Moj malac od godinu i pol jedno popodne stoji u kućici za igru i šuti. Bilo mi čudno pa idem pogledati šta je sad tako miran i dobar. Nema njega u kućici, on otiđe u sobu pored, pun krevet peleni, vlažne maramice, krema za guzu i on leži na pamučnoj peleni na krevetu (sve je lijepo posložio) i viče: "Hodi mama! Puuuuj!" I pokazuje mi na guzicu!
Jednom kod bake sjedile teta, baka, ja i svekrva i on ko po običaju viče: "Ciceka! Ciceka!" I ode do kauča i donese mi sve jastuke u krilo i cica, začas digne glavu i nasmije se i veli:"Dugoga!" A svekrva ga pita: "Očeš ti teta da ciceka?" On zavikne: "NE!" "Ima teta ciceka?" On kima da ima. "A ima baka ciceka?" On zavikne:"NEMA!
Danju obavezno nosi papuče na nogama, ne može bez njih, a noću obavezno voli imati čarape. Bila je dosta topla večer i noć pa sam mu skinula čarape dok je spavao. Inače spava od prvog dana cijele noći i dok se znao tu i tamo probuditi začas je zaspao. On se probudi oko 1.10,
dođe k nama iz krevetića i počne cmizdriti:"Mama, taputija!" (Čarape)
Ja upalim lampicu, a on drži pune ruke čarapica koje je izvadio iz ladice u sobi (po mraku)!
A jednu noć on dođe u krevet i cmizdri:"Mama, bu cipija!" Ja palim lampicu, on cmizdri, cmizdri, cmizdri, cipija, cipija, i cipija! Htio je imati papuče na nogama. Probudi se i muž i nismo ga mogli smiriti i objasniti mu da ne može u krevetu imati papuče! Hodao on po sobi, tražio papuče i našao ih i nije ih dao iz ruku. I tak je zaspao s njima.