U nekoliko nedavnih emisija i članaka na temu stanogradnje, tržišta nekretnina i urbanog planiranja usput je spomenuta kronična prenaseljenost naših stanova. Zbog visokih cijena ljudi kupuju poddimenzioniranje stanove, koji zapravo ne zadovoljavaju potrebe obitelji. Na pojačanu potražnju investitori odgovaraju gradeći zgrade s malim stanovima, sa sve manjim prostorijama. Pokušava se ugnjest što više soba na što manje kvadrata, pa već ima trosobnih stanova od pedesetak kvadrata, s kupaonicom i kuhinjom veličine ormara, i ne mnogo većim sobama.
Spomenuto je, ali nažalost ne dalje raspravljano, da bi se u državi netko morao zamisliti nad dugoročnim posljedicama toga da velik postotak stanovništva živi tako "zgusnuto".
Poslovica kaže da kad čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna, ali moje osobno iskustvo je obrnuto: u tijesnoj kući čeljad pobijesni. Postoje nekakvi standardi broja kvadrata po osobi. Za troškove obnove kuća nakon rata priznavalo se 35 kvadrata za prvu osobu i po 10 za svaku sljedeću, invalidima više. Iako nisu pravilnicima spomenuti, jasno je da ljudi koji aktivno rade (i) kod kuće imaju dodatne potrebe za prostorom, bez obzira na to radi li se o šivanju ili prevođenju.
Trend naguravanja ljudi u stanove ima pandan u naguravanju zgrada u naselja. Planiraju se i grade čitava nova naselje u kojima se zeleni samo drvored između parkirališta i ulice.
Provedena su brojna istraživanja koja potvrđuju da je u zelenijim naseljima zdravlje bolje, a kriminal manji, i to kad su uspoređivana inače podjednaka naselja s obzirom na kvalitetu zgrada i strukturu stanovništva. U nekim državama vlasti traže načine kako da ozelene stare kvartove i po cijenu rušenja postojećih zgrada, bilo zato jer iskreno vode računa o kvaliteti života, ili jer su izračunali da im se to dugoročno isplati kroz niže stope kriminala i manja izdavanja za zdravstvo.
Zato me svaki put iznova obuzme nevjerica kad vidim nacrt naselja u kojem će jedina trava biti ona unutar betonskih elemenata za parkalište. Pitam se je li moguće da ljudi koji odlučuju o urbanističkim planovima ne znaju za sve to, ili misle da su oni izvan toga, da negativne posljedice ne mogu dodirnuti njih i njihove obitelji.