost, u tom Centru nisu primjetili upis da već imamo dijete pa smo otpali u roku minute, unatoč mom "nagovaranju". To me baš streslo, iako nismo u ovom trenu spremni na drugo dijete mišljenja smo da se priliku ne propušta. A nakon tog poziva, znamo da to stvarno želimo. Mislim da je drugačije kad razmišljaš o djetetu koje već postoji, a izbor je van tvoje kontrole. Za svoje tijelo sam više osjećala kao da je pod mojom kontrolom. Čekalice, sretno!
Pozz svima!
Neću se osvrtati na prethodne postove no imam potrebu reći ovdje kako smo mi u procesu oko godinu dana, angažirani od trenutka kad je stiglo mišljenje našeg Centra o podobnosti, slanje zamolbi svima (poštom, mailom), zvanje, razgovori s onima koji su već posvojili, školica u Adopti.
Mislili smo da nas neće nitko nazvati u skorije vrijeme, a evo..sutra idemo vidjeti dječicu
Treba biti otvorenog srca, fleksibilan, bez predrasuda... i vjerujem da odašiljanje takve energije u svemir prije ili kasnije urodi plodom
Apsolutno se slazem s ovim za odasiljanje i primanje pozitivnih vibrica, to je po meni zatvoreni krug
Zelim vam svu srecu sutra i veselim se novostima! Sretno!!
Hvala!Apsolutno se slazem s ovim za odasiljanje i primanje pozitivnih vibrica, to je po meni zatvoreni krug
Zelim vam svu srecu sutra i veselim se novostima! Sretno!!
Amondi, danas je "sutra"..Pozz svima!
Neću se osvrtati na prethodne postove no imam potrebu reći ovdje kako smo mi u procesu oko godinu dana, angažirani od trenutka kad je stiglo mišljenje našeg Centra o podobnosti, slanje zamolbi svima (poštom, mailom), zvanje, razgovori s onima koji su već posvojili, školica u Adopti.
Mislili smo da nas neće nitko nazvati u skorije vrijeme, a evo..sutra idemo vidjeti dječicu
Treba biti otvorenog srca, fleksibilan, bez predrasuda... i vjerujem da odašiljanje takve energije u svemir prije ili kasnije urodi plodom
pricaj, jeste bili?
kako je bilo??
Evo me! Dakle, iza nas je jedan vrlo vrlo emotivan dan. Neizvjesnost, trema, strah, znatiželja- sve pomiješano. Bilo je zaista super! Ono što mogu reći nakon današnjeg susreta s dječicom; ZAISTA treba biti otvorenog srca i duše i sve nekako dođe k tebi. Svemir se jednostavno za to pobrine.
Sve je bilo tako prirodno, komunikacija, igra; vrijeme je naprosto proletjelo. Sad nam slijedi odluka za dalje, ali nekako mi se čini da smo MM i ja odlučili čim smo sjeli u auto, a miceki nam mahali za sretan put
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom