skrb o našim starima

[cvijeta73]

možda spada više na izazove roditeljstva, možda ovdje - ne znam.
evo što me muči zadnjih dana. naime, imam nonu koja ima 95 godina. njena mama umrla je s 98 godina, s time da je zadnjih 5 godina ležala u krevetu. njegovala ju je nonina sestra, kod koje je i živjela, zadnjih 10 godina kad više nije mogla živjeti sama, s time da su joj uskakale moja nona i još jedna sestra. s time da je moja nona živjela u rijeci, a oni u zagrebu, i s time da je treća sestra bila prilično nezainteresirana za čuvanje svoje mame.
dakle, najveći teret pao je na tu jednu sestru, koja isto nije baš bila u cvijetu mladosti.

uglavnom, mojoj noni je to toliko strašno ostalo u sjećanju, da je, valjda već sa 60 godina odlučila da će svakako otići u dom. to se i desilo prije 5 godina - do tada je živjela sama u svom stanu, a kad jednostavno više nije mogla, kćerka koja joj živi u zg, je inzistirala da dođe kod nje živjeti, ali ona nije htjela ni ćuti.

i sad, sve je bilo super dok je još mogla izlaziti van iz doma, svaki dan je uredno išla u grad, kod nas i sl - više manje kao da živi u hotelu. imala je sama svoju sobu s kupaonom.

prije par mjeseci je slomila kuk i zalegla u krevet. prebacili su je u odjel s još jednom ženom koja isto tako ne izlazi iz kreveta. mi joj dođemo u posjetu, kad stignemo, svaki tjedan - jednom ili dva put. kćer iz zg dođe na par dana cca 1x u dva mjeseca, nekad češće.

sama tamo leži, cijeli dan, ne može gledati tv ni čitati, nervira ju cimerica. razveseli se kad joj dođemo u posjetu. ali, većinu vremena je sama, i još prepuštena na milost i nemilost osoblja - ima dragih, ima i manje dragih. cijeli dan leži, i bleji na tom krevetu u prazno, razmišlja.

kako vi gledate na to, kako pomiriti današnji način života, našu potrebu za samostalnošću, i skrb o našim roditeljima. ja ni sama ne znam. nije da će me to dočekati sutra, ali eto, ako vam se da, podijelite svoja razmišljanjima o tome sa mnom.
nekako mi je od jučer kad sam joj bila u posjeti, baš hladno oko srca.

[Maruška]

Meni je ovo isto teška i tužna tema. Da se danas-sutra nađem u situaciji da se trebam brinuti o nekome na takav način, nisam sigurna kako bi to podnosila....

[Frida]

ja sam davnih dana volontirala na odjelu na kojem su bili smješteni starci koji se nisu mogli brinuti sami za sebe, neke su djeca/unuci posjećivali, neke ne, bilo mi je naporno, ne toliko fizički koliko psihički, grozno je biti svjestan, a ne moći, ovisiti o drugoj osobi.

moje none su još uvijek mlade i vitalne, ali me već sada strah kako će biti kada dođe vrijeme da se više ne budu mogle brinuti same za sebe.

teško je za obe strane, uvijek netko ispašta, nemoguće je bit na više frontova istovremeno, a da sve štima, barem ne na neko duže vrijeme.

[xanax]

Teska i bolna tema
ja znam dva slucaja, jedan je moja baka koja je bila bolesna i lijecnici su rekli da ima jos 6 mjeseci zivota bla bla bla
kako su svi u mojoj obitelji zaposleni, i moja tetka, i ujak i mama niti jednom od njih troje nije palo na pamet da je strpaju negdje u ustanovu. smrt je docekala kuci, okruzena svojom obitelji. moj ujak ju je kupao (mislim da ovo sve govori)


sljedeci slucaj je baka MM koja je dozivjela mozdani i 6 mjeseci zivjela kod moje sveki, a svakodnevno su dolazile u posjetu druge dvije kcerke,a nesto rjedje 2 sina. kada je dosao na red da baka ide kod druge kcerke, njoj je muz zaprijetio razvodom, drugoj je muz rekao da joj mama ne moze u kucu jer imaju psa pa kako ce se ona brinuti o svemu tome, a braca nisu mogla da je prime..... poenta ovog jeste da je baka bila 70% ozdravila nakon udara kod mame MM, a da je u roku od 3 mjeseca doslovno UVENULA i urla u starackom domu!!!!!
Ja sam bila svjedok tome jer sam joj SVAKI DAN isla, toliko joj cesto ni djeca nisu isla i sre me boljelo kad je vidim takvu.

Znaci jedna je docekala smrt sa svojom obitelji i presla na onaj svijet okruzena ljubavi, dok je druga uvenula u samoci i tuzi... svi cemo mi jednog dana biti stari

[mamanatali]

Joj mene ovakva razmišljanja muče već neko vrijeme. Moji mama i tata žive u gradu 300 km od mene, brat živi u Americi i kad danas-sutra dođe do toga da ne mogu sami (a mama je već prilično bolesna, tata ima 2 umjetna zgloba ali se još drži ko zmaj) nemam pojma šta ću. Oni kategorički odbijaju svaku mogućnost da se presele u Zagreb, a meni je to zapravo potpuno razumljivo i ne bih imala niti srca tražiti ih da se iščupaju iz sredine u kojoj žive cijeli život i imaju prijatelje i "presade" u jedan potpuno novi život. Tu bi istina imali kćer, zeta i dvoje unučadi, ali ne bi imali svoj život na koji su navikli. Ali kad više ne budu mogli sami...

[NetkoMiOteoNick]

Često sam razmišljala o ovoj temi.

Odgojena sam u obitelji u kojoj je bilo jednako prirodno da se roditelji brinu za dijete dok je malo (i prilagođavaju njegovom ritmu i potrebama), kao i da se djeca brinu za nemoćne roditelje (i prilagode njihovim potrebama).

Ako će morati biti u domu, nadam se da će biti dovoljno blizu da ih možemo svakodnevno obilaziti.

[xanax]

Odgojena sam u obitelji u kojoj je bilo jednako prirodno da se roditelji brinu za dijete dok je malo (i prilagođavaju njegovom ritmu i potrebama), kao i da se djeca brinu za nemoćne roditelje (i prilagode njihovim potrebama).

i ja isto. I ne zelim ni da mislim o tome da ce moja mama biti tamo negdje, okruzena strancima da bih ja mogla provoditi dane kako ja hocu. Ja znam da sam ja imala sretno djetinjstvo a to sve zahvaljujuci njoj i obecala sam sama sebi da ona nece imati tuznu starost vec da cu dati sve od sebe da je usrecim.

[cvijeta73]

Odgojena sam u obitelji u kojoj je bilo jednako prirodno da se roditelji brinu za dijete dok je malo (i prilagođavaju njegovom ritmu i potrebama), kao i da se djeca brinu za nemoćne roditelje (i prilagode njihovim potrebama).

i ja isto. I ne zelim ni da mislim o tome da ce moja mama biti tamo negdje, okruzena strancima da bih ja mogla provoditi dane kako ja hocu. Ja znam da sam ja imala sretno djetinjstvo a to sve zahvaljujuci njoj i obecala sam sama sebi da ona nece imati tuznu starost vec da cu dati sve od sebe da je usrecim.

da, ali to nije tako jednostavno. kako sam već napisala, sestra od none je užasno puno propatila sa svojom mamom, koja je godinama ležala u krevetu, postala ajmo reći i zločesta, a i fizička snaga ju je napuštala (imala je 73 godine kad je mama umrla). unuci su imali svoj život, svoj stan, nije to kao prije kad su sve generacije živjele u jednoj kući. moja nona, tvrdoglava kakva je, zacrtala si je u glavi da nema šanse inkomodirati nikoga od obitelji.

iskreno, ako ću imati mogućnosti, meni se nekako najbolja opcija čini, platiti neku ženu koja će na dnevnoj bazi pomagati nama u brizi o mami - a ona bi na taj način mogla normalno živjeti u svom stanu.

e da, ako imate mm-a jedinca, ne zaboravite, u toj priči su i svekrve, a ne samo mame

[larmama]

Ja sam se ove godine našla u takvoj situaciji. Tata koji se prije par godina odselio na more zavrsio je u bolnici, amptutirana mu je jedna noga u natkoljenici, na drugoj prst, tako da smo pod hitno morali tražiti rješenje za njega.
Ja zivim u 30 i nesto kvadrata na 4. katu bez lifta i jedino rješenje za njega nepokretnog je bio dom. Sad se vec dosta dobro oporavio, a ima i kolica tako moze sam na wc, što u početku nije mogao.

[Svimbalo]

Hmm...
Prije mjesec i po dana mi je naglo umro nono-dijagnosticirana bolest i nakon 20 dana umro u bolnici
Imao je 82 godine, koliko ima i moja nona, koja sad živi kod mojih
Ona se rukama i nogama bori da se vrati doma, ali ne može živjeti sama jer je gotovo nepokretna
Budući je to situacija u kojoj su svi nesretni-nona koja je nakon 50 godina ostala bez muža i silom prilika odselila u ZG,pa stoga postala čangrizava, mama kojoj je teško to sve podnositi, tata koji šuti i trpi iz poštovanja, eto nekako se i oni dosjetili te mogućnosti koju ti cvijeta spominješ-neka žena koja će pomoći
Ali iznijela moja mama taj plan svojoj teti (noninoj sestri, kod koje ova nikako ne može biti jer fizički nema mjesta u kući)-a kad ono reakcija "Pa ne možeš tako, što će ljudi reći????"
I tako se i moja mama pokolebala, jer da bi doista ljudi mogli pomisliti kako je jedva dočekala da je se riješi
Summa summarum-nitko nije dobio što želi, a sve radi sela
Što se tiče mojih, znam da ne žele dom, pa ću se potruditi koliko god mogu da se ja pobrinem

[marta]

Svakodnevno svjedocim i ruznim i lijepim stvarima u brizi za starije i ne znam sto bih mislila o ovaj temi.

[ina33]

Uh, mene će vjerojatno sad proglasit nečovjekom, hladnom i sl. Ne znam što bih rekla. Naše iskustvo s nonom me loše obojalo, mama i ona su se tvrile nekih 20 godina, none je bila divna, ali i vladar-žena, u sve petljajuća, i, iskreno, ne mogu reći da joj je kod nas doma bilo bolje nego u domu jer je bila kod nas zatočenik svoje sobe, a bojala se ići vani i konfjužjun joj je bio da drugi ljudi dolaze, a u domu joj je bila zadovoljena i jedna od njoj bitnih stvari - da drugi ljudi vide kako joj kćeri dolaze u posjete i da se hvali kćerima i njihovim postignućima (doma joj je falilo publike za to) - i u domu je rado primala posjete. U domu su je obje kćeri posjećivale svaki dan, moja mama po 2 puta, nosile joj kuhano i sl. Osnovna greška je bila kad je moja mama predložila svojoj mami zamjenu stana za veći, a moja none se dugo mislila i onda na kraju pristala. Prvo je moja mama sa svojom mamom imala odnos gloženja i sve tako dok je živa bila, sad ima totalno neproduktivnu i ništkoristi grižnju savjesti itd. Meni se ozbiljno činilo da je none u domu bila živnula (osim pred kraj, a imala je laku smrt, sa kćerima uz uzglavlje i to mi je super drago). Je da je još daleko i da mi je lako sad govorit, ali nadam se da neću bit u poziciji da živim u zajedničkom domaćinstvu sa svojim pomlatkom i da im padnem na teret. Idealno bi meni bilo negdje blizu - u istom gradu - i da sam relativno u moći. Kad budem nemoćna čini mi se da će mi bit svejedno di god budem, bolit će me i bit ću nervozna. Koji put mi se sada, kad me boli (imam iskustvo kroničnih bolova), lakše čini bit sama, nego sa svojima, nadam se da ću takva bit i u starosti. Ne znam. Čini mi se najbolje ili bit blizu, tako da su moguće svakodnevne posjete ili neki pristojan dom, ako čovjek onemoća, kakvih u HR ima jako malo. A mislim da to ovisi i o tipu čovjeka, baka MM-a je bila jedno tako nenametljivo stvorenje, s njom sam živjela jedno dvije godine, ni izbliza moja none i moja mama. Ali, ja ću vjerojatno potegnut na tu čangrizavu stranu pa će bolje bit da nisam baš s mojom kćeri u istom kućanstvu.

[Arwen]

ja sam svojoj svekrvi davno rekla da je ja neću ašestit
uostalom ima kćer kojoj je sve dala pa nek je ona pazi
(baš sam zločesta ali to je jedna duga i tužna priča)
mislim pomogla bi ja njoj koliko mogu ali ne bi živjela s njom u istom kućanstvu

imam iskustvo u pranju,mijenjanju pelena i sl sa svojom bakom
i pošto je trajalo par mjeseci uspjeli smo se pokriti s godišnjima
ali da je trajalo duže netko bi morao dati otkaz a to u današnje doba i nije tako lako
baka se oporavila i živjela sama a kad više nije mogla otišla je u dom
posječivali smo je kad smo mogli i pošto je ona tip koji voli pažnju
u domu joj je bilo zanimljivo jer je uvijek imala društvo
neznam nadam se da ću ja brzo umrijeti i da neću biti duže vrijeme nemoćana jer je to grozno i za onog tko nemože a i za onog tko bi se trebao brinuti

[ina33]

iskreno, ako ću imati mogućnosti, meni se nekako najbolja opcija čini, platiti neku ženu koja će na dnevnoj bazi pomagati nama u brizi o mami - a ona bi na taj način mogla normalno živjeti u svom stanu.

e da, ako imate mm-a jedinca, ne zaboravite, u toj priči su i svekrve, a ne samo mame

Ovome se i ja nadam - i da ću ja imat sredstava, i da će moja kćer imat, ako dođemo u nemoć', a best case bi bio da ta nemoć' kratko traje.

[piplica]

[
iskreno, ako ću imati mogućnosti, meni se nekako najbolja opcija čini, platiti neku ženu koja će na dnevnoj bazi pomagati nama u brizi o mami - a ona bi na taj način mogla normalno živjeti u svom stanu.

Nda, imam takav primjer u susjedstvu, to sve lijepo funkcionira, ali ako netko čuva nepokretnu baku u njenom stanu, to onda mora i noću i danju, dakle moraš platiti dvije osobe koje će raditi svaka po dvanaest sati, nekada danju, nekada noću.
Znaš li ti koliko to košta?
Barem 6000 kuna netto, brutto preko 8000.
Plus hrana i grijanje i svi ostali kućni troškovi dođe ti baka preko 10000 kuna.
To se može organizirati nekako ako baka ima dobru mirovinu i više djece, ali ako je mirovina mala i ima samo jedno dijete je previše novaca za jednu obitelj, a čak i za dvije.
Tu ima još puno troškova, lijekova koji ne idu na recept, pelene, fizioterapeuti, madraci protiv dekubitusa...

Uvijek postoji opcija uzeti baku sebi, pa platiti ženu - njegovateljicu za čuvanje samo dok smo mi na poslu, to je jeftinije, ali takvog bolesnika imati godinama u kući je jako velika žrtva za cijelu obitelj.

[čokolada]

Ina33. jesmo li unučad iste none? 8)

[ina33]

Ina33. jesmo li unučad iste none? 8)

Jel' i tvoja bila učiteljica ? Moja none je bila jedna super žena, samohrana majka nakon rata, koju sam masu volila, ali se s njom i svađala jer je bila prava ona dalmatinska vladarica kuće i nositeljica svih kutova, a od samozatajnosti nije imala ni "s", ona je bila showwomenka. A mama ista, iz čega projeciram sebe kao none na kub. I zato ne bih sa svojom kćerkom u domaćnistvo .

[donna]

tužna tema


moja baka je već godinama u domu ali je nepokretna.sobu djeli s još jednom ženom.ostala je nepokretna nakon dva moždana
prije smo išli češće k njoj dok se navikavala i sve to,osobno mo tata je išao svaki dan makar joj donijeti vodu i novine jer iako je nepokretna absolutno je bistre glave...sve do ovog ljeta kada je tata...umro... prebolno je meni sve još to i prefriško ( 4 mj je prošlo samo) a ja nekako nemam snage ići k njoj iako...ginem,borim se sama sa sobom i ZNAM da bi morala i da bi ON tako htjeo ali boli..jednostavno previše me boli gledati ju,majku moga oca s kojim sam bila toliko vezana a koji otišao prerano od mene...pogled na nju je kao da njega gledam posebno zadnjih dana u bolnici ma identičan prizor u krevetu ,nepokretan samo se drži rukom za ono gore da se pridrži tako da..iako i ona neće dugo živjeti ja znam da bi trebala ići k njoj češće ali strah me..neznam zašto....strah me što ću zateći kada dođem obzirom šta smo prolazili sada ovih mjeseci...
a kako je njoj? sam Bog zna...grozno i pretužno svih ovih godina...osobito se sve srušilo kada je ostala iza svog sina ovo ljeto....

[čokolada]

i moja bila učiteljica. i moja ostala udovica u ratu. najbolju prijateljicu imala je u splitu .
i kinjila je sve oko sebe. obožavala predstave za prijatelje i susjede. prava kraljica-majka.

nisam je voljela.

[čokolada]

sorry za off topic.

[Pliska]

Uvijek postoji opcija uzeti baku sebi, pa platiti ženu - njegovateljicu za čuvanje samo dok smo mi na poslu, to je jeftinije, ali takvog bolesnika imati godinama u kući je jako velika žrtva za cijelu obitelj.

E piplica pogodila si bit svega.
Imala sam primjer prabake i pradjeda gdje su najprije jedan, a odmah poslije i drugi, trebali njegu 24/24, a djeci je bilo žao dati ih u dom. Od 7 djece, mjenjali su se svaki malo, a imali su i ženu koja je živjela s njima. Bilo je grozno. Njihova djeca su isto ljudi u godinama sa svojim obiteljima, poslovima, bolestima... Kad je deda umro (prvi se razbolio) moja je tetka rekla kako je u ovoj godini koliko je bio u krevetu izgubila 10 godina života.

Lako je pričati, ali govorimo o bolesnim, starim ljudima koji su zbog svog stanja ljuti, tužni, čangrizavi...Treba im 24-satna skrb. Da ne govorimo ako su u pelenama i treba ih presvlačiti, nositi...Svaka čast tko može, ali ja niti imam snagu (jedva svoju djecu nosam i presvlačim), a i želudac mi je jako osjetljiv. Teška je to situacija i stvarno je ne želim nikome

Moji starci su sami rekli da oni čim budu vidjeli da nemogu više sami, idu u dom.
Moja sveki zato zahtjeva da je ja držim i njegujem. Ja sam joj rekla da nema šanse, ali žena je uporna. Ona je već sada loša sa zdravljem, ima 150 kg (cca), naporna je i čangrizava. Ja i MM moramo raditi, imamo 2 male djece i kredite za otplatiti. Nemožemo si dozvoliti da napustimo posao. Koje je riješenje, pojima nemam. Kad dođe trenutak ćemo vidjeti.

[Zorana]

Dobro, doceka li ijedan starac tu svoju starost relativno dobrog zdravlja ili je danas to tako da skoro svi obole i onemocaju i obavezno zavrse u krevetu godinama pred smrt?
Moji baka i djed zive u malom mjestu, relativno su ok zdravlja, brinu se o sebi itd. Skoro svi starci iz susjedstva zive jednako tako. Nije mi sad jasno je li to masovno obolijevanje i osjecaj nemoci staraca nekakav simtpom zivota po velikim gradovima ili je nesto trece u pitanju. Da se razumije, ne omalovazavam i ne iskljucujem da stvarno ima boelsnih i nemocnih ljudi. Medjutim, nekako je to sve skupa postalo previse rasirena pojava, kao da se podrazumijeva kad ostaris da se razbolis.

[Mima]

Fakat neobično.

[fegusti]

ali nije baš često da netko poživi 95 godina.
za očekivati je da oboli ili, kao cvijetina nona, slomi kuku.

ja se trudim o toj temi ne razmišljati jer mi je to nametanje brige unaprijed.
kada se desi razmišljat ću i rješavati situaciju prema trenutnim mogućnostima.

prije nego je svekar umro, znala sam se zateći u razmišljanju da bih radije da ga svekrva nadživi jer ne znam tko bi njega čangrizavog mogao podnositi.
sve i da ga je zdravlje služilo on nije znao ništa skuhati, ne bi se prao da ga žena nije natjeravala... ali, eto, nije ju nadživio.

[Mima]

Pa svi ljudi se razbole prije nego što umru, osim onih koji umru naglo od kakvog srčanog udara ili slično. Ali od starosti se ne umire na brzinu, nego je čovjek prije smrti nemoćan. I moj djed je živio na selu, bio je žilavi opaki starac koji je živio od mlijeka i rakije i brinuo se sam o sebi - ali je pred smrt i on postao nemoćan i bolestan i trebalo ga je zbrinuti.

[ivarica]

moj nono je zivio 95
svake godine do zadnje dolazio u zg dvaput
autobusom, nije htio tek tako potrositi zivot u avionu
moja baba je zivjela nesto krace
a umrli su jednako
oboje od starosti, oboje doma, u svom krevetu, uz svoje cetvero djece koja su ih u zadnjem dahu drzala za ruku

sad placem jer ja bi htjela isto tako
kod mene doma se tako radilo i nikako drukcije rastanak ne mogu zamisliti
ali, sad, moji su u dbk, mi smo u zg, moja mama cak i za oporavak od operacije na koju ce ici, prije moze racunati na pomoc prijateljica nego nas dvije
i vec ovako mlada prica o starackom domu
a ja se ljutim
iako ne znam koliko drukcije ce moci biti

[petarpan]

Kod mene postoji stvar sa kojom živim svakodnevno i teško nosim u sebi...Nikad si oprostiti neću moći, nikad! što je žena koja me odgojila, podigla na noge, bila glas razuma i mudrosti, stijena-moja baka- umrla sama i preplašena, bez ikoga svoga na samo sat vremena vožnje od mene. Sat vremena!
Ja sam tip koji je "protiv" smještanja u domove. Baki je godinu pred smrt pala na pamet misao da bi i ona u dom išla.Ja sam bila ta koja joj nije dala.
Ja ne mislim da se rađamo sami i da sami umiremo.Naprotiv!
Netko tko mi je uživotu dao toliko mnogo zaslužio je barem da se na kraju ne osjeća ostavljen.
ja ne znam što će mi donjeti sutra,ali nekako se nadam da ću uz biti uz ostale svoje.

S druge strane, moja teta, žena koja se godinama brinula o nepokretnim,roditeljima, mojem drugom dedi i baki, prolazeći kroz sve to danas je mišljenja da ona ne želi biti na teret nikome i da želi,kad više sama ne bude mogla, otići u dom...

[ina33]

Dobro, doceka li ijedan starac tu svoju starost relativno dobrog zdravlja ili je danas to tako da skoro svi obole i onemocaju i obavezno zavrse u krevetu godinama pred smrt?

Evo, moji (sve gradski, ali rođeni na selu, živili nakon rata u gradu), nisu dugo bili nemoćni, none je baš ležala samo kojih mjesec dana (jedino je bila zaboravljiva pa nije mogla bit sama u stanu jer joj nisi mogao zabranit da pali špaher, a zaboravila bi ga ugasit, ali nije bila skroz dementna), a baka i dida su se brzo "ugasili!. Mislim, svi su bili bolesni, ali nije dugo trajalo, hvala Bogu.

[ina33]

E, i sad malo kad promislim, sjetim se i topica, ne znam više kako se zvao, nešto u stilu "Vraćanje duga našim roditeljima", a ima i jedan topic nedavno isto otvoren, ne znam kako se zove, di jedna mama koja je ostala doma govori o tome kako je doživljavaju u Njemačkoj. U stvari, ova se tema tiče obiteljskih veza, za koje bih ja osobno nekako željela da nisu niti prečvrste, niti prelabave, po nekom mom osobnom filingu, ajmo reći da nisu, ne znam drugačije opisat, molim da se niko ne naljuti jer stvarno nisam toliko rječita da drugačije kažem i smislim nešto bolje i točnije, pa ću reći ovako - niti ono mediteranski gušeće, niti ono sjevernjački neobavezne. Neku sredinu bi ja. Ne bih htjela da se moje dijete osjeti dužnom nešto radit za mene, ako bi to uključivalo tipa da se brine o meni nepokretnoj fizički svaki dan. Možda i zato jer sam od mame i none do unedogled slušala te rečenice "a ja tebe nunala", "a ja tebi krvi ispo' vrata dala"... S druge strane mi je baba od MM-a koja je bila toliko nezahtijevajuća, toliko nekako samo molitvi i svojim mislima predana, a opet nekako vesela unatoč teškom životu i, iako iz istog kraja kao i moje, jedino su moje građanke, a ona seosko dijete, da si joj rado davao i rado je imao uza sebe. Ne znam je li se išta kuži ovo što pišem.

[ina33]

E, i još jedna stvar. MM-ova baka bi svake zime via ZG iz svog mjestašceta jer preko zime nema puno ljudi i nema joj ko pomoć. Jedva bi čekala proljeće, ali jedva, za otić u svoje mjesto i u svoju kuću. Bila je jako stara, 99-tu je slavila i jedva dočekala to proljeće i najesen umrla kod sebe,u svom krevetu, na svom šufitu, uz kćer. U ZG-u bi bidna gledala u Sljeme, znala je da je to Sljeme, ali isto bi joj izašlo tipa "vidi, na Braču je vedro, sutra će lipo vrime". Moja none je ostala u domu u istome gradu i neka fokalna točka i njoj je bio brački kanal i za to mi je isto drago, da nije negdje out of place bila.

[Anci]

Pa svi ljudi se razbole prije nego što umru, osim onih koji umru naglo od kakvog srčanog udara ili slično. Ali od starosti se ne umire na brzinu, nego je čovjek prije smrti nemoćan. I moj djed je živio na selu, bio je žilavi opaki starac koji je živio od mlijeka i rakije i brinuo se sam o sebi - ali je pred smrt i on postao nemoćan i bolestan i trebalo ga je zbrinuti.

I moj isto.
Umro je s 96 , a zadnje 3 godine je bio gotovo nemoćan, zadnje mjesece posebno. Više nas nije prepoznavao uopće, sve mu se pobrkalo

[Arwen]

petarpan sve je to lijepo i biti protiv "smještanja u domove"
ali kad imaš npr kao moja svekrva svekrvu koja 14g leži u krevetu
koja te recimo blago ne voli i kad joj nosiš hranu viče
otrovat će me, pa skuhaš i daš susjedi da donese da ova ne bi vikala itd
i tako punih 14godina
a muž u drugom gradu jer tamo ima posao a ti s dvoje djece i svekrvom i viđate se samo vikendima
nema tu sreče ni za koga
ja sam joj rekla da ja ne bi tako i ne bi valjda sam presebična

[cvijeta73]

Dobro, doceka li ijedan starac tu svoju starost relativno dobrog zdravlja ili je danas to tako da skoro svi obole i onemocaju i obavezno zavrse u krevetu godinama pred smrt?
Moji baka i djed zive u malom mjestu, relativno su ok zdravlja, brinu se o sebi itd. Skoro svi starci iz susjedstva zive jednako tako. Nije mi sad jasno je li to masovno obolijevanje i osjecaj nemoci staraca nekakav simtpom zivota po velikim gradovima ili je nesto trece u pitanju. Da se razumije, ne omalovazavam i ne iskljucujem da stvarno ima boelsnih i nemocnih ljudi. Medjutim, nekako je to sve skupa postalo previse rasirena pojava, kao da se podrazumijeva kad ostaris da se razbolis.

zorana, a kako bi ti? da svi umru za stolom, od srčanog udara? danas zdrav, sutra mrtav? jer ako je srce zdravo, ako je organizam zdrav, onda to obično i ide tim slijedom, bez obzira na život u gradu ili selu. :/

[larmama]

Dobro, doceka li ijedan starac tu svoju starost relativno dobrog zdravlja ili je danas to tako da skoro svi obole i onemocaju i obavezno zavrse u krevetu godinama pred smrt?
Moji baka i djed zive u malom mjestu, relativno su ok zdravlja, brinu se o sebi itd. Skoro svi starci iz susjedstva zive jednako tako. Nije mi sad jasno je li to masovno obolijevanje i osjecaj nemoci staraca nekakav simtpom zivota po velikim gradovima ili je nesto trece u pitanju. Da se razumije, ne omalovazavam i ne iskljucujem da stvarno ima boelsnih i nemocnih ljudi. Medjutim, nekako je to sve skupa postalo previse rasirena pojava, kao da se podrazumijeva kad ostaris da se razbolis.

Pretpostavljam da bi ti jedino statistika mogla dati odgovore. :?

[Zorana]

Pa ne znam, mozda nemam realnu sliku starosti pred ocima. Primjere koje sam ja do sada vidjala su uglavnom bili drugaciji, ljudi su se uglavnom bili sposobni brinuti za sebe skoro do pred samu smrt. Ovaj period nemoci uglavnom nije trajao godinama, eventualno koji tjedan, mjesec.....U tom smislu je i totalno drugacije donositi odluku o ovim stvarima. Nije se isto brinuti godinama o nekome i brinuti se o nekome dok je na samrti.
A ono sto sam napisala je ustvari islo u pravcu starosti kao nepozeljne kategorije danasnjeg vremena. Jako malo ljudi ostane relativno zdravo kad ostari, kao da se podrazumijeva biti bolestan nakon sezdesete. Grozna mi je slika tih domova, jos kad vidim te neke jadne, onemocale bakice i to da im je djir-dva po dvoristu jedino sto im razbija svakodnevnu monotoniju.... :/

[zvjerka]

Eto moja prabaka umrla je sa 98 g. doma. Samo je zapala i nije se ujutro probudila. Do mjesec dana prije smrti imala je 3 kokoši i 1 kokota o kojima je cijeli dan vodila brigu i naravno o svojoj kćeri od 79 godina. s kojom je živjela.
Sad njezna kćer moja baka živi sa mojom mamom jer teško joj je samoj. Ima kućucu bez vode, u kuhini je zemljani pod grijanje na drva u 1 prostoriji, bez kupaone... Brine o sebi i 2 mačka o kojima ona brine kad nikog nema doma. Ima 85 g. A mogu reći da najljepše djetinstvo me veže uz boravak u toj kućici po zimskim , proljetnim i ljetnim praznicima. Po zimi bi se kupala u lavoru, po ljetu u banji gdje su krave pile vodu., hranila kokice, šetala svinje, krave .... Eto mojoj baki i prabaki .

[larmama]

Zorana, ja uopce nemam takav osjecaj. Oko sebe vidim jako puno starih ljudi koji se samostalno brinu o sebi.
Ono sto je po meni razlika, je to sto sve vise ljudi zivi u gradovima u malim stanovima i ne moze fizicki primiti osobu recimo u invalidskim kolicima.
Recimo moj tata je sad skroz pokretan u kolicima i recimo da ja zivim u prizemnici on bi mogao zivjeti s nama. Ovako mu je bolje u domu. sam iz kreveta sjedne u kolica, uđe u lift, ode na ručak, ode u dnevni boravak. Bavi se svojim najdražim aktivnostima, šahom i kartama.
Evo baš sam jučer nakon večere bila kod njega i upoznala jednu njegovu kartašku partnericu. Dogovarali su se za partiju karata iza 20h.
Naravno da to nije najbolji mogući smještaj. No s obzirom na njegove potrebe i želje, on je zadovoljan. Naravno ja vidim hrpu nedostataka, no ti nedostaci njemu ne smetaju. Naročito oni iz žensko, muškog kuta.

[apricot]

Grozna mi je slika tih domova, jos kad vidim te neke jadne, onemocale bakice i to da im je djir-dva po dvoristu jedino sto im razbija svakodnevnu monotoniju.... :/

Ja uopće nemam ovakav dojam.
Meni se uvijek činilo (a volontirala sam u staračkom) kako je njima tamo presuper: imaju svoj zbor, dramsku i recitatorsku grupu, kartaške večeri, večeri poezije, slave rođendane, obilježavaju blagdane...
Baš je bio gušt družiti se s njima!
Ima, naravno, i onih koji besciljno lutaju hodnicima.
Ali, možda im tako odgovara.
Možda bi tako lutali i u kući vlastitih kćeri i sinova. :/

[NanoiBeba]

ja sam za sebe već odabrala u koji starački dom hoću (U zadru je na super lokaciji). ne znam koliko ranije se moram prijaviti.

[apricot]

s obzirom na tvoje godine, već sad?!

[Cubana]

ja sam za sebe već odabrala u koji starački dom hoću (U zadru je na super lokaciji). ne znam koliko ranije se moram prijaviti.

A moj je životni san imati starački dom, negdje na moru (Opatija), onako malo ekskluzivniji

Inače potpisujem Apri.
Naravno da ima svega, koliko para toliko muzike, ali ima domova u kojima je jako živo i zabavno, bez ograničavanja kretanja po gradu.
Ne budem li ostvarila svoj životni san, drugi plan mi je jedno životno osiguranje spi...ti na neki gušt (MM i ja) a od drugog, onaj koji nadživi drugog nek si plati neki dobar dom.

[NanoiBeba]

s obzirom na tvoje godine, već sad?!

to sam ja već prije odlučila, ali ne zbog gosdina, nego sam naletila na taj dom, a lokacija je ona baš kako meni paše.

Ovo za prijavu je više bila šala, jer znam da se za neke domove mora dugo čekati.

[apricot]

pa i nije šala; za onaj u Novom Zagrebu se čeka 7 godina, a sveki mi kaže da se za neki (mislim na onaj u Klaićevoj)čeka i 13.

[NanoiBeba]

vidiš, vidiš. Moram se ipak raspitati za Zadar.

[fegusti]

od koljevke pa do groba
stalno smo prekobrojna roba!

treba se istovremeno upisati na listu čekanja za jaslice i starački dom!

[NanoiBeba]

Negdje sam jednom čitala da su, mislim u Francuskoj) počeli graditi vrtiće uz staračke domove- dobro je i jednima i drugima.

[larmama]

s obzirom na tvoje godine, već sad?!

to sam ja već prije odlučila, ali ne zbog gosdina, nego sam naletila na taj dom, a lokacija je ona baš kako meni paše.

samo je pitanje da li bi ta lokacija pasala tvojoj djeci 8)
znam da to nije poanta tvog posta , ali mi smo baš imali kombinaciju Zadar, Zagreb i naravno da smo tatu doveli u Zagreb jer nam je to prevelika udaljenost za stalnu brigu

[Dijana]

Ma kao i svugdje, ovisi o osobi kako će joj biti u st. domu. Tako da reći da im je presuper mi je preopćenito. Nekima jest, nekima nije, ali nemaju izbora. Moj jedan rod je u domu, amputirana mu je noga, svaki dan moli Boga da umre. Navikao je na polje, na aktivnosti...njemu je to grozno. Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
Moj dida sad ima 84 godine, boguhvala, nikakve bolesti nema. Pokojnu babu je dvije godine nepokretnu njegovao, dizao, presvlačio..sve.
Živi sam i sam brine o sebi.
Voljela bih kad bih ja sa 85 imala toliko optimizma i vedrine koliko on.

[cvijeta73]

da, dom se i meni činio kao dobra solucija, i tako je i bilo dok je nona bila pokretna. ali, eto, u njenoj obitelji žene su valjda sve, zalegle u krevet oko 90 i neke. i dugo tako ležale - godinama. skroz prisebne, osim pred sam kraj.
i sad, razmišljam, zar joj ne bi bilo bolje da ipak tu i tamo netko uđe u njenu sobu, progovori s njom par riječi, da ipak bude dio tog obiteljskog života? jer jedino što ju veseli su naši posjeti. a ipak živi. ne može umrijeti. i čeka tu smrt, u nekom krevetu, u nekoj ustanovi.

ako me zadesi takva starost, ako obećam da ću biti dobra, da neću puno zanovijetati, pa i potpišem to kod javnog bilježnika , uštedim za medicinsku sestru koja bi pomagala (dobar point, ina33, zašto to očekivati od djece), mogu li se ipak pridbilježiti za jednu sobu kod svoje djece? ili je to presebično?

[Zorana]

Dobro pitanje. :/