Bez brige, lidać, nisi jedina, ni ja nemam uspomena iz djetinjstva jer ih ne želim imati (a i ne fale mi), a ti imaš prekrasno dijete s kojim ćeš imati još ljepše uspomene (da je meni...).
 |
|||
|
|
|||
Bez brige, lidać, nisi jedina, ni ja nemam uspomena iz djetinjstva jer ih ne želim imati (a i ne fale mi), a ti imaš prekrasno dijete s kojim ćeš imati još ljepše uspomene (da je meni...
Ja npr stalno tlacim MM-a kada si popije i samo jedno pivo...onda slusa moja predavanja jadnicak, a nedajboze da se napije, sta bi mu radila..jer ja vise neznam gdje je granica tolerancije, za mene je alkohol jednostavno tabuwewa prvotno napisa
ako nije previse, htjela bih pitati vas koje poticete iz porodica pogodjenih alkoholizmom: kako vase djetinjstvo utice na vas sadasnji zivot u porodici? je li tesko prihvatiti "normalnu" porodicnu dinamiku, uspostaviti povjerenje?
zbog nje mi je najgore i otic jer joj necemo moci priustiti sve sto inace ima...
Ovo je kao da čitam svoju priču,sve gotovo isto,mama je napokon nakon 20 g. patnje odlučila otići, brat mi je malo mlađi(19) ali izgleda da je krenio tatinim stopama
a što se mene tiče,baš kao što je viki rekla,uvijek sam nastojala ostati normalna u glavi, i imati svoje ciljeve kojima težim
ja se tješim time da će djeca u meni uvijek nalaziti podršku pa im sjećanje na djetinjstvo neće biti tako turobno.
lidać, mamin je odnos prema tebi samo produbio tvoju tjeskobu.
to je stvarno nezdrava sredina.
i zato neka ti ovo ne bude razlog za ostanak:
možda će imati sve ali ne i mir. :/zbog nje mi je najgore i otic jer joj necemo moci priustiti sve sto inace ima...
koliko sam primijetila često se taj obrazac ponašanja prenosi s oca na sina.
vjerujem da postoji i genetska sklonost pa kada je još potpomognuta shvaćanjem da je pijenje alkohola sasvim prihvatljivo onda je to ubojita kombinacija.
stvarno treba mentalne snage i zdravog razuma da se čovjek odupre onome što je u djetinjstvu stekao kao normu ponašanja.
nameće mi se zaključak da se djeca odrasla u obitelji alkoholičara često ne razviju u emocionalno jake osobe pa sama podlegnu poroku.
prvenstveno sam mislila na mušku djecu.
uzasno mi je tesko a i krivo kada me nimalo ne podupire...samo mi zna rec "ne zivim s vama nego s njime" a kada se na nju okomi onda je za mene ali se za dan ohladi i ja sam opet ta koja je za sve kriva...
[quote="fegusti"]što je na duge staze ipak puno puno bitnije
nekako sam na ovo ciljala... bez obzira na uzrok neslaganja u porodici, cini mi se da ti rani obrasci ponasanja ostave pecat na osobi i da je potrebna gotovo nadljudska snaga da se usvoje drugaciji stavovi...
lidać, najružnije je što je tebi nametnula osjećaj krivnje.
ona prijateljica koju sam spomenula u prvom postu kaže da joj je dugo trebalo da se oslobodi tog osjećaja i osvijesti da nije ona kriva za majčin alkoholizam.
možda ne bi bilo loše da odeš psihologu na razgovor čisto iz razloga da se naučiš nositi s tim ružnim osjećajima ili odeš na neku radionicu jačanja samopouzdanja.
obiteljski centri imaju psihologa i često organiziraju predavanja i radionice o poboljšanju komunikacije, savladavanja stresa...
na tebe se vrši dvostruki pritisak - s jedne strane tu je otac alkoholičar, a s druge majka koja to ne osuđuje i priklanja mu se optužujući tebe.
zna li tm s kakvom tjeskobom živiš i što osjećaš prema roditeljima? u kakvom je on odnosu s njima?
ja nemam samopouzdanje, uvijek sam kriva za sve i nikad ne mogu prihvatiti da bi netko nešto lijepo napravio za sebe.
zašto?
zato što bi moj otac dolazio pijan s posla, jer su se pili konjačići u birtiji i onda bi me vrijeđao. iz zabave. bilo mu je fora čekati koliko će mi trebati da se rasplačem. ako se ne bih rasplakala dovoljno brzo, onda bi me izvrijeđao da ja viknem ili se posvađamo, tako da me može premlatiti.
fegusti, to tvojoj djeci ne treba. dobro je da si se makla, ako mu je stalo, promijenit će se i izliječiti. alkoholičara niti ovisnika nitko ne može izliječiti, samo on sam.
što se tiče alkoholičara koji su djeca alkoholičara pa to je naučeni obrazac. ja sam imala gadan period u životu kad sam strašno puno pila. kad doma to gledaš pod normalno, kad ti je život tako syeban, nemaš što drugo napraviti nego se povući u poznato. to je najlakše. teže je smoći snage i ići drugim putem.
isto je s djecom nasilnika. meni je trebalo mnogo mentalne snage i volje da shvatim da S. nije zločest i da se djecu ne tuče, već da i oni imaju svoju volju, karakter i prohtjeve.
ja sam do 13. godine dobivala batine redovito, treba se znati iz toga izvući. često taj alkoholizam ide s agresijom i nasilništvom, treba bježati od toga i učiti druge obrasce.
fegusti, jako mi je žao da ti se to dogodilo, ali mi je drago da si smogla snage otići. ne pišem ti ovo da bi sad mene netko sažalijevao, nego da znaš da si odlučila dobro.
ne samo snaga već prvenstveno želja da živiš drugačije.
a prije svega toga se treba suočiti s negativnim osjećajima, osvijestiti ih i razumjeti da bi se krenulo dalje u drugom smjeru.
meni je tatek svijetli primjer kako se uz jasne ciljeve u životu i snagu volje može postići i naizgled nemoguće.
zato, tatek
tatek je osvijestio da se uz oca alkoholičara osjećao nesigurno i da je to bio odnos bez povjerenja, a da je rijetko doživljavao trenutke sreće s njim. to nikako nije htio priuštiti svojoj djeci.
obično ti osjećaji ostanu na razini nesvjesnog. čovjeku ostane osjećaj neugode a da ne zna točno odrediti što joj je uzrok. vremenom ona postane nametnik s kojim se nauči živjeti najčešće je alkoholom gurajući pod površinu.
evo, tako ja to shvaćam i doživljavam.
Puno je nas koji smo odrasli u obitelji sa jednim alkoholičarem.
Moj otac je liječeni alkoholičar oko 15 godina.
Nije bio fizički nasilan ali je psihički bio naporan. Sve je moralo biti savršeno stan čist, ocjene najbolje i nikad nije bio zadovoljan.
On kad je odlučio prestati piti (stislo ga zdravlje pa ga je doktorica upozorila da ako nastavi po starom da neće dugo) mama mu je dala punu podršku i išla snjim u klub pa i ja sam išla jednom i govorila pred svim tim ljudima kako je meni bilo uz tatino pijenje. Nije mu bilo ugodno slušati ali i to je dio terapije.
MM je također imao oca alkoholičara koji je prestao piti kada ga je zdravlje izdalo ali je nažalost toliko bio ogrezao da ga je to i uništilo (umro je ove godine). Njegovo djetinjstvo je bilo puno teže jer je moj svekar bio agresivan kad popije tj. onda mu nitko nije bio ravan (valjda je jedino tada skupio hrabrosti lupiti šakom po stolu i izigravati gazdu u kući). Moje osobno mišljenje je da je njega specifičnost okolnosti u kojima je živo u kući (kuća napravljena u puničinom dvorištu, punica koja svuda zabada nos i vodi glavnu riječ a kćer joj to dopušta) utjecala da on se totalno oda alkoholu. Ne opravdavam ga jer za mene nema opravdanja za alkohol ali on je bio dobar čovjek u duši samo nije imao snagu volje.
MM zato ne pije, to su rijetke fešte na kojima će on popiti pivo ili gemišt ili bambus, žesticu ne želi ni prismrditi. Ja sam zahvalna na tome jer stvarno ne bih mogla trpiti muža alkoholičara.
Mi se zezamo da sam ja ta u obitelji koja može pocugati na feštama a da on mora biti trijezan jer vozi.
Ne mislim da je loše ako čovjek popije na fešti pa i ako se napije, ali ako netko svaki dan pije redovno u većim količinama onda je to i problem.
Osobno mislim da je u konačnici taj alkoholizam utjecao na mene na način da se razvijem u čvrstu osobu koja zna što hoće od života i koja ne želi imati takve poroke u svojoj obitelji i isto tako i MM.
thalia, žmarci su me prošli kada sam pročitala tvoj post.
nije sažaljenje prvo što mi je palo na pamet nakon tvog posta već divljenje što imaš volju biti i činiti drugačije i što rasteš svakim danom u novim spoznajama i to pozitivnim.
stvarno ti šaljem jedan veliki virtualni
thalia, žmarci su me prošli kada sam pročitala tvoj post.
nije sažaljenje prvo što mi je palo na pamet nakon tvog posta već divljenje što imaš volju biti i činiti drugačije i što rasteš svakim danom u novim spoznajama i to pozitivnim.
stvarno ti šaljem jedan veliki virtualni
alkoholizam je rasirana 'bolest' , ali i pretjerano konzimiranje alkohola je takodjer kulturno prihvacena navika, bez da netko komentira.
koliko ljudi odbija alkohol kad vozi? problem s alkoholom je upravo sto utjece na zdrav razum, tako da se postaje jaci nedodirljiviji hrabriji vec pri malim kolicinama. treba raditi na podizanju nacionalne svijesti o netoleranciji u vezi konzumiranja alkohola i voznje, a i svakodnevnog konzumiranja, koje je rasireno.
sto se tice obitelji alkoholicala, i oni su bolesni na svoj nacin, najlakse je pametovati suovisniku kako treba postupati, ali i oni obicno izgube zdrav razum od svih 'alkoholnih para. oko njih, alkoholicari su vrlo manipulativni u svojim nastojanjima da sakriju ovisnost, i to utjece na osobe koje su u njihovoj blizini.
ovo s manipulacijom sam osjetila na svojoj koži i dugo nisam kužila. :/
ali okolnosti su učinile da se "otrijeznim".
da, trebalo bi raditi na nacionalnoj svijesti ali ono što ja konkretno mogu učiniti u svom mikro svijetu je da djeci pokažem kako treba drugačije.
ako im se tata ne želi liječiti oni nisu dužni odrastati u okruženju bez povjerenja i lijepe riječi s njegove strane. bolje da im je čim dalje.
svojim neprihvaćanjem svakodnevnog pijenja kao normalnog ponašanja im mogu pokazati da se može živjeti bolje, neopterećenije, s više samopouzdanja i međusobnog povjerenja...
fegusti, cini mi se da si ubola u sridu, a mislim da se thalia nadovezala svojim groznim iskustvom upravo na ovo o cemu pricas. nazalost, rijetko ko ima uvida u zivot onih koji "prezive" alkoholizam roditelja ili bilo koji drugi oblik ovisnosti/poremecaja u ponasanju - ne prestaju traume i posljedice time sto se ode zivjeti na drugoj adresi, proces izljecenja je jako tesko zapoceti, a traje i traje...prije svega toga se treba suočiti s negativnim osjećajima, osvijestiti ih i razumjeti da bi se krenulo dalje u drugom smjeru
cini mi se da je roditeljstvo najjaci motiv, a ujedno i najteze "okruzenje" za rad na sebi. zato, svaka cast svima vama koji ste uspjeli nastaviti sa zivotom i izlijeciti se od trauma
u mojoj glavi je tolika zbrka da ni sama neznam sto je pametno MM me podupire u svemu sto ja zelim -no ja vise ni sama neznam sto zelim...
on se s njima dobro slaze do sada se nisu ni jednom posvadali no moj stari u zadnje vrijeme kada se napije pocne po malo biti duzeg jezika pa zna rec koju krivu i njemu...
kada mi je stari pijan a M doma nikad mi nista ne kaze niti dize ruku na mene no cim njega nema doma onda on postane hrabar vecinom me "casti" divnim rijecima i prijetnjama zna dic i ruku na mene...ja sam mu se uvijek bojala suprostavljati no zadnji put sam skupila hrabrost (to je bilo prije nekih 1god.) on me udario sakom a ja sve snage vratila i od tada jos nista nije pokusao osim okrutnih rijeci i izbacivanjem iz kuce...
on u biti dobar kada je trijezan no kada je pijan javi se strah...cak ni ne pije svaki dan pijan je ajmo rec 1tjedan u mj.ali taj tjedan je paklen...
i tu se javlja zbrka u glavi jer kada je trijezan vlada mir i veselje u kuci sve odlicno sve pet i neda mi se nikuda ici a cim ga vidim pijanog pobjegla bi glavom bez obzira...
par puta smo se spremili otic pa sam se ja predomislila nadajuci "bit ce bolje" ali nije...MM me podrzava i zahvalna sam mu na tome no ja sve prvo moram razbistriti i posloziti u svojoj glavi...
a kako zaista neznam...
to je ono što tatek kaže - kako imati povjerenja u nekoga tko je malo pijan pa malo trijezan.
da li vjerovati onom licu koje se pokazuje u pijanom stanju ili onom drugom? (mm-u sam često znala reći da je kao dr. jackil i mr. hyde)
prava zbrka! nije ni čudo da si neodlučna.
ali razmišljaj ovako - bojiš ga se kada je pijan ali taj strah ne nestaje niti kada je trijezan jer si stalno na oprezu i očekuješ trenutak pijanstva.
konstantno živiš u strahu bez obzira na tatino stanje.
u jednom je trenutku taj strah stvaran a u drugom potisnut a sveprisutan.
isto tako, dobro je nekome se otvoriti. razgovarati s prijateljima, rodbinom u koju imaš povjerenje i kod kojih znaš da ćeš naići na razumijevanje i podršku.
meni je to bilo od jako velike pomoći. hvala mojim prijateljicama, mami i bratu što postoje.
nisi napisala da li tm zna koliko se bojiš. možda i njega to potakne na akciju preseljenja.
ako ne ide uz pomoć prijatelja, potraži stručnu pomoć psihologa... nazovi obiteljski centar ili neku drugu ustanovu koja se bavi problemima obiteljskog života.
drži se
fegusti-MM kao sto rekoh podrzava me u svemu tako i ovo moje bi isla nebi isla...kako on kaze "sto god ti odlucila ja sam za"...
znaci onda kad ja nebi isla ne tjera me da idem...
a i ono uzasno sam neodlucna nemam ono svoje ja ...vecinom trazim druge za savjet .ponekad se osjecam jadnom i nekorisnom jer nista sama nemogu..
eto taj odlazak ube me neke totalne bezvezne sitnice koje me sprijece,jednostavno sam takva...sad dali je to od svega toga ili cega drugog ,neznam...
možda bi trebao biti odlučniji kada zna s kakvim strahom živiš.
vjerojatno je zbunjen jer bi ti jednom htjela otići a onda baš i ne.
počni od toga da si posložiš prioritete.
da li ti je važnija materijalna sigurnost ili bi radije živjela skromnije u zdravom i poticajnom okruženju bez straha?
ako ti je važnije ovo drugo a nemaš materijalne mogućnosti za odlazak, zacrtaj si to kao cilj.
dogovori s tm-om kako da nađete mogućnost za osamostaljenje.
vrlo je moguće da ćeš svoj strah prenijeti na dijete, pa neka ti to bude motiv za akciju...
evo, to su samo neke ideje... sretno
potpuno te razumijem. zato ti i trebaju jasni ciljevi kojima ćeš težiti.
oživi trenutke kada si se osjećala sretno i nisi osjećala tjeskobu i onaj grč u želucu. vjerujem da ta sjećanja ne vezuješ uz tatu.
nastoj si stvoriti uvijete u kojima će to lijepo sjećanje postati svakodnevica.
ovo sam prikačila da mi bude pri ruci kao podsjetnikZNAČAJKE ALKOHOLIČARA
Alkoholičari su samoljubive i sebične osobe, često nedorasle, koje misle isključivo na sebe i svoje potrebe.
Okolina često misli da se radi o dobroćudnim osobama jer se vole prikazivati dvolično, a ne shvaća da se ta osoba po naravi jako promijenila.
Alkoholičari se prikazuju kao nevine žrtve neprijateljskog ogovaranja vlastite obitelji, susjeda i drugih.
Osjećajna nepostojanosti je jedna od najistaknutijih osobina alkoholičara, uz što ide nesigurnost i povodljivost, po čemu ih možemo prepoznati.
Alkoholičari gube nadzor nad sobom i postaju razdražljivi i naprasiti pa često riječima i tjelesno zlostavljaju članove svoje obitelji i druge osobe u okolini.
Alkoholičari često poriču da piju velike količine alkoholnih pića.
S vremenom alkoholičari postaju sve pohlepniji i požudniji prema piću jer im organizam traži sve veće i veće količine alkohola koji piju bez mjere.
U rijetkim trenucima kad ne piju alkohol tonu u neraspoloženje i razdražljivost koji su i inače značajke alkoholičara.
Ne žele razgovarati o alkoholizmu i ne priznaju svoje pogreške. Ne žele prestati piti jer su živjeli na tuđi račun bez odgovornosti.
Alkoholičari su ljubomorni i sve ih smeta.
Najveći je problem poricanje neumjerenosti i alkoholizma, jer oni nikome, pa ni sebi, ne žele priznati da su bolesni i da imaju alkoholne probleme koje ne mogu sami riješiti i za koje im je potrebna stručna i prijateljska pomoć i potpora.
evo me opet! stvarno sam opsjednuta!
ali neka, samo neka daje rezultate!
a evo i link s kojeg sam to kvotala:Djeca upijaju verbalne i neverbalne poruke, slušaju svoje roditelje, gledaju ih i oponašaju njihovo ponašanje. Roditelji su centralni model identifikacije u razvoju dječjeg identiteta. Maska normalne obitelji koju obitelj često prikazuje posebno je štetna za dijete jer ga prisiljava negirati valjanost vlastitih emocija i opažanja. Dijete poriče svoje osjećaje prema ovisniku jer su oni u pravilu negativni, a nedopustivo je mrziti vlastitog oca,majku,brata...
Gotovo je nemoguće da dijete razvije jak osjećaj samopouzdanja ako stalno mora lagati o tome što misli i kako se osjeća.
http://obiteljskicentar-kzz.hr/index...d=18&Itemid=34
Okolina često misli da se radi o dobroćudnim osobama jer se vole prikazivati dvolično, a ne shvaća da se ta osoba po naravi jako promijenila.
Alkoholičari se prikazuju kao nevine žrtve neprijateljskog ogovaranja vlastite obitelji, susjeda i drugih.
upravo to svi misle da je on predobra osoba a mi mladi ti koji stvaraju probleme...i nas uvijek kudi i ogovara dok je on "andeo nad svim andelima"
da, oni nisu u stanju sebe promatrati kritički ali zato se osjećaju pozvani kritizirati sve i svakoga oko sebe.
to često zavara okolinu.
lidać, ne daj se, ti si ta koja je u pravu!
ovu recenicu cujem prvu put a da meni ide...
ajme, i ja ću se
molim te, glavu gore!
sutra je badnjak a ja umjesto da se veselim,ja strepim kako ce mi biti i hoce li biti upropasteno sve kao i do sada ....
voljela bi zaspat i probuditi se nakon sveg ovog...
to je ono što je netko već opisao... na vlastitoj svadbi biti na oprezu i stalno imati tatu na oku.
ne znam kako da ti pomognem da se izoliraš barem mislima i pozitivnim stavom zamijeniš crne misli.
vi živite baš u istom stanu ili u istoj kući ali odvojenim stanovima?
da barem...u istoj kuci gdje sve djelimo....naravno osim nase dvije sobe....
fegusti, sretno...
Nazalost, i ja cu vam se pridruziti u ovaj neugodni klub. Moja mama je umrla nedavno od karcinoma, ali to je direktna posljedica alkoholizma, kod doktora nije bila sto godina, nije imala ni zdravstveno osiguranje, a nije imala ni hrabrosti da prizna nama da ga nema (zbog svoje greske), i da to pokusamo rijesiti.
Da ti odgovorim, fegusti, negdje su osjecaji pretvoreni u mrznju konstantnim omalovazavanjem, prijetnjama, agresijom, ali najcesce, pogotovo ako se radi o majci ili partneru (kojeg na pocetku ipak volis svim srcem) tu je cijeli spektar osjecaja, od ljubavi, sazaljenja, ocaja sto ne mozes iz koze u kojoj si, srama, straha sta ti dohosi buducnost.... ali sram je meni bio najgori. Rat je rastavio nasu obitelj, iako su starci vec bili rastavljeni, stari je jos bio tu i financirao nas, brinuo da lova ne "bjezi". Onda smo ostali sami. Sa skolom nismo imali problema, ali bili smo i bez struje, znali smo jesti kruh cijeli dan, bor za Bozic sam pocela kititi kad sam pocela zivjeti sa MM. Oblacila sam se u Caritasu, a za marendu nisam imala. Moja mama je ipak pokusavala nesto zaraditi, pazila je starce na umoru, cuvala tu i tamo koje dijete (to su mi bile strasne situacije, kad uspava dijete pa zaspe kraj njega, ja dodjem iz skole, klinac se igra, a ona spava). Ali kad bi zaspala nije bilo sanse probuditi ju, nismo mogli racunati na skuhani rucak, nije se moglo s njom razgovarati... Tada sam se sramila, to traje cijeli moj zivot, nikad nisam izgovorila te rijeci - ona je alkoholicar. Cak ni MM nije znao tri godine zasto je ona tako sva jadna i neuredna. Bila je mom bratu i meni ogromno psihicko i financijsko opterecenje jer smo nakon srednje skole oboje poceli raditi i preuzeli kucanstvo na sebe. Na nju se za vise nista nije moglo racunati, morali smo joj davati 50 kn svaki dan da ne trosi na pice, a vece kupovine obavljati sami. A ni kuhati nismo znali.
Ali kad je zavrsila u bolnici i kad smo saznali dijagnozu ipak se sve okrenulo. Krenula je griznja savjesti, jesmo li mogli prije nesto uciniti, reagirati na njezino propadanje, natjerati je kod doktora, natjerati je na lijecenje, pa je uslijedilo par mjeseci u kojima ju je bolest pojela, u kojima je bilo uzasno bolno gledati kako pati i umire osoba koja ti je dala toliko patnje, boli, srama a istovremeno toliko drugih dobrih stvari. Jer, da se ipak ne skrene s biti, ona nas je odgojila. Ona je od nas napravila ljude pune suosjecanja jer je pokazivala suosjecanje, ona je od nas napravila postene ljude, jer na nepostene kompromise nikad nije pristajala. Ona nas je naucila da hodamo uspravne glave kad su na nas pljucali zbog oca na onoj drugoj strani Save. I zato, bez obzira na to kako sam se osjecala kao dijete, bez obzira sto te rane nikad nece zacijeliti, danas sam zahvaljujuci tome osoba kakva jesam, i zadovoljna sam s time jer nisam zavrsila kao protuha na ulici, i ne bi se mijenjala. Svoju majku ne bih mijenjala za "bolju". Svi imamo svoju prtljagu. Nekad je to alkohol, nekad siromastvo, nekad gadan karakter.
Ajme udavih ja vas....
Svaka priča o alkoholizmu u obitelji meni je tužna priča. Još tužnije mi je kad se djeca pitaju da li su sve učinili da pokušaju spasiti tog člana obitelji. Iskreno mislim da dok sam alkoholičar ne pokaže želju da se izlječi, a to znači da je priznao da ima problem, uzaludan je trud obitelji.
Zato si nemojte prebacivati jer ako netko negira svoju bolest onda mu ne možete niti pomoći.
A kad zatraži pomoć e onda cijela obitelj treba poduprijeti maximalno i žrtvovati i truda i vremena za podršku i pomoć. Iz kuće izbaciti svaku kap alkohola (pa i rum za kolače i vinski ocat) i kad dođu gosti služi se samo sok i ništa drugo. Odlaziti redovno u klubove na sastanke jer tamo se oni drže na okupu, pomažu jedni drugima i pomažu i obitelji čiji član posrne (a posrnu mnogi).
Nemam nikakvo iskustvo s alkoholizmom u bližoj obitelji i strašno mi je čitati kroz što ste sve prolazile i prolazite. lidać, je li ima ikakve šanse da nađeš bilo kakav posao, a malu daš u vrtić? Čim bi bilo više novca, mogli bi odseliti, a posao bi ti sigurno dao i osjećaj vrijednosti.
ma to je ono najgore!
čovjek bi se volio pohvaliti nečim lijepim u svom životu a stalno mu je taj crni oblak nad glavom. dok se svi nečim diče mi posramljeni šutimo ili lažemo kako nam je dobro.
treba taj sram pregrmiti jer mi nismo krivi za njegovo postojanje.
zato sva predstavljanja u klubu liječenih alkoholičara ili na grupnim terapijama počinju s... ja sam taj i taj, alkoholičar sam ili pak - ja sam ta i ta, supruga/kćer alkoholičara/ke.Tada sam se sramila, to traje cijeli moj zivot, nikad nisam izgovorila te rijeci - ona je alkoholicar
treba samog sebe čuti kako naglas to izgovaraš pred nepoznatim ljudima da bi se suočio s tim sramom a onda ga prevladao i krenuo dalje.
Ne grize on zbog nas već zbog sebe jer je sebičan. Sada ostaje bez tla pod nogama i sigurnog utočišta i to svojom krivicom i s time se ne može suočiti. Negdje u sebi osjeća neku izvitoperenu ljubav prema djeci ali je ne zna pokazati a niti primiti ono što mu ona pružaju. Za Božić je kćerki kupio majicu za koju znam da si je ona sama ne bi odabrala ali kada smo išli na ručak kod none htjela ju je obući. Time mu je željela pokazati kako joj je stalo do njega, a on se pojavio prilično pripit i zaspao za stolom. Nije mogao vidjeti razočarenje u njenim očima. Vjerovala je, kao uostalom i ja, da će iskoristiti priliku da ugodno provedemo vrijeme, a on nije imao snage i hrabrosti pojaviti se trijezan.Čupa i grebe za vas, ali ne može se suočiti sa alkoholizmom, jer je bitka teška i mislim da se svi boje neuspjeha i težine i nevjere u samog sebe...
Osim savjesti sustižu ga i dugovi. Dan prije Božića sam internet bankarstvom plaćala telefon i kako imam punomoć na njegov račun vidjela sam da je prekoračio dozvoljeni minus i dobio opomenu. To sam mu rekla i zamolila ga da mi otkaže punomoć jer se ne želim nervirati zbog njegovih dugovanja, a on je rekao da će to riješiti. Nakon dva dana me nazvao i pitao da li bi mu mogla prebaciti 500 kn. :shock: Nisam pristala bez obzira na obećanje da će mi popodne vratiti novac.
...I još uvijek ne želi priznati da mu je potrebna pomoć. Uvjeren je kako smo ga svi izdali. Mamu je optužio da se okrenula protiv njega kada je pokušala s njim razgovarati. Ma zašto smo se svi protiv njega urotili i što nam je to tako nažao učinio a da s tim ne bi mogao nastaviti? Što se to s nama odjednom dogodilo? Zašto više jednostavno, kao i dosad, ne možemo okrenuti glavu od problema i šutke podnositi njegovo neodgovorno ponašanje?
Takva je njegova percepcija stvarnosti.
fegusti, samo hrabro
koliko su ti stari klinci?
sin ima 2, a kćer 12,5 godina.
kada je htjela obući onu majcu pitala sam je da li to želi da tati pokaže kako joj je do njega stalo a ona je ljutito rekla da je sada neće obući.
objasnila sam joj da je sasvim u redu što to želi i da se ja zbog toga neću osjećati izdano.
bez obzira na moj i tatin problem to s njom nema veze i drago mi je da ga voli.
to neće umanjiti moju ljubav prema njoj niti ću zbog toga misliti da je odabrala njega umjesto mene.
nakon toga je ipak obukla majicu.
I ja volim svog tatu, koliko god mi je to teško reći. Njemu to nikada nisamrekla, niti mami. I nikada mu to neću reći. Već 20 god. je uz mene i nakon lječenja je bio tata kao i svi drugi, ali Bože kad mi se vrate sve one scene, a vraćaju se...
Između nas je zauvjek taj neki zid, i nema natrag. Za Božić je ručao i natočio si dcl vina. Imala sam teški napad panike i straha. Morala sam se zaključati u wc i otvoriti prozor. Jako me je gušilo u plučima. Trajalo je 20-tak min. I to je bilo to. Pitao je mamu da li može prije nego je uzeo, ali u meni taj strah taj bijes.
Dođe mi da vrištim. Djeca neopisivo i jako pate. I koliko se god roditelju koji je ona prava strana činilo da uspješno štiti dijete, to često nije tako. Ja sam uvjerena da moja mama ne zna da ja i danas imam te strahove. Ponekad sam jako bezobrazna prema tati. Ne poštujem ga, brzo se iznerviram na njegove kritike, i često mu izgovorim jako ružne stvari. Nedavno je nešto rekao ja sam mu rekla "daj ušuti već jednom" na šta mi je on rekao "ja sam tebi otac i ima da me poštuješ". Na to sam mu samo rekla "aha...otac..."
Vjerojatno mu je teško onda, ali to nisam ja i ne znam tko to progovara iz mene, jer ja se tako nikada prema nikome ne ponašam osim prema njemu.
Djeci je jako jako teško i alkoholizam u roditelja trajno mjenja odnose u obitelji.
Moram se i ja priključiti ovoj temi koja uglavnom ima tužne note....ali kako mi se čini kad pročitam vaše priče ja sam zapravo imala veliku sreću...
moja mama se naime razvela od mog oca kad sam imala neke 3 godine i očito me (a i sebe)poštedila svih ovih strahota o kojima vi pišete...
još 1 stvar za koju ću joj uvijek biti zahvalna je ta da mi nikad nije pričala ništa loše o njemu...dapače imala sam prekrasnu sliku o svom ocu i dandanas je imam zahvaljujući mami koja mu je čak i da ja onda to nisam znala pomagala dok je bio po bolnicama sa alkoholnim trovanjima...ili na liječenju na psihijatriji....
žalosno je što kad se "skinuo" s alkohola onda je i umro...u svojoj 42-oj godini života vjerovatno kao posljedica redovitih opijanja...
sve u svemu....htjela sam vam ispričati svoju priču koja se znatno razlikuje nažalost od vaših...ali i ja dan danas iako zapravo nisam konkretno na svojoj koži osjetila sve strahote koje alkohol nosi ne pijem nikakva alkoholna pića a sva sreća ni MM jer da nije toga možda bih danas imala oca...bezobzira da li u braku s mojom mamom ili ne...
cure držite se....mislite na sebe i svoje obitelji a bez odluke samog alkoholičara da prestane s tim mislim da se trud oko njega svodi na onu "uzalud vam trud svirači"...
ja sam se uvijek pitala zašto tako teško komuniciram s mm-om.
kao da stojim i pričam pred zatvorenim vratima. ništa, ali baš ništa, ga nije doticalo.
mogu mu pripisati sve one značajke alkoholičara koje sam gore navela, osim ljubomore.
sebičan, povodljiv, lakovjeran, neiskren, prikazuje se dobroćudnim i izaziva suosjećanje kod onih koji ga nedovoljno poznaju.
takvi ga doživljavaju kao dobrodušnog zayebanta koji si voli malo popiti i podržavaju mu sliku koju je sam o sebi stvorio a ta je da ga obitelj bez razloga ne shvaća i odbacuje.
eto, dvoličan grozno, grozno. toliko dvoličan da sam ja sebe i svoj doživljaj stvarnosti dovodila u sumnju. tko je tu lud? ja ili okolina? dugo mi je trebalo da shvatim što je stvarnost a što iluzija.
što je najgore ne želi priznati da ima ogroman problem, jednostavno odbija o tome razgovarati.
kao što kaže citirani tekst, ne želi prestati piti jer je živio na tuđi račun bez odgovornosti.
nenaa moraš to pokušati riješiti ili će te izgristi cijelu
i preselit će se i na tvoj odnos sa tvojim djetetom i tvojom obitelji
Pozdrav ekipa,
Nedavno sam se odlučila uključiti na forum i podijeliti svoju priču. Naime moj otac je alkoholičar. Dok sam živjela sa svojima, dok se nisam odselila u drugi grad na studiji živjela sam u stalnom strahu. Nikad nisam znala hoće li otac doći kući u alkoholiziranom stanju ili ne. Ako dođe popit hoće li samo otići u sobu i spavati ili će nastati svađa u kući. Nadam se da vam ne moram govoriti o tome kako je svaki blagdan bio uništen, svaka proslava rođendana.
Odrastanje u takvim uvjetima ostavilo je veliki trag na moje psihičko stanje, nisko samopuzdanje, strah od ulaska u veze jer za svakog dečka mislim da ima problema s alkoholom, česte glavobolje, nesanica.
Igrom slučaja na fakultetu sam imala priliku učiti o alkoholizmu i o tome kako alkoholičar utječe na svoju okolinu. Kako sam već imala priliku učiti o tome, dodatno sam ispitivala profesora, tražila dodatnu literaturu o tome kako bih se što više informirala i kako bih u budućnosti mogla svojim savjetima pomagati drugima. Što sam se više educirala o tome lakše bih se nosila s očevim pijenjem kad bih došla kući na praznike.
Zbog toga što sam se svakom novom stranicom koju sam čitala o tome odlučila sam se i na pisanje diplomskog rada vezano za alkoholizam, alkoholičare i na to kako alkoholičar utječe na svoju okolinu, obitelj. Diplomski sam shvatila kao lijek za moju dušu kako bih barem malo izliječila rane koje su nastale u mojem djetinjstvu.
Ovaj diplomski je pred mene i postavio jedan izazov naime moram imati istraživanje i ovim putem bih vas zamolila ako možete popuniti upitnik. Upitnik nisam ja pravila, koristi se standarditirani S.C.L. -90 upitnik, koji je priznala svjetska zdravstvena organizacija.
http://https://docs.google.com/forms...xh9Hh00fs/edit
Unaprijed vam zahvaljujem na ispunjavanju upitnika, kako bih barem malo uspjela zaliječiti svoje rane
This site can't be reached.
fegusti jesi li još aktivna na forumu?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
