pa moglo bi funkcionirati.ivarica prvotno napisa
nisam sigurna da deja vu funkcionira i u forumasenju, mozak nam tada izgleda bolje radi
čitam tvoj post i sve mi se odjednom učini poznato.
znam da će nakon tvojeg posta pisati maja...
 |
|||
|
|
|||
pa moglo bi funkcionirati.nisam sigurna da deja vu funkcionira i u forumasenju, mozak nam tada izgleda bolje radi
čitam tvoj post i sve mi se odjednom učini poznato.
znam da će nakon tvojeg posta pisati maja...
ja se jako dobro sjecam nekih stvari prije 3. rodendana. na primjer, odlsaka na more s vrticem, jednog uskrsa, igranja u dvoristu...u stvari puno se sjecam dok sam jos s bakom bila doma, ono kasnije kad sam bila veca i isla u vrtic sam (namjerno) zaboravila
meni se ponekad čini da neki davni san zamijenim za stvarni događaj.
ne znam više jesam li to sanjala ili stvarno doživjela.
sjećam se vrlo živo (a drugi me uvjeravaju da se to nije dogodilo pa pomišljam da sam sanjala) da sam imala problema sa slijepim crijevom jer sam se najela trešanja s košticama i da me u preponi tako jako boljelo da nisam mogla hodati pa me tata nosio na hitnu.
ni mama ni tata to ne pamte... :?
fegusti, sad me već zabrinjavaš
to su sijecanja na prosle zivote!
sto se mene tice - imam neke prizore koji mi se znaju pojaviti kao blijeskovi - stojim pored vaze koja je visoka kao ja i gledam prema dnevnom boravku...
a vaza je bila neka porulanska kao kineska - neznam koliko je stvarno visoka, ali velika je. koliko sam imala godina? pojma nemam, no valjda oko 3.
sijecam se kad je pcela ubola moju sestru...mislim da sam imala manje od 3 godine, ili oko 3.
Neki dan je moj desetogodisnjak vidio kak slazem toranj od legosa dok je rijesavao zadace, pa je komentirao kak se sijeca kad sam radila tornjeve koji su bili visi od njega i kak ih je s veseljem srusio. I sjetio se da je to bilo u starom stanu. Znaci tad je imao oko 3 godine.
Sanja, baš sam se naježila na ova Fionina sjećanja. :shock:
Moja najranija sjećanja... imala sam oko godinu dana, tata me nosi iz dnevne u spavaću umotanu u narančastu dekicu, sjećam se hodnika iz ležeće perspektive dok me nosi, sjećam se kako me stavlja u krevet i pjevuši "Sve ptičice iz gore...".
Sjećam se dobi od cca 2 godine kako se šetam s mamom i tatom i vidimo trudnicu (ili kako bi se tada u Dalmaciji reklo noseću
Puno drugih sjećanja nisam zapravo sigurna jesu li stvarna ili kasnije kreirana sa slika i iz priča.
ma što ja znam, ja nekako nisam na ti s vjerovanjem u prošle živote.
objašnjivije mi je to sa snovima.
sanjamo svakodnevno ali se tih snova često ne sjećamo, međutim mozak ih je odradio pa ponekad isplivaju u svjesnom stanju kao neko mutno sjećanje koje to nije.
ja citam i ne vjerujem jer sam isto tako ja uvjeravala svoje da vrela voda ima poseban miris jer da sam jednom lezala u kadi punoj kipuce vode i sjecam se tog mirisa koji izlazi iz pipe.
moji su mi objasnjavali da sam to vidjela na nekom filmu, ili sanjala, sto me je i bilo moguce uvjeriti jer sam u toj kadi bila neki debeli sredovjecni covjek.
ali miris te vode jos uvijek lako prizovem u nosnice mada srecom nikad nisam dozivjela(prezivjela).
ali druga situacija je trajala puno dulje, dogadjalo mi se ujutro da se probudim i cudim kako ja ne sepam, pa morala bi sepati jer imam jednu nogu kracu od druge. onda bi se cudila kako nemam i kad su se izravnale, jel druga narasla, jer mi je to sjecanje na hodanje s kracom nogom i te bolove koje imam u zdjelici bilo uzasno zivo (ono, sjecala sam se cijelih situacija s kratkom nogom, odlazaka u vrtic, u skolu kasnije, u trgovinu, kod doktora na preglede), ne samo moj um, nego i moji misici su se toga sjecali.
to nikad nisam prokuzila, kasnije sam se mislila da sam ocito po noci imala neke bolove zbog rasta ili slicno, pa sam ih sebi tako objasnjavala (kao kad vam se u snu pisa pa zamisljate stvarno svasta). ali to je trajalo godinama :shock:
Moja prva sjećanja su od nekih 2,5g kad sam završila u bolnici.Jasno se sjećam da je kraj mene bila starija curica koja se igrala sa mnom i čitala mi priče.Sjećam se mame i tate kak proviruju kroz prozorčić na vratima sobe da ih ne bi skužila,a kad sam ih skužila plač i urlanje.Sjećam se svađe mame i tate i naganjanja oko kinderbeta.Uglavnom,imam dosta takvih loših sjećanja baš iz najranijeg djetinjstva,dok su mi recimo niži razredi osnovne škole skroz u magli i kad gledam slike iz tog razdoblja rijetko čeka se sjećam.
To se i ja pitam, što je naknadna konstrukcija, a što moje izvorno sjećanje.ja uopce nisam sigurna cega se sve sjecam, a sto sam konstruirala, od fotki ili prica moje obitelji. oduvijek sam toga nekako svjesna da moja sjecanja mozda nisu sasvim sigurno moja tj da nisu sjecanja.
Recimo, za scene iz kinderbeta koje sam spomenula sam ziher da su baš moje, jer je moja mama uvijek tvrdila suprotno, odn. da sam bila dijete koje bi čovjek samo stavio u kindač i ja bih istog trena zaspala kao anđelak, a ja se dobro sjećam da nije bilo tako, sjećam se i scena, ali i osjećaja dok sam bila sama u tom polumraku. Tada sam imala najviše tri godine.
Zatim se, recimo, sjećam okusa i mirisa bakinih palačinki i mlijeka kojeg je kiselila u starinskim vrčevima.
Imala sam i neke izuzetno upečatljive snove (sigurna sam da su snovi, oko toga nema dileme) čije mi se scene povremeno i na javi vrate u sjećanje - i ne samo vizualne scene, nego cjelokupni osjećaj koji ih je pratio - i to godinama iste scene iz istih snova. :?
Ja se sjećam mamine trudnoće, imala sam dvije i pol godine, sjećam se sobe u kojoj je ležala u bolnici kada je na početku trudnoće krvarila, prozora na kojoj je bila knjiga koju je čitala.
Sjećam se svoje operacije, operacione sale, sobe, posjeta, skidanja šavova. Imala sam tri godine.
Interesantno je da se osim ovih trauma iz ranog djetinjstva sjećam nekih putovanja i ta su mi sjećanja posebno lijepa.
Nedavno je moj stariji sin ispričao da se sjeća svoje operacije bruha sa dvije godine, ali to nije nešto što smo mi prepričavali niti gledali slike, nego se on baš sjeća čekanja u sali, svog plača, kirurga sa maskom i osjećaja gušenja kada su mu davali narkozu. Nedavno mi je to prvi puta ispričao, nakon šest godina...
I ja se toga sjećam, ali imala sam pet godina. Zapravo, scene s operacije se sjećam s izuzetnom preciznošću, čak i detalja s lica časne i kirurga.
nisam bila tako mala da bi bilo cudno sto se sjecam, 5 godina, ali se sjecam tetkine menstruacije.
bile smo cijela obitelj na odmoru u sumi, u jednom motelu, mama, tetke, baba, tetka je dobila malu bebu kojih mjesec prije, i taman u motelu tetka neocekivano dobila prvu menstruaciju nakon poroda. sjecam se te frke jer nit je bilo butige u sumi nit je bilo ulozaka u torbi moje mame i ostalih, pa su motelsku plahtu i rucnike parale i to je koristila ko uloske. sjecam se i mirisa te krvi, osjetila sam ga kad sam usla u sobu, i boje, onako tamne i guste. mama kaze da sam luda. da se takvo nesto nije dogodilo. ali ona je zaboravila jr je njoj to bilo nebitno za pamtiti.
dojila sam do 2,5 god. max
sjećam se toga
sjećam se djeda s kojim sam igrala karte, i detalja kad smo igrali, a imala sam manje od 4 godine sigurno
imala sam ispod 3, a sjećam se kad me je mama naganjala po dvorištu da nešto pojedem
sjećam se još nekih detalja u segmentima, ali ne mogu povezati u vrijeme (znam da je bilo manje od 4 po događajima, ali ne mogu sklopiti u kontekst)
meni je najzanimljivije što se ja od 6-9 godina skoro ničeg ne sjećam :?
Ja otprilike kao i marta - imam neke scene u glavi, bljeskove - pogled u nebo dok ja i sestra bjezimo od kuce provlaceci se ispod ograde; pogled na pokojnog tetka kako se uspinje stepenicama; pogled na docek druga Tita u Splitu s kuhinjskog prozora
Sto se Fione tice, fantasticno. S tim da sam ja uvijek prvo sklona pomisliti na neko 'prizemnije' objasnjenje, pa bih pretpostavila da je mozda lezala uhom na tvom stomaku, pa zna otkucaje srca i zvukove stomaka, ili je dosad mogla tako nesto cuti/vidjeti, sa trudnocom i mladjom sestrom, ili u filmovima, dokumentarcima....
Malisa se sjeca svega. Zapanji nas kad se sjeti mjesta gdje je bio prije vise od godinu dana (ima 2,5) i to tocno zna s kim i zasto. Nekidan je tako didu uvjeravao da su negdje bili - a dida je zaboravio, pa mu je ovaj rekao i zasto su tu bili i da su i on i dida i baka nosili naocale
Prva sjećanja su mi otprilike od 3 godine: operacije krajnika sjećam se vrlo detaljno - zamatanje kao mumiju, debela med. sestra, zveckanje instrumenata, gušenje eterom, buđenje oz anestezije, nisam dobila obećani sladoled...
Ovo što piše Sanja - kao jako mala sanjala sam često uvijek isti san koji se ne može opisati radnjom, to je više sanjanje straha kroz prizmu nekog kao patuljka koji korača prema meni, prvo je jako malen, a onda postepeno se njegove papuče približavaju sve više, i u trenu kad me treba zgaziti - budim se.
Drugi je san još apstraktniji - ja sam kao u nekom "svemiru" i stalno pokušavam izbjeći neke niti koje me "napadaju", a užasan osjećaj nemoći i straha mogu gotovo namirisati i danas.
Ta dva sna sam prestala sanjati tek u svojim dvadesetim.
Ja se sjećam odlazaka na vježbe na Rebro skoro svako jutro
vježbe za vid, zbog strabizma, sjećam se jedne sestre sa dječje oftalmologije, i to tako točno da bih je danas odmah prepoznala
ma fotorobot bih mogla izraditi njen, kad bi trebao-bila je grozna naravno
imala sam oko 2 godine tada
i sjećam se i užasno ružnog sna koji sam sanjala dok sam bila bolesna sa oko 3 godine, sna koji me je natjerao da povraćam, pa mi je nakon tog bilo lakše, pa se sjećam i maminog komentara kako je nevjerojatno što ljudski mozak smisli -taj komentar tad naravno nisam razumjela, pa mislim da sam ga baš zato i zapamtila
i pamtim kako sjedim u svojoj čupavoj žutoj foteljici i čekam da prođe sat vremena kako bi mi mama skinula flaster s desnog oka (s naočala)...
uglavnom vidim da svi češće pamtimo ružne stvari
a gdje je tu onaj optimizam pamćenja??????
ali zato imam i prelijepe uspomene na ljetovanja u kampu u Vrsaru
Još i danas često sanjam kako se s tatom i mamom vozim po vrsarskom arhipelagu u našem gumenom čamcu i žarko želim to ponovo proživjeti!
hm, ja do prije negdje 7. razreda osnovne imam samo neke bljeskove :/
umislila sam si da sam zbog psiho/fizickog maltretiranja, kao obrambeni sistem, potisnula dobar dio zivota negdje gdje nikad necu moci doci do njega.
prilicno mi je zao sto se ne sjecam apsolutno nicega o sebi kao malom djetetu.
zato se nadam da ce moja djeca pamtiti sve, od pocetka.
ja sam između prve i treće godine bila kod djeda i bake, nije bilo fotoaparata, a nosim užasno puno sjećanja iz tog razdoblja. život sa bakom i djedom, zajedničkih stvari koje smo radili, sjećam se osjećaja uzbuđenja kad bi mama i tata dolazili, sjećam se jedne suknje koju mi je mama donijela – bijela s crvenim cvijetićima i dolje crveni volan sa bijelim cvijetićima, sjećam se upale pluća koju sam imala sa 2,5 godine, stričeve panike i odlaska doktoru, sjećam se nekih mirisa i okusa, hoćete još
inače pamtim užasno puno stvari iz cijelog djetinjstva, škole, izlazaka, često kad ljudima spomenem neke stvari znaju reći da se nikad toga ne bi sjetili da nisam spomenula.
ponekad mjesecima učestalo imam deja-vu i onda mi to poprilično ide naživce pa si nekad mislim da je to i autosugestija. onda opet razdoblje kad nemam ni jedan :/
i ja se sjećam, kada sam imala 2,5 godine bili smo u Češkoj kod tatine bake, a ja se sjećam scena koje kao da je snimala kamera, iz svoje majušne perspektive...bombonjere koju smo donijeli baki na poklon, uzorka pločica u hodniku i vrta...vrt je bio ukopan na nekom brežuljku i bila je stazica, a iz sredine stazice raslo je neko stabalce
to nema na fotkama, to je moje sjećanje
sjećam se kako je tata došao s posla, a obožavala sam ga i njegov miris, imali smo jednu igru iš-iš, ja i on, ja ga napadam, a on se kao brani...ja se bila toliko razularila da sam ga ugrizla od dragosti, još osjećam okus njegove dolčevite u ustima..i sjećam koliko se naljutio i uvrijedio na mene..i sebe koliko patim i koliko mi je žao
sjećam se puno stvari iz najranijeg djetinjstva i sjećanja su mi većinom baš ugodna
sjećam se i jednog blama, ali to je već s pet godina, operirala sam krajnike i bilo mi je teško u bolnici, falili su mi mama i tata i plakala sam..sestra me pitala što mi je i ja sam lagala da me boli...onda mi je ona spičila čepić u dupe..koje poniženje
poučena vlastitim iskustvom nikad nisam vlastitom djetetu mjerila temperaturu u guzi, pa ni kad je bila beba
zato mi je kasniji period života čista magla...osnovne škole se skoro uopće ne sjećam
nema pretjerano veze s temom ali kako smo se dotakli snova moram ispričati jednu rekonstrukciju izazvanu stvarnim zvukovima i mirisima koju je moj mozak posložio u trenutku buđenja.
dogodilo se to nekoliko dana nakon što sam s prvim djetetom došla iz rodilišta... sanjam da se avion srušio iza kuće i da je kuća počela gorjeti.
izletim na dvorište i od dima ništa ne vidim... trčim na ulicu i tek tada mi sine da sam ostavila bebu u kući... i probudim se.
u tom trenutku shvatim da u stvarnosti čujem onaj isti zvuk brujanja aviona koji sam čula u snu i izađem na dvorište...
od dima ne vidim susjednu kuću!... :shock:
je li moguće da se to stvarno dešava i da nisam sanjala pad aviona?!
okrenem se da odem po bebu (neću je valjda i u stvarnosti zaboraviti :/ ) i dok krećem prema kući shvatim da to ulicom prolazi čiko s onim aparatom koji raspršuje otrov protiv komaraca. :smajlićkojiotireznojsčela:
Meni je jako teško razlučiti svoja autentična sjećanja od kasnije konstruiranih na temelju priča -- npr. 'sjećam' se događaja iz djetinjstva kad smo gledali Ježevu kućicu negdje u kazalištu jer su mi to prepričavali, ja sam se prestrašila lovaca i pobjegla, ali mislim da imam autentično sjećanje na svoh tatu kako me nosi za vratom i imitira te lovce jer se sjećam straha dok smo se tako igrali. sjećam se neke scene kad me baka nosi po stepenicama na dvorište zgrade u kojoj su oni živjeli a ja imam u jednoj ruci kiflu a u drugoj nekog gumenog pingvina pa zagrizem pingvina umjesto kifle, ali nemam pojma kad je to moglo biti.
Ali se i ja jasno sjećam noćnih mora, pa to je strašno, zar sva djeca imaju te ružne snove?
najranije sjecanje za koje sam sigurna je sjecanje od 22 mjeseca, ruzna trauma za koju sam dugo mislila da je samo ruzan san i dozivjela sok kad mi je mama sa nekih 7 godina rekla da je istina. ne bi u detalje.
nakon toga imam puno sjecanja iz ranog djetinjstva, snijega na selu, sanjkanja, sira s jajima na maslu iz stapa kod mamine tete, kupanja, rodjendana, odlazaka na ples na ljeto s roditeljima ...
ima sjecanja koja su jako jako ziva, miris, osjecaj topline, hladnoce, zive boje, jos su ziva kao i nekad davno.
imam i dogadjaja za koje vise ne znam jesu li snovi ili su zbilja, kao kod fegusti, znaju bit bas jako ziva pa bi se nakon nekog vremena znala pitat jel to bila istina ili sam samo sanjala.
Vidim da je većina sjećanja vezanih za rano djetinjstvo u kadrovima.
Rijetko da je neki događaj, više su to onako neke crtice:
-tata dolazi u vrtić po mene i nosi me na rukama i nešto mi govori na uho.
-tata me dovodi baki i sjedimo pored peći
-vozim se s mamom i bratom na hitnu jer je rasjekao usnicu, pamtim krpu na njegovim ustima, ostatak mislim da više nije moje sjećanje nego prepričavanje
zhabice ovo je jedan od mojih okus i miris-sjećanja.sira s jajima na maslu iz stapa
moje prvo sjećanje je na uzimanje lijeka. sjećam se kako klečim na stolici i kako baka rastavlja kapsulu željeza i sadržaj istresa u šalicu s vodom. u pitanju su bile crvene i zelene granule i baka drži šalicu jer će meni kao ispasti. a sjećam se jer je u pitanju ona stolica iz tzv. 'vrtne garniture', plastična sa brdom zavijutaka po sebi pa me uštipnula. i još se sjećam brdo tih situacija sa tim željezom (i ceremonija oko te kapsule, jer ju nisam mogla progutati), a moji tvrde da se toga ne mogu sjećati, jer sam željezo u tom obliku pila jako kratko negdje oko mojih godinu i pol, sve dok nije neka magistra rekla da koji je magarac tako malom djetetu prepisao kapsule.
i još mnoštva nekih sporadičnih slika koje ne mogu smjestiti ni u kakav okvir. ali svaku od njih prati (intenzivan) doživljaj ugode ili neugode.
kao recimo odlazak na operaciju krajnika, cijele procedure, moje panike prije uspavljivanja. i kako sam plakala zbog jednog dječaka kojeg je sestra morala držati u rukama koliko je bio mali, a ja sam bila velika pa sam mogla hodati i držati ju za ruku. a plakala sam jer je njemu ispala duda, ja sam joj rekla, ona ništa nije razumjela
i nevjerice kad su došli po mene i rekli mi da me ipak nisu operirali. a navodno sam o tom klincu i dudi pričala još tjednima. mama me razumjela
ja potpisujem.da, to sam mislila rećja uopce nisam sigurna cega se sve sjecam, a sto sam konstruirala, od fotki ili prica moje obitelji. oduvijek sam toga nekako svjesna da moja sjecanja mozda nisu sasvim sigurno moja tj da nisu sjecanja.
i ne ulizujem se vrhuški.
moje sjećanje počinje u mojoj drugoj godini i vezano je uz traumu, tj. kad sam razbila arkadu, bolnica, šivanje, zatvorena vrata, doktor koji urliče na mene, ja kako zovem mamu, mama koja plače pred vratima...to mi je najranije sjećanje...
nakon toga pamtim samo događaje koji su od mene načinili ovo što danas jesam...
svoga didu, pjesmice koje me učio, zagreba kroz proljetne šetnje...
Ceo dan razmišljam o ovom topicu. I ja imam neke fleševe, ali u suštini jako malo. Moj brat od tetke sa kojim sam odrasla pamti sve i pamti fenomenalno pa je većina toga u stvari njegovo sećanje a ne moje.
Do 5-6 godine sećam se samo par stvari koje su mi teško pale: unutrašnjost vrtića, knedla u grlu, gledam decu kako se igraju i mrzim ih jer neću da sam tamo. Tad sam imala 3.5 godine i išla u vrtić cca mesec dana. Iz tog vrtića se još sećam Branka Kockice koji me zove u grupu (na snimanje, ja sedim u hodniku i čekam baku da dođe po mene) i pita: jel ti voliš Branka Kockicu? Odgovaram: Ne, ja volim Bajagu. I nisam bila na snimanju, otišla sam sa bakom kući. To su sigurno moja sećanja.
U to vreme (cca 4 godine) tata mi je radio u Zg, i petkom naveče je dolazio kući. Sećam se da sam već bila u kevetu, upaljena noćna lampa, mama mi čita a on ulazi i sa vrata mi baca ogroooomnog plišanog tigra, čuvam ga i danas
Imam još par sećanja sa 5-6 godina, uglavnom sa putovanja, i uglavnom se sećam sreće i uživanja sa mamom i tatom (moji obožavaju da putuju i to je stvarno uvek bila neka posebna atmosfera ushićenja koja mi se urezala).
I meni je ovo pitanje jedno od rijetkih na koje ne znam kako bi odgovorila. (a filozofsko
Ne sjećam se ranog djetinjstva a koliko ćutim nisam bila zlostavljana pa da ga potiskujem.
Imam jasne fleševe, no ne prije 4., 5. godine.
moram priznati da me malo plaše vaši flešovi, bljeskovi i sjećanja. sve mi zvuči malo freaky
d. je kao mala nas znala posteno ispreplasiti (ono negdje do 3 god.) znala je pricati o porodu (vrlo detaljno i tehnicki opisivati zvukove, kontrakcije, kako je bilo...sjecam se svog osjecaja straha i nevjerice jer definitivno joj nitzko to nijepricao, a bila je dobra verbalno pa je to stvarno bilo fiki kiki za poluditi), sada vise toga nema. tada je znala reci i neke stvari koje joj mi sigurno nismo pricali (nisu nam bile bitne
sad znam da se sigurno sjeca nekih stvari koje su se desile oko njene 2 god. alime i fascinira kako je zaboravila npr. omiljenog macka ili kako tvrdi da negdje nije nikad bila ili nikad ljude vidjela a desilo se prije mozda 1 god.
neurolozi tvrde da sa cca.2-3 god. dodje do totalne reorganizacije mozga, mozak sazrije i stara sjecanja se ili izbrisu ili reorganiziraju ili sto vec.
ja se sjecam jedne gadne obiteljske svadje (sa sirom obitelji, na rucku, znam da smo jeli njoke, znam boju stolnjaka i atmosferu uzavrelu do krajnjih granica) - to je bilo kad sam imala 2 god., i s obzirom da je to nesto o cemu se ne prica u mojoj obitelji tek sam u pubertetu skuzila da je to - to. istiniti dogadjaj 100%. tabu tema.
inace vrlo se jasno sjecam i svog prvog dana u vrticu s 2,5 god. i svasta nesto iz vrtica (tuce u wc-u, gledanje ispod plahte s tadasnjim deckom, odlazak omiljene tete, kako su me ostavili do 6 navecer, rucka i trauma od crvene juhe - sve je to negdje bilo s 3-4 god.).
Kad već spominjete čudne događaje, i meni se dogodilo nešto baš čudno. Kad sam bila mala imala sam dvije noćne more koje su me dovodile do ludila. To su bile valjda jedine stvari koje su me natjerale da otrčim kod staraca u krevet, inače sam bježala od njih i nisam volila takvu blizinu. Jedna mora je bila da stojim u dnu nekakve planine s čijeg vrha se spušta mala kugla. Koja postaje sve veća i veća i veća...San je bio odvratan, tj izazivao mi je neke odvratne osjećaje i strah. A druge more se nikad nisam uspjela sjetiti a znam da mi je bila još gora i strašnija.
Ja inače oduvijek crtam. Otkad sam bila dijete uvijek nešto crtkaram po papirićima, bilježnicama..kako onda tako i sad. I jedan dan, imala sam možda 18, 19 godina, sjela sam na pod sobe, zapalila cigaret i počela crtati sobu. Kad sam spustila olovku na papir dogodilo mi se nešto čudno-vratila mi se moja stara mora. Čula sam glasove puno ljudi kako vrište, najupečatljiviji su glaosvi djece i žena. Podigla sam olovku i prestalo je. Počnem ctrtati i opet čujem vrištanje. Ali zapravo ga čujem, suze mi idu jer nakon puno godina ja ustvari saznajem čega sam se bojala i užasavala. A u isto vrijeme ne mogu vjerovati da ja to čujem, ništa mi nije jasno, zašto je povezano sa crtanjem moje sobe...Ludilo. To je trajalo dosta dugo, možda pola sata i ja sam zapravo čula sve te glasove. To mi se dogodilo tada i nikad više. I još mi nije jasno kako i zašto? A nisam bila nadimljena, majke mi
Moje najranije, ili barem jedno od najranijih sjecanja i nije bas nesto impresivno; ja stojim na nekakvom stolicu ispred bakine kuce, mama se pozdravlja sa mnom i odlazi u Split. Sjecam se vristanja, plakanja i pokusaja da je zaustavim da ode, tata zivcano proviruje iza ugla i svako malo sikce da moraju krenuti...ona se trudi otici, pa opet dolazi do mene i tako ukrug, dok na kraju tata izbezumljen ne dodje i prodere se ??? nesto, ona tada odlazi....Uglavnom, koma mi je to sto su mi sva rana sjecanja uglavnom u tom bezveznom emoc. naboju.
Po procjeni i nekim slikama (zanimljivo, sjecam se npr. hlaca koje sam tada nosila) rekla bih da sam tad imala nesto oko tri godine, mozda malo manje.
Iz tog ranog perioda (cca dvije i po-tri godine pa nadalje) imam dosta sjecanja, ali je sve dosta ispresijecano, samo scene koje traju dosta kratko....dominiraju detalji tipa komad odjece, miris necega, bakin glas, strah koji je povezan s izgledom vrtickih ormarica itd.
Kod mene ovisi koja sjećanja... kod nekih se sjećam svega... recimo kada sam s 2, 2,5 godine bila u bolnici s upalom pluća, nije mi bilo traumatično iskustvo jer sam htjela ostati u bolnici koliko mi je bilo lijepo... sjećam se svih ljudi (posebno "svoje" sestre koja je izgledala kao lepa brena
Ono čega se sasvim sigurno sjećam je mali plastični Djed Mraz na običnoj torti posutoj mljevenim orasima, Nova godina 1971.
Torta naručena povodom dočeka, u slastičarnici.
I bora okićenog svilenim bombonima.
Nitko o tome pričao nije, nitko se toga ne sjeća.
Ali taj Djed Mraz je do nedavno živio u staklenoj kutijici s koncima, kod moje mame.
I nitko, osim mene, nije znao odakle se stvorio.
I sjećam se crvene lakirane torbice sa bijelim srcem koju mi je napravila teta Mica - tašnarica; sjećam se mirisa tog sjajnog skaja i srca koje je bilo od drugačijeg materijala...
i ja potpisujemmoram priznati da me malo plaše vaši flešovi, bljeskovi i sjećanja. sve mi zvuči malo freaky
i ne ulizujem se vrhuški opozicije
Mene plasi to sto se vrhuska opozicije toliko svima uvukla pod kozu.
Ja se sjećam puno stvari od negdje 2 godine. A najbolje se sjećam onih situacija koje su mi odrasli pokušali frizirati, a ja znam da se nisu tako dogodile, vjerojatno zato što sam ta sjećanja stalno obnavljala dokazujući si tako da to što mi govore nije istina. I još uvijek npr moja mama ustraje na nekim svojim verzijama i kad joj kažem da nije bilo tako ona tvrdi da sam ja bila mala i da se ne sjećam, a da nije inzistirala na toj svojoj verziji, ja ne bih te događaje vjerojatno zapamtila.
Ne znam koliko M pamti. Sjeća se nekih nevjerojatnih detalja kad je bio beba, a opet ne sjeća se nečega od prošle godine i recimo slikica koje je slikao prije šest mjeseci - čudio se neki dan da je on to nacrtao :/
Najranije se sjećam kad sam imala oko godinu i pol, sjećam se da sam sjedila s tatom u dnevnom, imali smo zeleni tepih (par mjeseci poslije moji su kupili novi, smeđi) i ja sam plakala jer mi je duda bila kisela a htjela sam ju cuclati.... Sjećam se čak da je tata imao bijelu košulju na sebi i tog mog neutješnog plakanja. Poslije su mi moji rekli kako su me htheli odviknuti od dude pa su je umočili u ocat a meni rekli kako je duda fuj jer ju Maki lizao (susjedov pas)
Rekla bi da je ovo bila trauma
ovo mogu potpisati 100%... čitam i ne mogu vjerovati kakvih se sve detalja sjećate iz najranije dobi :shock:
ja bih samo primjetila kako je ova reorganizacija foruma donjela pravi raspasoj.i ja potpisujemmoram priznati da me malo plaše vaši flešovi, bljeskovi i sjećanja. sve mi zvuči malo freaky
i ne ulizujem se vrhuški opozicije
pod onim jelte banalnim "kamo s ovim" su moderatorice bile "cvrste ruke".
sad imamo kakti naslov iz "visih sfera", vrlo uman i tako to, pa se unutra ugurlo svega i svacega, od balasevica (nije da imam nesto protiv coeka, ali nisam pak znala da ima toliki "fangemeinde") do ezoterije...
nije da se bunim, samo primjecujem
i da dodam, malo se toga sjecam.. :/
Nekako mi se cini da je normalno da se malo dijete sjeca stvari koje odrasle tjeraju na... O.O A onda to, nekako, s vremenom ispari.
Sjecam se velike crvene lopte s bijelim tockama koju sam nosila u dvoristu neke stare kuce u Virovitici. Bili smo u posjeti (pra)bakinim rodjacima, a nisam imala vise od 2-3 godine.
Sjedili smo u kuhinji, a ja sam pitala mogu li otici ljuljati koljevku u kojoj je bila moja cetiri godine mladja sestra, stara tek nekoliko dana.
sjećam se puno toga, ali više su to nekakvi blicevi.
do moje treće godine smo živjeli u kući s bakom i točno se sjećam nekih detalja našeg života tamo.
neke scene si mogu prizvati u glavu i toliko su žive kao da su se jučer dogodile.
ali najviše od svega su mi u sjećanju mirisi - već sam stotinu puta svima spomenula kako bi voljela pojesti pizzu koja miriši identično onoj iz pizzerije u koju me tata vodio
možda je glupavo, ali ja točno taj miris mogu prizvati i ni jedna mi pizza više tako ne miriši.
A nisam bila nadimljena, majke mi
Najranije sjećanje je s mojih godinu i pol, razbila sam glavu ( još imam ožiljak na čelu), ali ne sjećam se toga razbijanja nego se sjećam kako me tata nosio mami da ide s nama u bolnicu i kad nas je mama vidjela pala je u nesvjest pa je tata nosio nas dvije do auta.
Netko je spomenuo mirise i ja imam svoje madeleine kolačiće. Još i danas vrlo živo osjećam miris tatinog radnog odijela, atrix kreme na maminim rukama, nonine kose, nonotovog šešira, mentola s operacijskog stola kad sam vadila krajnike s 3 godine, sijena iznad štaglja a svaki taj miris ima svoju priču. Snovi su mi oduvijek bili jako čudni no jedan se ponavljao godinama. Sanjam sebe malu djevojčicu kako prolazim kraj nekog visokog šaša i svaki put nešto iz šaša izleti a ja se probudim bez da vidim što je to. Taj se san 1-2 godišnje ponavljao nekoliko godina sve dok ga jednom nisam ispričala mami a ona u čudu ispričala što je zapravo to. Dakle, mama, moja nona i ja šetale smo kraj jezera obraslog šašom u Lipiku i odjednom iz šaša izleti ribič s ogromnim šaranom a ja stala vrištati jer me uplašio. Mama veli da sam imala neke 3 godine.
X
Događa, i u tim se trenucima osjećam baš čudno. A događaju mi se još neke čudne stvari. Sjećam se dana kada je umro Davorin Popović (pjevač Indexa) - već ih dugo nisam slušala, (bar pola godine, niti sam o njima razmišljala), i kažem ja sestri (rano ujutro) da mu se nešto dogodilo, a ona me gleda k'o da sam pala s Marsa. Popodne sam saznala da je umro. Jednom sam s frendicom sjedila u bircu. Rekla mi je da će navratiti njen frend Krešo da joj ostavi neke papire. U međuvremenu je u kafić ušlo brdo ljudi (i izašlo), a kad je Krešo ušao, ja sam mu mahnula i pozvala ga. A tipa nikad nisam vidjela nit' mi je frendica o njemu dala neku inf. Znala sam da je to on (netko će reći da sam to mogla i pretpostaviti, pogotovo zato što je sam došao, ali ja sam jednostavno znala da je to on.) I još jedan primjer - sorry što sam OT - bila sam na koncertu Leta 3 u Kulušiću, i desetak je ljudi na kraju koncerta (u nekoj nagr.igri) moglo biti pozvano na snimanje njihovog albuma u Hum (čitali su brojeve karata s ulaznica). Prlja ih je prozvao troje, i onda sam rekla frendici: Idem sad gore, sad će moj broj prozvati. Naprosto sam znala da će biti tako. Meni je to baš fora, ali i čudno. Ima toga još
Kako je sjećanje varljivo
Moja najranija priča iz sjećanja je iz doba kad sam imala oko 3 godine... Živjeli smo u garsonjeri, ja stojim u dječjem krevetiću, a moja mama posvuda traži crvene dugmiće za crveno-bijelu košulju koju mi šije i ljuta jer jer ih nigdje nema. Neko doba kasnije, možda i dva-tri dana, igram se s PEZ figuricom i unutra nađem sitnu, crvenu dugmad. Točno pamtim kako sam bila sretna i ponosna što sam joj to našla i kako mi par trenutaka kasnije nikako nije jasno zašto dobijam batine i vikanje kad sam joj pomogla. I sigurna sam da mi to nikad nitko nije pričao jer ona ne priznaje da se to ikad dogodilo.
Drugih stvari se isto sjećam u bljeskovima... npr. kako je moja nona bojala kosu, a ja sam se bojala i bježala kod nonota... i godinama kasnije mi je taj miris boje za kosu izazivao nelagodu...
A Tin isto tu i tamo spomene nešto što se desilo prije godinu dana, valjda će i on zaboraviti kasnije... nadam se da mu prva uspomena ipak neće biti nešto ružno.
Ja mislim da je ovo zato jer pamtimo samo pozitivnu statistiku. Ono, masu puta pomisliš da se nešto dogodilo, da nešto baš ZNAŠ, al kad se ispostavi da to zapravo nije točno onda zaboraviš, potisneš. A ovo odma nekom ispričaš i nekako se zacementira.Događa, i u tim se trenucima osjećam baš čudno. A događaju mi se još neke čudne stvari. Sjećam se dana kada je umro Davorin Popović (pjevač Indexa) - već ih dugo nisam slušala, (bar pola godine, niti sam o njima razmišljala), i kažem ja sestri (rano ujutro) da mu se nešto dogodilo, a ona me gleda k'o da sam pala s Marsa. Popodne sam saznala da je umro. Jednom sam s frendicom sjedila u bircu. Rekla mi je da će navratiti njen frend Krešo da joj ostavi neke papire. U međuvremenu je u kafić ušlo brdo ljudi (i izašlo), a kad je Krešo ušao, ja sam mu mahnula i pozvala ga. A tipa nikad nisam vidjela nit' mi je frendica o njemu dala neku inf. Znala sam da je to on (netko će reći da sam to mogla i pretpostaviti, pogotovo zato što je sam došao, ali ja sam jednostavno znala da je to on.) I još jedan primjer - sorry što sam OT - bila sam na koncertu Leta 3 u Kulušiću, i desetak je ljudi na kraju koncerta (u nekoj nagr.igri) moglo biti pozvano na snimanje njihovog albuma u Hum (čitali su brojeve karata s ulaznica). Prlja ih je prozvao troje, i onda sam rekla frendici: Idem sad gore, sad će moj broj prozvati. Naprosto sam znala da će biti tako. Meni je to baš fora, ali i čudno. Ima toga još
Isto se tak moglo dogodit da te Prlja ne prozove, onda bi zaboravila taj osjećaj sigurnosti.
Svašta mi ljudi radimo da bismo preživjeli.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom