Božićni simboli
Razdoblje između 25. prosinca i 6. siječnja, koje prebrođuje početak nove kalendarske godine, u sebi nosi mnoge tajne poganskih vremena. Napokon će crkvena sinoda u Toursu 567. godine utvrditi razdoblje od 12 svetih dana. U zapadnoevropskim narodima kulturama i zaključni dan toga razdoblja postat će blagdan Sveta tri kralja. Blagoslov vode i narodni običaji s vodom 6.siječnja podsjećaju pak na dan Isusova krštenja i još ih nalazimo u slavenskim, rumunjskim i orijentalnim područjima.
Još jedna povijesna činjenica sve do današnjih dana odjekuju u tradicijama vezanim za Božićne blagdane. Naime, od karolinških vremena, pa sve do uvođenja gregorijanskoga kalendara u 16.st. u crkvenim je u rokovnicima godina započinjala Božićem.
Ponavljajući Božićne običaje, svake godine iznova potvrđujemo vječni protok vremena trudeći se da u njemu ostavimo svoj trag.
ŽITO
Božićno žito još uvijek sijemo i pripremamo u našim stanovima. Pratimo njegovo klijanje i rast tijekom desetak ili više dana uoči Božića. U krajnjem slučaju, nabavit ćemo ga u cvjećarnici ili na tržnici i njime ipak unijeti dašak obnove života.
Sijalo se to božićno žito ili božićna pšenica u tanjurić ili pliticu, čašu, šalicu, kutiju, lončić za cvijeće ili u izdubljenu repu. Najranije se to radilo na dan Svete Barbare, 4.prosinca, a najkasnije na dan Svete Lucije, ali i na blagdan Začeća BDM, 8.prosinca, i na Svetog Nikolu, 6. prosinca, ili pak, gotovo iznimno, na Dan svete Katarine, 25.studenog. Djelomično rok sadnje ovisi o mjesnoj zimskoj temperaturi. Pri tom se pšenično zrnje stavi u tanjurić i zalije, no u pojedinim se krajevima za to upotrebljava ječam, raž, zob, kukuruz, pa i grah. Katkada obitelj priprema po dva žita ili čak za svako dijete po jedno.
PANJ – BADNJAK
Muškarci bi, naime, kao i u mnogim drugim mjestima, pripremajući se za Božić, na Badnjak nacijepali drva kako bi ih bilo dovoljno za sve blagdanske dane. Usto bi pred kuću dovukli badnjake, tri velika panja, koje će navečer paliti na ognjištu. U sumrak, kad bi zazvonila Zdravo Marija, i kad se u svakoj kući okupila obitelj, gospodar bi skinuo kapu, izišao pred kuću, uzeo badnjak i, noseći ga ispred sebe ušao.
S badnjaka se uzimao žar kojim su se palile svijeće i vatra na ognjištu.
BREME ŽITNE SLAME
Dok je panj badnjak zbog modernizacije, tj. uvođenja štednjaka, morao uzmaknuti iz tradicijskih običaja i obreda, slama se kao znak Božića mnogo dulje održala.
Kad bi predvečer svi poslovi bili svršeni, gospodar bi otišao po pripremljenu slamu pa bi je na leđima unio u kuću. Od trenutka kad je slama unesena u kuću za obitelj je počinjala proslava Božića. Ulazeći u kuću i unoseći slamu, gospodar bi izrekao pozdravnu formulu, a ukućani bi mu odgovorili. Tada bi djeca položila slamu ispod stola po podu. Malo slame stavili bi na stol i prekrili je stolnjakom. Nakon večere, kad su se smjeli udaljiti od stola, svi bi ukućani posjedali na slamu.
Pučko tumačenje je da se slama prostire zato jer se Isus rodio u štalici na slami.
BOŽIĆNO ZELENILO I DRVCE
Svakovrsno zelenilo prkosi zimskom umrtvljenju prirode pa su u njemu ljudi vidjeli životnu snagu.
Kao što je tradicionalni Badnjak, odnosno Božić, bio označen panjem badnjakom, slamom i svijećom, tako božićno drvce najizrazitije simbolizira suvremeni Božić, i onaj u selu, i onaj u gradu. Svjetluca to drvce već od početka prosinca iz izloga svakoga dućana stvarajući poseban ugođaj, ali i potičući božićnu potrošnju.
Sve do sedmog desetljeća prošloga stoljeća, običaj kićenja božićnog drvca nije bio poznat u hrvatskim seljačkim sredinama. Međutim kasnijim istraživanjima taj je rok znatno pomaknut, pa se govori o kraju prve polovice 19.st. kada je već mogao postojati takav običaj i u našoj seljačkoj kulturi.
Okićeno božićno drvce bilo je u početku bjelogorično, a nakon pošumljavanja nekih njemačkih područja učestala je upotreba zimzelenog božićnog drvca. U narodnim običajima mnogih europskih naroda, pa tako i hrvatskoga, sve do sadašnjih dana se održalo kićenje bjelogoričnog drveta samo u proljetnim običajima. Postoje podaci o njemačkim plemkinjama koje su, udavši se u različite europske dvorove, onamo prenosile običaj kićenja božićnoga drvca.
Osim božikovine donosi se još i lijepog bršljana. Tko na stropu mjesta za ukras, ili nema tko da ga pravi, ili ne dospije, napravi ga u kojem kutu sobe, gdje je najmanje na putu, a imućnijim i odličnijim kućama postavljaju čitavo božićno drvce na pod sobe ili na stolić, usadivši ga u drveni stalak. Takav način ukrašavanja božićnim drvcem nosi naziv «KRIZBAM». Na nj objese svašta: jabuka, naranča, pozlaćenih oraha i lješnjaka, različite stvarce od sladora i papira, stakla, itd. Urese ga još šarenim lančićima svakojake boje i oblika, lampašićima izrezanim i gotovim kupljenim, zlatnim i srebrnim nitima i koječim drugim, što se u dućanu kupi. Na istaknutim mjestima po granama postavi se tu i tamo koja svjećica, koje se u svečanim trenucima zapale. Pred božićnim drvcem naprave se i jaslice.
JASLICE
Pod božićnim drvcem u suvremenome obiteljskom stanu središnje mjesto često zauzimaju jaslice, likovni prikaz okolnosti Kristova rođenja ili događaji koji prethode tom činu ili ga slijede. U naše dane to je najčešće od papira načinjena biblijska scena. Može se kupiti u trgovini i bez mnogo novca i napora postaviti pod božićno drvce. Te, danas prilično prozaične i komercijalne jaslice imaju, međutim, svoju originalnu povijest. Njihovo prvobitno mjesto je u crkvama. Obično se spominje legenda o svetom Franji Asiškom, koji je 1223. god. u šumi pokraj Greccija uz oltar postavio jaslice sa slamom i doveo magarca i vola.
Povijest jaslica kazuje kako su one pridonosile naučavanju Kristove vjere baš zato što zorno predočuju Kristovo rođenje. Služile su pobožnom promišljanju Isusovog života.
*******
Na Božić se sam Bog pojavio u mjeri čovjeka, primjerio se čovjeku, da se čovjek omjeri Bogom, da mu ponudi svoju beskrajnu mjeru. Blagdan Božića je Isusov rođendan, ali se od tada čovjek rađa na nov način. Po kršćanstvu tj. po krštenju, u svakom čovjeku želi se razviti Krist, točnije: On želi da se svaki čovjek – kako piše sveti Pavao – razraste do pune mjere rasta Kristova. Dakle, u Božiću je utemeljeno čovjekovo dostojanstvo pa papa Leon Veliki sredinom 5.st. poučava kršćane: Upoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo i pošto si postao dionik božanske naravi, ne vraćaj se u staru kukavnost!
S jedne je strane Božić otkrio da je Bog kršćanstva okrenut prema čovjeku: želi ga, voli ga i ljubi ga. S druge strane daje na znanje da je time što je Sin Božji postao čovjekom, njegovo je učovječenje postalo put našega očovječenja. Tako je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. I ni u jednoj drugoj religiji kao u kršćanstvu ne spajaju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov učenik Ivan mogao napisati: Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti!
U božićnoj polnoćki kršćani obznanjuju pismo apostola Pavla učeniku Titu: Pojavila se- u Isusu Kristu- dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga. Teško da bi suvremeno čovječanstvo bilo bolje od Božića, nikad nije bilo! Od topline Božića griju se kršćani, a i oni koji se njima ne pribrajaju. Prvi Božić, a zatim i svaki koji poslije njega slijedi, ukazuje na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u – čovjekoljublju!