Brak bez ljubavi

[Superman]

Hm.... "kvaka" je u tome da sam, otkad sam majka, sve počela gledati kroz prizmu djeteta... Ja sam Majka (i izvan toga, gotovo da me i nema). On je djetetov Otac, i kao takav zavrijeđuje respekt. Dijete treba mamu i tatu. I zato mama i tata pokušavaju imati zajednički miran i sretan život. Iako se možda više baš i ne vole. Iako su se nakon x zajedničkih godina i razno-raznih životnih okolnosti možda sasvim udaljili jedno od drugog. I da nema djeteta, pitanje dali bi danas uopće bili skupa. I eto braka bez ljubavi, a za dobrobit djeteta.
Činjenica je da ne želim da dijete izgubi tatu. A ne želim ni sebi život samohrane majke. I što sad...? Pomiriti se sa situacijom kakva jest i pokušati izvući maksimum iz tog odnosa, kakav god da je. Dokle god je u braku osiguran kakav-takav mir i dokle god je osmjeh na licu mog djeteta (kako je jedna forumašica prethodno napisala), mislim da "brak bez ljubavi" ima smisla.

[gita75]

Vidiš, ja sam sebi prva. Znači, prvo sam ja onda je MM, onda su djeca. U idealnom svemiru. U stvarnosti djeca često dođu ispred mene ili MM jer ne znaju ili ne mogu pričekati, a mi smo veliki pa možemo. Ali opasno je kad negdje u tom majčinstvu izgubiš iz vida sebe. To se odmah odražava i na vezu s partnerom. Ako ni sama ne znaš što bi i što ti je teško će se u to muž uklopiti.
Nego, tvoj klinac je još jaaako mali, to ti je prvo dijete. Vjerovatno je tvoja koncentriranost na djete prolaznog karaktera. Jednostavno ti je muž u životu trenutno zadnja rupa na svirali. Međutim kako ti klinac bude sve veći i samostalniji ta situacija će se mijenjati. Onda ćeš biti pametnija u pogledu ove svoje dileme: should I stay or should I go?
kakav takav mir nije ono što ja od braka očekujem. Prividno netalasanje i kakti mir mene ne bi zadovoljio. Takva situacija bi me kroz neki dulji period izjela.

[nenaa]

Hm.... "kvaka" je u tome da sam, otkad sam majka, sve počela gledati kroz prizmu djeteta... Ja sam Majka (i izvan toga, gotovo da me i nema). On je djetetov Otac, i kao takav zavrijeđuje respekt. Dijete treba mamu i tatu. I zato mama i tata pokušavaju imati zajednički miran i sretan život. Iako se možda više baš i ne vole. Iako su se nakon x zajedničkih godina i razno-raznih životnih okolnosti možda sasvim udaljili jedno od drugog. I da nema djeteta, pitanje dali bi danas uopće bili skupa. I eto braka bez ljubavi, a za dobrobit djeteta.
Činjenica je da ne želim da dijete izgubi tatu. A ne želim ni sebi život samohrane majke. I što sad...? Pomiriti se sa situacijom kakva jest i pokušati izvući maksimum iz tog odnosa, kakav god da je. Dokle god je u braku osiguran kakav-takav mir i dokle god je osmjeh na licu mog djeteta (kako je jedna forumašica prethodno napisala), mislim da "brak bez ljubavi" ima smisla.

Eto vidiš ja te baš razumijem. Mi još nismo do toga dogurali, ali bojim se ako nastavimo sa nekim problemima da bih bzo mogla doći na isto. I da i ja mislim da "TO" ima smisla. Kako si rekla DOK JE OSMJEHA NA LICU MOG DJETETA.
Ali činjenica je da ja u MM stvarno imam velikog prijatelja. Strast je nestala, ali onaj osjećaj da je on onaj koji me nikada neće svjesno izdati i sigurnost da smo zajedno iz neke velike ljubavi, ali ne one strastvene zbog koje smo se vjenčali. Samo drugačije ljubavi.
I da se jednog dana rastanemo nadam se da bi kako god, ostali prijatelji. Ipak nadam se da toga neće biti.

[ivanas]

Eto vidiš ja te baš razumijem. Mi još nismo do toga dogurali, ali bojim se ako nastavimo sa nekim problemima da bih bzo mogla doći na isto. I da i ja mislim da "TO" ima smisla. Kako si rekla DOK JE OSMJEHA NA LICU MOG DJETETA.
Ali činjenica je da ja u MM stvarno imam velikog prijatelja. Strast je nestala, ali onaj osjećaj da je on onaj koji me nikada neće svjesno izdati i sigurnost da smo zajedno iz neke velike ljubavi, ali ne one strastvene zbog koje smo se vjenčali. Samo drugačije ljubavi.
I da se jednog dana rastanemo nadam se da bi kako god, ostali prijatelji. Ipak nadam se da toga neće biti.

Mislim da očekivanja od veze, braka jako ovise i o temperamentu, mene mirna i "sigurna" veza, ako barem u nekim periodima ne bi bilo barem trunke strasti ne bi zadovoljila i mislim da bi polako venula i gubila iz vidokruga važan dio sebe, a to je onaj veseli, zaigrani, vrckavi i toplo se nadam da me život i svakodnevne obaveze neće u tolikoj mjeri samljeti jer onda sve što gradimo, brak, obitelj, karijera, kuća nema smisla.

Zato mislim da je ponekad potrebno ukrasti koji trenutak za sebe da radimo nešto samo za sebe, potom i za nas i partnera da ne zaboravimo ono što nas je prvotno spojilo, a to sigurno nisu stambeni kredit , djeca, sigurnost. Pogotovo sigurnost jer u životu takav pojam ne postoji.

[mamitzi]

mislim da ne bi ostala u braku s nekim koga ne volim,, za mene je osnova braka svakodnevni život s onim kog voliš i s kim stvarno želiš biti.. baš to, toliko voliš tu drugu osobu, i toliko se dobro slažete, da ti je lijepo biti s njom svaki dan i svaku noć (uz neko vrijeme samo za sebe, naravno).

[†vanesax]

Pratim i čitam ovu temu, ali nikako da se i ja konačno oglasim :D Sad ću samo kratko, no imala bih za pisati u nastavcima Ali, potaknula me sad na pisanje sledeća Gitina izjava
gita75:

To su bile neke moje unutarnje dileme i uvijek bi se dilema rješila na način da bi ja zaključila da mi je s njim dobro i da možda imam nerealna očekivanja

Ranije se nisam pitala to, međutim, kako vreme odmiče, a md i ja živimo devetu godinu zajedno, i prošli smo dosta toga životnog zajedno, sve češće i češće se pitam upravo ovo što je ona napisala. Da li su moja očekivanja prevelika.
Imamo desetomesečnu bebu i njih dvoje su se baš dobro sklopili. ja sad počinjem da radim i oni će puno više vremena provoditi zajedno i kad ih vidim kako se lepo igraju bude mi krivo što uopšte i pomislim na nekakav razlaz, ali je činjenica da naš odnos odaaaaaavno nije onakav kakav ja mislim da trebaju da imaju muškarac i žena koji žive zajedno i koji imaju dece. Fali nam svega. A ponajviše intimnosti, malo strasti. Fali mi da se osetim ženom. Ovako sam samo neka figura koja ima svoje uloge. A tako i on. Ipak, ja njega vidim i kao muškarca (i to sve ređe), a on mene i ne gleda kao ženu. Ali kada se u tok svesti umeša i činjenica da imamo dete, odmah se saobraćaj mojih misli okreće na drugi pravac. I onda sam stalno konfuzna i ne znam šta bih napravila.

[spunky125]

-)))) teško pitanje, a anketa je da, ne, ili da,s nastavkom....možda da je malo više ponuđenih odovora.

Iskreno ne znam, teško je, posebno kad su jako mala djeca u pitanju, hormoni, i još život uz sve to. POnekad sam uvjerena da ga volim ludo, bezrazložno, ponekad da mi je posve svjedno, i tako se izmjenjuju dani. Nekad ima dana kad se on više trudi, nekad kad se ja trudim. Nekad se pitam jesam li ja pročitala previše ljubića pa očekujem nerealne stvari, ponekad znam da ne mogu dobiti od njega ono što mi treba jer on toga nije imao u svojoj obitelji pa mi to ne zna pružiti (to mu je jako olakotna okolnost),ponekad i ja njega maltretiram sa svojom prtljagom iz prošlosti. A opet on mi je najbolji prijatelj, najbolji ljubavnik, osoba kojoj (usprkos tome što me svojim riječima može smljeti) vjerujem najviše na svijetu. I na kraju zaključak: SADA je on i naš brak moj život,koji je naravno začinjen našom djecom, hoće li to tako biti i dalje, ovisi o tome kako ćemo rasti kao osobe, hoćemo li i dalje imati iste ciljeve u životu, ili ćemo početi cijeniti drugačije stvari, vrijednosti, ljude...Vidjet ćemo što će nam život donijeti, i ništa ne isključujem, osim mogućnosti 3-jer ne razumijem kako možeš proživljavati veliku ljubav, a vraćati se staroj ljubavi, starim žaljenjima,propustima i sve što stare, prošle ljubavi donose sa sobom...

[Superman]

POnekad sam uvjerena da ga volim ludo, bezrazložno, ponekad da mi je posve svjedno, i tako se izmjenjuju dani.

Mislim da je to još uvijek dobro (barem bi meni bilo). Ja se pokušavam prisjetiti te velike ljubavi koju sam nekoć za njega osjećala, ali mi ne ide baš, vjerojatno iz razloga što smo prije 10 godina bili neke sasvim druge osobe nego što smo danas...

[snorki]

kada sam se trebala udavat, kolega (stariji covjek, jako dobrocudan) mi je rekao jednu recenicu koje se i dan danas sjetim.
Kaze, muz i zena su na pocetku braka ljubavnici. Nekoliko godina poslije postaju muz i zena u pravom smislu te rijeci. S vremenom postaju ko brat i sestra, a kad ostare ko dvije sestre LOLL

gdje si smajliji??? aaaaaaaaaaa ne mogu se snaci