 |
|||
|
|
|||
Cure drage dugo me nije bilo... nisam sad citala sve postove jer sam preuzbudenavec znate da sam majku biolosku nasla al jos nisam upoznala, a sad, nasla sam biolosku stranu obitelji od tate. On je poginuo u ratu, al imam puno rodbine s njegove strane pa cak i stariju seku.
lucy22 drago mi je! Nadam se da je sve proteklo ok! Jesi li ih upoznala? Ikog? Seku? Kako je prošlo?
Jos nisam... za sad sam se cula sa braticem i sestricnom preko skypa. Jos moramo poslozit cijelu pricu i ako bude sve po planu nadam se da cemo se uskoro upoznat.
super lucy22! drago mi je zbog tebe
lucy, javi nam se ?
ljudi stvarno na cinjenicu da si posvojen reagiraju nekad glupo . Nznm po cemu bi se mi razlikovali od drugih, isto smo ljudi i normalni smo . A pogotovo se te predrasude vise javljaju u pubertetu .
Amy Anderson je mama od glumice koja glumi posvojenu kcer u seriji Modern Family. Inace je Koreanka posvojena od jednog svedskog para u Americi. Radi kao stand-up komicarka. Evo link na crticu o posvojenju:
http://videos.huffingtonpost.com/amy...pted-517254065
Veliki pozdrav svima, koliko god Vas ima!
Sinoć sam malo googlala oko pojma posvojenje, i slično i naišla na ovaj forum...
Danas sam čitala postove, objave i odlučila se registrirati.
Većina Vas je roditelj-posvojitelj, ili roditelj-posvojitelj koji će to postati -svaka čast! Vidim ima i posvojenika...
Ja osobno pripadam u ovu drugu skupinu!
Uživala sam čitajući Vaše priče, mišljenja...
Kao Didi ne sjećam se da sam postavljala pitanja o posvojenju i biološkim roditeljima.
Imam također i brata koji je posvojen, niti on nije postavljao pitanja (on i ja čak ni ne pričamo o tome).
Mene osobno puno stvari muči, zanima po tome pitanju, a za njega nisam sigurna.
Dok je imao curu sjećam se da joj je to priznao (da smo posvojeni), a nakon što ga je ona ostavila, tu temu nismo baš spominjali.
Brat i ja se slažemo da imamo mamu i tatu koje volimo i koji nas jako vole, i to nam je važno...
Ali, sad sam u nekom periodu kada bih voljela s nekime o tome razgovarati (zato i jesam ovdje).
S roditeljima nisam pričala o tome, bojim se da ih ne povrijedim,teško mi je započeti razgovor na tu temu, iako je mama(posvojiteljica) nam uvijek govorila da svoju biološku majku možemo uvijek potražiti.
Ne mogu reći da sam nešto previše znatiželjna da saznam tko su mi biološki roditelji, ali istina je da bih htjela saznati tko su, i sresti ih (ako su još uvijek živi, a nadam se da jesu).
U zadnje vrijeme se jako često znam zapitati tko su, zašto su me napustili, zašto me rodila, pa ostavila i slično.
Duži period nisam uopće o tome razmišljala...To me ponekad uhvati i drži nekoliko dana, mjeseci...
Kada sam pričala sa sestričnom,prije koju godinu, rekla mi je da će mi pomoći da pronađem biološke roditelje.
Ali eto, još uvijek nisam ni počela ih tražiti, ne znam ni sama zašto. :S Možda jer sam imala roditelje, rodbinu, prijatelje koji me vole i to mi je bilo dovoljno.
Nakon nekog vremena sam prekinula s dečkom /tj.on je mene ostavio i još sam uvijek sama.
Sada bih voljela pronaći svoje biološke roditelje, ali me strah pitati roditelje (posvojitelje) za bilo kakav podatak koji bi mi mogao pomoći.
Imam divne tete i bake (s mamine i tatine strane), i stah me da ću ih povrijediti ako bih pronašla biološke roditelje, iako smatram da možda bi bili sretni ako sam ja sretna, tako je do sada uvijek bilo!
Oni su me svi prihvatili i mog brata, kao da su me tata i mama (posvojitelji) začeli, rodili... I kao što Didi kaže "Oni su moj svijet kojem u U potpunosti pripadam..."
Smatram da bih trebala ili porazgovarati sa roditeljima ili nešto, bilo što samo da pronađem biološke roditelje, kada bih pronašla bio.mamu mislim da bi mi i to bilo dovoljno. Jednostavno nije mi toliko jako bitno zašto je ostavila mene i brata (iskreno da, zanima me), već želim znati tko je (ne što je, čime se bavi), kako izgleda, ima li sada svoju obitelj, imamo li brat i ja polubraću/polusestre ...
Mogla bih još svašta pisati, ali napisala sam najvažnije i ono što trenutno nosim na duši.
Htjela bi da na ovome forumu razvijemo i komunikacije posvojena djeca-roditelji posvojitelji...
Smatram da bi nam razmjena iskustava mogla pomoći.
Lijep pozdrav.
Pozdrav!
To o čemu razmišljaš je sasvim normalno, mislim da bi bilo vrlo neobično da osoba ne razmišlja o svom porijeklu. Pokušaj otvoreno razgovarati s mamom, a i bratom, reci da te zanimaju neke stvari. Možda joj pitanje dođe "ko iz neba" ako nemate običaj razgovarati o tome pa joj daj priliku da se snađe
Ne boj se da ćeš ikoga povrijediti. Tvoji roditelji znaju da će doći dan kada ćeš htjeti saznati više, a ostali u krajnjoj liniji ne moraju biti ni upoznati sa tvojim željama. Ako si čitala topic, znaš da tek sa 18 možeš dobiti uvid u svoje spise u CZSS. To nije daleko, a do tad ti mama možda može reći nešto više. Sretno
Dobrodošla na forum!
Lijepo pišeš, jednostavno, iskreno i sabrano. Sigurna sam da ovo isto što si nama napisala možeš i izreći mami i tati, ili bar jednome za početak. Bez strašnih priprema, uz kavu, u šetnji, negdje na miru. Istim ovim riječima.
Mama je odrasla, preživjet će, ima sigurno skriveni, nesvjjesni iracionalni strah da ćeš "pobjeći", da nećeš biti više samo njena, ali to će provariti i savladati. Pametna djevojka poput tebe naći će pravu boju glasa i roditeljima
dati priliku da pokažu da im nisi slučajno takva "ispala".
U njihovu "obranu" (to što ti ne daju priliku za pitanja) mogu samo reći da posvojitelji jednostavno zaborave da nisu biološki roditelji. Meni se zaista to ponekad dogodi, osobito kad me pitaju neki detalj iz 1.g.života, niti se ne sjetim zašto se toga ne sjećam.
Uljuljkamo se u život, ne sjećamo se perioda bez djece. A zapravo bi trebalo stalno osluškivati, poticati teme, osvijestiti da s pubertetom dolaze valovi misli i pitanja.
Draga, cure su ti sve napisale. To je tema koje se i roditelji i djeca pribojavaju, al znaju da ce doci.
Ja nisam jos roditelj, al nekako bih htjela da to nikad ne bude tabu tema kod nas. A opet da ne bude stalno tu negdje - jer na kraju se svi bavimo svakodnevnim problemima. Treba povremeno razgovarati i o posvojenju. I to na nivou prikladnom za dijete. Koliko?
Nekako se nadam da kad budem u toj situaciji da cu znati dozirati. Al mislim da se lako pogrijesi. Što kaze cokolada, pretpostavljam da se zivjeci u sadasnjosti i zaboravi na tu temu.
U svakom slucaju - dobro nam dosla. Zelim ti i da ti sljedeca veza bude sretnija.
Dobro došla na forum.
Moj savjet je da u svakom slučaju otvoreno razgovaraš sa mamom ili tatom ili sa oboje. Kako lijepo pišeš da imaš lijep odnos sa svojim roditeljima mislim ne bi im to trebalo predstavljati veliki problem.
Mi svi roditelji posvojitelji znamo, ili bi smo bar trebali znati, da će naša djeca kad tad tražiti svoje bio roditelje, i tu želju moramo uvažavati. Kad je moja kćerka u pubertetu postavljala milijun pitanja oko svoga posvojenja, dogovorile smo se da ćemo kad ona napuni 18 godina i ostvari pravo na uvid u svoje akte, ići svi zajedno (ona i mi roditelji) u centar i ostvariti to pravo. Ako ona poslije zaželi da je pratimo kod upoznavanja bio roditelja ispunićemo joj i tu želju a isto tako ako zaželi taj put ići sama i to ćemo uvažiti.
Mislim da je strah roditelja posvojitelja da će im se njihova dijeca htjeti vratiti svojim bio roditeljima malo i izvikan, jer ako je roditeljstvo osnovano na uzajamnoj ljubavi i uzajamnom poštovanju tu ne bi trebalo biti mjesta za strah.
Ja ne bih mogla živjeti sa saznanjem da moje djete nosi "rupu na duši" i da je njegov život nedorečen zbog moga straha.
A što se tiče bake i deda i njihov strah nesmijemo zanemariti ali i tu pomaže samo otvoreni razgovor.
Zato imaj hrabrosti i pitaj roditelje da li bi ti pomogli kod traženja i ako ikako možeš nemoj im to raditi "iza leđa". A ako ništa bar ih obavjesti o svome planu.
A posebno me rastužila tvoje rečenica da je brat svojoj curi priznao da je posvojen, nadam se da nikad nijedno posvojeno dijete neće morati "priznati" da je posvojeno nego samo reči, pod priznati podrazumjevam nešto loše što smo uradili a to nismo htjeli pa sad to priznajemo. Posvojenje se nemora i nesmije priznavati.
I slažem se da se u svakodnevnom životu tema posvjenje nemora biti na dnevnom redu ali isto tako se ne smije zanemarivati.
Želim ti mnogo sreće na tvom putu.
radim sa djecom. uvijek me štrecne kad osjetim kako se iz raznoraznih razloga dijete može zatvoriti u sebe, napuniti strahom, bojati osude..
posvojena djevojčica može misliti da će je drugi drugačije gledati zbog posvojenja, neka druga djevojčica nikako da prihvati to što je niska, neka treća sakriva da joj je mama bolesna...
slažem se sa davinom, nema se tu što priznavati. pričaj sa mamom i tatom. reci im ovo što si nama napisala
Pozdrav DeDada
Hvala ti na tvome komentaru.
Smatram da joj bez obzira što nismo previše pričali na tu temu, neće pitanje doći "ko iz neba", a opet ne znam ni sama. :S
Bojim se da ću ih povrijedili, a opet mislim da će biti sretni ako sam i ja, barem je tako uvijek bilo.
Imam 18., čak i više od 18. godina.
Hvala ti još jednom na komentaru.
Čokolada, hvala ti na komentaru!
Da, sabrana sam, trebao mi je cijeli dan skoro da se odlučim pisati vam.
Imam poseban odnos s tatom (posvojiteljem) i bilo bi mi puno lakše obratiti se njemu i reći mu svoje želje, ali bojim se da mama ne bi bila ljubomorna(iovako misli da više volim tatu), a onda ne bih voljela da tata bude također tužan jer mu je žena nesretna i ljubomorna.
Hvala na potpori, puno mi znače sve vaše "riječi",misli prenesene u komentar.
Da, mislim da oni ne žele osjetit to da mi nismo odpočetka s njima ili se boje da ću se ja rastužiti ako me podsjete na to.
Teta npr.češće spomene nešto u vezi bratovog i mog dolaska i sestrična također, nego naši roditelji (posvojitelji).
Hvala još jednom. Nadam se da ćemo i dalje si tipkati.
Hvala.
Podrav Davina.
Hvala ti na komentaru.
Pokušati ću, ne bih voljela im ništa raditi iza leđa, ali trenutno sam jako znatiželjna da što prije počnem, a ne znam ni sama kako bih počela. :/
Ajme, divno, to je zaista jako lijepo od Vas. Ako smijem pitati, koliko je kćerkica stara?
Slažem se, ako su posvojitelji korektni prema djetetu ili u našem slučaju djeci, i obrnuto ne vidim zašto bi djeca ako žele upoznati bio roditelje striktno se htjela vratiti bio roditeljima, a napustiti posvojitelje?!? Naravno opravdan je strah, ali mislim da ja osobno se ne bih vratila i napustila svoje posvojitelje i rodbinu.
Da, slažem se, mogla bih reći da osjećam da imam "rupu u duši".
Na moju žalost nemam djede više niti jednog, ali imam bake i ne bih ih voljela povrijediti. Smatram koliko god ih volim, da su konzervativne i bojim se da ne bi nešto krivo pomislile. :/ Ali, ako se zaista odlučim upoznati bio roditelje, željela bih da moja uža rodbina zna za to, jer od kada smo došli kod posvojitelja, uvijek su bili uz mene i brata.
Ispričavam se, krivo sam možda napisala, nisam ništa loše mislila pod davanjem informacije brata sada njegovoj bivšoj curi. Ona je to prihvatila, nije stvarala problem oko toga, jer nema niti zašto. Iako, sada više nisu zajedno, ostali su prijatelji, kao i ja s njome.
Žao mi je što je tako ispalo.
Smatram da su osobe koje su posvojene drugačije, da nose neke svoje rane, ali jednako sam svjesna da tako i druga djeca nose neke svoje... (da se u startu ogradim).
U mojoj okolini se jako malo priča o tome i ja osobno imam strah pričati o tome, bojim se da me netko ne bi povrijedio jer sam napuštena od svojih bio roditelja, to mi je sasvim dovoljno.
Od kada sam posvojena do danas, jako malo osoba sam se otvorila po toj temi (ali inače sam jako otvorena, pričljiva osoba). Iz razloga što smatram da je to osobna stvar i da to ne moraju znati svi.
Tu informaciju o meni znaju, a da sam im JA to rekla: dvije osobe koje su išle sa mnom u srednju školu(s jednom se i dalje družim i najbolja mi je prijateljica), bivši dečko, jedna meni jako draga osoba, kolegica s faksa i to je to ako se ne varam.
Ne smatram činjenicu da sam posvojena nekom strogom tajnom, ali opet, ne moraju to ni kao što sam napisala svi znati.
Hvala ti još jednom na tvom komentaru i na uloženom trudu.
Sretno tebi i tvojoj obitelji.
Pozdrav cipelica.
Otkrili ste me... Djelomično sam se zatvorila u sebe... Bojim se osude, bojim se da kad nekome kažem da sam posvojena će odmah pomisliti da nisam vrijedna truda i sl.
Oslobađam se toga straha, polako, ali oslobađam se...
Bez obzira što su me mama/tata (bio) ostavili, imam divne roditelje koji su me posvojili.
Bbez obzira što me dosta prijatelja napustilo, imam najbolju prijateljicu koja je od 1.srednje uz mene, imam najbolju kolegicu sa faksa.
Bez obzira što me dosta dečkiju do kojih mi je stalo napustilo, vjerujem da ću pronaći onog koji će do smrti ostati uz mene.
I opet se ispričavam, nije braco bivšoj curi priznao, nadam se, ne znam kako joj je rekao ali saznala sam prije koju godinu da zna za to.
Moj bivši dečko je saznao za to da sam posvojena jedne večeri kada me nakon nastave dočekao pred školom i pratio do kuće.
Kada sam smogla hrabrosti htjela sam reći, a on je samo pitao: "Ti si posvojena jel da?" Nije mi dopustio da sama to kažem, rekao je prije mene. :$
Ne smatram lošim to što sam posvojena, ali uvijek imam strah od podijele te činjenice s drugom osobom.
Hvala na komentaru i na uloženom trudu. Lijep pozdrav.
Drage cure/žene hvala Vam svima na odgovorima i podršci.
Ne znam Vas (a možda Vas i znam), već volim Vas sve.
Nadam se da sam svakoj od Vas odgovorila i da će ubrzo biti odgovori vidljivi.
I da i dalje tipkamo.
Lijep pozdrav.
Sorry, pročitala sam 17 i to mi je bilo dosta da mislim da imaš toliko godina.
Samo ti piši. Svakako si u pravu da roditelji moraju znati za tvoju odluku, ako radiš iza leđa ne može dobro završiti. Ako ti trebaš saznati više o sebi i upoznati biološku obitelj, nemoj si raditi štetu štiteći osjećaje roditelja i baka. Lako je to reći, znam...
Ako ti nije ugodno pričati o tome s drugima, imaš pravo zadržati to za sebe. Nitko ne govori obiteljske stvari random osobama. Imaš normalnu obitelj, često i zaboravite kako je nastala. Ja znam zaboraviti zašto sam uopće u ovoj priči, tek kad se sjetim da moram na neki pregled
DeDada prvotno napisa
Sorry, pročitala sam 17 i to mi je bilo dosta da mislim da imaš toliko godina.
Samo ti piši. Svakako si u pravu da roditelji moraju znati za tvoju odluku, ako radiš iza leđa ne može dobro završiti. Ako ti trebaš saznati više o sebi i upoznati biološku obitelj, nemoj si raditi štetu štiteći osjećaje roditelja i baka. Lako je to reći, znam...
Ako ti nije ugodno pričati o tome s drugima, imaš pravo zadržati to za sebe. Nitko ne govori obiteljske stvari random osobama. Imaš normalnu obitelj, često i zaboravite kako je nastala. Ja znam zaboraviti zašto sam uopće u ovoj priči, tek kad se sjetim da moram na neki pregled
Draga DeDada. Nova sam na forumu, pa ne znam još fore kako najbolje svakome odgovoriti na komentar. :S
Nema problema.
Moram napisati događaj u obitelji...sasvim spontano smo počeli pričati o posvojenju, mama je bila bliže meni i počele smo pričati malo o tome, a tata u blizini.
Sve je bilo dobro dok nisam rekla kako jednom prilikom nisam htjela priznati-ovaj put to namjerno tako pišem- da sam posvojena. Jer me to pitala djevojčica koja me konstantno zadirkivala.
Mami je zasmetalo, a tata me podržao. Mami je čak bilo krivo jer joj to nisam prije rekla, nego tek sada.
Razgovor se nastavio okej, mama je rekla da ako ja imam neki problem, ako se osjećam loše radi te činjenice da pričam, a ja sam čekala taj trenutak i sve a sada kada je došao sam se stisla. Rekla mi je sama, ako želim upoznati bio majku sjest ćemo u auto i otići svi zajedno.
Sve mi se činilo tako ne stvarno, a ja sam samo šutila, bilo me strah priznati da bih to zaista htjela.
Ne znam što se događa sada sa mnom, ne mogu to opisati. Totalno sam zbunjena.
Ponovno smo se vratile na to da joj je krivo što joj prije nisam spomenula događaj s curicom koja me pitala dali sam posvojena.
I da joj je krivo jer sam lagala. Ona mene jednostavno nije shvatila, niti razumjela. Dok tata je.
Na to mi je mama rekla da je on to vjerojatno rekao da me ne povrijedi, a ja sam njoj onda rekla da se slažem, da je ona mene ovime povrijedila, jer ne shvaća da je ona laž, bila moja obrana.
I onda je jednostavno rekla da možda najbolje da nismo ni počele pričati o tome. -.-
A ja sam (možda bezobrazno) upitala, što? Da onda o tome pričam samo s tatom???
I eto, opet sam na početku.
Ne znam, možda se to sve tako dogodilo, jer sam se bojala....zaista mi nije jasno.
Lijep pozdrav.
I da, zaboravih napomenuti onaj lijepi dio bez obzira na ovo kako je završio razgovor.
Pričala sam mami i tati kako sam se čula s obiteljskim prijateljem koji želi posvojiti sa ženom dijete.
Pa smo se prisjetili lijepih trenutaka kada smo braco i ja tek došli.
Tata je pričao kako je mama bila presretna kao i on.
Vjerujem kako će to sve biti dobro...Samo ne znam kad ću uopće ponovno skupiti hrabrosti za razgovor na ovu temu. :$
Bez obzira na kiks mislim da su se tvoji roditelji dobro snašli. Mame moraju biti malo osjetljivije.
Skupit ćeš hrabrost jednom kad budeš spremna. Sad ti se prepirka čini gorom nego što stvarno je. Bilo je obično neslaganje mišljenja, ali je tema osjetljivija. Posvojene osobe koje znam godinama su skupljale hrabrost za odlazak u CZSS. Dan danas mislim da nije bilo ništa od toga. I to prvenstveno zato što im je bilo teško reći roditeljima. To trga iznutra. Naravno, ne tvrdim da se svi tako osjećaju. Uglavnom vjerujem da ćeš napraviti najbolje za sebe.
Draga posvojenacurica,
nisam posvojena, zbilja ne znam kako je hodati u tvojim cipelama... ali djelomično sam prošla to što ti sad prolaziš, pa ću ti ukratko ispričati svoju priču, jer jednom nogom nosim cipelu sličnu onima koje tebe trenutno žuljaju.
Moja mama se razvela od biološkog tate vrlo rano, a kad sam imala 4 godine se ponovno udala i ja sam dobila novog tatu. Biološkog tatu ne pamtim, ali sam svo vrijeme bila svjesna da postoji netko tko je zapravo moj "pravi" tata... Jako dobro pamtim da sam najboljoj prijateljici priznala (doslovno priznala) da "moj tata nije moj tata", već da imam "pravog tatu" tek kad sam bila stjerana pred zid, kad je ona sama posumnjala. Osjećala sam to kao neki "feler". Na cijepljenju sam brižno skrivala zdravstvenu iskaznicu u kojoj je u rubrici "srodstvo" pisalo pastorka na ne kći.
Iako se biološki tata povremeno spominjao, meni je uvijek bilo nelagodno kad bi ga spomenuli ili netko drugi ili ja. Imala sam osjećaj da bi spominjanjem njega mogla povrijediti tatu, koji je bio (i još uvijek je) za poželjeti. Biološkog tatu sam upoznala s 14, a nakon toga i baku, dedu, tete... Od biološkog tate nisam nikad imala nikakva očekivanja, jer nije bio praznine za popuniti, ja sam tatu imala i sve je bilo na svom mjestu... dapače, bio mi je smetalo u nekim momentima... ono, nepozvani gost kojeg nemaš kud za smjestiti.
Naš odnos se malo po malo gradio... nikad nije postao ono što je on htio... ja sam držala odmak, a on... ne znam... valjda se svim silama trudio da mi se dopadne, pa je bio neprirodan.
Nešto kasnije, kad je počeo rat sam počela planirati da ću preseliti kod biološkog tate (on živi u Sloveniji, ima veliku obitelj, a ja sam tad živjela u Splitu), čisto iz ekonomskih razloga... napravila sam to tek 1997... i mami nikad nije bilo pravo, ali tata me podržao u tome, iako je, sigurna sam, osjećao nesigurnost i nije mu bilo pravo... ali kao u uvijek, podržao me u svim mojim odlukama.
Imala sam 26 godina kad sam doselila u grad biološkog tate... ali to nije bilo sretno rješenje. Obitelj u kojoj sam ja odrasla njegovala je niz vrijednosti, koje su biološkom bile strane... jednostavno nije mario za njih. Nije htio, nije mogao... tko će znati..
I tad sam zapravo počela spoznavati da je mamin odlazak od njega bila najbolja stvar koja mi se mogla desiti. Kao da me svemir premjestio na sretnije mjesto.
Sad vidim da mi je to vrijeme u njegovom gradu bilo potrebno da izgubim onaj osjećaj "felera" s početka. I da mi je bilo važno vidjeti tko je on, zašto nisam odrasla uz njega... Sad imam jasan osjećaj prema njemu. I konačno mi je lako komunicirati s njim. Ali mi je konačno i lakše spomenuti biološkog pred roditeljima. I pričati nešto o njemu, o njegovoj djeci. Još uvijek nije skroz bez opterećenja, ali je puuno lakše.
I... sad kad imam djevojčicu od tri i pol godine koja obožava svog dedu... ali ne zna da ima još jednog dedu.. vidjela ga je više puta, ali ne zna da joj je deda... a ja cupkam i tragam za načinom kako da joj to objasnim.. I opet se pomalo javlja onaj strah da ne povrijedim tatu, koji je najbolji deda na svijetu. I stalno se moram podsjećati da ja nisam "kriva" za to što imam dva tate. Da je moja mama bila ta koja je izabrala biološkog tatu, a ne ja.. da sam ja posljedica tog izbora. I zašto se ja sad moram nositi s njenim izborima, zašto ja sad nju pokušavam zaštititi... zašto ja sad želim pokazati lojalnost prema tati ne spominjući biološkog... i sad mi se ponekad zavrti u glavi od svega.
I... ljudski je predomisliti se, uvijek možeš reći mami da si razmišljala o njenoj ponudi da sjednete u auto i odete potražiti tvoju bio obitelj i da bi rado to učinila. Jer, ma koliko će to biti emotivno zahtjevno, na kraju će ipak donijeti neki mir kad dobiješ odgovore.
Draga ˝posvojenacurica˝ i svi koji ste u sličnoj situaciji, Lijepo je vidjeti takvu otvorenost, iskrenost i hrabrost! To što ti se događa često je iskustvo posvojenih osoba i važno je tražiti i imati podršku u tom razdoblju. Ponekad ta podrška dolazi od ljudi koji su izvan tvoje obitelji. Posvojene osobe, ali i stručnjaci (psiholozi, grupe podrške) mogu biti od velike pomoći prije, za vrijeme i nakon takvog razdoblje, naročito s pitanjima o traženju bioloških roditelja. U toj se situaciji svatko od sudionika (ti, tvoji roditelji, ali i biološki roditelji ukoliko ih odlučiš tražiti) treba nositi sa svojim pitanjima, strahovima i boli – i nekada nisu spremni sagledati probleme one druge strane. Pa tako roditelji od svog straha možda ne vide što je stvarno važno u potrazi, a posvojene osobe obično ne žele povrijediti roditelje, kao što si i sama rekla. Tvoji su osjećaji važni i dobro ih je slušati i slijediti. Isto tako, dobro je pripremiti se na moguće ishode situacije i imati ljude kojima se možeš obratiti u svakom trenutku.
Ukoliko želiš razgovarati o svojim temama s još nekim, možeš nam se javiti mailom: posvojeni@adopta.hr. Postoji mogućnost i telefonskog razgovora ili razgovora uživo ako si u zagrebu, prijave u grupu podrške posvojenim osobama, kao i priključivanje FB stranici https://www.facebook.com/posvojeniadopta.
(Više o tome u posebnom postu).
Želimo ti svu sreću u odlukama i na tvom putu i uvijek ti stojimo na raspolaganju!
Adopta
Posvojenacurica, mislim da je ovaj Adoptin prijedlog odličan jer jer će ti sugovornik biti netko tko je proživio isto ili je stručnjak za to područje.
Inače mislim da je reakcija tvoje mame bila nezrela i neprimjerena - oko takve crtice iz prošlosti napraviti "slona" koji će, zamisli, nju povrijediti! Time se skroz sebično stavlja u centar događanja, a odrasla osoba bi morala znati bolje.
Otprilike kao da bolesno dijete vodiš pedijatru pa umjesto da pustiš da ga ovaj pregleda i ordinira lijek, počneš mu se žaliti kako ti teško pada djetetova bolest pa neka prvo tebi izmjeri tlak i prepiše apaurin, a dijete se već bude i samo oporavilo.
Posljednje uređivanje od čokolada : 27.03.2015. at 18:23
Podrška mladim posvojenima – ˝Posvojeni Adopta˝ - Facebook stranica i savjetovalište.
Drage mlade posvojene osobe,
Jako je lijepo vidjeti da hrabro i od srca dijelite svoje priče, iskustva i nedoumice. Podrška i razumijevanje u takvim je trenucima od iznimne važnosti. ADOPTA, udruga za potporu u posvajanju, trudi se pružati znanja, informacije i podršku posvojiteljskoj zajednici, a od nedavno posebnu pažnju pridaje posvojenim osobama.
Tekstove i priče na teme kojima se bave posvojene osobe (traženje bioloških roditelja, razgovor s roditeljima, prijateljima, pitanja o identitetu, ljubavnim vezama...) možete pratiti na Adoptinoj stranici http://www.adopta.hr/posvojeni i na novootvorenoj Facebook stranici za mlade posvojene osobe https://www.facebook.com/posvojeniadopta. Možete nam i izravno pisati na mail posvojeni@adopta.hr i pitati nas za savjet ili pomoć. Na mail odgovaraju psihologinje koje su dio Adoptinog tima.
Osim toga, možete se prijaviti na grupu podrške koju uskoro pokrećemo
(posvojeni@adopta.hr) koja okuplja mlade posvojene osobe s ciljem razmjene iskustva, pružanja podrške i savjetovanja.
Možete nas samo pratiti, ali i aktivno sudjelovati, pisati nam, slati svoje priče, pitati nas za pomoć ili savjet, lajkati, komentirati..
Tu smo za vas ako imate dodatna pitanja.
Srdačno vas pozdravljamo ,
ADOPTA
[QUOTE=Mojca;2753457]
Draga Moca,
hvala ti na tvojoj otvorenosti i hrabrosti podijeliti svoju priču samnom i sa onima koji prate ovaj forum.
Da, svjesna sam... ljudski je predomisliti i mislim da ću smoći hrabrosti i reći mami i tati da se predomislila i da želim otići potražiti bio obitelj.
Također sam svjesna da će to sve biti emotivno zahtjevno za sve nas, vjerujem da ću biti mirnija kada dobijem odgovore...najviše me zanima jesu li živi i kako je izgledao njihov život nakon davanja na posvojenje mene i brace i imamo li polubraće, polusestara i slično.
Hvala ti na javljanju.
[QUOTE=Adopta;2753554]
Poštovani,
planiram razgovarati s najboljom prijateljicom o tome za početak, da ne ostane sve na ovome virtualnom, ali trenutno sam spremna samo na ovakav oblik otvorenosti.
Da, slažem se da svatko od nas se nosi sa svojim pitanjima i patnjama i možda nismo dovoljno suosjećajni jedni prema drugima, koliko god bi to željeli biti.
Također, spremna sam na to da možda neće biti pametno pronaći bio roditelje nakon toliko godina, ali smatram da je to moje pravo i da bih ga trebala iskoristiti.
Vjerujem da ću Vam se javiti mailom. Trenutno nisam spremna na telefonski razgovor (u posljednje vrijeme izbjegavam telefonski razgovor koliko god je moguće).
Nisam iz Zagreba, ali ako budem u mogućnosti doći u Zg, vrlo rado ću se odazvati na razgovor.
Što se tiče FB stranice, također mislim da još nisam spremna priključiti se.
Hvala Vam puno.
[QUOTE=čokolada;2753656]
Draga,
da, slažam se prijedlozi Adopte su odlični, polako ću ih ostvarivati.
Što se tiče mišljenja o maminoj reakciji. Također se slažem, možda se boji, ali mislim da svejedno nije trebala tako reagirati.
Samo, nije to prvi puta tako, inače sam navikla na takve reakcije, upravo zato i jesam otvorenija u odnosu s tatom i privrženija njemu.
Volim mamu i poštujem ju, ali iskreno bolje se osjećam u komunikaciji s tatom.
Da, ponekad zastanem i shvatim da koliko god djelujem dječje (po izgledu, uvijek svi misle da sam mlađa), imam neko svoje shvaćanje ozbiljnije nego mama.
Svidio mi je jako primjer na kraju poruke.
MOJCA, imam istu situaciju, ali nikad se nisam puno mozgala, djeci kad su pitali sam objasnila da imaju tri djeda, da je djed taj i taj moj tata al da mi je i drugi djed tata zato što sam živjela s njim i što me voli i da im je i on djed, a oni i roditelje od mog očuha zovu djed i baka, a i baka od mog očuha je još živa i jako ih voli pa i nju zovu baka, a mi smo svi njeni unuci. Jedan dan je najstariji brojao koliko puno oni baka i djedova imaju, o tetkama da ne pričamo. Pa su djeca sama zaključila da su sretni jer imaju puno baka i djedova.I... sad kad imam djevojčicu od tri i pol godine koja obožava svog dedu... ali ne zna da ima još jednog dedu.. vidjela ga je više puta, ali ne zna da joj je deda... a ja cupkam i tragam za načinom kako da joj to objasnim.. I opet se pomalo javlja onaj strah da ne povrijedim tatu, koji je najbolji deda na svijetu. I stalno se moram podsjećati da ja nisam "kriva" za to što imam dva tate. Da je moja mama bila ta koja je izabrala biološkog tatu, a ne ja.. da sam ja posljedica tog izbora. I zašto se ja sad moram nositi s njenim izborima, zašto ja sad nju pokušavam zaštititi... zašto ja sad želim pokazati lojalnost prema tati ne spominjući biološkog... i sad mi se ponekad zavrti u glavi od svega.
I... ljudski je predomisliti se, uvijek možeš reći mami da si razmišljala o njenoj ponudi da sjednete u auto i odete potražiti tvoju bio obitelj i da bi rado to učinila. Jer, ma koliko će to biti emotivno zahtjevno, na kraju će ipak donijeti neki mir kad dobiješ odgovore.
posvojenacurica ja sam na drugoj strani priče kao posvojitelj, ali razumijem i drugu stranu djelomično, jer sam odrastala bez biološkog tate iako sam ga viđala jednom dvaput godišnje a polusestre i rodbinu sam počela upoznavati tek s 13.
Mene jedino kao posvojitelja brine, da u trenutku kad moja djeca požele upoznati biološke roditelje ne budu povrijeđeni s njihove strane i onim što dožive i vide, ali to nije na meni, osim da budem uz njih. Zato je najvažnije da je otvorena komunikacija, i da što više informacija saznaju od nas prije tog trenutka da budu donekle spremni.
Jasna mi je ta rupa u duši i znatiželja, na tvom mjestu bih probala ponovno razgovarati s roditeljima i saznati za početak što više informacija da se možeš pripremiti. Objasni im da su ti informacije potrebne, kao kad slažemo puzzle, da upotpuniš sliku, najveći dio puzzli i tvog identiteta su vezane uz njih jer su te odgajali i prenesli ti dio svojih vrijednosti i načina života, ali dio tebe i tvog identiteta je i tvoja biološka obitelj i trebaju ti da dovršiš sliku.
Ne bi žurila s upoznavanjem biološke obitelji, dobro bi bilo otići rvo kad napuniš 18 u centar, probati saznati što više da se pripremite svi, pa tek onda ih ići viditiosim ako te to toliko iznutra muči da će ti pomoći da se smiriš bez obzira na sve.
Većinu djece koja idu na posvajanje, barem zadnjih 10-15 godina nisu biološki roditelji dali na posvajanje, tj. odrekli se roditeljstva, nego su im djeca oduzeta zbog neadekvatnih uvjeta, zanemarivanja, zlostavljanja, psihičkih bolesti, ovisnosti(alkohola, droge i sl.) i dobro bi bilo znati takve stvari prije da se ne šokiraš.
Ivanas, posvojenacurica je punoljetna. Ima i prijateljicu s faksaPozdrav DeDada
Hvala ti na tvome komentaru.
Smatram da joj bez obzira što nismo previše pričali na tu temu, neće pitanje doći "ko iz neba", a opet ne znam ni sama. :S
Bojim se da ću ih povrijedili, a opet mislim da će biti sretni ako sam i ja, barem je tako uvijek bilo.
Imam 18., čak i više od 18. godina.
Hvala ti još jednom na komentaru.
Ja uistinu ne mogu reci da u potpunosti razumijem osjecaj. Kod mene skoro sve obicno. Imam bioloske roditelje koji su se brinuli za nas, ali je moj tata siroce, umrla mu je mama kad je bio beba i o njemu se zapravo nitko nije brinuo jer je kao imao obitelj. Kod njega uvijek sjena kada se spomene njegova majka.
Draga ivanas,
daleko od toga, razumijem i ja drugu stranu
Također slažem se, svjesna sam da bih mogla biti povrijeđena nakon saznanja za biološke roditelje i ako ih uspijem upoznati.
Samo htjela bih vidjeti bio...roditelje, tko su, kako izgledaju, kako žive...
Da, jasno, trudim se koliko toliko imati otvorenu komunikaciju, i željela bih na miran način dobiti što više info od roditelja (posv....)
Da, nekako je rupa i znatiželja, i naravno probati ću razgovarati s roditeljima (ne želim im ništa iza leđa).
Dobiti neke informacije, i naravno oni su svjesni da su mi te info.bitne i potrebne.
Ivanas, vjerojatno ste preskočili onaj dio gdje sam napomenula da imam više od 18.godina, da sam punoljetna već malo duže vremena.
Ne bih žurila, voljela bih to na miran i normalna način sve postići, završiti taj dio priče. Ali naravno da je znatiželja velika.
Da, jasna mi je i činjenica da - većinu djece koja idu na posvajanje, barem zadnjih 10-15 godina nisu biološki roditelji dali na posvajanje, tj. odrekli se roditeljstva, nego su im djeca oduzeta zbog neadekvatnih uvjeta, zanemarivanja, zlostavljanja, psihičkih bolesti, ovisnosti(alkohola, droge i sl.) i dobro bi bilo znati takve stvari prije da se ne šokiraš. ---a svime sam upoznata
Ali, također, napomenula sam da sam posvojena ccca.17.godina.
Lijep pozdrav.
Draga Jelena,Ivanas, posvojenacurica je punoljetna. Ima i prijateljicu s faksa
Ja uistinu ne mogu reci da u potpunosti razumijem osjecaj. Kod mene skoro sve obicno. Imam bioloske roditelje koji su se brinuli za nas, ali je moj tata siroce, umrla mu je mama kad je bio beba i o njemu se zapravo nitko nije brinuo jer je kao imao obitelj. Kod njega uvijek sjena kada se spomene njegova majka.
hvala što si primijetila da sam punoljetna i da imam prijateljicu s faksa.
To mi daje dojam da si pročitala moju priču koju sam podijelila sa svima.
Jadničak, totalno ga razumijem.
Lijep pozdrav.
oprosti, bilo je tu cura od 17 godina pa sam pobrkala dob.Draga ivanas,
daleko od toga, razumijem i ja drugu stranu
Također slažem se, svjesna sam da bih mogla biti povrijeđena nakon saznanja za biološke roditelje i ako ih uspijem upoznati.
Samo htjela bih vidjeti bio...roditelje, tko su, kako izgledaju, kako žive...
Da, jasno, trudim se koliko toliko imati otvorenu komunikaciju, i željela bih na miran način dobiti što više info od roditelja (posv....)
Da, nekako je rupa i znatiželja, i naravno probati ću razgovarati s roditeljima (ne želim im ništa iza leđa).
Dobiti neke informacije, i naravno oni su svjesni da su mi te info.bitne i potrebne.
Ivanas, vjerojatno ste preskočili onaj dio gdje sam napomenula da imam više od 18.godina, da sam punoljetna već malo duže vremena.
Ne bih žurila, voljela bih to na miran i normalna način sve postići, završiti taj dio priče. Ali naravno da je znatiželja velika.
Da, jasna mi je i činjenica da - većinu djece koja idu na posvajanje, barem zadnjih 10-15 godina nisu biološki roditelji dali na posvajanje, tj. odrekli se roditeljstva, nego su im djeca oduzeta zbog neadekvatnih uvjeta, zanemarivanja, zlostavljanja, psihičkih bolesti, ovisnosti(alkohola, droge i sl.) i dobro bi bilo znati takve stvari prije da se ne šokiraš. ---a svime sam upoznata
Ali, također, napomenula sam da sam posvojena ccca.17.godina.
Lijep pozdrav.
Pošto si punoljetna, jesi li razmišljala da prvo odeš u centar i saznaš sve što možeš i pripremiš se pa onda odlučiš?
Ako moja djeca izraze želju da upoznaju biološke roditelje sigurno bi im savjetovala da saznaju sve što mogu prije da se pripreme.
Potpuno razumijem tu tvoju potrebu i znatiželju, ja bi dala sve da mogu vidjeti kako izgledaju bio roditelji a mogu zamisliti kako je djetetu.
Super je da imaš prijateljicu s kojom možeš razgovarati, ali bi super bilo kad budeš spremna, povezati se s nekim tko je isto posvojen. Osobno, iako imam divne prijatelje, o nekim stvarima vezanim uz djecu mogu otvoreno pričati samo sa svojim prijateljicama koje su isto posvojile jer neke osjećaj i probleme jedino one mogu skroz razumjeti.
Samo hrabro i što god misliš, osjećaš i želiš je u redu. Jedino se stovri problem kad potiskujemo osjećaje i ne dozovlimo sebi da ih izrazimo. Pusa
Pozdrav svima, a vidim da vas se stvarno skupilo. Izuzetno mi je drago jer je to i bio moj cilj kad sam prvi puta otvorila ovu temu.
Danas, 6 godina kasnije kod mene vise manje sve isto. Jos se nisam odlucila na taj "presudni" korak i istrazit nesto o bioloskoj obitelji.
Znatizelja postoji,odredjeni strah takodjer. S jedne strane zelim to napravit, da zatvorim to poglavlje. A opet, nekako se bojim odgovora na sva pitanja koja su mi u glavi.
Tako da zasad jos nista,skupljam hrabrosti i cekam pravi trenutak. Jer realno,nemam neku preveliku potrebu za time. Barem ne zasad.
Uglavnom,drago mi je da se sve vise ljudi javlja,da tema i dalje zivi i da svatko moze naci informacije, odgovore ili podrsku.
Btw, @posvojenacurica, citam tvoje postove i totalno vidim sebe u njima..potpuno te razumijem. Pa ako zelis, javi se na pp
Pozdrav svima!
Pratim vaše priče i iskreno sam dirnuta njima. Lijepo mi je vidjeti koliko potpore pružate jedni drugima.
Zovem se Petra i radim u ADOPTI, udruzi za potporu posvajanju, na projektu posvećenom mladim posvojenim osobama (od 14 do 24 godine).
I ranije smo se javili s informacijama, a sada bih vas htjela pozvati na druženje i gledanje tematskog filma, 13.5.2015. od 18h. Možete najaviti svoj dolazak na posvojeni@adopta.hr
Nadam se da se vidimo!
P.
Pozdrav ženice moje!
Potaknuta svojom situacijom već danima šaram po netu i nailazim na vas. Pa da skratim, meni je gotovo 37 godina i posvojeno sam dijete. Sve ovo što čitam što muči mlade posvojene djevojke na isti način je i mene mučilo u tim godinama. U biti mislim da se taj osjećaj periodički vraća. Meni su moji roditelji dugoo dugo godina skrivali da sam posvojena, u biti skrivali su sve do onog dana dok nisu saznali da ja znam...Istovremeno sam ih osuđivala i razumjela. Nakon moje 19.te godine smo otvoreno razgovarali o tome ali nikada nisam dobila konkretne informacije, u biti, pokušavali su mi na bilo koji način umanjiti vrijednost bio majke samom tom činjenicom da me ostavila. Često puta sam dolazila u iskušenje da saznam osnovne informacije o bio majci i već u ranim 20tim godinama sam saznala za procerduru. Ali do prije 10tak dana nisam ni koraka po tome pitanju učinila. Uglavnom, da privedem kraju ovaj svoj prvi post, reći ću samo da sam poslala pismeni zahtjev za uvid u spis o posvojenju u CZZS i u iščekivanju dogovora o terminu kada mogu u isti doći po informacije! Samo se nadam da sam zaista poslala zahtjev u nadležni centar!
Puno hvala na čitanju, ovdje sam za sva pitanja ukoliko mogu nekome pomoći sa vlastitim iskustvom!
evo i mene natrag.... vidim da se tema dosta prosirila od kad me nije bilo...
Evo ja pronasla i bio polusestru, nazalost jos se nismo vidjele, al se cujemo na fb i skype. Cijela obitelj biio tate me prihvatila ko njihovu na prvu,( bez dnk testa il iceg takvog) svi sretni sto sam ih nasla. Puno sam saznala o tati od njih, cak i da su znali da je imao ljubavnicu al nisu znali za mene. U kontaktu sam sa sestrom, njenom polusestrom, dvije sestricne i braticem. I moram rec za razliku od bio majke (koja je u startu bila sva cici-mici,moje dijete,ovo ono, na sto sam se ja prepala i otpilila ju na fini nacin da mi sad ne mora prodavat svakakve price u vezi razloga zbog kojeg me dala(jer je puno tog bila laz) i glumit mi mamu, da bolje da smo samo kao poznanice), istu stvar sam i rekla njima, al oni su za razliku od nje pokazali puno vise ljubavi i interesa za mene nego ona u ovih par god od kako ima moj br i moze mi se javit kad hoce. i ja sam rastavljena i majka, i imam potrebu znatkak su mi djeca kad su na vikendu kod tate, a kamoli da ih duze ne cujem il vidim, zivkala bi dok se ne jave, al ona ocito nema tu potrebu, pa sam se i ja tako pomirila sa tom cinjenicom da ustvari nije tolko bil problem u njenim godinama svacem necem sto je ona navela kao razloge, vec je tu bila i cinjenica da me nije ni htjela zadrzat. Sad se cujemo samo za moj rodendan (I to ak se sjeti poslat poruku, pa cak i sa 5 dana kasnjenja ko ove god) i eventualno za blagdane ak se ja njoj prva javim. Dok s druge strane, sva porodica s tatine strane me svako malo zove il pisu, pitaju me kako sam, kak je moja obitelj, kad dolazim k njima da se uzivo upoznamo i da me odvedu na najbolje cevape u Sarajevu :D tako da zbog njih nisam pozalila ni sek potrosene na potragu ni bio mame ni njih, jer bez nje nebi ni do njih dosla.
Sto se tice odnosa mojih roditelja (posvajatelja) prema svemu tomeq, uvijek su mi bili podrska i pomogli im. Nije im bilo ni lako ni svejedno, al sad im je drago da sam taj dio rijesila. Ne pitaju puno s kim se od njih cujem ni nista sl, al ako ima nekih bitnih novosti uvijek im kazem.
Nedavno sam se zaposlila i nadam se da ak bude financija ove zime il najkasnije sljedece odlazim do seke na upoznavanje, osim ak ona mene ne iznenadi pa dode u Medjimurje.
Dolica, nadam se da ćeš uspješno doći do podataka o sebi!
Lucy22, baš lijepo što si se pronašla sa dijelom obitelji
Pozdrav dollice, dobro došla!!
Mi smo skoro vršnjakinje, hoću reći, imam osjećaj (a i vlastito iskustvo) da naši roditelji (nas koji smo prešli 35) kao roditelji starije generacije, kad se i na posvojenje gledalo drugačije, teže nose sa tom tematikom, nego ovi danas moderni posvojitelji
Samo hrabro, i napravi što misliš i osjećaš da moraš, to je za svakog drugačije, al bilo kako bilo, slijedi sebe i to je to..
I ja sam primijetila to što kažeš, da se to sve periodički vraća, bez obzira na godine...
Sretno!
Ne bih htjela zvucati kao premijer koji u Gunji prica da mu je pukla cijev u stanu, nisam po struci ni humanist, ni drustvenjak, nego cisto navodim svoje iskustvo.
Malo sam starija od vas, prosla sam 40. U tridesetima me mucilo puno stvari vezanih uz odgoj. U nekim sam stvarima jako razlicita od svoje mame i to je ponekad bio ozbiljan kamen spoticanja u nasem odnosu.
Razgovarala sam pred koju godinu s mamom, koja se profesionalno cak i bavila rubno psihologijom. Pitala sam ju za neke situacije zasto je tako reagirala i ona mi je odgovorila da nekad stvarno nije znala sto da radi. Nekako mi je to bila prekretnica u promisljanjima - zasto.
Imam osjecaj da mi je sad u cetrdesetima lakse prihvatiti neke stvari i ne osudjivati neke poteze mojih roditelja. Pretpostavljam da to ima veze s godinama. Tako vjerujem da ce i vama biti lakse prihvatiti situaciju i ne razbijati glavu tudjim krivim potezima.
Moji su roditelji stabilne osobe, radili su s mladim ljudima cijeli zivot i nisu znali nekad reagirati ispravno.
Hvala na dobrodošlici...
Nažalost, do spisa najvjerovatnije neću nikada doći jer sam dobila odgovor centra koji kaže da arhiva prije rata ne postoji jer je uništena u ratu
Moram se obratiti matičnom uredu u mjestu rođenja i tražiti na uvid izvod i matice ali prije posvojenja..To je sljedeći korak...
Žalosti me činjenica što ću samo doznati ime i prezime bio majke a za sve ostalo ću je morati potražiti...Nekako sama sa sobom nisam još na čisto želim li uopće bilo kakav kontakt s njom...Prije nego li sam krenula u potragu ostavila sam si prostora da o tome odlučim tek nakon što vidim šta piše u spisu..
Može li mi itko od vas reći kakve sve informacije nalaze u spisu?
@anin...možda ti znaš s obzirom da smo usvojene otprilike istih godina?
Hvala
Hvala na dobrodošlici...
Nažalost, do spisa najvjerovatnije neću nikada doći jer sam dobila odgovor centra koji kaže da arhiva prije rata ne postoji jer je uništena u ratu
Moram se obratiti matičnom uredu u mjestu rođenja i tražiti na uvid izvod i matice ali prije posvojenja..To je sljedeći korak...
Žalosti me činjenica što ću samo doznati ime i prezime bio majke a za sve ostalo ću je morati potražiti...Nekako sama sa sobom nisam još na čisto želim li uopće bilo kakav kontakt s njom...Prije nego li sam krenula u potragu ostavila sam si prostora da o tome odlučim tek nakon što vidim šta piše u spisu..
Može li mi itko od vas reći kakve sve informacije nalaze u spisu?
@anin...možda ti znaš s obzirom da smo usvojene otprilike istih godina?
Hvala
Ja nisam nikada spis imala u rukama, ime i prezime biološke mi je rekla mama, kada je ona odlučila da treba (duga priča)..Pretpostavljam da su u spisu podaci poput imena i prezimena biološke(prezime koje je imala tad, što ne znači da je danas isto), tadašnja adresa, izjava o odricanju...i mislim da je to to... Ime biološkog oca tamo ne mora biti navedeno ako biološka majka taj podatak nije dala...
I da, želim ti reći da je u redu da si ostaviš vremena za odluku, i da je u redu bilo koja tvoja odluka...želiš li informacije, ne želiš, želiš li kontakt ili ne...na bilo koju odluku imaš pravo, čak je imaš pravo i promijenit u tijeku... Biraj ono s čim se najbolje osjećaš..
Reći ću ti samo da ja jesam uspostavila kontakt sa svojom biološkom (ako se jedan susret i par poruka kontaktom može nazvati), i da mi ona odbija reći informaciju o biološkom ocu..a ja nemam drugog načina da do te informacije dođem, osim preko nje... Eto, što reći.. Neki ljudi si daju velika prava odlučivanja, a bez da to pravo zaista i imaju.. Pripremi se na sve i svašta..
Sretno
Posljednje uređivanje od anin : 30.05.2015. at 23:02
Sjećam se davne 1993 kada sam se upisivala u srednju školu da sam tražila izvod iz matične knjige i tada sam dobila izvod na kojem su pisali naravno moji posvojitelji kao roditelji ali nekom greškom im se potkralo u naknadnim bilješkama podatak o mome udomljenju i spominjala se jedna gospođa kojoj sam dobro upamtila ime...Neki dan sam ugooglala to ime i prezime i pronašla isto ime i prezime na istom području gdje sam bila udomljena...Sad se bavim i mišlju da okrenem taj broj...al ujedno mi je neugodno i ujedno me strah...Kažu mi prijatelji da definitivno nemam što izgubiti...
@ anin, puno hvala na razumijevanju...
dolica, budući da u tvom matičnom centru nema više spisa jer dolaziš iz ratom razorenog područja, i ja mislim da nemaš što izgubiti ako nazoveš taj broj. Ako su tvoji udomitelji još živi, i ako je to uistinu njihov broj, možda će ti znati dati još koju informaciju. Trebaš međutim biti spremna da s obzirom na tvoje godine, pitanje je koliko su ti ljudi stari i koliko se sjećaju, odnosno koliko je njihovo sjećanje selektivno i realno. Moji biološki roditelji neke stvari iz mog djetinjstva pripisuju sestri i imau neke svoje priče koje baš i ne drže vodu. Ali da sam ja udomitelj, bilo bi mi drago da vidim što je s djetetom o kojem sam neko vrijeme brinula, tako da pretpostavljam da će njihov stav biti pozitivan.
Ne znam što je tada pisalo u spisima, danas može stajati i medicinsko i psihofizičko stanje tvojih roditelja i tvoje u onom trenutku, te imaš li biološke braće i sestara. Ovisi koliko je dostupnih podataka, a vjerojatno i o temeljitosti djelatnika centra.
Uglavnom, ako planiraš, nemoj dugo odgađati, to bi mogli biti ljudi od 70-80 godina.
Posljednje uređivanje od Jelena : 01.06.2015. at 10:17
Davno sam gledala ovaj film na temu pronalaženja biološke majke. Tad me se jako dojmio, ne znam kako bi sad reagirala na njega, pa u to ime nek' ovaj post ne bude preporuka za film, već samo info da film na tu temu postoji. Možda vam bude zanimljiv.
http://mojtv.hr/film/14950/tajne-i-lazi.aspx
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom