Evo vam malo materijala za filozofiranje (Ivarica ) - što mislite, koliko se toga ljudi mogu bez hipnoze mogu sjetiti? Koje je vaše najranije sjećanje?
Posebno me zanima čega se sve sjećaju vaša djeca.
* * *
Ja sam dvaput ostala zaprepaštena kad sam skužila čega se Fiona sjeća.
Prvi događaj zbio se kad je imala trinaest mjeseci i uključivao je tatu koji ju je čuvao, žutu ležaljku oštrih rubova, pad, bolnicu i šav. Prije par mjeseci Fiona mi je, ničim izazvana, ispričala kako je pala na ležaljku, porezala se "tu" (pokazala točno mjesto, iako nema ožiljka), kako je išla kod doktora koji je imao iglu i konac i koji joj je to sašio i kako ju je boljelo i kako je plakala.
Pitala sam ju je l' joj netko ispričao tu priču - ona veli "ne". Ja ju pitam "pa kako onda znaš da se to dogodilo", a ona mi odgovara "pa lijepo, sjećam se". :shock: I, konačno, pitam ju zašto mi to nikad prije nije ispričala, da bi mi pametno dijete reklo "nisam znala kako".
Priču znamo moji roditelji, mm i ja - kod svih sam provjerila, nitko joj to nikad nije pričao. Nismo ni međusobno pričali o tome, dakle, nije negdje usput načula. Inkriminirana žuta ležaljka istog je dana spremljena u kutiju i u podrum, dakle, više je nikad u životu nije vidjela.
* * *
Druga priča dogodila se ovog proljeća u Rimu. Išli smo u Exploru, dječji muzej u kojem klinci mogu isprobavati zanimanja odraslih ili ih se dovodi u neobične i nadasve simpatične situacije. Jedna od njih je sljedeća: postoji konstrukcija koju bih najbolje opisala kao neku vrstu šatora, a koja simulira maternicu. U tom se "šatoru" iz jednog zvučnika puštaju zvukovi srca, probave i ostale koje proizvodi majčino tijelo. S druge strane, izolacija je najpravljena tako da unutra zvukovi izvana stižu upravo na onaj način na koji stižu i bebi u trbuhu. Jedina je razlika, naravno, u veličini - uredno ima mjesta za troje-četvero poveće djece.
Uglavnom, Fiona je, istražujući muzej, ušla i u taj "šator" prije nego što smo joj uspjeli reći o čemu se radi. Nakon par sekundi je oduševljeno izvirila glavicom van i povikala: "Flora, dođi brzo, ovdje je kao kod mame u tibi". :shock:
Samo da naglasim da su natpisi bili na talijanskom i engleskom, a i da su bili na hrvatskom, ne zna ona baš tako dobro čitati. Ni mm ni ja nismo spomenuli o čemu je riječ, a od drugih također nije mogla saznati, jer su sve obitelji oko nas pričale isključivo na talijanskom.
I sad vi nešto recite.