kad si nemoćan

[Nataša,Sarajevo]

Zaobilazim u širokom luku sve crne hronike, dnevnik i vijesti,
na radiju upratim vremensku prognozu i trudim se da sve ostalo previdim i ne vidim.
Ali nekad jednostavno ne možeš izbjeći neke crne, najcrnje informacije i onda proklinjem i internet i cijeli svijet..

Posljednji događaj sa tim nesretnim djetetom u velikoj britaniji vrišti sa svih strana, izviruje iz svih novina, sa svih portala i ja već noćima plačem beskrajno, ridam do te mjere da gubim dah i nikako, NIKAKO da se otkačim i pređem na nešto drugo.

Kako ne misliti, kako skrenuti pažnju, kako shvatiti i prihvatiti ovakve pojave?

I kako ostati normalan???

[ASTRA]

Teško,

ja već jedno vrijeme namjerno ne čitam vijesti koje upućuj na tragediju, jako me pogađaju sudbine male djece, što manje znam, bolje po mene.

[Joe]

x

odvratno se osjećam kad o tome čitam, zato izbjegavam tu temu

[cvijeta73]

mene , ali nemam pojma o čemu se radi.
od dnevnih novina, čitam novi list i nikakvog senzacionalnog članka nije bilo :/

[Trina]

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

[Nataša,Sarajevo]

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

Baš tako , ne mogu da izbijem iz glave nikako.
I nije mi jasno, ne razumijem.

Ja sam ovu temu trebala staviti pod "zdravlje odraslih" jer ja ću načisto poludjeti od ovoga.

Ne znam zašto se tako lako srodim sa ovakvim strahotama i ne mogu da vjerujem da je neko u stanju tako jadno tako gadno

i ko šta radi ja samo plačem

[Mony]

Ne citam nikakve clanke kod kojih iz naslova mogu zakljucitit da spadaju pod crnu kroniku, ne gledam i ne slusam takve vijesti na tv (ako mm bas hoce pogledat, odem u drugu sobu), tako da ni sada, hvala Bogu ocigledno, ne znam o cemu pises, al jedini je nacin izboriti se za svoj mir - ne znati sve to... :/

(da, isto tako nemam pojma ni sto se dogadja u svijetu "zvijezda")

[Mihovil]

I ja ne čitam crne kronike, trudim se ne pratiti vijesti i dnevnik, jer imam dosta svojih problema. Trudim se imati svoj mir u svoja četiri zida...

[sofke]

koma, istina

ali kad otvoriš tu vijest, imaš pored nje linkove na još desetak takvih vijesti..u jednoj od tih deset je primjerice majka koja je izbola nožem svoje dvoje dječice

možda previše opterećuješ i svoje dijete ako se noćima gušiš od ridanja na sve ljudske nepravde svijeta..ako možeš pomoći djeluj, ako ne - manje plači, što ti (nam) drugo preostaje

[pomikaki]

Kako ne misliti, kako skrenuti pažnju, kako shvatiti i prihvatiti ovakve pojave?

I kako ostati normalan???

ja srećom toliko malo vremena imam kad sam doma da tv ne gledam skoro nikad. Ni novine ne čitam. Malo ove lokalne. Internet mi služi za rodu, za posao i ponekad za mail.
Ne znam što mi bi, da sam sad otvorila 24sata i vidjela naslov - pretpostavljam da je to taj - pa mi je došlo slabo i nisam čitala dalje.
Kako ne misliti... to mi je pitanje života. Mnoge stvari lakše podnosim otkad sam rodila, jednostavno su mi se misli malo fokusirale na dijete. Ali također sam osjetljivija na sve što se tiče djece. Ne mogu vidjeti ljude kako se na cesti nekad ponašaju prema svojoj djeci. Nekad mi dođe da i ja plačem s tom djecom.

[Freyja]

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

Baš tako , ne mogu da izbijem iz glave nikako.
I nije mi jasno, ne razumijem.

Ja sam ovu temu trebala staviti pod "zdravlje odraslih" jer ja ću načisto poludjeti od ovoga.

Ne znam zašto se tako lako srodim sa ovakvim strahotama i ne mogu da vjerujem da je neko u stanju tako jadno tako gadno

i ko šta radi ja samo plačem

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

[cvijeta73]

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

da.

ja sam danima bila u komi nakon što sam opet gledala film Sofijin izbor, sad kad imam dvoje djece me dokrajčio

[Anci]

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

da.

ja sam danima bila u komi nakon što sam opet gledala film Sofijin izbor, sad kad imam dvoje djece me dokrajčio

Joj, i ja isto.
I sad mi je ona scena na želj. stanici pred očima.

Ma, pregrozno

[cvijeta73]

da - i ni više ni manje M. Streep koju kad gledaš nemaš ni osjećaj da glumi

ajde dosta sad jer ću se opet ubedirati.

[Joe]

Nema šanse da gledam Sofijin izbor sad kad imam djecu

[leonisa]

od kad sam majka ni neke reklame ne mogu pogledat da me ne uzrujaju.

sve mislim, proci ce, naviknut cu se....jos uvijek sam u iscekivanju istog.

[ninet]

Ja sam upravo pogledala video spotove ceskog ministarstva prometa - nesto najbrutalnije sto sam vidjela (ima i spot o nekoristenju autosjedalice...) i toliko sam potresena da ne znam sta cu....
Nije lijek bjezati od tog svakodnevnog crnila, ali mozda je spas u "malim koracima" i djelovanju u svojoj vlastitoj avliji...

[japanka]

Nema šanse da gledam Sofijin izbor sad kad imam djecu

bome ni ja. prestrašno.
a i sve ostale crnjake pokušavam izbjeći, odmah me guši.

[litala]

uh, teska tema :/


mene ne bole samo dogadjaji iz sadasnjosti. boli me kad razmisljam o tome koliko smo kao "civilizacija" nasilni, krvolocni, uskogrudni sjetim se asteka, maja, indijanaca, aboridzina... i nikako to ne mogu prihvatiti kao dio svog nasljedja


o ovim sadasnjim strahotama (ovakvim monstruoznim ubistvima, cinjenici da su u juznoj americi djeca egzekutori u borbama bandi. i svemu ostalom) cini mi se ponekad da zivim u nekom paralelnom svijetu, totalno nesvjesna koliko boli, krvi i stradanja neduznih ima u svakom (pa i ovom) trenutku po cijelom svijetu... i koliko malo (u stvari - nista) ne mogu uciniti da to zlo smanjim, sprijecim, ublazim...


strasno, strasno

[Nataša,Sarajevo]

Ajme cure, ne pada mi na pamet da gledam Sofijin izbor mada Meryl Streep naprosto obožavam!
Mislim da bih poludila totalno

Dobro kaže ninet, - treba djeovati u vlastitoj avliji, ili kao sofke - ako možeš - pomozi, ako ne - plači manje

Ne znam šta ima u meni da se toliko saživim sa takvim stvarima koje su (nemam riječi) grozne nezemaljske neljudske

onda grlim ono svoje dijete i mislim ako taj mali može bit nikad nije ni naučio štagod drugo da kaže osim da plače od boli i to od kakve boli!

I srce mi se kida i ne mogu da vjerujem da sam ja postojala tih dana , da se to dešavalo paralelno sa mojim životom i postojanjem

Dođe mi da se ispalim u drugu vasionu jer ne želim da živim na ovakvom mjestu

I treba mi način da nekako suspregnem u sebi to ljudsko i majčinsko ili šta već jer niti ja niti bilo ko drugi tu ništa više ne može pomoći a ja ni sebi ni svom djetetu ne radim dobro iscijeđena ovim i sličnim

Sjećam se kolegice s fakulteta koja mi je govorila - što manje znam - manje me glava boli. A ja se pitala o čemu li ona priča (mada sam totalno protiv ove teze, sad bi mi pomogla jako)

[Cookie]

Zadnji put kad sam dozvolila da me nešto takvo potrese je bilo prije nekih godinu dana kad sam mailom dobila poziv na online peticiju protiv puštanja iz zatvora neke dvojice klipana koja su ubila jednog dječaka prije desetak godina. Namjerno neću ovdje napisati njegovo ime da ne bi netko slučajno išao guglati i našao ono što sam ja našla.

Nije mi vrag dao mira pa sam išla odguglati dječakovo ime... I što sam više čitala, to me uvlačilo sve dublje i dublje u stravičnu priču, postala sam totalno izbezumljena, po cijele dane sam samo plakala, grlila svog sina i razmišljala o tome, u svakom prolazniku gledala potencijalnog ubojicu svog djeteta... Ma uopće nisam mogla normalno funkcionirati, nisam bila u stanju izići iz kuće...

Onda sam si rekla da više neću čitati takve stvari. Zaobilazim sve novine, portale s vijestima na internetu, vijesti i dnevnike na TV-u. Možda je bezosjećajno s moje strane zatvarati oči i uši pred takvim pričama, ali, mislim si, toj mrtvoj djeci ionako ne mogu pomoći, a mom djetetu treba mama koja će biti vesela i igrati se s njim, a ne mama koja će po cijele dane ridati i neće biti u stanju izići iz kuće od tuge i straha.

Uopće ne znam o kakvom djetetu pišete i hvala Bogu što je tako.

[cvijeta73]

meni pomaže kad se sjetim da su ljudi, s druge strane, a u većoj mjeri, sposobni i za prekrasne, divne postupke, od kojih mi opet suza krene, ali suza radosnica.

evo ti jedne za početak, iako nije lako naći na netu lijepe vijesti, a vjerojatnost ovakvih monstruoznih postupaka i vjerojatnost nekih punih dobrote i ljubavi, je ipak na strani ovih lijepih :/ :

Predivna ljubavna priča koja je nedavno dirnula svijet dolazi nam iz Kine. Priča je to o čovjeku, njegovoj starijoj ženi i preko 50 godina iskrene ljubavi. Prije 50 godina, Liu je bio devetnaestogodišnjak koji se zaljubio u 10 godina stariju Xu. U to vrijeme u Kini smatralo se nemoralnim i neprihvatljivim voliti stariju ženu. Da bi izbjegli tračeve, odlučili su pobjeći i odseliti se u "špilju" u pokrajni Jiangjin...
U početku nisu imali ništa osim ljubavi, čak niti hrane. Bili su prisiljeni jest hranu i korijenje koje bi uspjeli pronaći u planini, Liu je napravio kerozinsku lampu kojom su pokušali osvjetliti život. Pošto su živjeli u planini bilo je jako teško spustiti se do grada po potrebne namirnice ili lijekove. U drugoj godini života na planini Liu je počeo raditi skaline do grada. Krenuo je u drugoj i nastavio kroz sljedećih pedeset godina. Sve to da bih njegova Xu mogla sići sa planine.
Pola stoljeća kasnije, grupa avanturista je istraživala šumu. Na opće iznenađenje pronašli su stariji par i preko 6000 ručno izrezbarenih skalina.
"Moji roditelji voljeli su se jako puno. Toliko puno da su živjeli u "progonstvu" preko 50 godina i niti jedan dan nisu proveli odvojeno . Moj otac je sam izrezbario preko 6000 skalina samo da bi majka mogla sići sa planine. Radio je to jer je voli. "

[Anci]

Moram podsjetit MM-a da odštopa veš mašinu

[cisko-kid@net.hr]

meni kroz glavu neki put prođe pitanje:"šta to ima u čovjeku toliko zlog da može nauditi drugom biću?"

[Ora]

meni kroz glavu neki put prođe pitanje:"šta to ima u čovjeku toliko zlog da može nauditi drugom biću?"

Slažem se s ovime... samo što mi to prolazi kroz glavu svakodnevno...

Ne čitam novine, ne kopam po internetu... ne gledam horore ili bilo kakve serije ili dokumentarce koji prikazuju nasilje... krvoločnost...
Nije da bježim već svjesno ne želim takvu energiju oko sebe i svoje obitelji upravo zato što sam svjesna koliko sve prihvačam srcu i kako onda to mogu privuči k sebi vlastitim mislima.

Nepravde ima... ne razumijem ljude koji mrze, koji su zlobni, sebični, krvoločni, hladni... bezdušni... ali vjerujem u bolje sutra... vjerujem da će biti bolje... u buduću svjetlost života.

Mislim da nema više nasilja no prije, ali danas informacije vrište sa svih strana i zato izgleda da ga ima više no ikada...

Okružujem se pozitivom i trudim se širiti ljubav... jer možda ne mogu primijeniti toliko zlo, ali mogu možda potaknuti poznanika na cesti da se drugome nasmije i učini dobro djelo jer sam ja to njemu učinila...

[sofke]

ja isto ne razumijem nasilje, nisam ga nešto ni doživjela, nisu me tukli roditelji, nisu me tukli ni maltretirali u školi, ne tuče me MM ( ) pa shodno tome ni mi ne tučemo naše dijete

nitko se ne tuče u našem malom životnom prostoru

a slažem se, nasilje nad djecom me ful rasturi, pogotovo sad kad imam malenu..zato ja ko slon pamtim svaku vijest iz crne kronike koja ima veze s djecom, od broj oboljelih od menigokokne sepse pa sve do vrsta i broja prometnih nesreća, ne znam zašto

prije koji mjesec je doduše na telki bila ona stara emisija o band aid-u i bobu geldofu pa su bile one užasne slike gladne djece iz etiopije..a ja gledam i još kao jedem špagete..toliko sam se naridala da sam si sve špagete razmočila od suza

svejedno, ne mogu i ne želim se s tim opterećivati, puno bi mi bilo draže kad bi nekako mogla pomoći ili kad bi se mene za nešto pitalo

[Nataša,Sarajevo]

Hajd nek znam da nisam jedina, svi se oko mene se doimaju totalno nezainteresovani i kameni i drveni.

[Joe]

Ma kako bi bila jedina! Ja ne započinjem temu jer ne mogu ništa napraviti a satre me. Tako valjda i tvoja okolina.

[Nataša,Sarajevo]

Joj cure, PUNO VAM HVALA, ovaj mi razgovor beskrajno pomaže

Ja sam se zapetljala u ono o čemu Cookie priča - svjesna sam da je nekad nekima kasno pomoći a da mom djetetu treba zdrava, prava, normalna, nasmijana mama koja ima i živce i energiju i snagu a ne neka iscijeđena potrošena polomljena...

I trudim se da radim ono što Ora kaže - biti dobar prema drugima, makar toliko nije teško, kao sa one reklame za kaladont - osmijeh ne košta ništa ali onaj kome je upućen vrijedi mnogo

[Maxime]

Moj bivsi sef i mentor koji mi dan danas puno znaci me naucio da biram one bitke koje su mi vazne i one bitke koje mogu dobiti a da na ostale stvari ne trosim energiju. Vjecito cu covjeku biti zahvalna na tim mudrim rjecima ...

[petarpan]

odbijam već neko vrijeme pratiti vijesti, čitati novine, gledati telku...
al koji me bog danas natjerao da otvorim 24 sata i ugledam tog plavokosog anđela slomljenih krila...toliko me potreslo da cijelo vrijeme to ne mogu izbiti iz glave...rasplakala sam se, grlila sina, svi moji veliki problemi u trenu se učiniše najmanjima...

to djetešce pomalo podsjeća na mog L.

i onaj stravičan opis debilne susjede koja kaže da je dijete toliko vrištalo da je morala odlaziti iz kuće da to ne sluša....kao da čujem te vriskove, odzvanjaju mi u ušima, paraju me...

i gdje su ti vaši bogovi? koji su to sveci na kojim nebesima to dopustili?
Ja ne razumijem....Ni jednu mater, ni jedno ljudsko biće koje ostaje imuno i gluho na patnje djeteta...Što može biti u čovjeku tako gnjilo? ja odbijam priznati da postoji takav svijet...

Mrzim te slike koje me od tada prate...Velike plave uplakane oči koje proždire tama...Strah...Bol...Ona praiskonska...Nerazumijevanje...
Dok netko drugi niz ulicu gura svoj šareni bicikl i slaže prve kule od kocaka jednom anđelu zauvijek lome krila...

[Nataša,Sarajevo]

I tako jučer krenem s posla s čvrstom odlukom da ću brinuti svoje brige i brige svojih bližnjih i dragih ljudi,
da ću pokušati djelovati gdje mogu pomoći i ne brigati o stvarima na koje čovjek ne može uticati,
da neću više ovako, jer mi crppi svu snagu i energiju i troši me
i uđem u tramvaj i sretnem ženu koja prosi
i od koje mi se kosa diže na glavi već godinama
sa tako malom bebom u dekici, tako malom da ne može imati više od 20 dana. A do jučer je nosila jedno od oko godinu.

I kmeči ona beba iz dekice, mrva mrvica mala i ja očepim da kako te nije sram, da gdje ti je ono veće dijete koje si do prije neki dan nosila,
da čije ti je to dijete, ko ti ga je dao,
da kako imaš srca, gdje ti je duša,
fuj, kažem ja njoj, odvratno, kako ti nije žao...

Džaba sve, ne mogu protiv sebe, valjda mi je priroda takva, otkud znam...

[UdavDave]

Evo, ja imam prilično sličan problem kao i vi svi tu. I znam jedno rješenje koje ponekad pomaže. Ako imate imalo vremena od svojih dnevnih obaveza, predlažem vam da se učlanite u neku dobrotvornu udrugu koja radi sa djecom, bolesnima, siromašnima ili slično i redovito tamo sudjelujete (makar 1-2 put mjesečno). Koliko god da vi budete pomagali tamo drugima, oni će još više pomoći vama. Hoću reći, takav tip rada djeluje izuzetno regenerativno koliko god težak bio, jer ste u pozivitnom filmu i jer radite nešto konkretno pa se ne osjećate beznadno i nemoćno (kako nam ponekad dođe u sred tih odurnih vijesti).

[ZIMA]

Uh... i meni se ta vijest mota po glavi. Ne plačem ali me srce boli i ne mogu shvatiti taj užas.... kao ni to da je toliko ljudi moglo reagirati a nije.

[buca]

ja ovo ne mogu shvatiti..
a mislila sam da govorite o nekom drugom slučaju, jednako brutalnom i također iz britanije..a evo sad vidim da su dva odvojena...

i mene strašno pogađaju sve te vijesti, a i mm-a..on ne želi uopće čuti za tako nešto

[pomikaki]

nema šanse da odem gledati koji je to drugi slučaj.
Nego ovako. Čim budem imala vlastito mjesto stanovanja idem se raspitati da li me smatraju dovoljno normalnom za udomljavanje djece. To mi se čini najbolji način djelovanja u svojoj avliji. Ako mm to bude mogao izdržati... tko zna kakve ćemo strahote vidjeti iz prve ruke...

[donna]

eto ja ni neznam šta je bilo u Britaniji? ali....mene strašno pogađaju loše stvari s djecom...stalno mislim o tome,mama kaže da već prestanem jer sam dosadna stalno spominjajući šta se dogodilo tom i tom..ma

[donna]

događaj(stvaran) iz moje zgrade....
mama mi radi u školi i kaže joj pedagoginja kako u mojoj zgradi stanuje dječak ide u 1 razred znači 6 ili 7 godina tek koji cijeli dan provodi SAM..mama radi u kafiću cijele dane,tata u zatvoru...a dječak od straha ne bude u stanu nego na stepenicama zgrade i to je razrednica znala i nikome nije niti rekla već mu dala sliku anđela da ga čuvaju :shock: :shock: dijete ne ruča,ne večera..ima na stolu jabuku i bananu...tko s njim uči,piše zadaće,otušira ga,stavi na spavanje...ja NE ZNAM i jako me boli sve to.....

[sofke]

a čuj, mali stanuje u tvojoj zgradi..pozovi ga na ručak koji put

razrednica mu je dala sliku anđela, a ti se zgražaš po netu...malom dođe na isto

[buca]

događaj(stvaran) iz moje zgrade....
mama mi radi u školi i kaže joj pedagoginja kako u mojoj zgradi stanuje dječak ide u 1 razred znači 6 ili 7 godina tek koji cijeli dan provodi SAM..mama radi u kafiću cijele dane,tata u zatvoru...a dječak od straha ne bude u stanu nego na stepenicama zgrade i to je razrednica znala i nikome nije niti rekla već mu dala sliku anđela da ga čuvaju :shock: :shock: dijete ne ruča,ne večera..ima na stolu jabuku i bananu...tko s njim uči,piše zadaće,otušira ga,stavi na spavanje...ja NE ZNAM i jako me boli sve to.....

eto ti prilika da djeluješ, ja bih. mati sigurno ne radi jer joj je to zabavno...ja bih mu bar za jest nešto pripremila. ne znam kako ti razmišljaš.. :/

[pomikaki]

dobro, nije da koliko kužim vidjela do sada, što znaš kolika je to zgrada.
Ali i ja sam si pomislila, mogla bi ga pozvati da kod tebe nešto pojede i napiše zadaću.

A to sa slikom anđela, što je toj ženi??? Sad se valjda reinkarnirala iz pred par stoljeća?

[Nataša,Sarajevo]

Ja sam jučer na ulici ispred pošte naišla na dijete, možda 3 godine, stoji u mjestu ko ukopan i plače ko kišna godina.

Jest da je malac rom i da je sigurno sa ekipom pošao u prošnju al svejedno...ko zna kako se zatekao tu sam i zašto plače, mislim se možda je gladan, možda mu je hladno ( jučer je bilo -4 ), možda mu se piški...

Pitam ga da li je gladan, on klima glavom, dala sam mu perec jedan.
pitam ga gdje ti je mama, kaže on "na kafu", rekoh ja njemu "idi mami"

I on stvarno ode prema obližnjoj kafani.

Nigdje ni jednog policajca da ga uzme za rulku niti tu istu mater da traži
a ja da sam ga povela sa sobom vijali bi me ko kriminalca, otmičara djece, osvanula bih na naslovnicama svih dnevnih novina

[Nataša,Sarajevo]

UdavDave, prijedlog ti je odličan!
Ja sam sinoć pekla kolače za cijeli G. vrtić i svu ostalu djecu (sprat više je sirotište)

donna svakako vidi da pozoveš malca na ručak i zadaću, možda čak i sa njegovom mamom da se probaš dogovoriti, ako ti nije nezgodno?

šaljem za tog hrabrog prvačića

[zrinka]

nema sanse da ipak vise pogledam 'sofijin izbor' a ni 'sate' kao ni 'plesacicu u mraku' odkad sam roditelj

sate sam pogledala kad sam vec postala majka, onaj dio sa julianne moore je uffff....

ukratko, nasilje bilo koje vrste a pogotovo ono koje je povezano s djecom nastojim izbjeci sto vise

ne zaboravljam nista od toga sto me je potreslo i muci me godinama, scena fotke majke koja place u zagrebu na cesti nad mrtvim tijelom svojeg djecaka koji je lezao pregazen necu nikad zaboraviti, koji kreten u tom trenutku moze fotografirati

[ina33]

Mislim da ovo važi i za mene, iako si to sama za sebe prije nikad ne bih bila rekla. Sofijin izbor mi često dođe na pamet, u stvari, otkad se rodila druga nećakinja i otkad sam shvatila da se ljubav prema djeci ne dijeli, nego množi. Već mi je mrak bilo uopće i pročitati ovu zadnju rečenicu od Zrinke . Lakše mi je opet kad mi sestra kaže da je ta promjena perspektive normalna. Nastojim pomoći, ako mogu, ali češća je situacija da ne mogu. Evo mi je baš danas sestra ispričala o tom dječaku u V. Britaniji. A da je odvratan osjećaj kad si nemoćan - je.

[Dada]

ja za tog malenog u v. britaniji sam sasvim slučajno saznala na poslu,
bolje da nisam

Sasvim slučajno sam prije par mjeseci pogledala neke kadrove iz filma "Baraca" ima i spot od Dead can dance "The Host of Seraphim" (oni su radili glazbu)..... danima nisam mogla doći k sebi:

Vidjela sam jednog dječaka. Moglo bi se raditi o južnoj americi. Maleni sjedi na ulici, prosi, ljudi pored njega prolaze, laktove je naslonio na koljena, glava mu se ruši, pruža ruke prema ljudima, oni samo prolaze,.... ima plavu dekicu, hladno mu je, stalno je prevlači preko nogu, živi na ulici. nešto govori ljudima, drži se za onu lijepu glavu, ima kapu, sigurno je jako gladan, ili je možda i bolestan, spava mu se, možda se zato ruši, a gdje će leći ? Na onaj karon ispod sebe ? Kad sam mu vidjela lice, sledila sam se. Moj Karlo. Plakala sam kao kiša. dolazila sam doma sa posla iz druge smjene i do dva u noći surfala i tražila bilo što o "glumcima" iz "Barace". čak sam na nekim am. forumima nailazila na ljude slične sebi koji su isto tražili bilo što o tom dječaku. nisam se uključivala u rasprave, nego sam samo čitala i tražila da vidim kako se zove i odakle je. Nisam saznala. Mislim da se radilo o brazilu, san paolo, ali nisam sigurna. Najgore mi je bilo kad sam vidjela pored njega i igračku. Mali autić. ...............

"The host of Seraphim"

http://www.youtube.com/watch?v=QJhVM930YXY

razmišljala sam o tome kakva osoba moram biti da ostavim dijete na ulici i okrenem se i odem. samo da ga ostavim i da ne pomislim što je bilo sa njim. dječačić sam na nogostupu, spava na kartonu, samo jedan dan ostaviti malo dijete na ulici i što bi ono jadno napravilo da nešto pojede i ugrije se. a ne živjeti, spavati, prositi na ulici. iz dana u dan. što se događa po noći ? druga dječica ulaze u svoje kuće, liježu u svoje krevete, kupaju se, dobiju doručak, idu u školu, raduju se blagdanima i rođendanima,...... bilo mi je strašno.

kolegici s kojom sam svaki dan pokušala opisati o čemu se radi, ali bolje da sam šutjela. pogledala me je kao da sam pala s marsa i rekla mi da ima još i goreg . ma znam da ima. vidjela sam kroz godine na tv-u strahote, ali me ništa nije više pogodilo kao ovo.

ni sama ne znam što sam tražila na netu. možda vijest da je nakon filma neka draga obitelj posvojila to dijete i da je sve u redu. ili podatak kako da mu pomognem nekako, pošaljem novca, bilo što

smirila sam se tek kad sam vidjela da je film sniman početkom devedesetih i pomislila da je sad odrasla osoba (ako je uopće i živ) i da je bolje


idem k svojoj djeci, ako su mi ostavili mjesta u krevet gdje su zaspali pored oca

[donna]

mislim...svašta...
kao prvo nisam niti znala da mali uopće stanuje u ovoj zgradurini u kojoj niti ne znaš svoje nazovimo ih susjede..nije to kao na selu da znaš cijelo selo :/ kao drugo niti razrednica nije ništa poduzela a znala je..nego mu dala sliku da ga čuva umjesto da je zvala mamu na razgovor i poduzeli neke mjere.pa nemože mali živjeti sam sa svojih 7 godina bez obzira da li je mama tamo iz zabave ili ozbiljnog posla
ja se ne zgražam ničime Sofke nego ga žalim i zato prenosim ovdje jedan stvarni događaj a tko misli da je ovo neozbiljno i smiješno nemora ni čitati.dakle mali postoji...nije u Britaniji niti u USA nego tu u HR u Osijeku..
pitat ću mamu šta su riješili u školi po tom pitanju...

[corny]

Moram priznati da sam htjela otvoriti temu o depresiji jer se tako osjećam kad pročitam novine i vidim takve članke.

I prije je bilo takvih članaka, ali nikad me ovoliko nije pogađalo...

Možda se prikupilo više stvari, pa ta silna strka oko krize; ljudi su i inače napeti i još kad tako nešto pročitamo...

Vidim da nisam sama.

[Pliska]

Ja sam oduvijek bila osjetljiva na takve stvari, a odkad imam djecu još i više. Iskreno, neznam za ove slučajeve o kojima pišete jer od kad sam na porođajnom jako malo gledam tv, a novine rijetko kada kupujemo.
Jučer sam slučajno vidjela na tv za jednog oca u Italiji koji je ubio svoje sinove, 3,6 i 9 god. te njihovu majku. Nakon toga je ubio i sebe E ja to nemogu shvatiti. Što se mora čovjeku desiti da napravi takvo nešto. Napominjem da je to bila dobrostojeća obitelj, skladna, visoko obrazovana.

Primjera napuštene, gladne, pretučene i zlostavljene djece, nažalost, imamo svugdje oko nas, ali svi zatvaraju oči pred njima i gledaju svoja posla...

[xanax]

I tako jučer krenem s posla s čvrstom odlukom da ću brinuti svoje brige i brige svojih bližnjih i dragih ljudi,
da ću pokušati djelovati gdje mogu pomoći i ne brigati o stvarima na koje čovjek ne može uticati,
da neću više ovako, jer mi crppi svu snagu i energiju i troši me
i uđem u tramvaj i sretnem ženu koja prosi
i od koje mi se kosa diže na glavi već godinama
sa tako malom bebom u dekici, tako malom da ne može imati više od 20 dana. A do jučer je nosila jedno od oko godinu.

I kmeči ona beba iz dekice, mrva mrvica mala i ja očepim da kako te nije sram, da gdje ti je ono veće dijete koje si do prije neki dan nosila,
da čije ti je to dijete, ko ti ga je dao,
da kako imaš srca, gdje ti je duša,
fuj, kažem ja njoj, odvratno, kako ti nije žao...

Džaba sve, ne mogu protiv sebe, valjda mi je priroda takva, otkud znam...

ja se godinama zgrazavam na doticnu osobu i stvarno me potrese kako zlostavlja i iskoristava jadnu djecu jer je njenoj guzici tesko naci "pravi" posao.
To je jedna od stvari koje me uzasnu svaki put kad vidim tu istu personu robovlasnika