 |
|||
algau potpunosti se slažem sa svim što pišeš, i ne samo na situaciju male zbunjene nego i svih nas.. nekako je lakše tražiti krivca u drugima i više se trudimo mjenjati ljude oko nas nego sami sebe..
mala zbunjena želim ti svu sreću da pronađeš put i svoju sreću u obitelji
Poznajem nekoliko obitelji koje su se odlučile na posvojenje djece. U obitelji imamo slučaj gdje je jedno dijete posvojeno, a drugo rođeno od bioloških roditelja. To su sada odrasli ljudi koji funkcioniraju kao obitelj. Bilo je problema u odrastanju kada je usvojeno dijete saznalo za posvojenje, ali problem je uklonjen razgovorom i ljubavlju. Bitno je istaknuti da se posvojenoj djeci treba reći na vrijeme, po mogućnosti prije puberteta, kako bi se naučila živjeti s tom činjenicom. Djeci je lakše kada na vrijeme saznaju i s tom činjenicom žive u ljubavi i razumijevanju.
upravo ovako.alga prvotno napisa
samo što je zbilja zahtjevno očekivati od tinejđera da ovo shvate, bilo da žive u posvajateljskoj ili biološkoj obitelji. no većini nas to dođe do glave prije ili kasnije, a najviše onda kad i sami postanemo roditelji.
tako da neke teške riječi koje ovdje čitamo ne moraju biti tako teške kako se u prvi mah čine. one su samo produkt slabosti određenih trenutaka koje manje više svi imamo. no svakako sam za to da su odrasli ti koji bi trebali biti svjesniji kako ono izgovoreno može utjecati na ionako delikatan odnos s djecom u najosjetljivijem razdoblju. samo što je to ponekad baš teško.
upravo ovako.
samo što je zbilja zahtjevno očekivati od tinejđera da ovo shvate, bilo da žive u posvajateljskoj ili biološkoj obitelji. no većini nas to dođe do glave prije ili kasnije, a najviše onda kad i sami postanemo roditelji.
tako da neke teške riječi koje ovdje čitamo ne moraju biti tako teške kako se u prvi mah čine. one su samo produkt slabosti određenih trenutaka koje manje više svi imamo. no svakako sam za to da su odrasli ti koji bi trebali biti svjesniji kako ono izgovoreno može utjecati na ionako delikatan odnos s djecom u najosjetljivijem razdoblju. samo što je to ponekad baš teško.
X.
Sjećam se svog odrastanja i intenzivnog maštanja o tome da bi bilo bolje da me rodila teta, a ne moja majka (s tetom imam više karakternih sličnosti), fazi u kojima sam jako zamjerala ocu sve živo, općenito sam se pitala kako je moguće da sam ja (ne mislim sada tako, ali tinejdžerske godine nose takav stav prema roditeljima) nastala od takvih roditelja. Jedva sam ih se čekala riješiti u smislu odleta iz roditeljskog gnijezda, prodisala sam punim plućima, možda i zato jer su bili prebrižni, tako da ne znam je li taj dio situacije usporediv s ovdje opisanom.
Nikako ne opravdavam te izgovorene riječi (oko koze), ali ja sam svojima govorila svašta, a i moja majka meni komunicirala "kog sam te vraga rodila" poruke, stila mogla sam ovo i ono, i putovat itd. a ti meni tako i "šta će ti dica, samo muka s njima" (ergo - ona žali što ih je rodila) itd.
U stvari... iz svog iskustva, teško mi je zamisliti obitelj u kojoj toga, bilo tako izrečenog, bilo mišljenog u trenucima borbe, svađe i iskušenja tinejdžerskih godina, nema.
Nekako... to mi se čini normalno, iako uistinu posvojitelji imaju taj neki dodatni teret "truđenja" u odnosu na defaultne roditelje, gdje se lakše prelazi preko izgovorenih riječi, zato jer dječja anamneza nije opterećena napuštanjem od strane bioloških roditelja.
Želim djevojci koja se javila da nađe svoj put i sreću i mir s roditeljima.
Puno puta se sad na puno toga mislim "oprosti mi, pape" (ne mislim samo na tatu) - protekom godina, ostvarenjem braka, roditeljstva itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 24.02.2013. at 21:28
Ovo je toliko istinito da vrijedi citirati!!
Hvala vam sto pisete! Ja cu nesto napisati, mozda shvatim sto zelim. Ja nisam jos artikulirala svoj stav o posvojenju. Moj suprug i ja zivimo prilicno bogatim i raznolikim zivotom. Volim volonterstvo i davanje, bez ikakve potrebe za zahvalom. Ne znam mogu li nazvati sebicnoscu to sto nekad cinim nesto za nekog drugog jer mene davanje cini sretnom.
Voljela bih imati djecu. S druge strane moj zivot je lijep i ovako. Moji su roditelji bili brizni, a ja sam im svejedno u tridesetoj pocela svasta zamjerati. Ne mislim na pubertetske sukobe, nego sustavne pogreske. Ljudski su cinili greske. Sad sam to probavila i ne zamjeram vise. Nedavno sam mami rekla da stvarno ne znam sto su joj trebali neki potezi, a ona mi je odgovorila da se njoj cesto cinilo da me gubi i da nije znala kako da se postavi. Iz moje perspektive mi to i dalje nerazumljivo. Ne znam kako sam to ispoljavala, al moguce je s obzirom da mi je neovisnost ekstremno bitna u zivotu. Sad vidim kako roditelji pisu da sad neke poteze svojih roditelja bolje razumiju. Sigurno je tome tako, ali nije samo zbog ostvarenog roditeljstva, i godine cine svoje.
Uglavnom, ta emotivna zbrka i u bioloskim obiteljima mi se cini komplicirana. Uopce ne znam kako bih se nosila s time da su neke frustracije koje dolaze naprosto u odredjenoj dobi, da se one pripisuju posvajanju, koliko vidim obostrano. Nekako se roditeljstvo podrazumijeva kao nesto normalno, a ja kad krenem razmatrati sve parametre posvajanja, cini mi se - ajme mogu li ja to uopce. I kao sto
mi je nekad bilo ludo na ispovjedi reci da sam cvrsto odlucila da cu se popraviti i da necu vise grijesiti, jer u biti iskreno i nisam pa je to onda odgadjalo odlaske na ispovjed, tako i ovdje iskreno nisam sigurna u sebe da ja to mogu i ovdje je neko odgadjanje u pitanju, samo ne znam cega sve.
I ovo moram citirati - "u sridu pogođeno" je! I sama sam često razmišljala o tome koliko komplicirane emotivne zbrke ima i u biološkim obiteljima, a tek u obiteljima s posvojenom djecom!Ajme!
bok svima!
vidim da se tema proširila otkad sam je otvorila i koliko sam uspjela pohvatat,javlja se i dosta posvojene djece što mi je jako drago.
Ja prošla lude tinejdžerske godine i eto me u studentskim te se, ajmo reć, transformiram u zrelu,odraslu osobu. Još uvijek su mnoga pitanja neodgovorena,
a smatram da sam sad dovoljno "zrela" da krenem u potragu. S jedne strane je prisutna znatiželja,a s druge strane samo želim završit to poglavlje svog života.
Ozbiljno razmišljam o odlasku u CZSS gdje mogu dobit odgovore na neka pitanja. E sad..pitanje je odakle početi? Koji točno centar?
Rođena sam u Zagrebu,gdje ima više službi. A negdje u glavi mi iz davnih razgovora sa mamom zvoni da je bio majka iz Samobora..
Zbunjena sam sad..pa ako ima netko neki savjet,molila bi da podijeli sa mnom.
Podatke ti vjerojatno ima centar gdje ti je biološka mama pripadalakad te rodila, ali ne mora biti, najbolje je provjeriti u oba.bok svima!
vidim da se tema proširila otkad sam je otvorila i koliko sam uspjela pohvatat,javlja se i dosta posvojene djece što mi je jako drago.
Ja prošla lude tinejdžerske godine i eto me u studentskim te se, ajmo reć, transformiram u zrelu,odraslu osobu. Još uvijek su mnoga pitanja neodgovorena,
a smatram da sam sad dovoljno "zrela" da krenem u potragu. S jedne strane je prisutna znatiželja,a s druge strane samo želim završit to poglavlje svog života.
Ozbiljno razmišljam o odlasku u CZSS gdje mogu dobit odgovore na neka pitanja. E sad..pitanje je odakle početi? Koji točno centar?
Rođena sam u Zagrebu,gdje ima više službi. A negdje u glavi mi iz davnih razgovora sa mamom zvoni da je bio majka iz Samobora..
Zbunjena sam sad..pa ako ima netko neki savjet,molila bi da podijeli sa mnom.
didi 17 volila bi ako mozes pisati što očekuješ, čega se bojiš, što osjećaš u vezi susreta i biološke obitelji. Moja djeca su još mala, i u vezi s njihovom eventualnom željom da upoznaju biološku obitelj me jedino strah da ne budu povrijeđeni još više, i volila bih kad bi dobili od centra što više podataka o biološkoj obitelji, da djeci mogu više toga reći pa da praznina bude manja. Pri posvajanju i razgovorima u centru imala sam osjećaj da moja pitanja o biološkoj obitelji bivaju protumačena kao da važemo i predomišljamo se pa se nisam niti usuđivala pitati puno toga, a kasnije nije bilo prilike. Pri zadnjem razgovoru sa socijalnom prije posvojenja, stojim pred policijom i idem odjaviti prebivalište sinu, rješenje je bilo pravomoćno taj dan i pitam još nešto o biološkoj obitelji a žena me pita, "a što se predomišljate oko posvajanj?". Grozan mi je bio taj osjećaj nemoći, kao neki zid. S jednim posvajanjem i centrom sam imala sreće pa sam i naknadno pitala neke stvari i nekako mi je slika popunjenija i lakše će biti mom djetetu složiti sve skupa. Kad sam posvajala imala sam par puta snove da sam negdje u javnosti gola ne svojom voljom i budila se u znoju, valjda sam se ostvarno tako osjećala u cijelom procesu pa mi je podsvijest to govorila u snu. Zato mogu zamisliti kako je tek posvojenoj djeci i koliko se oni osjećaju pod povećalom. Nekako se naše posvojene obitelji gleda ukupno pod povećalom, ja sam se navikla na to, ne znam kako će biti mojoj djeci kad budu stariji i kuzili to.
O susretu sa bio majkom/obitelji nisam razmišljala. Želim samo saznati te podatke koji su mi dostupni i da popunim cijelu priču.
Nemam potrebe,a ni želje baš upoznat bio majku. Jedino što znam da imam polubraću,pa sam više znatiželjna oko tog pitanja.
U pravu si što se tiče odrastanja. Mislim da se ovdje radi jednostavno o prihvaćanju, prihvaćanju grešaka i tuđih i svojih i svođenje njih pod "normalno". Ne znam... meni kad neko kaže da ima preidealan odnos s majkom i ocem, da su im oni divni i najbolji na svijetu mislim se ???? ko tu koga, jer odnos majka-kćer je (čisto normalno) vrlo često... ima otrovnih momenata, otac-sin, kćer-otac itd. Meni se čini normalno da se to događa i u obiteljima punim ljubavi i da to spada u "bivanje čovjekom". Kad tad prihvatiš i svoje i tuđe greške... možda je odgađanje tog suočavanja i prihvata ljudske neidealne naravi u pitanju, ne znam
Na tečajevima za posvajanje jako se dobro obradi ovaj dio - priprema na tinejdžerske godine i na bunt posvojenika, što bi trebalo reći, što ne, iako smo svi ispod krvi isti i sve ovisi o samokontroli. Nekako... ovako ja to vidim, bez iskkustva posvajanja - računaš to kao paket, ne shvaćaš kao odbacivanje, shvaćaš da je prvenstveno teško toj osobi koja raste i formira se, da joj ti moraš pomoći, a pretpostavka je da su se prije toga odradila (koliko god mogu, neke stvari se ne odrađuju stila ticked, done) pitanja neplodnosti i raznorazna druga pitanja, a sigurno da žalac zaore jer se sasvim drugačije primi nego kad nema posvajanja, a svaki roditelj čuje od djeteta (ako ne čuje, dijete je to prošaptalo i sigurno promislilo) - volila bi da mi ti nisi mama/tata.
Iskreno, u fazama kad sam zabrinuta za zdravlje svog djeteta, i meni padne mrak na oči... svi se mi pitamo koji put, u iscrpljenostima i slično "što nam je ovo trebalo"... uvjerena sam. Ko se ne pita - neiskren je, meni se čini, naravno da plus momenti navladavaju ta stanja. Kao i svi ovi s idelanim vezama - od partnerske, do s djecom.... Tj. ovisno o toga što smatramo idealnim... meni su idealne i ove koje uključuju i momente "mraka" - volio bi da mi ti nisi mama/tata, sve ovisi o općenitom kontekstu izrečenoga, a vjerujem da dublje zareže u posvojiteljskomk odnosu, zato jer ima taj jedan dodatni dio oko čega se treba dodatno truditi.
ee kako znas za polubracu jesu oni stariji od tebe ili?? ja informacije o bracama i sestrama nemam.. Tojest majka kaze da nezna nista o tome :-$
Tak mi je nešto mama spomenula kad smo pričale o cijeloj toj temi. Al ne znam detalje,pa bi zato i htjela provjerit
u centru pri posvajanju bi trebali reći o biološkim braćama i sestrama ako postoje, ali nakon što se posvajanje zaključi a biološki roditelji su dobili još djece centar neće i nije dužan obavijestiti posvojitelje.
[QUOTE=ivanas;2356714 ali nakon što se posvajanje zaključi a biološki roditelji su dobili još djece centar neće i nije dužan obavijestiti posvojitelje.[/QUOTE]a
Aham, e to je valjda moj slucaj!
bok svima!
vidim da se tema proširila otkad sam je otvorila i koliko sam uspjela pohvatat,javlja se i dosta posvojene djece što mi je jako drago.
Ja prošla lude tinejdžerske godine i eto me u studentskim te se, ajmo reć, transformiram u zrelu,odraslu osobu. Još uvijek su mnoga pitanja neodgovorena,
a smatram da sam sad dovoljno "zrela" da krenem u potragu. S jedne strane je prisutna znatiželja,a s druge strane samo želim završit to poglavlje svog života.
Ozbiljno razmišljam o odlasku u CZSS gdje mogu dobit odgovore na neka pitanja. E sad..pitanje je odakle početi? Koji točno centar?
Rođena sam u Zagrebu,gdje ima više službi. A negdje u glavi mi iz davnih razgovora sa mamom zvoni da je bio majka iz Samobora..
Zbunjena sam sad..pa ako ima netko neki savjet,molila bi da podijeli sa mnom.
HELP,anybody?!
didi, ne mozemo ti mi pomoci. Moras imati rjesenje o posvajanju, a tamo pise koji je centar realizirao postupak. U Zagrebu svaka opcina ima svoju podruznicu czss, a u Samoboru je samo jedan centar.
a super..nemam to ništa :/
onda ću zvat okolo,pa saznat..
hvala svejedno
didi_17, vjerojatno je glupo pitanje, al možda se i tvoja mama u međuvremenu promijenila pa ti možda ipak pojednostavni potragu. nemoguće je da nije o tome razmišljala kada si joj spomenula pred koju godinu.
Didi, mislim da ćeš teško doć do podataka od braći, jer ako su maloljetni i ako i dobiješ podatke nećeš ih smjet kontaktirat do njihove punoljetnosti, a podatke ćeš najlakše naći ako zamoliš mamu da ti pokaže papire tj riješenje od posvojenja i da onda prema tome kreneš, ak ta opcija nije moguća, onda od centra do centra pitati, al moraš ić osobno jer podatke ne daju preko telefona ili pošte, ni prek maila. Primjetila sam u tvojim postovima neku gorčinu, prodaj ne osuđivat svoju bio majku tako dugo dok jednog dana ne odlučiš čuti njeni stranu priče, jsa sam tako dugo osjećala tu gorčinu i zamjerala joj dok ju nisam našla i nazvala telefonom i čula samo dio priče, ostatak me čeka u okršaju oči u oči, za koji neznam kad će biti jer sve nešto odgađama, odgodila sam s prošle na ovu zimu, pa sad s zime na proljeće, al sve mi se čini da ni sad neću nać nekih tjedan dana da odem za Bosnu i cijelu priču čujem od početka do kraja, isako i sam taj mali dio koji znam mi je bio dovoljan da joj više ne zamjeram nego da joj zahvalim što me dala na posvojenje i što sam došla u tako dobru obitelj.
Jelena, nemogu sad nać post, ono di pišeš da roditeljima zamjeraš neke pogreške, čekaj dok ćeš imat svoju djecu, onda probaj zamisliti da oni tebi rade to što si ti svojim roditeljima radila/rekla nije bitno opče, al u isto vrijeme zamisli i sebe kako bi kao roditelj reagirala... ja sam to napravila sad kad imam svoju djecu i gle čuda, pa ja bi reagirala isto ko i oni u to vrijeme, a onda sam si mislila da su oni ludi da sam ja najpametnija na svijetu ( i to ne samo u pubertetu, nego i kasnije), još i dana danas mi se desi :D i onda ipak opet ispadne da su oni u pravu, al kao pravi bik ne priznam da mi nogu režu
al iskreno od onda sam im prestala zamjerati te greške, jer sam shvatila da bi i ja isto reagirala jer bi mislila da je to najbolje za moje dijete u tom trenutku.
lucy
ma kužim što hoćeš reći, ja sam samo htjela reći da i ne moraš biti roditelj, da neke stvari shvatiš i samo sa zrelošću, roditeljstvo vjerojatno ubrzava. Ali baš je moja mama na neku moju kritiku rekla da nekad naprosto nije znala što i kako treba napraviti da bude najbolja odluka, a morala je odlučiti.
Ja na žalost neću imati tu priliku isprobati roditeljstvo i baš sam u fazi prihvaćanja te činjenice.
Jelena, oprosti ak sam se nekak krivo izrazila... ovo da ćeš vidjeti kad ćeš imati svoju djecu... pošto sam posvojena meni ovo svoja djeca ne znači samo biološka djeca već i posvojena, ako se odlučiš na korak posvojenja vjeruj mi nikad ti neće pasti na pamet to nije tvoje biološko dijete, to će biti TVOJE dijete bez obrzira što ga nisi ti rodila...
Evo ovo sam ti morala quotati... Roditeljstvo se podrazumijeva pod normalno općenito u društvu, nemoj obraćati pažnju na to što drugi očekuju od tebe (tvog života), neznam da budeš uspješni menadžer, majka i još milijun stvari, nego se koncentriraj na sebe i što ti želiš od svog života, od svoje budućnosti...Nekako se roditeljstvo podrazumijeva kao nesto normalno, a ja kad krenem razmatrati sve parametre posvajanja, cini mi se - ajme mogu li ja to uopce.
E sad drugi dio rečenice, iskreno iz ovih par postova što si napisala moj odgovor na tvoje pitanje bio bi MOŽEŠ!!!, samo je pitanje dali si ti na to spremna i da li to stvarno želiš... Kod posvajanja, osim što ispunjavaš svoju želju i potrebu postati majkom, svoju ljubav, brigu i sve bespovratno daješ tom malom djetetu koje te treba i koje je sretno što si baš ti ta kod koje se on osjeća sigurno i voljeno i da zna da ćeš uvijek biti tu za njega bez obzira na sve....Volim volonterstvo i davanje, bez ikakve potrebe za zahvalom. Ne znam mogu li nazvati sebicnoscu to sto nekad cinim nesto za nekog drugog jer mene davanje cini sretnom.
Voljela bih imati djecu. S druge strane moj zivot je lijep i ovako.
Porazgovaraj s mužem, dobro razmisli što i sama želiš u životu, odvagni da li si se spremna nekih stvari odreći u životu (u smislu svog slobodnog vremena i slično) i to posvetiti malom biću koje će te uvijek trebati, samo će s vremenom rasti i briga će biti veća, ne kažu bezveze mala djeca, mala briga, velika djeca velika briga...
lucy, hvala ti na komentaru. Mislim da je moj problem ili prednost, ovisi kako gledaš, to što mi je život jako sadržajan. S druge strane, zaista je teško prihvatiti činjenicu da nećeš biti roditelj i jedan grč u želucu i na nepcu se javlja više puta u danu, kada te nešto podsjeti na tu činjenicu. Budući da znam kako je teško dobiti dijete na posvajanje, odnosno da je veća šansa, ako i predam papire, da nas nikad ne obavijeste, nego da nam ponude dijete, za sada računam da neću realizirati roditeljstvo.
Vidiš da škicam na topic, tako da razmišljam o svemu
Jelena,lucy, hvala ti na komentaru. Mislim da je moj problem ili prednost, ovisi kako gledaš, to što mi je život jako sadržajan. S druge strane, zaista je teško prihvatiti činjenicu da nećeš biti roditelj i jedan grč u želucu i na nepcu se javlja više puta u danu, kada te nešto podsjeti na tu činjenicu. Budući da znam kako je teško dobiti dijete na posvajanje, odnosno da je veća šansa, ako i predam papire, da nas nikad ne obavijeste, nego da nam ponude dijete, za sada računam da neću realizirati roditeljstvo.
Vidiš da škicam na topic, tako da razmišljam o svemu
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.03.2013. at 22:38
Žao mi je ako to sve zvuči obeshrabrujuće, ali nekako mi se čini da je najteže napraviti prvi korak, u jednom trenu to onda, vjerujem, postane manje teško, kako se iskustvo kupi, i isto te, kao i u svemu, motiviraju sretne priče.
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.03.2013. at 22:43
Ja se potpuno slažem s ovim, nama je trebalo oko 2 godine za taj prvi korak (isto smo se nećkali zbog nekih svojih nesigurnosti i strahova) i onda se sve riješilo velikom brzinom, obrada centra, slanje molbi...i bilo mi je lakše kad smo konačno to odlučili, mada je nama život složio neku drugu priču...
Baš to, ina, svjesna sam svega toga. Previše sam energije uludo utukla u IVF postupke bez rezultata koji bi opravdao sva ta emotivna ulaganja. Uz nesigurnost i strahove koje spominje MMimi, ne želim da mi se život pretvori u lov na dijete. Mislim da je dovoljno 11-12 kvalitetnih godina. Kad bi posvajanje išlo onako kao u filmu, OK, al ovako kako to kod nas ide, nisam sigurna da želim u to kolo. Al ovo je malo OT za ovdje, tako da se ispričavam.
Posljednje uređivanje od Jelena : 13.03.2013. at 08:31
Mislim da je dignuta u javnosti prevelika fama oko posvajanja. Ja sam od onih koji su poslali molbe i nisam niti stigla početi dobro zvati dobila sam poziv i dijete, pa još par puta tako. Svi moji prijatelji i poznanici su posvojili u roku od najviše dvije godine. I svi za koje sam čula i koji su me pitali za savjet a čekali su duže su ili bili neaktivni i neupućeni i/ili su imali nerealne i nezrele zahtjeve i očekivanja od posvojenja. Kad čovjek osjeti nešto u srcu i duši i zna da je to njegov put sve se posloži u tom smjeru.
Ivanas, pls podsjeti me - pred koliko je to bilo kad si dobila poziv? Meni se čini da je to još tako funkcioniralo prije tipa 5-6 godina, nakon toga ne. Ovo u rok u od dvije godine tako sam i ja popratila, ali uz uvjet angažmana (znači nazivanje centara, road showi po centrima u radno vrijeme + preslagivanje priroriteta oko želja). Naravno, ako se tako posložiš prioritete izlazit ćeš s posla za predstavljanje po centrima, ja se referiram na to da se meni čini da je mali broj "happy endingsa" stila predaš papire + to je to od tvoje aktivnosti + čekaš poziv.
Posljednje uređivanje od ina33 : 13.03.2013. at 18:24
I, da, ograda da je moje iskustvo posredno (Školica i iskustva tih ljudi), i praćenje PDF-a - zatrudnila sam taman kad smo trebali aktivno krenuti u naganjanje psihoobrade, a bili smo odradili predaju molbe matičnom CZZS-u, posjet stanu i razgovor u CZSS-u (to je još jedan od klasičnih bottleneckova u velikim centrima, koliko kužim).
Mi smo prvi puta krenuli 2008 i sad 2013 nam je pa skoro identično, apsolutno se ništa nije promijenilo.. nažalost... ljudi u centrima isti i naćin rada isti..
i onda i sad: zvanje, obilaženje i borba... ali nije nemoguće!!! samo čovijek mora posložiti prioritete i jako to željeti
Od jednog je poziva prošlo 3 godine, a od jednog 2,5g. Nakon posvajanja imala sam još 4 poziva da smo izabrani u uži krug, a tri su bila od centara koje nisam nikad nazvala. Doduše iako je moj staž čekanja bio kratak, priprema je bila duga i opsežna, znala sam sve moguće informacije od toga kako napisati molbu, što staviti, prošli smo Školicu, počela sam bila sa zvanjem. Imali smo prilično široke grnaice i u odnosu na dobi i zdravstveno stanje i anamnezu i sve.
Kod nas je bilo vrlo slično. Mjesec i pol dana nakon što smo poslali molbe po Centrima (u međuvremenu smo zvali, i kao što sam negdje već napisala, razgovor s Centrom iz kojeg smo dobili djecu nije bio baš previše ugodan) je stigao poziv (to je bilo prije 20 mjeseci). No, mi smo posvojili troje djece i tada su bili u dobi od 8, 7 i 5 godina, znači nešto "starija" djeca. Nakon toga su nas još nekih pet puta nazvali (zadnji poziv je bio pred 2-3 mjeseca).
Kad čovjek osjeti nešto u srcu i duši i zna da je to njegov put sve se posloži u tom smjeru. - Ovaj dio potpisujem!!!
tuznazauvjek , nemojte se žalostiti. Ja sam posvojeno djete, i non stop razmišljam o svojoj biološkoj majci. Zanima me zašto me dala u posvoj, zašto mi se ne javlja, misli li na mene, imam li braću/sestre, ma zanima me SVE! Znam da će moja odluka o upoznavanju mojih bioloških roditelja potaknuti nemir u srcima mojih trenutnih roditelja, ali znam da će to kad tad prihvatiti, i osjećam da će Vaša kćer učiniti isto što i ja. Jer, kako kažu, djevojke razmišljaju isto
Pozdrav!
Pozdrav svima!
Ja sam također posvojena, i nemam nikakvih zamjerki za to. Nikada mi ništa nije falilo u životu. Imam 17 godina, ali jedno 4 godine unazad postavljam si ista pitanja: misli li moja biološka majka na mene, sjeća li se uopće da postojim, dal ju zanima kako izgledam, zna li koliko imam godina i sve to.
Uklopila sam se među širu obitelj mojih roditelja, svi su me prihvatili i ne prave razliku zbog toga. Bratići i sestrične me također smatraju da smo vezani istom krvlju, makar jednim dijelom, i vrlo sam im zahvalna na tome.
Htjela bih upoznati svoje biološke roditelje, ali trebam Vašu pomoć. Zanima me je li tko od Vaše djece (ako tu ima roditelja posvajatelja koji će vidjeti ovo) upoznao biološke roditelje i kako ste se Vi osjećali? Kakav je odnos između Vas i njih, i odnos između Vašeg djeteta i bioloških roditelja?
Unaprijed zahvaljujem
Dobar dan svima!
Takoder sam trazila neke informacije o posvojenju i izasao mi je ovaj forum. Naime, ja sam posvojena. Imam 18 god. i uvijek sam se pitala tko su mi pravi roditelji mucila su me mnoga pitanja ali ih se nikada nisam usudila postaviti majci jer bi imala osjecaj da se nezahvalno ponasam prema njoj a i ona nije bas bila otvorena za takva pitanja. Nasla sam dokumente o posvojenju i to su zaista bila gruba saznanja ali unatoc svemu htjela bih saznati sve o bioloskim roditeljima da napokon zatvorim to poglavlje zivota i nastavim dalje jer mislim da mi je to dugo vremena samo teret u zivotu. Posto sam boravila u domu u drugom gradu kako bi bez putovanja tamo mogla doznat informacije i kako i kome se obratit? Molila bih ako netko zna te informacije da me uputi.
Puno hvala
Draga Nixon, u centru za socijalnu skrb iz kojeg si posvojena bi trebali imati informacije o tvojim biološkim roditeljima pa probaj od svojih saznati tu informaciju. Sretno!
Sretno! Svakako mislim da imaš pravo saznati tko su tvoji biološki roditelji tj od kud potječeš, mimi ti je dobro rekla da moraš pitat CZSS iz kojeg si posvojena. Probaj s mamom razgovarat otvoreno, objasni joj da jednostavno imaš takvu potrebu da saznaš, a da to ne znači da je manje voliš ili napuštaš. Mislim da se ona upravo toga boji.
draga nixon 994, moraš ti osobno otić do centra i jedino tako dobiti informacije, a što se tiće mame, moje mišljenje je da koliko god bilo teško razgovarati sa njom, ipak bi trebala, započni razgovor pa onda tek vidi kako se i ona osijeća, možda bi ona htjela sa tobom o tome razgovarati ali ne zna kako, vrlo je bitno da sa nekim bliskim o tome popričaš, jel to si ti, i tvoja prošlost je dio tebe!
pusa i sretno, javi nam se ponekad.. zanimaju me tvoja iskustva, kako si saznala da si posvojena?
Draga nixon994 dobro ti veli ArI moraš osobno do centra, tj možeš probat pismenim putem preko pošte ili maila... njima je bitno da imaju dokumentirano, ali nažalost vrlo je velika vjerojatnost da nećeš dobiti nikakvu novu info osim one koje imaš u papirima od posvojenja. S mamom ti je najbolje popričat otvoreno, pročitaj moju priču, možda ti pomogne.
slučajno sam zalutala na ovu temu posvajanja, ali ima velikoga smisla kod mene i baš sam sretnna što me moja radoznalost dovela do toga!
nisam posvojeno dijete niti sam majka posvojitelj, ali imam u obitelji svog supruga (koja je naravno postala i moja obitelj) 13-godišnju curu koja je posvojena s 3 godine. od kad se od prije 5 godina aktivno poznajemo , mala me baš zavoljela (možda zbog toga što imam sestru njezinih godina pa sam uvijek bila informirana o "in" stvarima) i imamo dobar odnos. Ona je jako dobro prihvatila svoje posvojitelje kao roditelje (zna od svoje 6. godine da je posvojena) i mislim da nikad nije imala nešto previše pitanja oko toga. e sad ona je sad 13 i mislim da će je uskoro početi zanimati stvari oko bioloških roditelja. i najveća tragedija je ta da joj je mama posvojitelj sad prije nekoliko mjeseci nenadano umrla i ostala je sama s tatom u kući. još smo svi u šoku oko te nenadane smrti i mislim da je sad najviše i to muči, ali mislim da će uskoro početi ispitivati o biološkoj mami (ispada da je se biološka majka odrekla, a mama je umrla). a ja joj želim biti potpora i dati odgovore na pitanja (na koje već sad ne znam odgovor!) pa mi je drago što sam slučajno naletjela na ovu temu da mi netko može pomoći sa svojim odgovorima iskustvima. Ona ima dobar odnos sa tatom i dobro se razumiju, ali ipak trebaju pomoć jer su to ipak takvi šokovi u životu da ti jednostavno treba pomoć!
ajmebaš tužna situacija... mislim da bi zbilja bilo dobro uključiti stručnu osobu u to sve... i svakako što više podrške i topline i sa vaše strane..
a o biološkim roditeljima najbolje da odgovore potraži kod tate
Mislim da je naći biološku majku dvosjekli mač-može dobro ispasti, ali i loše. U svakom slučaju dijete ima pravo s 18 god saznati. Vjerojatno ćeš joj morati biti velika potpora, ali kako je i Ari napisala, uključiti stručnu osobu koja će joj pomoći.
Mi ne znamo kako se zovu biološki roditelji našeg sina niti mi to nešto znači, ali znam da u Centru imaju podatke ako bude trebalo tj ako bude htio znati
špelkice na rješenju o posvajanju će pisati ime bioloških roditelja ako su poznati centru, moj savjet svim posvojiteljima da dok se posvojenje ne završi saznajte što više možete o djetetovoj prošlosti i biološkoj obitelji. 18 godina je predugo vremena da dijete čeka na neke činjenice. Što više informacija imate to je lakše pripremati dijete i njemu je lakše graditi svoj identitet. Što manje rupa i što više informacija to bolje.
Thanks Ivanas! Zato nam je drago da smo s udomiteljima u dobrom odnosu tj posjećujemo se radi njega
Tužna priča. No mislim da njen otac verovatno više zna o biološkoj porodici devojčice i on bi trebalo da odgovori na njena pitanja. Pitanja o biološkoj majci su ok ali eventualno kontaktiranje pre vremena može biti kontraproduktivno za dete. Ja znam isto jednu tužnu priču gde se usvojena majka teško razbolela, došlo je do ružnog razvoda, devojčica koja sad ima 12 godina je pripala ocu. On je preko fb našao njenu biološku majku i devojčica sad kontaktira sa njom. Medjutim ta žena je rodila nju kao jako mlada, sada ima novu porodicu koja uopšte ne zna za dete koje je dala na usvajanje. Ona i želi i ne želi da se čuje sa devojčicom, i želi i ne želi da je upozna uživo. Za sada kontaktira sa njom samo preko neta, priča joj neke priče, devojčica je sva zbunjena. Sve to je poremetilo i odnos sa usvojenom majkom koji je inače poremećen tim ružnim razvodom i bolešću. Mislim da otac nije učinio dobro za nju tim nalaženjem biološke majke.
hvala vam svima na odgovorima! Za sada Marija nema još nikakve želje da sazna više o svojoj biološkoj obitelji, ali znam da će doći i do toga i mislim da sad čak i prije nego da joj je mama ostala živa- nekako mislim da bih se ja tako osjećala. Tata joj zna tko su joj biološki roditelji i znam da će joj biti potpora kad bude htjela više znati. ali ja sam isto nekako mišljenja da tamo do 18. godine ne treba upoznati biloške roditelje - ako će ju nešto zanimati (a sigurno hoće) tata će joj pokušati objasniti, a nek ih upozna kad bude punoljetna. Kao iz Aradijine priče ne želim da se desi nešto kontraproduktivno i nikako ne bi bilo dobro da ona sad upozna svoju biološku majku (niti je ona izrazila kakvu želju sad).
na kakvu stručnu osobu ste mislili kad ste rekli neka se uključi stručna osoba? možda je glupo pitanje, ali jednostavno ne znam- nisam u tome, sve mi je to novo, nikad nisam prolazila kroz taj sustav "birokracije" i ne znam gdje da početi osim od sebe da se više družim s Marijom i dam joj do znanja da mi može vjerovati i reći mi ono što ne može prijateljicama...ipak živimo u maloj sredini i svi znaju da je ona posvojena, ali nitko o tome ne priča pred njom (dobro nema se sad što pričati, ali meni bi bilo veliko olakšanje da mogu pravoj prijateljici reći neki svoj osjećaj u vezi s tim da sam posvojeno dijete- sad je i u tim pubertetskim godinama pa je i to jedna otežavajuća okolnost kad te "nitko" ne razumije). Ali Marija je inače po prirodi dosta zatvorena osoba i moraš iz nje "izvlačiti" neke stvari.
ja sam mislila da svakako treba uključiti psihologa.. još jedna teža okolnost što je zatvorena osoba, treba je poticat na razgovor
Bok svima
Didi jako mi se svida da si pokrenula ovakvu temu. Divno je kad citas svakakve price i pronalazis se u tome. Ta pomisao da imas to podjelit sa nekom tko te razumije jer i on to prolazi je stvarno lijepo, nemam u zivotu ljude koji su takoder posvojenji pa mi je drago da bar ovdje mogu razgovarat sa nekim takvim
Moja prica je takva da mi je maka umrla dok sam bila jako mala, a tata se nije nikada brinuo o meni vec baka, ali jednog dana tata je odlucio da me da na posvajanje jer je baka stara i ne moze da se brine o djetetu. Ne mogu rec da mi je zao jer sad stvarno imam divne roditelje koje me voli i koji su mi od malena od kad sam posvojena (6 god) bili voljni naci biolosku rodbinu sto i jesu jer sam kao mala jako patila za bakom.
Sada sam u kontaktu sa dosta bioloske rodbine, ali i dalje vidim da to nije obitelj kojoj je stvarno stalo do mene ( osim baki)
Vec su tu sada u mom zivotu da se ne pokazu u losem izdanju da ne budu su me zeljeli dati. A kada je bilo pitanje tko ce se brinuti o meni svi su imali neki razlog.
Jedina osoba sa kojom nisam u kontaknu je tata. Imam sve podatke o njemu i voljela bi ga jako posjetit kao sto bi voljela otici na mamon grob za koji mislim da je u osijeku i takoder saznati malo vise o njoj. Sada imam 20 godina i mislim da sam napokon spremna za to
A isto bi voljela i volontirati
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom