Što mislite, koliko duboko doseže ljudsko sjećanje?

[tanja_b]

neurolozi tvrde da sa cca.2-3 god. dodje do totalne reorganizacije mozga, mozak sazrije i stara sjecanja se ili izbrisu ili reorganiziraju ili sto vec.

Čitala sam negdje (ali sad se stvarno ne sjećam gdje, vjerojatno u Scientific Americanu, dok sam ga još primala), da se dob svjesnih sjećanja poklapa otprilike sa sazrijevanjem govora, tj. mogućnošću verbalizacije događaja. U prosjeku je to negdje oko 2.-3. godine.
E sad, točnu znanstvenu podlogu te tvrdnje ne znam, ali jednom bih mogla malo potražiti, zanimalo bi me.

Meni osobno prva sjećanja potječu iz uzrasta oko 3 godine, negdje kad mi se rodio brat. Prije toga - magla.

[Ivany]

zanimljiva tema

ja isto nisam sigurna što se sjećam baš ja a što znam iz priča

za ovo sam sigurna da se sjećam: zima je, snjeg pao, tata dolazi kući -kupio je novi auto, sjedamo u njega na probnu vožnju, vani je mrak i hladno je ali smo svi troje veseli
kad sam im to pričala kad sam već bila cura, moji su se prvo iznenadili, i onda kad su bolje razmislili su sjetili su se da je to istina, imala sam oko 3god.

i još nešto: večer je, ja u dnevnom boravku na podu sjedim, na TV-u svira glazba od Eurovizije i baka mi donosi krumpir salatu (imalu su restoran)
ovog se nitko nesjeća ali baka mi znala često donjeti ostatke krumpir salate pa je možda i istina

[Ivany]

zaboravih napisati da su mi ova sjećanja od boravka u tibi ili poroda :shock:
zvuči nevjerojatno

[fegusti]

a mislim da je ovo zato jer pamtimo samo pozitivnu statistiku. Ono, masu puta pomisliš da se nešto dogodilo, da nešto baš ZNAŠ, al kad se ispostavi da to zapravo nije točno onda zaboraviš, potisneš. A ovo odma nekom ispričaš i nekako se zacementira.
Isto se tak moglo dogodit da te Prlja ne prozove, onda bi zaboravila taj osjećaj sigurnosti.
Svašta mi ljudi radimo da bismo preživjeli.

tako sam ja bila uvjerena da ću roditi sina a ono bila kćer!
imala sam 50% šanse da budem u pravu i kasnije tvrdim kako sam baš imala stopostotni osjećaj da će biti muško.

[Freyja]

a jel vam se događa deja vu?
u jednom trenutku vam se, iako ste se našli u sasvim novom okruženju, sve učini poznato, znate što će biti iza ugla, što će tko reći...
ja vjerujem da ništa ne zaboravljamo. neki miris, neki prizor... nas može vratiti u prošlost...

Događa, i u tim se trenucima osjećam baš čudno. A događaju mi se još neke čudne stvari. Sjećam se dana kada je umro Davorin Popović (pjevač Indexa) - već ih dugo nisam slušala, (bar pola godine, niti sam o njima razmišljala), i kažem ja sestri (rano ujutro) da mu se nešto dogodilo, a ona me gleda k'o da sam pala s Marsa. Popodne sam saznala da je umro. Jednom sam s frendicom sjedila u bircu. Rekla mi je da će navratiti njen frend Krešo da joj ostavi neke papire. U međuvremenu je u kafić ušlo brdo ljudi (i izašlo), a kad je Krešo ušao, ja sam mu mahnula i pozvala ga. A tipa nikad nisam vidjela nit' mi je frendica o njemu dala neku inf. Znala sam da je to on (netko će reći da sam to mogla i pretpostaviti, pogotovo zato što je sam došao, ali ja sam jednostavno znala da je to on.) I još jedan primjer - sorry što sam OT - bila sam na koncertu Leta 3 u Kulušiću, i desetak je ljudi na kraju koncerta (u nekoj nagr.igri) moglo biti pozvano na snimanje njihovog albuma u Hum (čitali su brojeve karata s ulaznica). Prlja ih je prozvao troje, i onda sam rekla frendici: Idem sad gore, sad će moj broj prozvati. Naprosto sam znala da će biti tako. Meni je to baš fora, ali i čudno. Ima toga još

Ja mislim da je ovo zato jer pamtimo samo pozitivnu statistiku. Ono, masu puta pomisliš da se nešto dogodilo, da nešto baš ZNAŠ, al kad se ispostavi da to zapravo nije točno onda zaboraviš, potisneš. A ovo odma nekom ispričaš i nekako se zacementira.
Isto se tak moglo dogodit da te Prlja ne prozove, onda bi zaboravila taj osjećaj sigurnosti.
Svašta mi ljudi radimo da bismo preživjeli.

Razumijem što si mislila, a i slažem se, iako samo djelomično, jer često puta mi se događalo da nešto predosjećam, a svašta na kraju ispadne i to je ono što si ti spomenula, ali samo mi se nekoliko puta u životu dogodilo da sam u nešto bila potpuno uvjerena, i tako je i bilo, bez greške i pri tome nimalo ne pretjerujem (čak mi je MM jednom rekao da me se boji jer mu neke stvari stvarno nisu bile jasne ). Zato i kažem da je čudno, jer uopće na to ne mogu utjecati, a intuicija je nešto posve drugo.

[flower]

mozak je vrlo plastican u toj dobi, stvara sinapse, ali ako se one ne koriste doslovce se sasuse, ja nekako mislim da dijete nije u stanju toliko raditi (svjesno i nesvjesno) na dogadjaju i da on naprosto nestane - osim onih koji su jako emocionalno obojeni (velika tuga/sreca) oni su jako duboko utisnuti u taj mali mozak. mi ipak kasnije (i starija djeca) verbalno i neverbalno pilimo po toj brazdi - prepricavanjem i sl.
zato kazu se djedovi dobro sjecaju dogadjaja od prije 50 god. a nemaju pojma sto su rucali danas, po onome su vec odavno dobro zapilili a ovo novo nije bas emocionalno obojeno da bi bilo bitno(osim ako nije baki zagorio rucak )

[Zorana]

Meni je malo tuzno kad se sjetim da ce velika vecina ovog mog sadasnjeg vremena provedenog s djecom za njih biti nesto cega se uopce ili skoro uopce nece sjecati kad odrastu. :/

[ivarica]

moram priznati da me malo plaše vaši flešovi, bljeskovi i sjećanja. sve mi zvuči malo freaky možemo li se mi vratiti našim normalnim temama tipa: tko se priprema na porod kod kuće ? s čime perete groficu ? a čime perete parket ?! spremna sam reći i koju pozitivnu na bespelenaštvo...

i ja potpisujem

i ne ulizujem se vrhuški opozicije

ja bih samo primjetila kako je ova reorganizacija foruma donjela pravi raspasoj.
pod onim jelte banalnim "kamo s ovim" su moderatorice bile "cvrste ruke".
sad imamo kakti naslov iz "visih sfera", vrlo uman i tako to, pa se unutra ugurlo svega i svacega, od balasevica (nije da imam nesto protiv coeka, ali nisam pak znala da ima toliki "fangemeinde") do ezoterije...
nije da se bunim, samo primjecujem

dobro primjecujes, sve cemo gasit

[Serpentina]

Meni je malo tuzno kad se sjetim da ce velika vecina ovog mog sadasnjeg vremena provedenog s djecom za njih biti nesto cega se uopce ili skoro uopce nece sjecati kad odrastu. :/

Ma daj, pa sav naš trud će se reflektirati na njihovoj samouvjerenosti i osobnosti kasnije .

Bolje je da sjećanja ne postoje, nego da su ružna, ne?

[summer]

Meni je malo tuzno kad se sjetim da ce velika vecina ovog mog sadasnjeg vremena provedenog s djecom za njih biti nesto cega se uopce ili skoro uopce nece sjecati kad odrastu. :/

Zorana, ako nece biti u sjecanju, biti ce u svemu drugom

[cvijeta73]

a ni naše uspomene nisu za baciti

[summer]

Zorana, ako nece biti u sjecanju, biti ce u svemu drugom

bit ce, bit ce

[snorki]

A neki dan mi je rekao "Kad si bila mala, ja sam bio tvoja mama"
(mama mi je umrla kad sam imala 15 godina...) Znam da su ovo standardne price "Kad sam bio veliki...", ali nekako me opet zdrmalo...

Nije nemoguće možda je uistinu bio.

nisam vjernik, ali me se Viktorova recenica dojmila.

[snorki]

ja se sjecam da sam nekada na ulici (dok sam bila sa mamom i jos jednom odraslom rodicom) nekakvim pruticem udarila po autu koje jepored nas proslo. Vozac nije ni primjetio, ali je rodica rekla "E sad ce se covjek vratit"
imala sam plafon cetiri godine

[Mima]

moram priznati da me malo plaše vaši flešovi, bljeskovi i sjećanja. sve mi zvuči malo freaky možemo li se mi vratiti našim normalnim temama tipa: tko se priprema na porod kod kuće ? s čime perete groficu ? a čime perete parket ?! spremna sam reći i koju pozitivnu na bespelenaštvo...

i ja potpisujem

i ne ulizujem se vrhuški opozicije

ja bih samo primjetila kako je ova reorganizacija foruma donjela pravi raspasoj.
pod onim jelte banalnim "kamo s ovim" su moderatorice bile "cvrste ruke".
sad imamo kakti naslov iz "visih sfera", vrlo uman i tako to, pa se unutra ugurlo svega i svacega, od balasevica (nije da imam nesto protiv coeka, ali nisam pak znala da ima toliki "fangemeinde") do ezoterije...
nije da se bunim, samo primjecujem

dobro primjecujes, sve cemo gasit

Ne valjd ai Balaševića

[Kaae]

Sjecam se velike crvene lopte s bijelim tockama koju sam nosila u dvoristu neke stare kuce u Virovitici. Bili smo u posjeti (pra)bakinim rodjacima, a nisam imala vise od 2-3 godine.

Sjedili smo u kuhinji, a ja sam pitala mogu li otici ljuljati koljevku u kojoj je bila moja cetiri godine mladja sestra, stara tek nekoliko dana.

Kako je sjećanje varljivo

Nije, nije, to su dva zasebna dogadjaja. =)

[malena beba]

zanimljiva tema... morat cu ispitat curicu cega se ona sjeca...

moje najstarije sjecanje je kad sam imala oko 3 god, tada smo jos a roditeljima zivjeli u sarajevu, sjecam se stana i svega... ja i seka samo se taj dan isle ispod kreveta sakrit tati koji je upravo dolazio s posla...

iman jos 2 ili 3 sjecanja iz iste dobi....

[Mima]

Ja sam recimo ljetovala u Supetru sa roditeljima, i jednom smo išli na kupanje u Sutivan, i tamo sam je ja skoro utopila jer sam utrčala u vodu i krenula prema mami koja se vraćala sa plivanja - ali ne sjećam se koliko sam imala godina - i, naravno, tu priču znam jer se stalno prepričava, ali ja sam uvjerena da se sjećam zelene vode oko mene i još kao nekakvih oblika tamnije boje koji su posvuda plutali (sve mi se čini da su izgledali kao amebe iz neke slikovnice koju sam imala ), i baš mogu dozvati tu sliku u pamćenje, kao nekakav usporeni film. Samo, da li je to stvarno sjećanje?

[Pandora Aura Monroe]

Ja sam recimo ljetovala u Supetru sa roditeljima, i jednom smo išli na kupanje u Sutivan, i tamo sam je ja skoro utopila jer sam utrčala u vodu i krenula prema mami koja se vraćala sa plivanja - ali ne sjećam se koliko sam imala godina - i, naravno, tu priču znam jer se stalno prepričava, ali ja sam uvjerena da se sjećam zelene vode oko mene i još kao nekakvih oblika tamnije boje koji su posvuda plutali (sve mi se čini da su izgledali kao amebe iz neke slikovnice koju sam imala ), i baš mogu dozvati tu sliku u pamćenje, kao nekakav usporeni film. Samo, da li je to stvarno sjećanje?

Imam vrlo slično sjećanje. Samo, u mojem slučaju je drugo mjesto u pitanju i moja mama se nije vraćala s plivanja nego je skidala haljinu, a ja sam u tom trenu potrčala za loptom (bile su mi dvije ili tri godine) i završila nosom u plićaku. I meni su prepričavali događaj, mama mi je x puta ponovila kako je u toj sekundi dok me vadila iz vode očekivala urlik koji bi odvojio nebo od zemlje, mislila je da više nikad neću htjeti u more, a umjesto toga ja sam oduševljeno komentirala kamenčiće koje sam vidjela na morskom dnu.
Slika tih kamenčića jedno je od mojih prvih sjećanja i sigurna sam da je pravo, a ne samo vizualizacija sjećanja drugih. Znam da je bila tu i prije nego što su mi pričama rekonstruirane okolnosti.

I još se sjećam kako moj bratić nabraja imena svojih prijatelja iz vrtića. S obzirom da je od mene stariji četiri godine, to mora biti prilično rano sjećanje.

A pamtim i scenu u kojoj pitam mamu koliko ima godina, a ona u knjizi priča za laku noć prstom pokrije nulu pripadajuću narančasto-žutoj brojki 350 i kaže: "Toliko." Rodila me s 32. Ne vjerujem da sam tada imala pojam o tako velikim brojevima, zapamtila sam vizualni oblik, a značenje sam mu dodala kasnije.

[Mihovil]

ja se uopće ne sjećam svog ranog djetinjstva, nekih slika da, ali uglavnom ne.

Mene moj Mihovil uredno iznenadi kako se sjeti nekih događaja od prije godinu, a ima samo četiri.

Prvi puta kada me je iznenadio je imao nekih 2,5 god. Naime u Bjelovaru se svake godine u sportskoj dvorani događa izložba sira i prvi put kada smo išli zajedno je imao malo manje od dvije godine. Par mjeseci kasnije prolazili smo pokraj dvorane (inače nam baš nije usput), a on je ispalio tu smo jeli sir. Ja sam ostala :? kako se toga sjeća.

[Maslačkica]

Ja se sjećam doživljaja kada nisam mogla rukom dohvatiti šteku...koliko sam mogla imati?
Bila sam kod komšinice i htjela sam izaći vani i ići kući. Šteku sam dodirivala prstima, ali je nisam mogla spustiti da bi otvorila vrata. Sjećam se da je komšinica stajala na vratima kuhinje i svom sinu rekla da me pusti da probam sama. Ali, nakon par pokušaja ja sam postala frustrirana što mi je šteka bježala pod prstima i uhvatila me panika da ne žele me pustiti vani....i počela sam plakati i urlati nakon čega su mi otvorili vrata.
Htjeli su da me puste da se sama potrudim i otvorim vrata, tj. da pokušam, a mene je to jako uplašilo i iživciralo - a njihove dobre namjere.

I toga se sjećam i baš se sjećam, nije mi niko pričao...a koliko sam mogla imati???

[ZIMA]

prvi rođendan - sjećam se kako sjedim na kuhinskom stolu a mama ide u špajzu po coca-colu

[Arwen]

sječam se bolnice,krevetića u kojem sam spavala i roza papučica na macu i bambija kojeg sam ostavila curici koja je imala leukemiju i bila bez kose-oko 2g
mislim da je i normalno da se sječam tako stresnog događaja ali se npr ne sječam brata kako plače nedam seku
zapamtila sam samo "lijepe" stvari iz tog događaja

iz vrtića se sječam kad je pao prozor i rasjekao mi čelo-cca 4g
pa vrtića 5g i grozne frizure-telefona koju sam mrzila a mama uporno radila

igranja i upadanja u slatinu 7-8g

[anita_m]

u dobi od 1.5 godne dobila sam visoku temperaturu koju mi ničim nisu mogli skinuti, te sam završila u bolnici na par dana.

e sad ja se oduvijek sjećam da mi je u posjetu došla krsna kuma i donijela knjigu na dar - svi mi vele da je nemoguće da se toga sjećam, ali ja i danas znam da me je držala za ruku i dala knjigu i kako me je med. sestra vodila po hodniku

???

[zrinka]

moji su mi objasnjavali da sam to vidjela na nekom filmu, ili sanjala, sto me je i bilo moguce uvjeriti jer sam u toj kadi bila neki debeli sredovjecni covjek.
:

pocela sam citati topic od pocetka, ovdje sam stala i umirem od smijeha

[zrinka]

a sad sam procitala cijeli topic i podsjetilo me-
i bas danas, jelena i ja idemo po mislava u skolu i prolazimo pokraj njegovog vrtica i ona kaze kad budem imala 3 godine i narastem, ja cu ici u ovaj vrtic, kazem ja, da, a ona meni pocne pricati u nekom drugom vremenu ovako-isla ja u vrtic, tamo se igrala, rucala, crtala, pjevala i kad sam isla doma udarilo me auto :shock: , ja sam se smrzla i pitam sto je onda bilo, a ona nista-nista vise nije bilo, udarilo me auto na cesti...

strasno...

[Savitri]

...moj muž se sjeća kak su ga kao bebu nosili iz rodilišta,
kak su ga doma sestre gledale....

legenda.........

[Rene2]

Ovo za Floru mi je baš fascinantno.

Moja najranija sjećanja su negdje sa 15 mjeseci. Stanovali smo u podstanarskom stanu. Mami sam detaljno opisivala kako je stan izgledao (nemamo niti jedne fotografije stana, jer u to doba nije svaka šuša imala ni obični fotić, a kamo li digitalac), a sjećam se i situacije ispred tog stana kad me je mama vani na stepenicama šišala na kratko, jer sam od susjedove djece pokupila uši.

Moja mama je bila frapirana. :shock:

[piplica]

danas, jelena i ja idemo po mislava u skolu i prolazimo pokraj njegovog vrtica i ona kaze kad budem imala 3 godine i narastem, ja cu ici u ovaj vrtic, kazem ja, da, a ona meni pocne pricati u nekom drugom vremenu ovako-isla ja u vrtic, tamo se igrala, rucala, crtala, pjevala i kad sam isla doma udarilo me auto :shock: , ja sam se smrzla i pitam sto je onda bilo, a ona nista-nista vise nije bilo, udarilo me auto na cesti...

:shock: Nevjerojatno, baš da se naježiš...

[Ninči]

Moji su se znali iznenaditi čega se sve sjećam. I ja sam sigurna da se sjećam tih stvari, jer mi je to tako živo i jer nikada od nikog nisam čula ni riječi o tome.

A sjećam se puno toga....

....kampa u Malom Lošinju gdje sam ljetovala od 2.-5. godine, detalja iz kampa (tipa kad je brat išao igrati stolni tenis pa me nije htio povesti), rasporeda namještaja u kućicama (nemamo ni jedne jedine slike slikane unutar kućice), izgleda kampa, velike kuće koja mi je bila WOW i kako mi je bilo žao što mi ne spavamo u njoj I još puno puno stvari i situacija iz kampa....a tamo mi je bilo predivno! Toliko mi je bilo lijepo da sam ove godine otišla u taj kamp prvi put nakon 20 godina i shvatila da je sve upravo onakvo kakvim pamtim (osim što mi sad djeluje puuuno manje )

...sjećam se kad me kod djeda na selu ubola pčela....kako je moj tetak imao pčele i držao ih kod djeda i bake, pod kokošinjca je bio prepun pčela. Sjećam se kako sam išla pokupiti jaja i odjednom se zagledala u te pčele na podu i poklopila ih rukom. Točno se sjećam osjećaja da sam ih morala poklopiti ili bih pukla! I onda sam sa otečenom rukom i plačući otišla djedu koji je sjedio na trijemu. On je uzeo moju ruku, pogledao je i rekao: "Neka, neka, to je zdravo!" Imala sam najviše 2.5 godine.

...sjećam se kada smo se vozili prema selu i stali na nekoj pumpi. Tamo sam vidjela onaj skroz mali motor za dječji motocross i napala tatu da mi ga kupi. A on je rekao: "Kupit ću ti kad budeš napunila 16 godina!" Skoro ga je šlag strefio kad sam ga sa 16 godina podsjetila na dato obećanje Takvu stvar mi sigurno nije spominjao više nikada, a imala sam tad najviše 3 godine.

Da ne nabrajam sad sve čega se sjećam...poanta je da se sjećam stvarno hrpe toga! I sve su mi to većinom draga i lijepa sjećanja! Ona ružna sjećanja kao da sam potisnula duboko u sebi. Dok je s mojim bratom drugačije...on pamti samo one ružne stvari, a onih lijepih se rijetko sjeća.

[lillifee]

ja se sjecam jako zivo dana kad se rodio moj najmladji brat. imala sam 3.8 god. mene je cuvala teta i mama me zvala da ide u ri "po bebu" a mene ce cuvati teta v. sjecam se hodnika u kojem je stajao telefon, slika oko sebe (barba d. je bio pomorac i sve je bilo puno slika brodova "jadrolinije" ), sjecam se vecere taj dan. i onda se sjecam kako smo tata i ja isli po mamu i f. . sjecam se da sam ga primila za ruku i pitala mamu ako je "TO" nase i koliko dugo ce "TO" ostat kod nas. cak je i moj prvi osjecaj kojeg se sjecam vezan za njega, dosla mi je muka kad sam vidjela njegov crni pupak.
uglavnom, sretna sam da sam da je to "TO" ostao zauvijek i jos dan danas kad vidim slike brodova "jadrolinije" sjetim se tog dana.

[donna]

ja se sjećam na blic pokojnog dide.umro je kada sam imala 4 godine.sjećam ga se iz stana kako sjedi u kuhinji i puši....sjećam se :D

moja mala uporno priča svaki dan o moru,kako je lijepo,kako opet želi ići,pakuje stvari stalno za more...bila je na moru sa 2 godine

[ninolina32]

Što se tiče mene- najranije sječanje je vezano za dob kad sam imala nekakvih godinu dana- bili smo podstanari i sječam se svog drvenog kinderbeta i velike drvene lampe kraj njega koja je uvijek gorila i sječam se kako sam ležala u krevetiću i plakala a mama i tata su se u kuhinji svađali i tukli ... sječam se nonota koji je umro kad sam imala nekakvih 4 godine i šoka koji sam doživjela kad su mi djeca ispred zgrade u kojoj smo živjeli rekla da mi je umro nono (nitko od obitelji mi to nije htio reči... poslije kad sam bila malo starija su mi objasnili da nisu znali kako da mi to kažu jer sam obožavala nonota) a i ponekad mi se čini da se sječam apsolutno svega vezano za njega tj svake riječi, svake igre, svake šetnje... iako nisam imala niti 4 godine ... Ali jako me zbunjuje što skoro 6 godina nemam uopće u nikakvom sječanju... a radi se o razdoblju kad sam imala skoro 9 godina jer se tada rodio moj polubrat, ni njega ni sebe ni bilo koga drugog jednostavno nemam nigdje! Mislim da je to možda povezano sa osječajem tj ljubomorom što je on bio voljeno i željeno dijete za razliku od mene, a i cijelog svog djetinjstva se sječam samo kroz ružne riječi i maltretiranje... Što se tiče Nine- ona se sječa kad je imala 11 mjeseci i u jednom trenutku nepažnje stavila je rukicu na topal akumulator od motora (mislim da sam dobro rekla kako se zove )i spekla se, naravno! Na svu sreču nije joj bilo ništa strašno... A MM se sječa kad je imao 2 i pol godine... pao je sa drugog kata na glavu i bio je dosta dugo u komi, nisu znali dali će uopće preživjeti, ali od tog trenutka kad je pao i cijelog puta u bolnicu on se sječa svake sekunde, iako nije bio pri svijesti. Sječa se svojih roditelja u panici, kako ga je tata podigao i nosio do auta a zatim ga je mama držala u krilu... svih riječi i plakanja... svega se sječa!

[Vlvl]

Sjećam se kad sam ležala na krevetu a mama me prematala, i govorila da imam guzu crvenu ko majmuni iz zoološkog vrta. Mama je poslije govorila da je baka i mene i buraza odvikla od pelena jako rano, kad smo imali godinu dana.
Kad su moji kupovali prvi auto, tata je ušao u sobu i pitao kakav želimo, ja sam stajala uz prozor i zamotavala se u zastor. Htjela sam plavi, a brat crveni auto. Godinama sam mislila da smo auto imali tek od moje četvrte godine, ali ne, tada sam imala dvije i pol.
Izgleda da neka sjećanja slučajno pobjegnu preustroju sinapsi.

Ali zato ne sjećam se priča koje mi je mama pričala. Jednom sam rekla da mi ona nikad nije pričala priče, a tata je rekao da je svaku večer izmišljala nove priče o zekama i medama... to mora da je bilo prije moje četvrte godine, jer od tada se sjećam gotovo svega.

[Zoila]

wow! stvarno zanimljiva sijecanja iz najranije dobi!
skuzila sam da sam puno blokirala iz sijecanja iz osnovno-skolske dobi. Valjda je to selektivno pamcenje?
Recimo jednom sam se iskreno cudila kad je mama rekla da je jedna moja teta zivjela snama preko nekoliko mjeseci (skoro pola godine) :shock:

a opet, imam jako puno sijecanja na prvu godinu skole.

pitanje - kako izgledaju scene koje se sijecate? jel vidite sebe kao da je to filmic u kojem nastupate, ili vidite scenu kao da gledate svojim ocima?
meni su dosta sijecanja u trecem licu - kao da gledam sebe kako glumim tu scenu... :?

[xanax]

sve je to ok sa sjecanjima, ali koliko je sjecanje od 3 godine vjerodostojno kada ga se sjeca nakon 20 godina?????

koliko smo dodali, oduzeli???
e to je pitanje

sjecanja su podlozna distorziji

[tikica_69]

Sjecam se kako deda ulazi u sobu i za sobom vuce moje prve sanjke koje je sam izradio i ja mu odusevljeno trcim u zagrljaj a srce mi lupa kao d ce iskociti iz mene...to je bilo par dana iza mog 2. rodjenadana i par dana prije Bozica...to je moje prvo sjecanje...onda prazan prostor i sljedece je mala skola, ja petogodisnjekinja, rezanje kolaza i plac djevojcice Suzane (ne znam zasto je plakala)....nakon toga opet velika praznina....tu i tamo bljeskovi nekih trenutaka....

[Sanja]

Ja mislim da zaboravljamo da bismo mogli nastaviti.

Čitala sam jučer vaše odgovore i dosta razmišljala o svemu. Složila bih se s Majom, zaboravljamo da bismo mogli nastaviti. To nas, uostalom, uči i klasična psihologija i vjerojatno smo svi u gimnaziji učili o pozitivizmu sjećanja. Međutim, kako onda objasniti da su mnogi (vidljivo je i na ovom topicu) zapamtili baš ružne stvari, a zaboravili lijepe?

Danas sam baš u komi , jer sam se ujutro izderala na Fionu i ona je u očaju počela plakati, pa sam se odmah sjetila topica i razmišljala hoće li joj scena mog uralanja biti jedno od nekoliko rijetkih sjećanja koje će ponijeti iz djetinjstva u odraslu dob?

Ja se, recimo, iz ranog djetinjstva sjećam prekrasnog igranja s tatom (obožavala sam ga jahati i valjati se s njim po podu), ali i par scena u kojima je mama urlala na mene. Toga se sjećam do takvih detalja da znam gdje sam stajala, gdje je bila ona, znam točan poredak stvari na kuhinjskom kredencu, sjećam se sunčevih zraka koje su padale u kuhinju... Ma, svega! A što je najgore, lijepih trenutaka s mamom se gotovo ni ne sjećam, iako znam da ih je bilo: bila sam s njom kod kuće dosta dugo, jer ona nije radila, i znam da mi je puno čitala, pjevala, pričala mi priče, učila me sve i svašta, ali to znam samo iz tuđih priča i neopisivo mi je žao što su mi u glavi ostale samo ružne stvari.

Išla sam u dva vrtića i iz oba nosim samo traumatična sjećanja, prvenstveno toga da sam jako sporo jela, pa su mi u zdjelicu s juhom ubacivali glavno jelo i onda me tjerali da jedem taj napoj :/ , to mi je trebala biti kazna za sporost. :/ Ali, ok, to nije baš najranije djetinjstvo.

Od prvog razreda nadalje se prilično dobro sjećam svega.

Zoila, moja sjećanja su kao da mi je kamera u očima, ako me kužiš? Kao da sve gledam iz perspektive malog djeteta.

[Anci]

:/
Ja isto, kad se sjetim ranog djetinjastva, samo tužna sjećanja mi naviru...

[Sanja]

Ja isto, kad se sjetim ranog djetinjastva, samo tužna sjećanja mi naviru...

Ma, ja iz ranog djetinjstva imam i prekrasnih sjećanja, ali ona vezana uz mamu su mi dobrim dijelom loša , iako znam da su loši događaji bili u manjini. Dakle, nije se to urlanje događalo triput dnevno, pa da ga zapamtim samo zato što nemam ništa drugo što bih mogla upamtiti, nego je, eto, moj mozak iz nekog razloga odlučio pohraniti baš te prizore.

I ti nesretni vrtići su mi ostali u lošem sjećanju, ali to više ne spada u rano djetinjstvo.

[Anci]

A vrtići...
Nisam voljela vrtić.
Pamtim scene kad mama odlazi, ja stojim i gutam suze.
Mama kaže da bi joj bilo 100x lakše da sam plakala, nego ovo...

[koryanshea]

kad nam skoči adrenalin, bolje pamtimo - gdje smo bili, što smo radili, kako smo se osjećali. zato se sjećate najviše neugodnih situacija - zbog stresa.
(zbog toga npr. znam točno gdje sam bila i što sam radila 11.9.2001. kada su krenile vijesti na CNNu. pitajte me di sam bila i šta sam radila 11.9. bilokoje druge godine i možete mislit kako ću vam znat reć )

ja se ne sjećam ničeg iz ranog djetinjstva. sjećanja razvrstavam po stanovima gdje smo živili, i uopće se ne sjećam života u stanu gdje smo živili do moje 3. godine. "sjećam se" jedino da se do kupaone išlo preko balkona (!) i da je u kupaoni bio poster s nekim majmunom (koji igra tenis?) ali nekako imam dojam da se toga sjećam iz kompilacije priča, slika i kasnijih posjeta (iako ne znam je li ih bilo).

[Svimbalo]

I ti nesretni vrtići su mi ostali u lošem sjećanju, ali to više ne spada u rano djetinjstvo.

isto tako, mene tjerali da jedem žgance koje bih redovito povratila, ili pak jetrica, ista stvar, pa me tjerali da spavam što ja nisam mogla...
ali se zato sjećam kako je mama trčala s posla svaki dan da me uhvati prije spavanja ili ručka

[Anci]

moj mozak iz nekog razloga odlučio pohraniti baš te prizore.

Moje djetinjstvo je obilježio jedan tužan događaj i kad god me netko pita kakvo sam imala djetinjstvo, ja se sjetim samo toga :/
Vjerujem da je bilo lijepih trenutaka, nemoguće da ih nije bilo, no ja ih slabo pamtim :/

[vertex]

Nije o ružnim sjećanjima iz djetinjstva, ali nekako ima veze...
Mama mi je umrla kad sam imala 20 godina, bolovala je godinu i nekoliko mjeseci od raka. Meni je nakon njene smrti trebalo nekoliko godina da se konačno sjetim kako je izgledala prije bolesti. Mogla sam zamisliti neku njenu fotografiju, ali sam izgubila prava sjećanja. Srećom, vratila su se.

[Zoila]

od kad pratim ovaj topik, sve vise razmisljam o ranom dijetinstvu i hocu li se jos neceg sijetiti
i sto je zanimljivo, vracaju mi se prizori. Sijecam se kako sam bila ljuta i povrijedjena kad je sestra krenula u skolu (3 god. starija od mene) a ja ostala doma. Bila sam pogotovo povrijedjena kada je njena prijateljica dosla doma snjome jednom za druzenje, i nisu mi dali da se igram snjime. Sijecam se da je moja mama onda rekla da ce se ona samnom igrati dok se one dvije igraju

i sijecam se spavanja na maminim prsima. Nabila bih glavu njoj u vrat i legla prek nje. Sigurno sam bila jako mala da bih tak legla - morat cu ju pitat koliko sam imala godina kad sam tak spavala.

znaci, imam i ljepa i ajmoreci ruzna sijecanja. makar ljutnja na stariju sestru nije bas nesto strasno...

isto tako, kad god se sad pokusavam sjetit neceg iz dijetinstva, uvijek mi se najvise sijecanja vracaju iz 5. do 6. godine zivota. Tocno znam zasto sam proplivala, naucila vozit bicikl na 2 kotaca, i zasto sam krenula na poduke klavira - sve s nekih 5 godina - zbog ljubomore na stariju sestru i potreba da joj budem ravna. Ako moze ona, MORAM ja. To se sijecam.
i sijecam se kako sam jednom uzela papir i krenula pisati - da pokazem mami da I JA mogu pisati. nisam mogla do stola, pa sam se popela na sjedalicu i pokazala joj kako pisem, Naravno, pokazala sam kako pisem ko sestra koja je isla u skolu tada (a ja ne).
da mi je sad vidjet taj papir i sta sam to zapravo napisala!
uf, mislim da sam bila tipicna mladja seka, jelda

[Anci]

Nije o ružnim sjećanjima iz djetinjstva, ali nekako ima veze...
Mama mi je umrla kad sam imala 20 godina, bolovala je godinu i nekoliko mjeseci od raka. Meni je nakon njene smrti trebalo nekoliko godina da se konačno sjetim kako je izgledala prije bolesti. Mogla sam zamisliti neku njenu fotografiju, ali sam izgubila prava sjećanja. Srećom, vratila su se.

Ja neka sjećanja ne mogu prizvati jer sam bila premala... :/

[yaya]

Nije o ružnim sjećanjima iz djetinjstva, ali nekako ima veze...
Mama mi je umrla kad sam imala 20 godina, bolovala je godinu i nekoliko mjeseci od raka. Meni je nakon njene smrti trebalo nekoliko godina da se konačno sjetim kako je izgledala prije bolesti. Mogla sam zamisliti neku njenu fotografiju, ali sam izgubila prava sjećanja. Srećom, vratila su se.

Ja neka sjećanja ne mogu prizvati jer sam bila premala... :/

[vertex]

Meni je zanimljivo u tim sjećanjima iz djetinjstva, i ovim najranijim, što sam uvijek ja bila ja. Odnosno, osjećaj sebe koji pamtim je isti kao ovaj danas.
A sjećam se dobro iz malo kasnijeg djetinjstva što sam razmišljala i kako sam procjenjivala druge. Neka me teta pitala koliko imam godina, ja sam rekla 4 i po, netko je rekao da mi je rođendan u siječnju, pa je ona onako malo pretjerujući (kao što i sama nekad pričam s djecom) rekla: Ooo, pa to se onda može reći skoro 5! A ja sam u sebi mislila: Šta se ova prenemaže, ko da je meni to toliko važno da sam mrvicu starija nego što sam rekla, i šta priča sa mnom toliko izvještačeno, nisam maloumna.
Nisu mi sigurne baš ove riječi prolazile glavom, ali smisao je točno taj.
yaya, pretpostavit ću da je zagrljaj za obje citirane,

[meda]

[
Ja se, recimo, iz ranog djetinjstva sjećam prekrasnog igranja s tatom (obožavala sam ga jahati i valjati se s njim po podu), ali i par scena u kojima je mama urlala na mene. Toga se sjećam do takvih detalja da znam gdje sam stajala, gdje je bila ona, znam točan poredak stvari na kuhinjskom kredencu, sjećam se sunčevih zraka koje su padale u kuhinju... Ma, svega! A što je najgore, lijepih trenutaka s mamom se gotovo ni ne sjećam, iako znam da ih je bilo: bila sam s njom kod kuće dosta dugo, jer ona nije radila, i znam da mi je puno čitala, pjevala, pričala mi priče, učila me sve i svašta, ali to znam samo iz tuđih priča i neopisivo mi je žao što su mi u glavi ostale samo ružne stvari.

ja sam isto nedavno o tome razmisljala, prije polaska u skolu sjecanja na mamu su mi cisto tehnicka. moj tata nije zivio s nama, tako da ga se ne sjecam previse iz tog perioda, osim ljetovanja i blagana, ali se toplo sjecam bake iz predvtrickog perioda...kako smo pekle kolace, isle na vrt, isle u sumu brati gljive, kako mi je navecer pricala price...
al i mama mi je pricala price, a ja se toga uopce ne sjecam :?
i sigurno smo puno puta lijepo provodile vrijeme zajedno. al ja se samo sjecam kad nje par puta nije bilo jer je isla negdje na put, tada bi ja cijelo popodne ispitivala baku di je mama i kad ce doci.

moja mama je bila generalno ok, al se sjecam da joj je u neko doba doslo da mi zabrani da joj govorim ne, e toga se sjecam ko da je bilo jucer!