 |
|||
|
|
|||
Magda samo hrabro.
hvakla curke,
sada nam valja zasukati rukave.
jos nisam zvanicno cekalica.
pripremam se za cekalicu
pusa!
sretno Magda
Na početku našeg braka živjeli smo s bratom mm i njegovom ženom. Šogorica je tada radila u jednom domu za djecu sa srednjim i težim poremećajima. Među djecom je bio četverogodišnji klinac izdaleka, s obiteljskom dijagnozom, ali sam bez dijagnoze. Smatralo se da je ili lakšeg stupnja retardacije ili samo nedovoljno hm potican u razvoju? Bio je tamo jer su ga poslali iz njegovog centra - njegovi se zapravo nisu mogli brinuti za njega.
I šogi mlada i nadobudna dovede malca jednog petka doma, da iskusi obiteljsku atmosferu preko vikenda. Prvo se držao povučeno, ali uskoro se glasno vrišteći natjeravao s našim nećakom.
U ponedjeljak ujutro plakao je na putu u dom i obećavao šogorici da će biti dobar, misleći da ga ona vraća za kaznu.Tako mu je teško pao povratak da šogi nije više imala srca voditi ga na vikend.
A mm me sa suzama u očima pitao da li bismo pokušali posvojit, udomit, šta bilo, njega ili nekog njemu sličnog.
Ja sam tada osjećala gadljivost prema retardiranim ljudima i odgovarala sam da to ne mogu. Meni je godinama, desetljećima najveća noćna mora bila da bih mogla roditi retardirano dijete - mislila sam da bih tako nešto doživjela kao najveću nesreću. Sada više ne osjećam tako.
U svakom slučaju, mm je bio puno ranije "zreo" za posvojit klinca, i puno širokogrudniji od mene u tome koga bi mogao prihvatiti bez straha i sa svom ljubavi.
E, magda_coccinella prvotno napisa
Magda
Baš čitam ovaj topic iz početka i gledam vam potpise koji su se u međuvremnu promijenili. Ma prekrasno!. Znam da smo te i prije pokušavale nagovarati na promjenu potpisa, ali mislim da ti neće škodit. Ne moraš sad neki turbo optimizam, ali daj bar nešto neutralno
. Ako ništa - dopiši na ovo tvoje - al' baš me briga ili tako nešto. Zanemari ako sam dosadna, u stvari znam da jesam, al' se nadam da mi nećeš zamjerit
.
... ili npr. al' zato super driblam....
Kako zamjeriti, bas sam neki dan pomislila kako je vakat da ga mijenjam.E, magda_Magda
Baš čitam ovaj topic iz početka i gledam vam potpise koji su se u međuvremnu promijenili. Ma prekrasno!
zasad bez potpisa
Jupi :D ! Good for you!
Moja prva reakcija nakon otkrivanja bracne neplodnosti, a to je bilo svega posle nekoliko meseci braka je bila : "Ne mozemo imati dete, hajde da ga usvojimo !" Kada smo o ovome razgovarali sa psihologom u CSR ona nam je to objasnila potrebom/instinktom ili kako vec da nazovem zene da ima potomstvo, ja bih rekla mladunce o kome ce da se brine, pre svega, jer je jedna od arhetipskih uloga zena - briga o deci, kao sto je arhetipska uloga musarca da lovi/ zaradjuje, elem donosi nesto u kucu.
MM je hteo da se leci i ja ga nisam sputavala u toj zelji, podrzala sam ga, jedino mi je zao sto vec tada nismo predali dokumenta u CSR, ko zna, mozda bi do sada bili roditelji, a ne samo "cekalice".
Dogovorili smo se da se leci jedan odredjeni period, ako bude poboljsanja, da idemo na VTO. Nazalost ovo nije uspelo i sada smo tu gde jesmo.
Pisem u mnozini, jer misim da i MM i ja imamo podjednako jaku zelju da postanemo roditelji i 100 % smo sigurni u svoju odluku koju smo zajednicki doneli.
Borimo se svako na svoj nacin, skupljamo informacije, kontaktiramo prijatelje, ja vise preko neta, vas moje online drugare
Oboje smo posveceni ovoj misiji, namerno upotrebljavam izraz misija, jer usvojiti dete u Srbiji jeste ravno misiji.
Jedina razlika je to sto ja ne mogu da se skoncentrisem ni na sta drugo sem usvajanja,razmisljanja o nasem detetu - da li je vec zaceto, rodjeno, da li nas ceka u nekom domu, samo, napusteno... :? Kad nisam na forumima, pricam najvise sa muzem i sa nekoliko zena koje su u nasoj situaciji.
Prijatelje ne opterecujemo previse ovom pricom, ni sami nismo znali koliko je sve slozeno, ljudi i dalje imaju predodzbe koje su pogresne, kad vide onoliku decu po domu, misle da se samo ode uzme jedno
MM radi, 8 sati provodi na poslu, pa hteo ne hteo zaboravi na ovo, onda kad dodje kuci smisli aktivnosti za sebe, citanje, usavrsavanje jezika, kompjutera i sl. Tacno odredi broj strana ili vreme.
Ja ne mogu tako, uvek se potpuno predam onome cemu stremim i jednostavno nista drugo ne vidim.
Ne znam da li je takav slucaj i kod vas ?
Ja sam strasnija, dajem se do kraja onoj ideji ili projektu koji treba da zavrsim ( pod uslovom da me zanima), ako treba i glavom kroz zid, a imam i dozu pragmatizma, sto smatram vrlinom. MM je racioalniji, malo hladnije glave 8) . Lep balans
, jos samo
Ili je to sve zato sto su muskarci sa Marsa, a zene sa Venere ?
Da, meni je to isto fascinantno kako se često s tim susrećem, kao baš ste dragi ljudi, da je takvih više ne bi bilo toliko djece po domovima..ljudi i dalje imaju predodzbe koje su pogresne, kad vide onoliku decu po domu, misle da se samo ode uzme jedno
Lep balans
Hvla na lepim zeljama.
A za bambina jedan veliki
Naravno da nismo svi u jednako vrijeme speremni pšostati roditelji. Mislim da to donese vrijeme polako, i mislim da zbilja oba partnera moreaju svojom voljom slobodno biti za to. Mi polako sazrijevamo u tome, svjesni smo da nije lako živjeti s tim pogotovo u malim sredinama. Dosta stvari mora biti načisto.
Moje je mišljenje i uvijek se posvađam sa svakim oko toga, da ti je biloška majka ona koja ti pruži ljubav u životu, tj. roditelji. A kad mi netko spomene krv i gene, ma tko zna kakvi su naši geni unazad 5 koljena, i tko je naš neki djed u 5 koljeno bio. Možda gledajući po tome nikada nitiko ni s kim ne bi bio. Nesebična ljubav, topli dom, bezbrižnost, nježnost, zaštićenost... to su karakteristike pravih roditelja
Biološka majka moje djevojčice je IPAK žena koja ju je rodila. To ni jednoj ni drugoj ne bi htjela oduzeti.
A mama.. MAMA.. je osoba koja je godinu dana provela s njom 24h, odgovarala na svaki njen plač, nosila je, mazila, presvlačila, ljubila, učila, tješila, škakljala, nunala, upoznavala sa svijetom, veselila se svakom napretku, brinula kad joj ne bi bilo dobro, pjevala joj, čitala, učila je kako se penje na tobogan, ohrabrivala je.. I koja svaki dan sada trči s posla ne bi li čim prije zagrlila svoju djevojčicu. Ona koja je ponosna do neba svojim djetetom. I koja je voli više od svega na svijetu.
Sanja je sve kako treba napisala. Mi nismo biološki roditelji i greška je negirati da je netko drugi rodio dijete i da to dijete nosi biološki materijal drugih ljudi. Biologija je biologija.
Ali što znači biti mama, to mi "posvojene mame" jako dobro znamo. Mi smo roditelji po zakonu, po ljubavi i po zajedničkom životu. Meni je divno slušati kako moj M. mojoj još uvijek zbunjenoj B. koja ne zna kamo pripada tumači zašto sam joj ja mama: "Pa vidiš valjda tko je s tobom i tko se brine za tebe?"
Da, to je mama
Ja "našu" biološku majku volim. Ona je začela, nosila i rodila moje dijete. Molila je ljude u Centru da mu što prije nađu roditelje, dobre roditelje, i nekoliko puta pitala jesu li sigurni da dijete neće ostati u domu. Za mene je i to jedan oblik iskazivanja ljubavi. Svaki dan zahvaljujem i njoj i Bogu na tome.Biološka majka moje djevojčice je IPAK žena koja ju je rodila. To ni jednoj ni drugoj ne bi htjela oduzeti.
XJa "našu" biološku majku volim. Ona je začela, nosila i rodila moje dijete. Molila je ljude u Centru da mu što prije nađu roditelje, dobre roditelje, i nekoliko puta pitala jesu li sigurni da dijete neće ostati u domu. Za mene je i to jedan oblik iskazivanja ljubavi. Svaki dan zahvaljujem i njoj i Bogu na tome.
Ja blagoslivljam biološku majku našeg dječaka iz istog razloga kao i mareena. Ona se je svojevoljno odrekla roditeljstva da bismo ga mi mogli dobiti i beskrajno sam joj zahvalna na tome. O njenim razlozima i situaciji u kojoj se našla nisam pozvana da sudim. U svakom slučaju je iskazala puno veću ljubav prema djetetu potpisavši dokumente o odricanju nego one koje ih ostave u domu i eventualno nazovu svaka tri mjeseca.
Ovo potpisujem sto puta. Tako je postupila biološka majka mog M. i zato je on mogao biti posvojen kao beba, za razliku od B-ine majke zbog cijeg je ponasanja ona mogla biti posvojena tek sa punih 6 godina.
Ja ne mogu nego s poštovanjem i naklonosti misliti na majku mog sina, koja je rodila i odgojila šestero djece u uvjetima daleko od idealnih. Stariji su danas samostalni mladi ljudi, nitko od njih nije problematičan, i među njima uz povremene trzavice ima ljubavi koju ništa ne može nadomjestiti.
Stalno se pitam s kakvim je strahovima umrla ostavljajući tu djecu
Naravno, ja nisam mogla kao neke druge forumašice uzeti svoje dijete i objasnit mu da sam ja njegova prava majka, a ona prethodna tek teta koja ga je rodila - to naprosto nije istina ni na koji način, ni objektivno ni u našim srcima. On je za mene u potpunosti moje dijete, ali ja sam za njega na neki način druga majka - i uvijek sam kriva za sve.
Vlvl
Moje mišljenje ne mora biti ispravno Poznajem dosta osoba koje su posvojene ili jednostavno napuštene od roditelja i date na brigu prvoj rodbini... Njihova bol je ogromana, praznina tih ljudi prema biološkim roditeljima...
Ja ne mogu reći da blagoslivljam ženu koja je ostavila dijete, kako bi ga baš ja dobila. Ne mogu razumijeti ženu koja može ostaviti svoje dijete iz bilo kojeg razloga, jednostavno ne mogu. Ja to dijete želim prvenstveno iz razloga što nema svoju mamu, prvo zbog njega pa onda zbog sebe. Nekako ne razmišljam sa stajališta ja ne mogu imati svoju djecu pa ću sad posvojiti jedno dijete. Ja razmišljam sa stajališta da prvenstveno tom malom biću kad već mogu pružim mu nešto što svaka osoba svojim začećem zaslužuje. Bitnije mi je da ja to dijete usrećim, nego da ono mene usreći.
Možda ja krivo razmišlam, ali me jako ražalosti kad se sjetim, kako se MI borimo sa tim da dobijemo samo 1 bebača, a netko drugi ih tek tako rađa i ostavlja
Nismo mi tu da sudimo kako i zašto se je nekome dogodilo da da svoje dijete ili da mu ga uzmu. Dugo sam u tome i znam da su mnoge te majke i same bile zanemarena djeca. Ja sam u svakom slučaju zahvalna objema tim majkama, jer su mojoj djeci dale život i moja djeca nose njihove gene. Da nema njih, ja ne bih bila mama dvoje prekrasne djece. To je moje polazište. To ne znači da diviniziram te mame ni sama sa sobom niti pred svojom djecom. Reći ću im sve detalje koje znam, jer želim da znaju istinu, a ne da fantaziraju.
Postoji divna knjiga prevedena na hrvatski, Catherine Bonnet, Gesta ljubavi, koja govori upravo o tim biološkim majkama, kako su i zašto prepustile svoju djecu drugima. Autorica je psiholog i majka posvojene djece. Preporučujem.
Radim kao savjetnik u jednoj službi i nedavno mi je zbog nekih problema došla jedna djevojka u visokoj trudnoći koja mi se povjerila da ne želi zadržati dijete, da je već odlučila dati dijete na posvajanje. Rekla mi je da joj je to druga trudnoća i da je u prvoj napravila isto.
Ne mogu reći da me to nije iznenadilo, ali nisam to pokazala, samo sam joj rekla da je to, ukoliko se ona zaista ne može brinuti o djetetu, najbolje što može učiniti za njega.
Poslije sam saznala da ju okolina osuđuje (iako mislim da nju to ne interesira previše...), a ja mislim da je to licemjerno, jer koliko mladih cura pobaci dijete jer su premlade/nespremne za trudnoću, pa ih ne osuđujemo, a ovu koja je spremna tom djetetu dati život osuđujemo...
Kad sam napisala da blagoslivljam majku mog dječaka mislila sam na nekoliko stvari:
- ona je rodila, a ne pobacila; iako sam sigurna da bi joj mnogli savjetovali pobačaj za elegantno rješenje problema;
- rodila je u bolnici (dijete je dobilo medicinsku njegu koju je kao nedonošće trebalo), nije završio u kontejneru i odmah ga se odrekla kako bi mogao odmah biti posvojen.
Ja mislim da je ona napravila ono što je u njenoj situaciji bilo najbolje za nju i dijete i hvala joj na tome.
Apsolutno se slažem sa vama, i sve je tako kako ste napisale. Nikome ja nemam pravo suditi, ne daj Bože. Nisam ja mislila na žene koje su izbrale roditi to dijete, a uz nekih njima poznati razloga dati ga na posvojenje. Pa te su osobe izabrale život, kao što ste i same rekle. Ja sam u svom razmišljanju otišla na skroz nešto drugo, sad vidim da se pogrešno protumačilo. Žao mi je
Meni je žao što u posljednje vrijeme skačem na svaku očekujući da svatko mora odmah razumjeti što ja mislim i što sam htjela reći.
Mariela, upravo je tako i sa mnom, pa onda cijela priča izgubi smisao
Meni je ideja o posvajanju bila uvijek negdje u glavi. Još u srednjoj školi sam govorila da bi volila posvojit. U mom idealnom scenariju posvojila bi jedno do dvoje djece, i rodila isto toliko. Sve članke o posvajanju sam pažljivo čitala, razmišljala na koji način ću pripremati svoje biološko dijete ako prvo rodim na posvojenje, diskutirala s cimericom koja je isto imala slične ideje.
Kada sam saznala za probleme s plodnošću MD nisam se puno zbedirala. Naravno, već dvije godine se borimo s tim problemom, pokušavam saznati sve o tome, isprobavamo alternativnu medicinu, usvojili smo mnoge zdrave navike i iako jos nemamo bebu rezultat toga je da smo, hvala Bogu , odličnog zdravlja. Jedino mi ideja da idemo na potpomognutu oplodnju nikako nije bliska. Riskirati svoje zdravlje, i psihičko i fizičko a možda i ne uspijemo čini mi se gubitak dragocijenog vremena i energije koju bi mogla dati nekom djetešcu koje to treba. Obitelj mi govori zašto ne bi pokušala, ali neki glasić u meni govori ne. Isto tako ne želim da mi posvojenje bude rezervna, drugorazredna opcija ako ovo prvo ne uspije.
MD još nije načistu s idejom o posvojenju. Ne želim ga na ništa nagovarati i stvarati pritisak, ali želim da se informira. Nažalost literature na hrvatskom o toj tematici nema, pa sam evo isprintala priče s ovog foruma, koje su možda najbolja literatura jer opisuju iskustva stvarnih ljudi, ovdje u Hrvatskoj. Znam da moram biti strpljiva i dati mu vremena, jer vjerujem da će se predomisliti. Ne brine ga ni genetika, niti sličnost, niti je problem to što ga ne bi mogao zavoliti ali još nije načistu sam sa sobom. Najveći je problem što sam ja tip od akcije i mrzim čekanje i odugovlačenje, pogotovo što sam svjesna da će kad uđemo u proces posvajanja to nažalost trajati jako dugo i ne želim gubiti dragocijeno vrijeme.
Već sam nekoliko puta sanjala nešto u vezi posvojenja, ali noćas sam sanjala da smo posvojili sina, da sam ga vidila jednom prije i nakon toga je MD otišao po njega, dogovorio se s tetama da nam ga dadu i doveo doma. San mi je ovaj put bio tako stvaran da mi je ujutro kad sam se probudla falio. Ne znam koliko vjerujete u snove, ali meni se do sada već nekoliko puta dogodila da sam kroz snove naslutila nešto što nikako ne bi mogla saznati, a kasnije se pokazalo točnim. Samo sad nisam sigurna je li to samo moja prevelika želja ili slutnja.
Na ovoj temi vidim da su se neki vaši muževi nećkali, recite mi kako su promijenili mišljenje.
Mom je trebalo vremena da mu ideja "sjedne".
Ja sam, slično kao i ti, razmišljala o tome još prije nego sam njega upoznala. A i po prirodi sam osoba kojoj ne treba puno vremena da donese odluku.
MM je u stanju dva dana razmišljati kako zabiti čavao u dasku.
Nedavno mi je "priznao" da je njemu posvojenje postalo stvarnost, onako 100%, da se saživio s tim, tek kad smo upoznali klince.
Pričali smo s nekim frendovima o tome koji su nam rekli da su se osjetili očevima tek kad se beba rodila, a neki i kasnije.
Izuzev da mu daš vremena, nemam neki drugi savjet.
ivanas, slijedi svoje snove! kao što si vjerojatno pročitala tu na forumu, nijedan suprug nije baš bio od akcije, pretežno su supruge svrdlale. Kud bismo stigle da smo čekale njih?
jedino u što mora biti siguran jest da to ŽELI, tj. da tu odluku donesete zajedno.
kao i kod biološke djece i posvojene mame budu gurnute u događaje bez pripreme i postanu mame odmah, dok tatama treba više vremena.
X A onda kad to vrijeme prođe, tope li se tope...ivanas, slijedi svoje snove! kao što si vjerojatno pročitala tu na forumu, nijedan suprug nije baš bio od akcije, pretežno su supruge svrdlale. Kud bismo stigle da smo čekale njih?
jedino u što mora biti siguran jest da to ŽELI, tj. da tu odluku donesete zajedno.
kao i kod biološke djece i posvojene mame budu gurnute u događaje bez pripreme i postanu mame odmah, dok tatama treba više vremena.
Mislim da je u tome najveći problem. I pošto sam ja često brzopleta to je ponekad i ok. Ali što se tiče posvajanja u to sam 100 000 000% sigurna i čekanje mi teško pada. Valjda je to lekcija koju moram svladati, pa cu morati biti strpljiva.MM je u stanju dva dana razmišljati kako zabiti čavao u dasku. Laughing
Stvarno sam cijelo jutro pod dojmom tog sna. A što mi je najzanimljivije, po dijete nismo išli skupa, nego je on otišao kod teta i nagovorio da nam ga dadu. Nekako se u srcu osjećam smirenom, kao da mi neki glasić govori da se strpim, da će sve biti kako treba biti.
Hvala na podršci
ivanas
Drži se i polako obrađuj muža. Kad dijete dođe on neće znat kamo da se djene od miline.
pozdravljam sve cure ovdje.
pitala sam MM-a sto misli o posvojenju djeteta, i on mi kaze da se BOJI da sada uz svoje dvoje, ne bih to posvojeno dijete mogao voljeti kao njih...
a tada sam se samo sjetila strahova koje smo spominjali kad sam drugi put bila T.."kako cemo drugo dijete voljeti TOLIKO kao ovo?"
...vjerujem da su to samo strahovi od "nepoznatog", covijek ne zna sto je ljubav dok ju u srcu ne dozivi!
nadam se da ce MM promijeniti misljenje, ali, KAKO DA MU POMOGNEM?
Da malo podignem temu, mozda se javi tko s jos kakvim iskustvom. Od mog zadnjeg posta na ovu temu je vidim sada proslo vec skoro godinu dana i kod MD jos nikakve promjene. Probala sam u vise navrata pricati, pa neki period ne spominjati, ali jos uvijek mu ideja o posvojenju nije bliza. Mislim da se jos uvijek nada da cemo imati biolosko dijete pa zeli pokusati sve prirodne metode i alkternativnu medicinu. Meni osobno ideja o potpomognutoj nikako ne lezi i ne zelim se upustati u to, u srcu osjećam da to nije nas put.
Nedavno smo kupili svoj stan,on ima stalan posao, ja sam diplomirala, hobi sam pretvorila u posao koji me ispunjava, s kojim zaradujem dobro i koji ostavlja puno slobodno vremena (radim nekih 20tak sati na tjedan) za posvetiti se obitelji.Odnosi s mojom i njegovom obitelji su dobri i sigurna sam da bi nas podrzali u tome, s nekim clanovima svoje obitelji sam vec razgovarala o tome i oni su sto posto za.
Jesmo mladi 26/32, ali vrijeme tako brzo prolazi, evo već skoro tri godine da zelimo dijete a nista se ne dogada.
Meni čekanje oduvijek tesko pada, kad se nađem u nekom problemu i situaciji ne treba bi dugo da donesem odluku i krenem u akciju, dok je kod MD obratno.
Ne pomaze ni činjenica što nitko u našoj okolini nije posvojitelj. Mislim da bi kod njega dosta značilo da vidi primjer neke konkretne obitelji, ovako mu je to sve apstraktno.
hvala ivanas sto si podigla topic, ponovo sam ga procitala i evo me tu gdje samo mogu potpisati sanju 74, svaku njenu rijec, zaista....................... D I V N O .........................
moje srce C E Z N E za jednom takvom bebicom.
I znam, ako mi samo Milostivi Bog podari zivot i zdravlje, da cu biti mama. Ovako ili onako, jednostavno MAMA.
Kako sam ja jednom davno zapocela ovu temu o muzicima, evo mogu reci da i moj muzic sada drugacije razmislja, i on je gotovo spreman za usvajanje.
eto Milostivi Bog me ucinio MAMOM, presretnom mamom.
Ivanas, svakome treba svoje vrijeme. Tvoj muž ima svoje želje i strahove s kojima se mora nositi. Odluka o posvojenju je odluka za cijeli život i sa sobom nosi mnogo zahtjeva. Jedino što možeš je biti strpljiva i dalje razgovarati s njim, ali moraš poštovati njegovo mišljenje.
Donekle shvaćam i potpuno uvažavam njegove strahove i želje, znam da je ovo jedna od najvažnijih životnih odluka, samo se bojim da nam ne prode previse vremena u razmišljanju, da ne izgorim u prevelikoj želji.
MUškarci se na drugačiji način nose s problemom neplodnosti, valjda podsvjesno plodnost povezuju sa muževnošću i slikom o sebi pa to na taj način i teže prihvaćaju. A ne pomaže ni to što je okolina puna predrasuda i sigurno je svatko od nas čuo dosada već milijun budalaština na tu tematiku.
On sam je imao i donekle jos uvijek ima krivu sliku o posvojenju. Pokušavam skupiti sto više informacija na tu temu, ali na našem jeziku nema osim ovoga foruma i pokojeg rijetkog članka u novinama ništa.
Zanima me postoji li možda neka osoba iz Školice za posvojitelje. Ili netko upoznat s tematikom s kim bi mogli dogovoriti razgovor?
Koliko traje Školica? Nismo iz Zagreba ali možda bi se mogli organizirati na par dana?
Nažalost, i iz tih rijetkih članaka prije će učvrstiti krivu sliku nego steći točniju predodžbu.On sam je imao i donekle jos uvijek ima krivu sliku o posvojenju. Pokušavam skupiti sto više informacija na tu temu, ali na našem jeziku nema osim ovoga foruma i pokojeg rijetkog članka u novinama ništa.
Škola za posvojitelje odvija se ako sam dobro upamtila 12 dvosatnih termina, a vodi je udruga Na drugi način.
Točno, traje 3 mjeseca, jednom tjedno. Tamo se mogu dobiti mnoge vrijedne informacije o posvojenju, ali ne i nekakvo nagovaranje na posvojenje.
Mislim da je nama baš Školica pomogla, ne u smislu ispredavanoga, nego u smislu dodira sa "živim posvojiteljima" i posvojiteljima-to-be. Upravo je to bilo ono što si gore zamolila - dodir s ljudima koji ili čekaju ili su ostvareni posvojitelji i time je nešto što je postalo teorija o kojoj smo čitali i nešto načelno dobilo sasvim konkretne obrise. Javi se udruzi Na drugi način, jako su ljubazni izaći će vam u susret, ako ikako mogu, vjerujem. Gore imaš na ovom pdf-u stickane kontakte, mislim. Ljudi funkcioniraju na različite načine, netko će do sigurnosti doći u svojoj introspekciji, nekome trebaju iskustva drugih, ako si taj drugi tip (kao što sam i ja), bit će vam (tj. mu) od pomoći. Eventualno možeš preko foruma dogovoriti susret s nekim posvojiteljima u vašoj okolini, ako oni pristanu i ako ih uspiješ naći. Sretno!
I da, to nije nikakvo nagovaranje na posvojenje, ali neki ljudi će lakše doći do odluke u dodiru s drugima i kad im se stvar konkretizira na taj način - naravno, ta odluka može i biti "ne, to nije za mene/nas". Evo, konkretno, mi smo se bili uključili u Školicu i prije nego što su nas obradili, tako da voditeljice u tom smislu nisu bile krute i meni se osobno to ne čini uopće loša ideja - taj stvarni (ne virtualni) kontakt s ljudima u sličnoj situacijij i s ostvarenim posvojiteljima.
Tocno i ja tako mislim. On je u biti tip kojemu jako pomaže kad vidi iskustva drugih, pa i da zaključi da to nije za njega, neka to zaključi na temelju pravih informacija, a ne nekoj zamišljenoj slici.da, to nije nikakvo nagovaranje na posvojenje, ali neki ljudi će lakše doći do odluke u dodiru s drugima i kad im se stvar konkretizira na taj način - naravno, ta odluka može i biti "ne, to nije za mene/nas".
Hvala vam puno na informacijama i podršci, to mi jako puno znači, nekako mi opet porastu krila.
Svima
Kroz Školicu su prošli mnogi parovi koji su razmišljali o posvojenju, a na kraju nisu posvojili. Ipak mislim da su jako profitirali time što su tamo naučili, iskustvima i prijateljstvima koja su tamo stekli. Sve je sažeto u riječima mog sinčića koji je imao 5 godina kad smo mi pohađali Školicu: "Mama i tata idu u školu za bolje roditelje".
Za očekivati je da se neodlučnima kroz Školicu posve kristalizira njihov pravi stav.
Javila sam se u udrugu gdje organiziraju Školicu i rekli su mi da se mozemo javiti njima i dogovoriti razgovor, onako informativno o posvojenju i svemu vezano za to. Rekla sam to dragom i svidjela mu se ideja. :D Nekako osjećam da se u njemu ipak nesto pokrenulo, da želi barem pobliže razmotriti tu ideju.
Nekako u srcu osjećam da će to s vremenom sjesti na svoje, kao i sve dosad u životu.
Hvala vam svima za ideju da se javim u udrugu.
sretno, sretno sreeeeeetnooooooo :D :D :D
U jeku ove borbe protiv zakona o MPO smo bili na prosvjedu i pricali s nekim ljudima koji su prolazili kroz postupke. S ovim zakonom ta nam je opcija uskracena, a i prije nismo bas bili za.
Tko sam ja predlozila da na jesen prodemo obradu, ionako se dugo ceka i vrijeme prolazi, i dragi se slozio. :D
Pustit cu dva, tri mjeseca da se sve slegne, da se odluka ucvrsiti i onda krecem u akciju.
tko=tako
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom